REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6069/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja JR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Ivan Poličić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffefisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa odvjetnik Sofia Petković iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika stranaka, dana 24. studenog 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju JR iznos od 9.010,75 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od EUR 8,82 od 31.10.2008.
16,05 od 31.12.2008.
21,26 od 31.1.2009.
23,61 od 2.3.2009.
8,94 od 20.4.2009.
18,37 od 30.4.2009.
8,45 od 31.5.2009.
1,14 od 30.6.2009.
3,09 od 31.7.2009.
6,93 od 31.8.2009.
6,60 od 30.9.2009.
2,71 od 31.10.2009.
10,01 od 30.11.2009.
15,87 od 31.12.2009.
22,30 od 2.2.2010.
34,54 od 1.4.2010.
34,54 od 1.4.2010.
31,38 od 3.5.2010.
40,10 od 4.6.2010.
68,96 od 5.7.2010.
58,76 od 3.8.2010.
82,46 od 7.9.2010.
71,66 od 11.10.2010.
77,17 od 15.11.2010.
93,69 od 13.12.2010.
91,98 od 24.1.2011.
99,86 od 21.2.2011.
96,15 od 15.3.2011.
96,30 od 18.4.2011.
114,72 od 17.5.2011.
141,50 od 20.6.2011.
155,23 od 25.7.2011.
184,54 od 22.8.2011.
146,76 od 15.9.2011.
128,63 od 17.10.2011.
129,16 od 17.11.2011.
140,72 od 20.12.2011.
150,88 od 23.1.2012.
147,83 od 2.4.2012.
148,83 od 23.4.2012.
148,83 od 23.4.2012.
154,70 od 28.5.2012.
152,61 od 25.6.2012.
150,66 od 30.7.2012.
149,37 od 29.10.2012.
149,37 od 29.10.2012.
149,37 od 29.10.2012.
152,25 od 28.11.2012.
148,89 od 28.12.2012.
136,21 od 16.1.2013.
138,70 od 4.2.2013.
143,61 od 5.3.2013.
149,37 od 3.4.2013.
134,01 od 13.5.2013.
130,88 od 18.6.2013.
133,04 od 30.7.2013.
138,10 od 30.8.2013.
145,78 od 28.9.2013.
141,85 od 30.10.2013.
145,53 od 29.11.2013.
148,12 od 30.12.2013.
147,49 od 29.1.2014.
140,69 od 27.2.2014.
140,62 od 29.3.2014.
138,01 od 29.4.2014.
135,33 od 30.6.2014.
140,44 od 31.7.2014.
144,73 od 30.8.2014.
144,73 od 30.8.2014.
143,43 od 29.9.2014.
149,27 od 5.12.2014.
149,03 od 29.12.2014.
149,03 od 29.12.2014.
150,62 od 6.3.2015.
150,62 od 26.3.2015.
150,62 od 26.3.2015.
150,62 od 23.4.2015.
150,62 od 28.5.2015.
150,62 od 30.7.2015.
150,62 od 30.7.2015.
150,62 od 29.8.2015.
150,62 od 30.9.2015.
150,62 od 30.9.2015.
godine pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 950,00 eur s zateznim kamatama od 24. studenoga 2025. godine do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja JR kojim zahtijeva da joj tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. plati 4.187,78 EUR s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine pa do isplate.
III Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d.17.897,78 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2023. tvrdi da je s tuženim sklopio Ugovor o kreditu 6. prosinca 2005. godine na 116.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti p srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja te se isplaćuje u istoj valuti u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, koju valutnu klauzulu smatra ništetnom pozivom na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 i Zakona o zaštiti potrošača, nadalje je zaključio s tuženim dodatak ugovora o kreditu radi konverzije u eurima čim nije došlo do konvalidacije učinaka ništetnosti niti se tužitelj odrekao svojih prava i tražbina prema tuženiku zbog e ništetnosti i konverzijom nije uspostavljena restitucija više uspostavljenog iznosa tužitelja te utvrđenom preplatom zatvoren dotadašnji kredit u CHF pa je nastala i razlika glavnice, pa konačno zahtijeva kao u podnesku od 29. rujna 2025. godine tj:
"I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.010,75 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 114/22, 156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine), tekućim: na iznos od EUR
8,82 od 31.10.2008.
16,05 od 31.12.2008.
21,26 od 31.1.2009.
23,61 od 2.3.2009.
8,94 od 20.4.2009.
18,37 od 30.4.2009.
8,45 od 31.5.2009.
1,14 od 30.6.2009.
3,09 od 31.7.2009.
6,93 od 31.8.2009.
6,60 od 30.9.2009.
2,71 od 31.10.2009.
10,01 od 30.11.2009.
15,87 od 31.12.2009.
22,30 od 2.2.2010.
34,54 od 1.4.2010.
34,54 od 1.4.2010.
31,38 od 3.5.2010.
40,10 od 4.6.2010.
68,96 od 5.7.2010.
58,76 od 3.8.2010.
82,46 od 7.9.2010.
71,66 od 11.10.2010.
77,17 od 15.11.2010.
93,69 od 13.12.2010.
91,98 od 24.1.2011.
99,86 od 21.2.2011.
96,15 od 15.3.2011.
96,30 od 18.4.2011.
114,72 od 17.5.2011.
141,50 od 20.6.2011.
155,23 od 25.7.2011.
184,54 od 22.8.2011.
146,76 od 15.9.2011.
128,63 od 17.10.2011.
129,16 od 17.11.2011.
140,72 od 20.12.2011.
150,88 od 23.1.2012.
147,83 od 2.4.2012.
148,83 od 23.4.2012.
148,83 od 23.4.2012.
154,70 od 28.5.2012.
152,61 od 25.6.2012.
150,66 od 30.7.2012.
149,37 od 29.10.2012.
149,37 od 29.10.2012.
149,37 od 29.10.2012.
152,25 od 28.11.2012.
148,89 od 28.12.2012.
136,21 od 16.1.2013.
138,70 od 4.2.2013.
143,61 od 5.3.2013.
149,37 od 3.4.2013.
134,01 od 13.5.2013.
130,88 od 18.6.2013.
133,04 od 30.7.2013.
138,10 od 30.8.2013.
145,78 od 28.9.2013.
141,85 od 30.10.2013.
145,53 od 29.11.2013.
148,12 od 30.12.2013.
147,49 od 29.1.2014.
140,69 od 27.2.2014.
140,62 od 29.3.2014.
138,01 od 29.4.2014.
135,33 od 30.6.2014.
140,44 od 31.7.2014.
144,73 od 30.8.2014.
144,73 od 30.8.2014.
143,43 od 29.9.2014.
149,27 od 5.12.2014.
149,03 od 29.12.2014.
149,03 od 29.12.2014.
150,62 od 6.3.2015.
150,62 od 26.3.2015.
150,62 od 26.3.2015.
150,62 od 23.4.2015.
150,62 od 28.5.2015.
150,62 od 30.7.2015.
150,62 od 30.7.2015.
150,62 od 29.8.2015.
150,62 od 30.9.2015.
150,62 od 30.9.2015.
godine pa do isplate sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.187,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 114/22, 156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine), tekućom od 01.10.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine), sve u roku 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29. prosinca 2023. godine osporava tužbu i tužbeni zahtjev jer je dodatkom Ugovora o kreditu došlo do konverzije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju što je tužitelj prihvatio te razmatra posljedice konverzije pa je slijedom toga i neosnovan tužbeni zahtjev, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gos-1/19 koji potvrđuje tuženikove navode i smatra da su se parnične stranke svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom, smatra da se ovdje ne primjenjuje odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, valutna klauzula u CHF je bila jasna, uočljiva i razumljiva te objašnjena tuženiku zbog čega ju je mogao shvatiti i o njoj se pojedinačno pregovaralo pa nema neravnoteže u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u odnosu na razliku glavnice se protivi istom, protivi se visini tužbenog zahtjeva i prigovara zastari te ga predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška, prigovara radi prebijanja za 17.897,78 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, jer je provedbom konverzije utvrđena preplata od 4.579,48 kn, koja je korištenja za podmirenje budućih anuiteta te je za 17.068,92 eur umanjena neotplaćena glavnica.
Tužitelj prigovara zastari, kao i tomu da prigovor radi prebijanja nije specificiran.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 6. prosinca 2005. i izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], izvadak iz sudskog registra za prodavatelja nekretnine, dodatak ugovoru o kreditu od 17. veljače 2016., tuženikov dopis od 15. siječnja 2016. s otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u CHF i eurima i pregledom izvršenih uplata, izjavu o prihvatu izračuna konverzije, tuženikov dopis bez nadnevka na listu 61. spisa, otplatni plan, izvješće ovlaštenog revizora Leitner od 13. siječnja 2016., tuženikovu ponudu stambenih kredita od 25. listopada 2005., priložene presude nisu posebice navođene, prijepis knjigovodstvene kartice, svjedok DR nije preslušan, jer je tuženik odustao od tog prijedloga na ročištu 11. travnja 2025., svjedok JRĐ nije preslušan primjenom stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revd 321/2023-2 od 31. siječnja 2013. o kojem ne treba preslušavati javne bilježnike, preslušao je tužitelja i odredio je računovodstveno vještačenje.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnova, prigovor radi prebijanja nije.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 6. prosinca 2005. godine na 116.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti p srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja te se isplaćuje u istoj valuti u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, radi kupnje nekretnine, kao i da su sklopile dodatak ugovoru o kreditu 17. veljače 2016. godine, kojim su utvrdili da je dospjelo dugovanje 30. rujna 2015. godine 4.419,58 kn, nakon provedbe konverzije početno odobrena glavnica iznosi 74.727,83 eur, a preostala neotplaćena glavnica do 30. rujna 2015. iznosi 66.769,77 eur u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti te je ukupno uplaćen iznos do tog dana bio 65.116,08 eur, tražbina tužiteljeva temeljem konverzije na taj dan iznosi 4.579,48 kn ili 600,03 eur, te preostala glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nakon provedbe konverzije na taj dan iznosi 49.700,85 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan dospjelosti, te je utvrđena razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije 17.068,92 eur koja sporazumno prestaje, a korisnik kredita tj. tužitelj na me neotplaćene glavnice duguje tuženiku na isti dan 49.700,85 eur u istoj kunskoj protuvrijednosti na dan dospjelosti, te se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita tj. tužitelja temeljem konverzije koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu, što je utvrđeno uvidom u navedene isplate, te je kredit otplaćen 2023. kako iskazuje tužitelj.
6. Budući se je tuženik protivio preinaci tužbe, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).
7. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
8. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86, 87, 89 i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01).
9. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
10. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
11. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, za čl.1. i 7. osnovnog ugovora o kreditu, kao prethodno pitanje, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za kupnju stana kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
12. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
13. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju završio upravnu školu, a po zanimanju je bio zaposlen kao trgovac te je kredit iskoristio za kupnju stana radi stanovanja, što je i namjena ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.
14. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o tomu što su stranke neprijeporno sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi konverzije u eure, što će biti potonje obrazloženo u odnosu na učinke toga dodatka.
15. Sada je prijeporno pitanje zastare.
16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.371., čl.388. i čl.392. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 10. lipnja 2023.godine. Tuženik još na ročištu 9. listopada 2025. prigovara zastari za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, što sud ocjenjuje neosnovanim primjenom odredbe čl. 388 i čl 392, st. 1. i 3. istog Zakona, jer je tužba podnesena pravodobno, kako je prethodno obrazloženo te tužitelj može tijekom postupka preinačiti tužbu.
17. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl.103, st. 1. i . i 110. Zakona o obveznim odnosima.
18. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
19. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna,. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
20. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
21. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
22. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.
23. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
24. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.
25. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
26. Nadalje je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva za tzv. razliku glavnice te zastara za isti.
27. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice, kao u točki II izrjeke.
28. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta, sukladno čl. 8. dodataka ugovoru o kreditu. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
29. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
30. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
31. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, kao što zahtijeva i razliku preostale glavnice prema obračunu tuženikovu primjenom tečaja na do plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjeno za razliku glavnice iz dodatka ugovoru o kreditu glede konverzije.
33. Računovodstvenim vještačenjem od 21. srpnja 2025. godine je utvrđeno da je razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je utvrđen više plaćeni iznos u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u 9.010,75 eur kao u točci I mišljenja, razlika preostale glavnice prema tuženikovu obračunu primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita za razliku glavnice iz konverzije 4.187,78 eur kao u točci III mišljenja, zatezne kamate su obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do sklapanja dodatka ugovora o kreditu je 2.660,36 eur kao u točci II mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu a tuženik podneskom od 15. rujna 2025. godine ne prigovara matematičkom izračunu već opetuje pravna pitanja te vještak nije ni pozivan na usmeno obrazloženje.
34. Glede utvrđene preplate po ugovoru o kreditu, a koja preplata je utvrđena dodatkom tom ugovoru u svoti od 4.579,48 kn primjenjuje se čl. 8. dodatka ugovoru od 17. veljače 2016. godine, po kojoj je ugovoren da se ta svota koristi za daljnju otplatu kredita pa tužitelj nije ništa stekao dva puta.
35. Zatim, glede svote od 17.068,92 eur utvrđene preostale neotplaćene glavnice , koja je prestala po čl. 5. dodatka ugovoru, uzevši u obzir i odredbu čl. 104, st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku kako je ugovoreno pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio viši u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. više plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
36. Osim tog je osnovan i prigovor zastare za ovu tražbinu, koji prigovor je tužitelj iznio u podnesku od 24. rujna 2024. godine. Naime, ta je preplata utvrđena dodatkom ugovoru o kreditu od 17. veljače 2016. godine te se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, što znači da se računa od dana sklapanja tog dodatka i istječe 17. veljače 2021. godine tj. pije podnošenja tužbe 10. lipnja 2023. godine.
37. Slijedom toga je sud prihvatio tužbeni zahtjev kao u točci I na ime utvrđene razlike anuiteta za valutnu klauzulu CHF za koju je plaćen viši iznos od 9.010,75 eur, s pojedinim mjesečnim svotama i danima plaćanja kako je to pobliže opisano u točci I izrjeke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva za razliku glavnice za iznos od 4.187,78 eur, kao u točci II izrjeke, te je utvrđen neosnovan prigovor radi prebijanja kao u točci III izreke.
38. Zatezne kamate teku na pojedine mjesečne svote od uplate kao dana dospjelosti, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
39. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj uspio s 60%, tuženik s 40% te je razlika 20% je sud primjenom Tbr. 7, 8 i 9 OT priznao tužitelju trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, sva tri podneska i sva tri ročišta po 200,00 eur, što je 1.400,00 eur uz PDV od 350,00 eur, što je 1.750,00 eur, a 20% od toga je 350,00 eur, uvećano za trošak vještačenja u cijelosti kao nuždan za uspjeh u postupku što je 950,00 eur.
U Zagrebu, dana 24. studenog 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
