REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5609/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Hrvoje Škalić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffefisenbank Austrije d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Mateja Vidaković iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužiteljeva opunomoćenika i tuženikova opunomoćenik, dana 24. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffefisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju DI 8.042,03 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka od 1.050,00 eur s zateznim kamatama od 24. studenog 2025. godine do isplate, sve po stopi do 31. srpnja 2015. godine određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva DI u svoti od 4.072,52 eur.

III Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Raiffefisenbank Austrije d.d. od 17.752,11 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 9. kolovoza 2006. godine na 93.940,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,95% početna, godišnja, promjenjiva, u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama radi kupnje stana te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tužiteljevom srednjem tečaju CHF na dan dospjelosti, a zatim je sklopljen i dodatak tom ugovoru od 17. veljače 2016. godine, kojim je utvrđeno da je početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita 59.320,53 sur, a preostala neotplaćena glavnica kredita 30. rujna 2015. godine prije provedbe konverzije 56.568,64 eur, u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti te je ukupno uplaćen iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eurima tog dana 48.388,37 kn, a tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 2.128,82 eur te je preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nakon provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine 41.127,31 euro, u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti te je razlika između 56.568,64 eur i 41.172,31 eur upravo 15.396,33 eur, a novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na taj dio glavnice kredita od 15.396,33 eur prestaje te tužitelj kao korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice kreditoru tj. tuženiku duguje 30. rujna 2015. godine 41.172,31 euro u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti. Nadalje se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 1021. i čl. 1022., st. 2. Zakona o obveznim odnosima smatrajući ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetnima i smatra da tuženik jest dužan preplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredaba vratiti kao stečeno bez osnove, nadalje zahtjeva i razliku glavnice koja nastaje zbog ništetno ugovorenog tečaja u CHF, kao što zahtjeva i primjenom odredbe čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, zatezne kamate te konačno zahtjeva kao u podnesku od 1. listopada 2025. godine predanog u 19:21 sat kao kasnijem podnesku, jer je očito da je podnesak od 1. listopada 2025. predan u 19:04 sata pogrešno zbrojen, tj. razliku zbog ništetnosti promjene kamatnih stopa 451,43 eur, s osnova ništetnog tečaja u CHF 7.744,40 eur, zatezne kamate za pojedinačne preplate s osnova ništetnih promjena kamatnih stopa do dana konverzije 358,16 eur, a po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF do dana konverzija 2.426,45 eura, pa uzevši u obzir utvrđenu preplatu od 2.128,28 eur smatra da ukupne zatezne kamate na preplaćene iznose od 2.784,61 eur treba odbiti od te utvrđene preplate te je preostali 655,79 eur te još zahtjeva i razliku glavnice od 3.262,93 eur ili ukupno 12.114,55 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate i naknadu troška parničnog postupka s istim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 28. prosinca 2023. godine osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer je proveo konverziju sukladno zakonskim odredbama te razmatra posljedice te konverzije budući je ugovor o kreditu onda obnovljen i poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gos-1/19 te tužitelj nema nikakvu tražbinu prema tuženiku, smatra da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne primjenjuje na ovaj postupak, valutna klauzula u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi su bile jasne, uočljive i razumljive, te se o njima pregovaralo pojedinačno i nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja, smatra da mu duguje tzv. razliku glavnice upravo zbog svog zakonitog postupanja, prigovara zastari i visini tužbenog zahtjeva, te prigovara radi prebijanja za 15.396,33 eur smanjenja neotplaćene glavnice i 2.128,82 eur tražbine korisnika kredita temeljem konverzije što je 17.752,11 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 9. kolovoza 2006. s pripadnom punomoći te dodatak istom ugovoru od 17. veljače 2016. s otplatnim planovima, prijepis knjigovodstvene kartice, tuženikov dopis bez nadnevka na listu 51. spisa i potvrdu od 25. rujna 2023., tuženikov dopis od 15. siječnja 2016. s novim otplatnim planom u CHF i eurima i pregledom izvršenih uplata te izjavom o prihvatu izračuna konverzije od 16. veljače 2016. i opet, tuženikov dopis bez nadnevka na listu 84. spisa s otplatnim planom, izvješće ovlaštenog revizora - nadopuna od 13. siječnja 2016., zahtjev za kredit, tuženikovu ponudu stambenih kredita s valutnom klauzulom u eurima, CHF i USD, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja, nije preslušao svjedoka ŠI, jer je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga na ročištu 1. listopada 2024. godine, nije preslušan svjedok - javni bilježnik Lucija Popov s primjenom pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-321/2023-2 od 31. siječnja 2023. godine, a niti je posebice ocjenjivan tužiteljev izračun tražbine priložen uz tužbu jer se tuženik nije suglasio da bude ocijenjen kao dokaz, a sud određuje vještačenje.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.

5. Kako je tuženik na ročištu 9. listopada 2025. godine izjavio da se protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz podneska od 1, listopada 2025. godine, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).

6. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 9. kolovoza 2006. godine na 93.940,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,95% početna, godišnja, promjenjiva, u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama radi kupnje stana te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tužiteljevom srednjem tečaju CHF na dan dospjelosti, a zatim je sklopljen i dodatak tom ugovoru od 17. veljače 2016. godine, kojim je utvrđeno da je početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita 59.320,53 sur, a preostala neotplaćena glavnica kredita 30. rujna 2015. godine prije provedbe konverzije 56.568,64 eur, u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti te je ukupno uplaćen iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eurima tog dana 48.388,37 kn, a tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 2.128,82 eur te je preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nakon provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine 41.127,31 euro, u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti te je razlika između 56.568,64 eur i 41.172,31 eur upravo 15.396,33 eur, a novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na taj dio glavnice kredita od 15.396,33 eur prestaje te tužitelj kao korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice kreditoru tj. tuženiku duguje 30. rujna 2015. godine 41.172,31 euro u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti, kao što nije prijeporno da je ugovor prijevremeno otplaćen 30. studenog 2020. godine, što je utvrđeno uvidom u navedeni ugovor i njegov dodatak te tuženikovu potvrdu od 29. svibnja 2023. godine.

7. Prijeporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

8. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti i čl.5. direktive 93/13/EEZ.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

10. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

11. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

12. Na osnovi takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi-odgajatelj i po zanimanju- odgajatelj.

13. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

14. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269. st.1. i 2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

15. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, kao prethodno pitanje, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje stana. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, što je utvrđeno kao prethodno pitanje, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga tj. s obzirom na njegovo zanimanje pa tako nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora te kako je ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik to je primjenom odredbe čl.319. st.2. i čl.320. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava i u korist tuženikovu.

17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

18. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora kako iskazuje ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti.

19. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF- a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika zbog prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prijevremenog tečaja na dan isplate kredita i primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu a prijevremenu otplatu prama početnom otplatnom planu te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

20. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 10. veljače 2025. godine je utvrđeno da je ta razlika za promjenjivu kamatnu stopu 451,43 eur, a za razliku u valuti je 7.744,40 eur, kao u točki 1. mišljenja, razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je utvrđen manje plaćen iznos je 677,27 eur, a s osnove valutne klauzule 352,82 eur kao u točki 2., zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. jest 358,16 eur, a za valutnu klauzulu je 2.426,45 eur kao u točki 3. mišljenja, razlika glavnice je 3.262,93 eur kao u točki 4. mišljenja, s tim na matematički izračun stranke nemaju prigovora, a tuženik podneskom od 6. kolovoza 2025. iznosi pravne prigovore koji nisu odlučni upravo zbog načina na koji je određeno i provedeno vještačenje kako je prethodno obrazloženo te vještak nije niti pozivan na usmeno očitovanje niti su to predložile stranke koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručan i obrazložen, zasnovan na mjerodavnim ispravama u spisu.

21. Sada je prijeporno pitanje zastare.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je djelomice osnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.225, čl.241. i čl.245. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 14. svibnja 2023. godine i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u svoti od 451,43 eur, koji dio tužbenog zahtjeva je odbijen, a nije osnovan za razliku valutne klauzule u CHF-u za svotu od 7.744,40 eur, koji dio tužbenog zahtjeva je prihvaćen.

23. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.

24. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

25. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

26. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

27. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

28. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je uzeo u obzir i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.

29. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

30. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.

31. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

32. To isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu.

33. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo.

34. Sada je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara za tzv. uglavničene zatezne kamate tj one na pojedinačne iznose preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF-u, računajući od dana plaćanja istih pojedinačnih iznosa do dana konverzije ugovora o kreditu 30. rujna 2015. godine.

35. Zatezne kamate kao sporedna tražbina može se samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 31. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zaprjeke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužitelj ovdje zahtijeva zatezne kamate koje je obračunao na više plaćene iznose razlike anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope od 358,16 eur i promjene tečaja CHF-a do 30. rujna 2015. godine od 2.426,45 eur sukladno tablici 3. mišljenja računovodstvenog vještaka, kojeg sud prihvaća zbog prethodno obrazloženih razloga te bi stoga u tom dijelu ovaj dio tužbenog zahtjeva bio osnovan.

36. No, djelomice je osnovan je prigovor zastare tzv. uglavničene zatezne kamate. Ovdje se primjenjuje odredba čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tj petogodišnji zastarni rok. Kako su isti nastali dne 30. rujna 2015. godine, kada je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu, a tužba je podnesena 7. lipnja 2023. godine, to je ovaj rok istekao 30. rujna 2020. godine. No, ovaj dio zahtjeva od 2.426,45 eur je podredan, jer je glavna tražbina nastala zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF-u te kako nije zastarjela glavna tražbina, tako nije ni sporedna, a sve kako je obrazloženo u odnosu na neosnovanost prigovora zastare za ništetnost te valutne klauzule. Međutim za dio zahtjeva od 358,16 eur za promjenjivu kamatnu stopu je osnovan prigovor zastare, jer je zastarjela glavna tražbina, kako je obrazloženo prethodno za osnovanost prigovora zastare u tom dijelu te je zastarni rok od pet godina za taj dio zahtjeva istekao 13. lipnja 2019. godine, a tužba je podnesena 7. lipnja 2023. godine, slijedom čega je sud od nezastarjelog dijela ovog zahtjeva od 2.426,45 eur odbio utvrđenu preplatu dodatkom ugovoru u svoti od 2.128,82 eur, što je onda 297,63 eur, koliko je i prihvaćeno, a nije odbijan zastarjeli dio zahtjeva od 358,16 eur za promjenjivu kamatnu stopu te je taj dio odbijen u svoti.

37. U odnosu na razliku preplate, kako je ranije obrazloženo, nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka tj. točkom 4. mišljenja je utvrđeno da ista iznosi 3.262,93 eur

38. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice.

39. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

40. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.

41. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

42. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo, tj da je to u biti valutna razlika nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.

43. Glede prigovora radi prebijanja tuženik zahtijeva 15.396,33 eur na ime smanjenja neotplaćene glavnice sukladno čl. 5, st. 1. dodatka ugovoru o kreditu, kao i 2.128,82 eur na ime utvrđene tražbine korisnika kredita tj tužitelja temeljem konverzije, sukladno čl. 4, st. 1. t. 4. istog dodatka.

44. Budući tuženik nije vratio tužitelju 2.128,82 eur, jer to ne proizlazi iz dodatka ugovoru o kreditu niti tužiteljeva iskaza, to sud ocjenjuje da tuženik nema pravo na ovu svotu.

45. U odnosu na preostalih 15.396,33 eur, nastalih kao razlika između 56.568,64 eur preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. godine prije provedbe konverzije i 41.172,31 eur preostale neotplaćene glavnice kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima, nakon provedene konverzije na isti dan, ta je razlika nastala primjenom odredbe 19c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako je tuženik postupao po ovoj zakonskoj odredbi koja uspostavlja ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih odnosa parničnih stranaka, koja neravnoteža je nastala upravo zbog tuženikova nezakonitog postupanja tj. nesavjesnosti i nepoštenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kako je prethodno obrazloženo, tužitelj nije primio ništa nepripadno te nije dužan to ni vratiti, zbog čega je odlučeno kao u točki III izrjeke.

46. Nadalje, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. nalaza i svoti od 677,27 eur za promjenjivu kamatnu stopu i 352,82 eur za valutnu klauzulu u CHF-u.

47. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97). To isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga ništetnosti iste, kako je obrazloženo prethodno.

48. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada su kamatna stopa i tečaj CHF-a bili sniženi u odnosu na početno ugovorene, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, a niti je tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja u toj svoti.

49. Slijedom toga je sud prihvatio dio tužbenog zahtjeva za 7.744,40 eur na ime preplate za valutnu klauzulu u CHF kao stečeno bez osnove i 297,63 eur za tzv uglavničene zatezne kamate nakon što se od ukupne svote od 2.784,61 eur (358,16 eur za promjenjivu kamatnu stopu i 2.426,45 eur za valutnu klauzulu CHF) odbije utvrđena preplata od 2.128,82 eur, s tim što je sud odbio dio tužbenog zahtjeva za zateznim kamatama zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope od 358,16 eur zbog zastare te preostala svota od 2.426,45 eur uglavničenih zateznih kamata zbog valutne klauzule u CHF teje od potonje svote sud odbio utvrđenu preplatu od 2.128,82 eur i dobio 297,63 eur te potonja svota s prihvaćenih 7.744,40 eur iznosi 8.042,03 eur kao u točki I izrjeke, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva od 451,43 eur na ime utvrđene razlike za promjenjivu kamatnu stopu kao stečeno bez osnove, nadalje 358,16 eur tzv uglavničene zatezne kamate za promjenjivu kamatnu stopu i razlika glavnice od 3.262,93 eur ili ukupno 4.072,52 eur kao u točki II izrjeke. Točkom III. izrjeke utvrđen je neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja, kako je obrazloženo prethodno.

50. Zatezne kamate na dosuđenu glavnicu teku od 1. listopada 2015. godine primjenom odredbe čl. 27, st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tj prvog dana nakon provedene konverzije koja se računa uvijek na 30. rujna 2015. godine, sve kao dana dospjelosti, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

51. Na osnovi odredbe čl. 154, st,. 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj je uspio s 66% tužbenog zahtjeva, tuženik s 34% te je razlika 32% pa bi primjenom Tbr 7, 8. i 9. OT sud tužitelju dosudio po 200,00 eur za tužbu i podneske 18.12.2024., 1.10.2025., 7.10.2025., ročišta 1.10.2024., 7.4.2025. i 9.10.2025. što je ukupno 1.400,00 eur, podnesak 18.10.2024. 50,00 eur, te 6.4.2025. 50,00 eur što je konačno 1.500,00 eur uz PDV od 375,00 eur, što je 1.875,00 eur, a 32% toga je 600,00 eur, te trošak vještačenja od 450,00 eur, u cijelosti, kao nuždan za uspjeh u postupku, što je 1.050,00 eur, a trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. Zakona o parničnom postupku, kao u potpunosti nepotreban za uspjeh u postupku.

U Zagrebu, dana 24. studenog 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opun stranaka