Poslovni broj: P-1911/2025-4

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Miri Matuško Blažević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 07. studenoga 2025. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika namjenka punomoćnika tuženika, te objave 24. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102268119 kojeg su dana 3. ožujka 2005.g. sklopili tužiteljica IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kao kreditor, i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana odnosno čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102268119 od 3. 3. 2005.g.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 526,03 EUR- a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. 03. 2005.g., pa do isplate i to do 31.12.2007. godine sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 724,54 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud je dana 20. veljače 2024. godine nakon provedenog dokaznog postupka donio Presudu pod posl. br. P-2045/23 na način da je istom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a na koju odluku su tužitelj i tuženi uložili žalbu, o kojoj je odlučivao Županijski sud u Zagrebu, Rješenjem posl. br. Gž-1937/2024-2 dana 09. rujna 2025. godine te pod točkom I. ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, dok je pod točkom II. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio presudu u pobijanom dijelu izreke pod točkom III. kojim tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak postupka preko dosuđenog iznosa.

2. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između ovdje stranaka dana 3. ožujka 2005., koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 562,03 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2005.

3. Tužitelj kako ranije tako i u ponovljenom postupku ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te navodi da su stranke dana 3. ožujka 2005.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102268119 u kojem je u čl. 10. Ugovora određeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Tuženik da je tužiteljici dostavio dopis od 03.03. 2005.g. u kojem je obračunao cit. naknadu u visini od 4.234,66 kn te da je tužiteljica taj iznos uplatila tuženiku dana 18. 03. 2005.g. Predmetni ugovor o kreditu da su parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik da je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, već da je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi". Činjenica nepregovaranja dovela je u neravnopravan položaj tužiteljicu jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te do povrede odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Također, tuženik da tužiteljici nije prezentirao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, iz svega naprijed navedenog da je razvidno da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Člankom 14. st. 1. predmetnog Ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Međutim, ističe se kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Navedena odredba čl. 14. st. 1. ugovora o kreditu upravo predstavlja takvu ugovornu klauzulu koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava obveza tužiteljica trebala putovati u Rijeku, a obzirom da živi u [adresa], to bi joj uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu i pretjerane troškove. Kako tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj navedene odredbe, to je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, članak 14. st. 1. Ugovora ništetan te je tužiteljica predložila da sud prihvati njezin tužbeni zahtjev.

4. Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i u bitnom i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva s tim da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovu. Navodi kako je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača, za što da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Što se tiče navoda tužitelja, da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, iste u cijelosti osporava jer da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva te da propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima, ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa da je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj odredbi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita, tužiteljica da je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa IUI, tužiteljici jasno iskomunicirala da postoji njezina obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici da je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Ulaznom naknadom da su se pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita, tuženik da je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 4.234,66. Dakle, iz navedenog da jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Nadalje navodi kako navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 18.03.2005. godine

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu 2402006-1031262160/ 51400607-5102268119 od 3. ožujka 2005. (l.s. 6-16), obračun naknade za bankarske usluge i otplatni plan (l.s. 17-41), te saslušao svjedokinju IUI te tužiteljicu kao stranku.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je u osnovan u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno:

- da su stranke 3. ožujka 2005. zaključile predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tužiteljica digla namjenski stambeni kredit u iznosu od 88.556,00 CHF, i da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.556,00 CHF, uz čvrstu valutnu klauzulu, i da je rok otplate kredita ugovoren na 108 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama u visini 1.019,50 CHF,

- da je u predmetnom Ugovoru čl. 10. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita

- da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.234,66 kuna odnosno 562,03 Eura dana 19. ožujka 2005

8. Među strankama je sporno pitanje je li naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade (troškovi obrade kredita), kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara, te da li tužitelj ima status potrošača.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla za potrebe kupnje stana, za život nje i njene obitelji, te da su suprug i ona bili u banci a djelatnik banke im je objašnjavao i s njim su se dogovorili, a da ih je uputio na sklapanje ugovora u CHF, i više od toga da im nije objašnjavao. Rekao je da su krediti u CHF povoljniji i upravo iz tog razloga da su odlučili zaključiti taj ugovor, znali su iznos kredita, ratu i rok otplate. Iskazuje da su tada računali da će ona raditi do kraja roka otplate kredita, te da će sa s svojim primanjima moći podmiriti ugovorenu ratu, no da se to promijenilo, odnosno da je rata skočila, kamata porasla, a ona da je ostala bez posla i da joj je bilo teško izdržati tu obavezu. Što se tiče o obavijesti o ulaznoj naknadi ništa da joj to nije bilo predočeno, nije je bilo ikakvih letaka jer da jest, da bi bila to uzela i proučila i odbila plaćanje ulazne naknade, a kada je se pita zna li što je ulazna naknada obrade kredita, to da joj nitko nije spominjao a što sada čuje od saslušane svjedokinje, i da joj ništa od toga nije spomenuto. Na pitanje punom. tuženice tužiteljica je iskazala da se ne sjeća na koji način je platila naknadu za obradu kredita jer da je prošlo puno vremena. Isto tako iskazuje da je vjerovala bankaru koji ih je uvjerio da je kredit povoljan, a njima da je trebao stan za život, i sada da ne može reći da je sumnjala u njega i da je uopće čitala ugovor koji je potisala, a osim ovog ugovora o kreditu da u životu nije nikada sklapala neki drugi ugovor o kreditu.

10. Iz iskaza saslušane svjedokinje IUI, djelatnice tužene, proizlazi da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora radila na mjestu osobnog bankara kod tuženika, te da joj tužiteljica nije poznata. Iskazuje da su obavijesti o ulaznim naknadama bile jasno izložene na letcima na kojima je postojao cjenik svih usluga koje su nudili, a koje su se odnosile na sklapanje ugovora o kreditu, te da je jasno bila istaknuta i obavijest o ulaznoj naknadi. Na upit da li su o iznosu i o ulaznoj naknadi pregovarali sa strankama, ista iskazuje da su bile jasno vidljive i to je bilo kao normalno da svaki kredit ima svoju ulaznu naknadu, a da ljudi nisu pitali zašto i da se nije postavljalo to pitanje, te da svaka vrsta kredita ima već unaprijed određen iznos naknade za obradu tog kredita, propisano od naših službi, a da je ona dobila gotov cjenik i o tome da se ne pregovara, a radilo se o procijenjenom trošku obrade kredita s obzirom da je u taj proces uključeno puno ljudi i puno procesa i to sve košta. Na upit punom. tuženika da li je bila u prilici da strankama prezentira što je to naknada za obradu ili da im to objašnjava, svjedokinja je iskazala da su prošli kroz sve stavke koje su bile objašnjenje na letku o kojem je govorila i klijenti da su mogli sami pitati ukoliko im nešto nije bilo jasno i nakon objašnjenja sami odlučiti žele li taj proizvod ili ne.

10.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao vjerodostojan i životan poglavito u dijelu iskaza da joj je to prvi kredit u životu koji je podigla kod bankarske institucije i to radi kupnje stana jer namjena kredita proizlazi i iz samog Ugovora (stambeni kredit sa kupovinu nekretnine), kao i u dijelu iskaza da ih je djelatnik banke uputio na sklapanje ugovora u CHF, te im rekao da su krediti u CHF povoljniji kao i da su ona i muž znali za iznos kredita, ratu i rok otplate, a sve jer ovaj sud smatra da osoba kao tužiteljica po zanimanju stomatolog, je osoba koja nema stručna ekonomska znanja da bi pročitavši Ugovor razumjela sve odredbe ugovora osim ako joj nisu podrobnije pojašnjene od strane djelatnika banke, što ovdje nije slučaj.

11. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem, korisnikom kredita pregovarao o uvjetima sklapanja ugovora kreditu što i proizlazi iz iskaza djelatnika banke.

12. Isto tako tuženik tužiteljici osporava svojstvo potrošača, no ovaj sud smatra da tužiteljica ima status potrošača. Tu činjenicu ovaj sud nalazi dokazanom na temelju sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužiteljice iz kojih proizlazi da je kredit podignut u svrhu kupnje nekretnine za potrebe stanovanja tužiteljičine obitelji, te da je dakle, tužiteljica kao fizička osoba sklopila pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ili njezinoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, dok tuženi suprotno ovom sudu nije dokazao a niti predložio izvođenje drugih dokaza na okolnost dokazivanja te činjenice.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva za navesti je da je takva tvrdnja tuženika točna, jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu (čl. 10) tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata, a što tužitelj niti ne spori. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu, te se zbog toga utvrđuje da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade (troškova obrade kredita) a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. To bi značilo da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu čl.10. (l.s.7) proizlazi da su odredba o naknadama bile vidno istaknute i lako uočljive, a iste su po svom (gramatičkom) sadržaju i jasne. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza djelatnice tuženog koja je navela da u sve naknade postojale na obrascu banka i da se o njima nije pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj, što isto tako proizlazi iz iskaza svjedokinje, te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a nabrajanje od strane svjedokinje što se sve podmiruje od iznosa ove naknade, ovaj sud smatra jako paušalnim i neodređenim za konkretan slučaj.

19. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

21. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 562,03 EUR, a koja visina nije sporna među strankama.

22. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

23. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 499,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. ožujka 2005. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

24. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

25. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

27. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u točkama I. i II. izreke presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji je u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

29. Odluka o zateznoj kamati donesena je na temelju odredbe čl. 29. ZOO.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, pa je tako tužiteljici valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN broj: 138/23 dalje Tarifa), kod određene vrijednosti predmeta spora od 562,03 eura i to za sastav tužbe 50 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska kojim je tužiteljica odgovora na navode iz odgovora na tužbu 03. studenog 2023., 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za pristup na ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 01. prosinca 2023., 16. siječnja 2023. i 07. studenoga 2025 svaki po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 250 bodova, odnosno 500 eura (Tbr. 54. Tarife). Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25%, dođe se do iznosa od ukupno 625,00 eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužiteljici na ime zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika. Tom iznosu valjalo je pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 99,54 eura, pa tako ukupni parnični trošak koji je tužiteljici dužna naknaditi tužena iznosi 724,54 eura. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan.

U Zadru, 24. studenoga 2025.

Sutkinja:

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženiku po punomoćniku