Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-813/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krešimiru Rastija, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po OD Kožul&Petrinović, d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj: P-741/2020. od 14. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 24. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku broj: P-741/2020. od 14. listopada 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-741/2020. od 14. listopada 2025. utvrđeno je da su nepošteni i ništetni dijelovi odredbi članka 2. i članka 3. stavak 1. točke 2.,3.,4. i 5. Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen dana 17. srpnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao davatelja kredita, a u kojim odredbama je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravne učinke (točka I. izreke), te da je nepoštena i ništetna odredba članka 4. stavak 1., 2. i 3. istoga Ugovora, a u kojoj odredbi je ugovoreno promjenjiva kamatna stopa koja je vezana za valutnu klauzulu koja se određuje izmjenama i dopunama banke (točka II. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 32.386,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 31.503,43 eura, dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 883,23 eura od 1. listopada 2015. do isplate (točke III. i IV. izreke).

Tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.999,58 eura, dok je preostali dio zahtjeva odbijen (točka V. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška postupka ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika dana 17. srpnja 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa od 32.386,66 eura na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje iznose da je tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužiteljice u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,a svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ref-2221/2018. od 3. rujna 2019. i Revt-249/2014.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika dana 17. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je pravni prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 206.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 20 godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, a u svrhu kupnje stana.

Također nije sporno da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40% godišnje, kao i da je ugovorena valutna klauzula.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15.) između stranaka dana 18. siječnja 2016. sklopljen Aneks Ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a slijedom toga ima li tužiteljica onda pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove, a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik, kao i ima li tužiteljica pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Aneks, odnosno Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog s valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod broje P- 1401/2012., a u kojem je sudjelovao i prednik tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03.), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), te da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Pravilno je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. svibnja 2019., to zastara nije nastupila, jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju između tužiteljice i tuženika dana 18. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita, a u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu, jer konverzijom koja je provedena tužiteljica nije u cijelosti namirena, pa joj stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka, jer to pravo tužiteljice proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

12. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502.b Zakona o parničnom postupku propisani sadržaj tužbe iz članka 502.a istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

13. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između nje i tuženika dana 18. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

14. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

15. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

16. Osim toga sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenog prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, a iz sadržaja Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istog Zakona, već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava, niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

19. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatom, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

20. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 5. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Slijedom izloženog valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

22. Odluka o trošku žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 24. studenoga 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin