Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-291/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRADSKA PLINARA ZAGREB – OPSKRBA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096, protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-2560/2021-18 od 20. listopada 2023., dana 24. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-2560/2021-18 od 20. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 124,43 EUR/937,50 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba poslovni broj Ovrv-3675/2021 od 19. veljače 2021. kojim se nalaže tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Republike Austrije 20, OIB: 95093210687 isplatiti tužitelju GRADSKA PLINARA ZAGREB - OPSKRBA d.o.o. iznos od 529,13 eura/3.986,73 kuna sa zateznim kamatama tekućima

- na iznos od 189,42 eura/1.427,18 kuna od 26. studenog 2020.,

- na iznos od 339,71 eura/2.559,55 kuna od 25. prosinca 2020.,

do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 53,09 eura/400,00 kuna sa zateznim kamatama tekućima od 20. listopada 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik prije svega ističe da je, na ročištu održanom dana 12. listopada 2022., tužitelj neopravdano izostao, a tuženik se tada nije upustio u raspravljanje. Međutim, prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi čl. 295. st. 2. Zakona o parničnom postupku te donio rješenje o presumiranom povlačenju tužbe, već je nastavio sa provedbom parničnog postupka. Tuženik smatra da je time počinjena apsolutno bitna povreda parničnog postupka. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj, u tijeku postupka, nije dostavio pisani ugovor o opskrbi plinom, a radi čega se ne može zaključiti da između stranaka postoji ugovorni odnos. Tuženik ističe kako je pisani oblik ugovora o opskrbi plinom propisan relevantnim zakonskim i podzakonskim odredbama. Naposljetku, tuženik ističe da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da su računi koji se odnose na predmetnu obvezu dostavljeni na pogrešnu adresu, tj. računi su dostavljeni na adresu [adresa], a trebali su biti dostavljeni na adresu [adresa]. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se donese rješenje kojim se tužba smatra povučenom, a podredno da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 124,43 EUR (937,50 kn).

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine u iznosu od 529,13 EUR (3.986,73 kn) na ime nepodmirenih računa za obavljenu uslugu opskrbe plinom za mjesece listopad i studeni 2020. godine na adresi [adresa], obračunsko mjerno mjesto broj: [broj], šifra kupca: [broj].

6. U ovom se predmetu radi o postupku u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave - izvatka iz poslovnih knjiga, a koji predstavlja takvu ispravu na temelju odredbe čl. 31. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, dalje u tekstu: OZ), nastavljenom kao u povodu prigovora protiv platnog naloga u smislu odredbe čl. 58. st. 3. OZ.

6.1. Naime, predmetni postupak je pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a na temelju kojeg prijedloga je Javni bilježnik Mladen Ježek iz Zagreba donio rješenje o ovrsi. Nakon što je ovršenik, tj. tuženik podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi, predmetni je postupak potom nastavljen kao parnični postupak za izdavanje platnog naloga, sve u smislu čl. 58. st. 3. OZ-a.

7. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a takav se postupak provodi i u povodu prigovora protiv platnog naloga, sukladno članku 460. ZPP-a.

8. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9.1. U pogledu bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč 14. ZPP-a, valja istaknuti da je prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske potrebno provesti postupak za mirno rješenje spora, sukladno čl. 186.a ZPP-a. U ovom predmetu nije proveden postupak za mirno rješenje spora, međutim, to nije bilo niti potrebno u konkretnom predmetu. Naime, ovaj postupak je započeo kao ovršni postupak, a koji je nastavljen kao parnični postupak, budući da je ovršenik, tj. tuženik podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Ovaj sud zauzima pravno shvaćanje da je odredba čl. 186.a ZPP primjenjiva jedino u parničnom postupku i jedino ako se podnosi tužba, a ne i prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u ovršnom postupku. Odredba čl. 186.a ZPP općenito predviđena je samo kao procesna pretpostavka prije podnošenja tužbe u parničnom postupku, a ne i u ovršnom postupku. Slijedom svega navedenoga, ističe se kako ovrhovoditelj prije podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv Republike Hrvatske nije dužan obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186.a ZPP, premda postoji mogućnost da će se ovršni postupak nastaviti kao parnični postupak (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 21. ožujka 2023., poslovni broj Rev 242/2023- 3).

10. Tuženik u žalbi ističe kako je, na ročištu održanom 12. listopada 2022. (list 60 spisa), tužitelj neopravdano izostao, a tuženik se potom nije upustio u raspravljanje. S obzirom na navedeno, tuženik smatra da je prvostupanjski sud, sukladno čl. 295. st. 2. ZPP-a, trebao donijeti rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Međutim, prvostupanjski sud je nastavio sa provedbom parničnog postupka te donio meritornu sudsku odluku u ovom predmetu. Tuženik ističe da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

10.1. Što se tiče žalbenih navoda tuženika da je prvostupanjski sud propustio donijeti rješenje kojim se tužba smatra povučenom, valja napomenuti da se presuda u sporu male vrijednosti žalbom može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP u vezi s člankom 467. ZPP-a, a radi čega se ovaj žalbeni navod tuženika ne može prihvatiti.

11. U predmetnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da tužitelj pruža uslugu opskrbe plinom

[katastarska općina]

- da se predmetna nekretnina nalazi na obračunskom mjernom mjestu [broj]

- da je tuženik zaveden kao krajnji kupac u evidencijama tužitelja pod šifrom kupca [broj]

- da se predmetno potraživanje odnosi na pruženu uslugu opskrbe plinom u mjesecima listopadu i studenom 2020. godine na predmetnoj nekretnini

- da je tuženik, prije utuženog razdoblja, vršio uplate tužitelju na ime pružene usluge opskrbe plinom za predmetnu nekretninu

- da utuženo potraživanje nije podmireno

- da je tuženik predmetnu nekretninu dao u uporabu Povjereniku za informiranje ŠK, temeljem Ugovor o uporabi poslovnog prostora broj: [broj] od 13. studenog 2019.

- da je predmetna nekretnina predana u posjed Povjereniku za informiranje dana 23. travnja 2020.

- da je tuženik obavijestio tužitelja o promjeni korisnika predmetne nekretnine u prosincu 2020. godine, tj. nakon utuženog razdoblja

12. Tuženik u žalbi ističe kako tužitelj u spis predmeta nije dostavio pisani ugovor o opskrbi plinom, a takav oblik ugovora je zakonom propisan. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako tužitelj nije dokazao da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu.

13. Naime, člankom 67. stavkom 1. Zakona o tržištu plina („Narodne novine“ broj: 18/2018, 23/2020, dalje u tekstu: ZTP) propisano je da prava i obveze između svakog opskrbljivača plinom i krajnjeg kupca uređuju se ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca, a stavkom 8. istog članka je propisano da svaki opskrbljivač plinom je obvezan sklopiti ugovor o opskrbi plinom s krajnjim kupcem u pisanom obliku.

14. Nadalje, člankom 4. stavkom 1. Općih uvjeta opskrbe plinom („Narodne novine“ broj: 50/2018, 88/2019, 39/2020, dalje u tekstu: Opći uvjeti) propisano je da opskrbljivači plinom i krajnji kupci svoje međusobne odnose reguliraju Ugovorom o opskrbi plinom, a stavkom 2. istog članka je propisano da se taj Ugovor sklapa u pisanom obliku.

15. Dakle, tuženik osnovano ističe da se ugovor o opskrbi plinom sklapa u pisanom obliku te da tužitelj nije dostavio primjerak pisanog ugovora koji bi upućivao da su tužitelj i tuženik u ugovornom odnosu.

16. Međutim, ako tužitelj, kao opskrbljivač, ne zaključi pojedinačni ugovor o opskrbi plinom u pisanom obliku sa korisnikom usluge u smislu citiranih odredaba, ugovor je moguće sklopiti i konkludentno isporukom plina i korištenjem isporučenog plina od strane vlasnika ili korisnika nekretnine i tada se ugovor smatra valjanim u smislu odredbe čl. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO)

17. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, među strankama je postojao ugovorni odnos, a kako to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, tuženik nije osporavao da je tužitelj pružao usluge opskrbe plinom na predmetnoj nekretnini, dapače, tuženik je, prije utuženog razdoblja, vršio uplate tužitelju na ime pružene usluge opskrbe plinom za predmetnu nekretninu. Nadalje, tuženik je obavijestio tužitelja o promjeni korisnika predmetne nekretnine, a što također ukazuje da tužitelj pruža uslugu opskrbe plinom na predmetnoj nekretnini, u suprotnom, takva obavijest ne bi imala smisla. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud zaključuje da je ugovor o opskrbi plinom postao valjan u smislu čl. 294. ZOO-a.

18. Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da među strankama nije postojao ugovorni odnos.

19. Također valja istaknuti kako činjenica da je predmetna nekretnina, za vrijeme utuženog razdoblja, dana na uporabu Povjereniku za informiranje, ne utječe na tuženikovu obvezu plaćanja usluge isporuke plina.

19.1. U smislu čl. 10. Općih uvjeta krajnji kupac je dužan obavijestiti opskrbljivača o promjeni korisnika nekretnine na kojoj opskrbljivač obavlja uslugu isporuke plina, i to u roku od 30 dana od nastale promjene.

19.2. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženik, s obzirom na to da tužitelj nije obaviješten prije utuženog razdoblja o promjeni korisnika nekretnine, u obvezi platiti naknadu za isporučenu uslugu opskrbe plinom. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik obavijestio tužitelja o promjeni krajnjeg kupca u prosincu 2020., a utuženo potraživanje odnosi na listopad i studeni 2020., dakle, za vrijeme dok je tuženik bio evidentiran kao krajnji kupac. Pritom valjda nadodati da tužitelj nije ovlašten samoinicijativno mijenjati podatke o korisnicima usluga u svojim evidencijama, već na zahtjev svojih korisnika. Dakle, tužitelj je tek nakon utuženog razdoblja obaviješten o promjeni koja utječe na ugovorni odnos njega i tuženika.

20. Naposljetku, žalbeni navod tuženika da je tužitelj dostavljao račune na pogrešnu adresu ne može biti predmetom razmatranja ovog suda, budući da se radi o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg razloga se u sporu male vrijednosti ne može izjaviti žalba.

21. Zbog svega navedenoga, žalbeni navodi tuženika se ne mogu prihvatiti.

22. S obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju, temeljem konkludentno sklopljenog ugovora o opskrbi plinom, pružao uslugu opskrbe plinom za nekretninu u vlasništvu tuženika kao krajnjeg kupca, a koju uslugu tuženik nije platio, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo obvezavši tuženika na plaćanje iznosa od 529,13 EUR s kamatom na pojedine mjesečne iznose prema njihovom dospijeću, a sve sukladno čl. 4., čl. 9., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 65., čl. 183. st. 1., čl. 294. i čl. 342. st. 1. ZOO-a.

23. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

25. Sukladno čl. 166. st.1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 24. studenog 2025.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević