Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž Ob-52/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Milki Vraneš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice mlt. EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci i zz ZP, a ona zastupana po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika EPU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Jukiću, odvjetniku iz Zagreba, radi povišenja uzdržavanja mlt. djeteta, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu [broj] (R1 Ob-599/2025) od 11. lipnja 2025., 24. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu [broj] (R1 Ob-599/2025) od 11. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice na naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Određuje se privremena mjera na način da se nalaže tuženiku, EPU, OIB: [osobni identifikacijski broj], da za uzdržavanje djeteta, mlt. EP, OIB: [osobni identifikacijski broj],doprinosi mjesečni iznos od 290,00 EUR počevši od 11. lipnja 2025. godine nadalje dok za to budu ispunjeni zakonski uvjeti, najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznos do isplate, na račun majke i zz ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Hrvatske poštanske banke d.d.

II. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P Ob-101/2024 ili do drugačije odluke suda.

III. Tijek roka za žalbu niti žalba ne odgađaju provedbu privremene mjere."

2. Protiv navedenog rješenja u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i ukine pobijano rješenje, odnosno da isto preinači na način da se odredi visina uzdržavanja ispod zakonskog minimuma određenog Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta u iznosu od 200,00 eura.

3. Na žalbu tuženika odgovorila je tužiteljica koja u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsko rješenje u cijelosti i naknadi tužiteljici žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 250,00 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji mu je prethodio u pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a koji se primjenjuje sukladno odredbi članka 346. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj: 103/15, 98/19 i 47/20 - dalje ObZ).

6. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude jasno i određeno naveo relevantne zakonske odredbe propisa temeljem kojih je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja. Pri tom je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima pravilno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, budući je dao jasne i određene razloge u pogledu odlučnih činjenica, te je pravilno utemeljio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva.

7. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, tuženik se na ročištu održanom 13. ožujka 2025. mogao očitovati na navode tužiteljice, budući je na navedeno ročište bio uredno pozvan, te zastupan po punomoćniku – odvjetniku, kao što se i na ranije istaknute navode tužiteljice mogao očitovati, a što je propustio učiniti, već je u svom podnesku od 13. siječnja 2025. naveo da će dodatnim podneskom očitovati na navode iz dosadašnjih podnesaka zz mldb. tužiteljice.

8. Pored toga, tuženik iako je bio uredno pozvan na glavnu raspravu određenu za dan 16. siječnja 2025. na kojoj se trebao izvoditi dokaz saslušanjem stranaka, nije pristupio, a niti je dostavio valjani podnesak kojim bi opravdao svoj izostanak.

9. Također nisu osnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud donoseći pobijano rješenje u cijelosti pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način da je odluku donio isključivo na temelju saslušanja tužiteljice, bez saslušanja tuženika, što je prema tvrdnji tuženika imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava, a čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, te da bi mu bilo povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pošteno, odnosno pravično suđenje.

10. Točno da je tuženik zatražio od prvostupanjskog suda da odgodi ročište zakazno za dan 16. siječnja 2025., budući da zbog ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja ne može istome pristupiti. Međutim, tuženik nije postupio po rješenju prvostupanjskog suda sadržanom na zapisniku od 13. ožujka 2025. o održanom ročištu za glavnu raspravu, kojim je tuženiku naloženo da u roku od 15 dana dostavi u spis ovjereni prijevod dokumentacije dostavljen uz podnesak od 13. ožujka 2025., te potvrdu svog poslodavca o nemogućnosti pristupa tuženika na ročište. Također se tuženik niti naknadno do donošenja rješenja o privremenoj mjeri nije očitovao o prijedlogu tužiteljice iako je imao mogućnost za isto.

11. Odredbom članka 537. ObZ-a propisano je da će privremenu mjeru radi uzdržavanja djeteta sud odrediti po službenoj dužnosti ako za to postoji potreba.

12. Sukladno odredbi članka 539. stavka 1. Obiteljskog zakona, u postupcima u kojima se odlučuje o uzdržavanju djeteta sud je dužan već na pripremnom ročištu ili prvom ročištu za glavnu raspravu, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odnosno, ako to okolnosti slučaja zahtijevaju, i prije toga, neovisno o tome je li se tuženik o tome mogao izjasniti, rješenjem o privremenoj mjeri naložiti tuženiku da plaća zakonski minimum uzdržavanja za dijete.

13. Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta (NN 75/25) propisno je da minimalni novčani iznos za uzdržavanje djeteta starosti od 13 do 18 godina iznosi 290,00 eura.

14. Prema tome, visina uzdržavanja određena je na temelju članka 539. stavka 1. Obiteljskog zakona, kojom je propisano da se privremenom mjerom radi uzdržavanja može protivniku osiguranja naložiti plaćanje zakonskog minimuma za uzdržavanje djeteta. Budući da iznos uzdržavanja od 1.500,00 kuna / 199,08 eura, koji je određen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu [broj] od 21. veljače 2013. nesporno niži od minimalnog iznosa uzdržavanja djeteta u dobi mlt. tužiteljice, rođene **.**.2010., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odredio predmetnu privremenu mjeru te naložio tuženiku da plaća iznos uzdržavanja u iznosu minimalnog iznosa uzdržavanja za dijete u dobi od 13 do 18 godina, odnosno u iznosu od 290,00 eura mjesečno.

15. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da je ostalo neutvrđeno točno financijsko stanje tuženika, obzirom da se isti nije saslušao na tu okolnost, odnosno da nisu utvrđeni materijalni uvjeti i troškovi života tuženika, što je rezultiralo pogrešnom ocjenom suda prilikom određivanja visine uzdržavanja te da je tuženik obveznik uzdržavanja još jednog djeteta, odnosno da sud nije mogao znati uzdržava li ili ne uzdržava drugo dijete, bez da je saslušao tuženika, potrebno je odgovoriti da je u rješenju prvostupanjskog suda kojim mu je dostavljena predmetna tužba, te kojim ga se poziva na podnošenje odgovora na tužbu bio upozoren na odredbe članka 284. i 285. ZPP-a, no unatoč tome nije dostavio nikakve dokaze u vidu svojih navoda niti je isticao brojne navode koje sada iznosi u žalbi.

16. Dakle, tuženik prvostupanjskom sudu nije dostavio dokaze o svojim materijalnim troškovima, kao niti eventualnu sudsku odluku kojom bi bila određena obveza zakonskog uzdržavanja za drugo dijete, niti je tvrdio da takva sudska odluka postoji, a iz platnih lista koje je tuženik dostavio proizlazi da isti ostvaruje neto plaću u iznosu od cca 3.100,00 eura mjesečno, slijedom čega je isti nedvojbeno u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje mlt. tužiteljice minimalni iznos uzdržavanja od 290,00eura.

17. Također, tuženik nije tijekom postupka niti tvrdio da njegova mjesečna plaća koju ostvaruje po osnovi nesamostalnog rada ne odgovara iznosu plaće koji se navodi u platnim listama koje je dostavio. Pri tome se dodatno ističe da je tužiteljica dokazala da se u konkretnom slučaju radi o djetetu koje zbog utvrđenih dijagnoza i zdravstvenog stanja ima povećane potrebe u odnosu na zdravu djecu iste dobi, a što jasno proizlazi iz medicinske dokumentacije mlt. tužiteljice.

18. Što se tiče mogućnosti majke da doprinosi za uzdržavanje, valja navesti da se u postupku radi uzdržavanja ne utvrđuju primanja roditelja koji stanuje s djetetom jer, sukladno odredbi članka 310. stavak 1. Obiteljskog zakona roditelj s kojim dijete stanuje svoj udio u obvezi uzdržavanja djeteta ispunjava kroz svakodnevnu skrb o djetetu, a roditelj koji ne stanuje s djetetom obvezu uzdržavanja djeteta ispunjava zadovoljavanjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja. Pri tome se, u skladu s odredbom članka 310. stavak 2. ObZ-a svakodnevna skrb o djetetu smatra jednako vrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja. Također, vlastita imovina majke i zz mlt. tužiteljice ne predstavlja bračnu stečevinu, te je namjena nekretnina koje su vlastita imovina zz tužiteljice potpuno irelevantna za donošenje odluke u konkretnom slučaju.

19. Naime, tuženik je kao roditelj s kojim dijete ne stanuje dužan doprinositi za uzdržavanje sukladno materijalnim mogućnostima i potrebama mlt. djeteta. Tuženik u konkretnom slučaju nije podnio niti jedan odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u smislu odredbe članka 221.a ZPP-a ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost predmetnog rješenja žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od utvrđenog činjeničnog stanja. Ostvarivanje osobnih odnosa tuženika i mlt. tužiteljice i komunikacija tuženika i zz mlt. tužiteljice nisu predmet ovog postupka te navodi tuženika, osim što su neistiniti, nisu relevantni za donošenje privremene mjere o uzdržavanju mlt. tužiteljice.

20. Tuženik je u ovom postupku zastupan po kvalificiranom stručnjaku – odvjetniku, koji je obvezni korisnik sustava e-komunikacije i kojemu su u istom sustavu dostupne sve informacije koje se tiču predmetnog postupka, pa tako i formirani [broj] radi privremene mjere. Također, u konkretnom slučaju ne egzistiraju zakonske pretpostavke za određivanje uzdržavanja mlt. tužiteljice u iznosu ispod zakonskog minimuma određenog Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta, odnosno u iznosu od 200,00 eura. Obveza uzdržavanja mlt. djeteta ima prednost pred drugim obvezama, tako i pred eventualnim obvezama otplate kredita i drugim troškovima, a koje obveze odnosno troškove tuženik nije dokazao, te je primarna i najveća dužnost roditelja uzdržavati svoju maloljetnu djecu i podmirivati njihove potrebe koje im omogućavaju normalan razvoj zbog čega moraju iskoristiti sve mogućnosti, što znači i ulagati i pojačani napor, pa makar i na štetu svog vlastitog uzdržavanja, upravo iz razloga da bi toj dužnosti mogli udovoljiti.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsko rješenje potvrditi temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

22. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje ovog postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

U Gospiću, 24. studenoga 2025.

Sutkinja:

Milka Vraneš