REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-211/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupana po direktorima CM i ŽM iz [adresa], koje zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanoga punomoćnika tuženika, dana 24. studenog 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10 Ugovora o kreditu broj: 5102289866 od 16.03.2005. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor a koja glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno

=200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 553,10 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 08. ožujka 2025. navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 5102289866 od dana 16.03.2005.g. na iznos od 54.500,00 CHF. Člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 54.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. U trenutku isplate (05.04.2005.g.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,7466 Kn za 1 CHF.

Tuženik je člankom 10. Ugovora o kreditu odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 1,00 % od iznosa kredita, a koju je tuženik naplatio jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegnuo od ukupnog isplaćenog iznosa kredita. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

Iako je odredba čl. 10. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 10. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti uz naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 23. lipnja 2025. naveo da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita.

Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz nadoknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 7-10), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 11), javnobilježničku ovjeru privatne isprave

– solemnizaciju (list 12-13), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu i obavijesti o promjeni kamatne stope (list 14-20), otplatni plan (list 21-27), pregled prometa po kreditu (list 29-43), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 63-67), akt banke o naknadama stambenih kredita (list 68-69) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim članak 10. Ugovora o kreditu jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 16. ožujka 2005. navedeni Ugovor te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 54.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj radi kupnje nekretnine (stambeni kredit).

7. Člankom 10. Ugovora ugovorena je naknada od 1,00% od iznosa kredita koju je tužitelj bio dužan platiti prije korištenja kredita. Iz pregleda prometa po kreditu (list 43) proizlazi da je navedena naknada i naplaćena u iznosu od 545,00 CHF (list 21 i 43 spisa).

8. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

9. Među strankama je prijeporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, a temeljem koje je i naplaćena jednokratna naknada za obradu zahtjeva nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Prijeporno je i ima li tužitelj status potrošača i je li dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

10. Člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

11. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor da tužitelj nema status potrošača.

12. Prema članku 3. stavku 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je po zanimanju brodostrojar, da je predmetni kredit koristio radi rješavanja stambenog pitanja te da je kredit podizao kod tuženika jer je njegov poslodavac III Maj imao ugovor s tom bankom. Ujedno je naveo da je banka pripremila ugovor koji je on samo potpisao te da pri tome nije bilo nikakvih pregovora o visini naknade za obradu kredita. Iskazao je i da mu nitko nije objasnio na što se odnosi ta naknada te da se ne sjeća je li naknada ustegnuta od kredita, ali pretpostavlja da je tako.

14. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja u tom dijelu ocjenjujući ga jasnim, uvjerljivim i istinitim.

15. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja stana radi rješavanja stambenog pitanja), a ne za obavljanje neke poslovne djelatnosti to tužitelj prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužitelj sklopio unutar neke privatne poslovne aktivnosti, a punomoćnik tuženoga na raspravi kod ovog suda nije tužitelju postavljao nikakva pitanja kojima bi doveo u sumnju takav iskaz tužitelja.

16. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da je dokumentacija oko dizanja kredita bila unaprijed pripremljena od strane tuženika da nije dobio obavijest na što se odnosi trošak obrade kredita te da mu je bilo samo jasno da naknadu treba platiti kako bi mu kredit bio odobren te da se ne sjeća je li naknadu platio ili mu je ista ustegnuta od iznosa kredita ali pretpostavlja da je bila ustegnuta od iznosa kredita.

17. Ovaj sud iskaz tužitelja i u tom dijelu ocjenjuje jasnim i uvjerljivim te ga u cijelosti prihvaća.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom dizanja kredita, znao da će mu od odobrenog kredita biti ustegnuto 1,00% na ime troška za obradu kredita te da je smatrao da je to uobičajen postupak i uvjet za odobravanje kredita. No iz iskaza tužitelja ne proizlazi da mu je i pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 1,00% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge tuženica pruža i naplaćuje u zamjenu za predmetni iznos. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da je smatrao da predmetnu naknadu mora platiti kako bi mu kredit bio odobren zbog čega sud zaključuje da je odnos među strankama pri sklapanju pravnog posla bio postavljen po principu "uzmi ili ostavi" i da tužitelj o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati.

19. Dalje je sud, a s obzirom na prigovore tuženika smatrao da je nužno utvrditi podliježe li odredba o ulaznoj naknadi testu poštenosti. Sud Europske Unije je u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. postavio kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. Stoga je sud bio dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te utvrditi je li takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenju te uzrokuje li na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024.

20. Prema člankom 59. ZZP/03 Ugovor o potrošačkom zajmu propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

22. Iz navedenih odredaba proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, tuženik na okolnost da se upravo s tužiteljem pojedinačno pregovaralo oko visine "ulazne naknade" nije predlagao nikakve dokaze (npr. materijalne dokaze o odobrenju snižene naknade konkretnog kredita, saslušanje djelatnika banke i sl.) niti je u tom pravcu tužitelju postavljao pitanja prilikom njegovog davanja stranačkog iskaza. Nadalje tuženik tijekom postupka nije osporavao da je tužitelju predmetna ulazna naknada i naplaćena i to ustegom od odobrenog kredita.

21.1. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj u podnesku od 13. kolovoza 2025. na okolnost pregovora pri sklapanju ugovora o kreditu predložio i saslušanje djelatnika tuženika koji je sudjelovao u realizaciji kreditnog odnosa ali je na pripremnom ročištu kod ovoga suda 14. listopada 2025. naveo da osim dokaznog prijedloga za saslušanje tužitelja nema niti stavlja nikakve druge dokazne prijedloge pa je prema tome odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika tuženika.

23. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na odluke i pravila banke (list 8 i 9. spisa), a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena odlukom banke o visini naknade.

24. Iako odredba članka 10 Ugovora omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 1,00% od iznosa kredita, to ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje. Ovo posebno kad se ima na umu da tužitelju prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora nije pojašnjeno koje troškove banka ima u vezi s odobrenjem kredita i koje troškove će od tužitelja naplatiti. U predmetnoj odredbi Ugovora, a niti drugim odredbama ugovora također nije navedeno niti se iz Ugovora može zaključiti koji se to stvarni i opravdani troškovi banke pokrivaju naknadom za obradu kredita.

25. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te je u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP ispitano je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužitelja proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

27. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati. Osim toga iz okolnosti da je tužitelj smatrao da mu kredit neće biti odobren ako ne pristane na plaćanje naknade za obradu kredita i da su pregovori vođeni po principu "uzmi ili ostavi" jasno ukazuje na odnos u kojem tužitelj nije imao mogućnost postavljanja pitanja i dobivanja odgovora o tzv. ulaznoj naknadi te na ugovorni odnos u kojem stranke nisu bile ravnopravne.

28. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

29. Tužitelju u postupku prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno što plaća naknadom za obradu kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev članka 59., a u vezi s člankom 61. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje tuženik može imati pri obradi i odobrenju kredita (npr. trošak uredskog materijala i sl. što tuženik navodi u odgovoru na tužbu) ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem je odobren kredit.

30. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova za koje nije moguće utvrditi odgovaraju li stvarno pruženim uslugama to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne "ulazne" naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredbe ovdje prijepornih dijelova Ugovora ne zadovoljavaju uvjet jasnosti i razumljivosti.

32. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2., 3. i 4. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 10 Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužitelj nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada niti šta njom podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presuđeno kao pod I izreke. Osim toga prema članku 322. stavku 1. ZOO ugovorna odredba koja je protivna prisilnim propisima ništava je, a što se prema ocjeni ovoga suda odnosi na naprijed navedenu odredbu predmetnog Ugovora.

33. U odnosu na okolnost koju tuženi navodi da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu stambenog potrošačkog kredita ovdje treba navesti da su i prije stupanja na snagu tog zakona na snazi bile kogentne odredbe iz članka 81. i 82. ZZP-a, koje su propisivale da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost prema članku 87. ZZP. Stoga kako tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, to je stoga trebalo primijeniti odredbe ZZP-a pri odlučivanju o ovom pravnom pitanju.

34. Iako tome tuženik nije posebno prigovarao sud smatra potrebnim navesti da prema pravnom shvaćanju ovog suda tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi jer u slučaju pozitivnog utvrđenja tužitelj može podnijeti i zahtjev za isplatu, odnosno može potraživati od druge strane sve ono što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a u vezi s člancima 327 stavak 1. i 328 ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu članka 187. stavak 2. ZPP-a koji propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje. Pri razmatranju ovog pravnog pitanja sud je na umu imao i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odlukama (Rev-1051/22 i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.)

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je opravdani trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 14. listopada 2025.

36. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR- a prema Tbr 7.1. OT te trošak pristupa na ročište 14. listopada 2025., u iznosu od 200,00 EURA (Tbr 9.1. OT), za obje radnje priznat je i zatraženi PDV od 25%. Nadalje tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a, koliko iznosi trošak pravodobno plaćene pristojbe putem e-spis komunikacije jer je tužitelj zastupan po punomoćniku obveznik takve komunikacije, a što sve čini ukupan i opravdani trošak ovog parničnog postupka od 553,10 EUR-a.

37. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podneska od 13. kolovoza 2025. jer za podnošenje tog podneska tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP imao odobrenje od suda niti ga je sud na dodatno očitovanje pozvao, a prema ocjeni ovog suda taj podnesak u okolnostima ovog slučaja nije ni doprinio ishodu spora jer tužitelj suštinski ponavlja ili još jednom ističe ono što je u tužbi već naveo. Nije priznat ni trošak sudske pristojbe na presudu iznad dosuđenoga jer je tužitelj zastupan po punomoćniku korisnik e-sustava komunikacije pa može pri plaćanju pristojbe u roku od 3 dana koristiti umanjenje za 50%.

38. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 24. studenog 2025.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.