REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-414/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja HAFIEL d.o.o., OIB 67653498908, Ulica Hrvatskog sokola 79, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Matija Zorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krsnik & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zaposlenika tuženika, s danom objave 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32-05-10-2, od 20. srpnja 2010., kao i I. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32-5-13-8, od 13. rujna 2013. te II. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/91, urbroj: 251-13-33-1/014-20-14, od 28. prosinca 2020., svi zaključeni između tužitelja kao korisnika i tuženika kao Grada, pa stoga taj ugovor i njegovi dodatci I. i II. ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se isplatiti tužitelju iznos od 19.479,62 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznos kako slijedi:

- na iznos od 200,51 eura od 17. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 19. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 17. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 17. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 8. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 19. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 12. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 13. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 20. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 13. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 12. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 18. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 19. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 5. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 5. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 5. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 5. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 Eura od 19. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 22. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 28. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 23. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 20. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 27. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 28. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 16. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 7. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 6. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 20. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 3. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 27. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 21. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 200,51 eura od 26. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 17. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 24. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 12. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 3. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 24. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 17. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 16. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 22. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 30. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 16. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 4. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 756,73 eura od 10. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 11. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 23. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 449,02 eura od 10. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 421,07 eura od 26. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 28. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 308,19 eura od 9. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 31. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 14. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 19. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 17. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 5. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 5. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 27. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 11. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 23. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 21. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 27. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 31. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 4. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 4. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 4. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 10. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 10. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 30. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 25. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 28. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 23. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 9. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 9. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 27. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 30. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 28. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 28. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 26. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 28. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 28. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 31. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 31. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 11. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 29. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 20. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 27. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 27. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 10. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 2. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 2. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 15. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 1. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 30. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 140,36 eura od 31. srpnja 2021. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 19.479,62 eura preko dosuđene stope zatezne kamate pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.732,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 776,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik sa tuženikom zaključio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32-05-10-2 dana 20. srpnja 2010. Navedenim Ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljane dvadeset neosvijetljenih jednostranih reklamnih panoa, ukupne reklamne površine 239,80 m2, na nekretnini u privatnom vlasništvu u katastru označenoj kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja odgovara zk.č.br. 1485/1, upisanoj u zk uložak [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 1.510,74 kuna (200,51 Eura po tečaju konverzije 1,00 Euro/7,53450 kuna) mjesečno. Kao što je vidljivo iz Rješenja Grada Zagreba, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-02/10-01/1221, urbroj: 251-13-31/100-10-5-JČ, od 9. kolovoza 2010., predmetni Ugovor je sklopljen u skladu s člankom 39. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08 i dr. od 19. ožujka 2008., dalje: OKR/08). Prethodno navedenim rješenjem je između ostalog tužitelju odobreno postavljanje reklamnih panoa. Budući da tužitelj zbog poslovnih razloga smanjio ukupan broj reklamnih panoa, stranke su u Zagrebu, dana 13. rujna 2013. sklopile I. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32-5-13-8, prema kojem je obzirom na manju reklamnu površinu od 167,86 m2, ugovorena nova mjesečna naknada u iznosu od 1.057,52 kuna (140,36 eura po tečaju konverzije 1,00 euro/7,53450 kuna).Dalje, a obzirom da je tužitelj u narednom periodu dodatno smanjio ukupan broj reklamnih panoa, stranke su u Zagrebu, dana 28. prosinca 2020. sklopile II. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/91, urbroj: 251-13-33—1/014-20-14, prema kojem je obzirom na manju reklamnu površinu od 119,52 m2, ugovorena nova mjesečna naknada u iznosu od 752,98 kuna (99,9eEura po tečaju konverzije 1,00 euro/7,53450 kuna).

Ističe kako je odredbom čl. 5. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90 i dr., dalje: Ustav RH), propisano da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom te je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske . S navodi kako čl. 39 OKR/08 ne razlikuje situaciju kada se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kada se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da nema razlike, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom (iz točke I. ove tužbe), a taj ugovor je preduvjet za izdavanje rješenja tuženika u odobrenju postavljanja reklama. Ističe kako je tuženik ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će među ostalima regulirati i pitanje postavljanja reklama, kao i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim, naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnom zemljištu nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda. Naime, takvo ovlaštenje ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95 i dr.), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 33/01 i dr.) kao niti iz Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj: 117/93 i dr.), koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, a samim time je i članak 39. OKR/08 neustavan i nezakonit.

Na nezakonitost odredaba kakve sadrži i sporni članak OKR/08 zbog suprotnosti s navedenim zakonskim odredbama upućuju relevantna pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojima iz mjerodavnih zakona kojima se uređuju prihodi jedinica lokalne samouprave proizlazi da su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima. Stoga se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba … ukazuje protivnim Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske: Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016.).

S obzirom da je ugovor (kao i dodatci) iz točke I. ove tužbe sklopljen temeljem članka 39. OKR/08 koji je, kako je gore pokazano, i protuzakonit i protuustavan, to je isti u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i dr.).Naime, kada opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kada se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više ni je na snazi, ali on i dalje proizvodi učinke među parničnim strankama, odnosno radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinak na valjanost pravnog koji je temeljem njega sklopljen, Naslovni sud je dužan preispitati njegovu zakonitost.

Obzirom da je tužitelj tuženiku na temelju ništetnog ugovora i njegovih dodataka platio iznos od 19.479,62 eura u 114 različitih navrata, tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove. Stoga je tuženik na temelju odredbe članka 1111. u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i dr.), u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori sklapanje ovdje spornog ugovora o plaćanju naknade kao niti visinu potraživanja koja je naplatio po istom. Osporava osnovu te ističe kako je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu. Ovdje tuženik ističe da s tužiteljem ima sklopljenih više ugovora o plaćanju naknade za reklame te je po nekima tuženik bio prisiljen pokretati ovršni postupak radi prisilne naplate dužnih iznosa. Upravo u takvom slučaju u predmetu naslovnog suda poslovni broj Povrv- 805/2023 presudom od dana 12. srpnja 2024. usvojen je tužbeni zahtjev ovdje tuženika za isplatom te sud nije našao da bi taj ugovor bio ništetan i protivan prisilnim propisima iako pazi na ništetnost po službenoj dužnosti. Odluka temeljem koje je sklopljen ovdje sporni ugovor donesena je sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke.

Dakle, tuženikovo ovlaštenje za donošenje označene Odluke, temeljem koje je vršena naplata utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.Pored navedenog, ističe se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe članka 39. Odluke donijevši dana 30. 06. 2014. rješenje poslovni broj: Usoz-150/2012 kojim se postupak za ocjenu zakonitosti navedenog općeg akta obustavlja, budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni Glasnik Grada Zagreba 3/14).Budući da se ni za to nadležan sud, nakon prestanka važenja odluke, nije upuštao u ispitivanje njene zakonitosti, to tuženik ističe kako niti Naslovni sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te Odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o navodnoj ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima koji nisu utvrđeni nezakonitim, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim.

Tuženik ovdje dodatno apostrofira da odredbe prisilnih propisa o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave (važeće u vrijeme donošenja Odluke kao i danas) izričito propisuju da su prihodi jedinice lokalne (područne) samouprave, između ostalog, nedvojbeno različite naknade (Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi) dok je Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave, bilo i sada je, izričito propisano da su prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknade za uporabu javnih površina. Ovdje se radi o korištenju javne površine u svrhu oglašavanja posredno, dakle, bez obzira što je reklama postavljena na površinu u privatnom vlasništvu - ona koristi javnu površinu budući da je upućena na korisnike te javne površine te postiže svoju svrhu jedino u slučaju vidljivosti s površine javne namjene. Slijedom navedenoga, iz navedenih prisilnih propisa nedvojbeno proizlazi da je prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknada i to, između ostalog, ona za uporabu javnih površina što je u cijelosti u skladu i s prisilnim propisima kojima se uređuje samoupravni djelokrug jedinica lokalne i područne samouprave u smislu komunalnog gospodarstva.

Budući da je Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz članka 322. i članka 323. ZOO-a slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, niti je tuženik nepošteni stjecatelj utuženih iznosa.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame sklopljen između ovdje tužitelja i tuženika od 20. srpnja 2010. (list 12-13 spisa), izvod iz katastarskog plana (list 14 spisa), posjedovni list, k. o. [katastarska općina], broj: 5724 (list 15 spisa), izvadak iz zk uloška broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list 16-19 spisa), identifikacija čestice (list 20 spisa), Rješenje Grada Zagreba, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa:

UP/I-363-02/10- 01/1221, urbroj: 251-13-31/100-10-5-JČ, od 9. kolovoza 2010. (list 21- 23 spisa), Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32-5-13-8 od 13. rujna 2013. (list 24-25 spisa), dopis tuženika kojim potvrđuje dan sklapanja I. Dodatka od 13. rujna 2013. (list 26 spisa), II. Dodatak ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/91, urbroj: 251-13-33-1/014-20-14 od 28. prosinca 2020. (list 27-28 spisa), Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08 i dr. od 19. ožujka 2008., dalje: OKR/08) (list 29-75 spisa), potvrde o uplati (označene zelenom bojom) (list 76-179 spisa), tablica isplata (list 180-182 spisa), pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 183 spisa), izvadak iz sudskog registra za ovdje tužitelja (list 184-186 spisa ).

4. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zakonske zatezne kamate.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32-05-10-2, sklopljenog između tužitelja i tuženika te za isplatu iznosa od 19.479,62 eura stečenog bez osnove koji iznos je tužitelj platio tuženiku na temelju tog Ugovora .

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 361526, klasa: 363-02/2010-016/091, urbroj: 251-13-32- 05-10-2, (dalje: Ugovor) te da su reklame postavljene na ogradu koja se nalazi na zemljištu koje nije javna površina niti je u vlasništvu tuženika te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva odnosno je li Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame ništetan s obzirom na navode tužbe da je isti sklopljen na temelju Odluke o komunalnom redu iz 2008. koja, prema navodima tužitelja nije sukladna zakonu (Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) i Ustavu Republike Hrvatske, pa da bi time tužitelj bio ovlašten zahtijevati povrat stečenog bez osnove a isplaćenog na temelju tako ništetnog ugovora.

8. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10. Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama sklopljen je između tužitelja i tuženika dana 20. srpnja 2010. te se stoga, obzirom na vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora, u konkretnom slučaju primjenjuje tada važeća odredba čl. 39. st. 1. Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 4/08, 5/08, 8/09, 17/09 dalje: Odluka ) prema kojoj za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Prema st. 2. podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade, a Ugovor iz stavka 2. sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

11. Dakle Ugovor za plaćanje naknade za postavljanje reklama od 20. srpnja 2010. sklopljen je između tuženika kao Grada i tužitelja kao korisnika, a predmet tog ugovora je postavljenje dvadeset neosvijetljenih jednostranih reklamnih panoa, svaki veličine 5,04 x 2,38m, na gradilišnoj ogradi postavljenoj na nekretnini u katastru označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu drugih i to osamnaest reklama uz Zagrebačku aveniju i dvije reklame u ulicu Hrvatskog sokola, a za postavljanje kojih je tužitelj dužan, temeljem čl. 39. Odluke o komunalnom redu plaćati tuženiku naknadu. Prema čl. 2. Ugovora stranke su ugovorile naknadu za postavljanje reklama , ukupne reklamne površine 239,80 m[2] , u svrhu komercijalnog oglašavanja, na nekretnini smještenoj u 5. zoni, u ukupnom iznosu od 1.520,74 kune sukladno Pravilniku Pravilniku o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 8/08)..

12. Budući da je tužitelj smanjivao ukupan broj reklamnih panoa, stranke su sklapale Dodatke Ugovoru kojima je mijenjan iznos naknade, te je Dodatak I. sklopljen dana 13. rujna 2013. prema kojem je obzirom na manju reklamnu površinu od 167,86 m2, ugovorena nova mjesečna naknada u iznosu od 1.057,52 kuna (140,36 eura). Potom je sklopljen Dodataka II. dana 28. prosinca 2020. prema kojem je obzirom na manju reklamnu površinu od 119,52 m2, ugovorena nova mjesečna naknada u iznosu od 752,98 kuna (99,94 eura).

13. Nadalje iz Rješenja Grada Zagreba, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-02/10- 01/1221, urbroj: 251-13-31/100-10-5-JČ, od 9. kolovoza 2010. (list 21-23 spisa),koje je tuženik donio na temelju odredbe čl. 33. Odluke o komunalnom redu, razvidno je kako je tužitelju odobreno postavljanje dvadeset jednostranih reklamnih panoa reklamne površine 504x238 cm na gradilišnu ogradu postavljenu na zemljište na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]- Zagrebačka avenija-ulica Hrvatskog sokola. Pod točkom 8. izreke navedenog rješenja naglašeno je da ono vrijedi do isteka roka važenja ugovora o plaćanju naknade za postavljanje panoa, a ne dulje od radova na izgradnji objekta.

14. Nadalje iz navedenog rješenja (obrazloženja) kao i iz dostavljenog posjedovnog lista i zk. izvatka razvidno je da je nekretnina na kojoj su se postavljali reklamni panoi u privatnom vlasništvu.

15. Prema podacima iz potvrde o uplati (list 76-179 spisa), tablica isplata (list 180-182 spisa), tužitelj je na ime naknade za postavljene reklame na lokaciji Rudeš Zagrebačka avenija -Ulica Hrvatskog sokola tuženiku platio ukupan iznos od 19.479,62 eura. Navedena plaćanja među strankama nisu sporna.

16. Obzirom na sporne činjenice prvenstveno valja istaknuti kako Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.). a što proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice, a ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14 dalje: ZUS) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. ZUS-a odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. ZUS-a postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ZUS-a sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. ZUS-a).

18. Dakle kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka ( ocjene zakonitosti općeg akta). Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima a što je ujedno i razvidno i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

19. Prema tome, kako se u konkretnom slučaju radi o o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla odnosno jer je proizveo pravne učinke među parničnim strankama koji je temeljem njega sklopljen, iako isti kao takav više nije na snazi ovaj sud ima ovlaštenje i dužnost preispitati zakonitost toga općeg akta. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

20. Prema tome sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu iz 2014.

21. Prema odredbi čl. 1. Odluke radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda, te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba tom odlukom se propisuje komunalni red i mjere za njegovo provođenje.

22. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, dalje: ZKG) prema kojoj je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 29. Odluke reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

Za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke).

Odredbom čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

24. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

25. Dakle iz navedenih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz ZKG-a crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

26. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama ZKG-a, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

27. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ br. 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08) vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska koris t za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

28. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZKG-a komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

29. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

30. Slijedom navedenog, prema ocijeni ovoga suda, Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

31. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

32. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39., koja odredba, iako je prestala važiti, proizvela je pravne učinke među strankama. Valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a pa da ju tužitelj eventualno ne bi mogao isticati budući da je tužitelj navedeni ugovor sklopio upravo na temelju čl. 39. Odluke sukladno proceduri upravo i propisanoj od strane tuženika (izdavanje rješenja).

33. Slijedom navedenog te imajući u vidu i odredbu čl. 322. ZOO-a Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama od 20. srpnja 2010. kao i Dodatci I. i II. su ništetni pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

34. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

35. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

36. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već je riječ o stjecanju bez osnove. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev je odbijen za stopu zatezne kamate koja je zatražena sukladno navedenom (točka III. izreke).

37. Valja napomenuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Stoga, a budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je tuženik primio na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok još nije počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovora.

38. Također nisu od utjecaja niti tuženikovi navodi te pozivanje tuženika na nepravomoćnu odluku ovoga suda poslovni broj: Povrv-905/23 od 12. srpnja 2024.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), te za trošak zastupanja na ročištu 9. listopada 2025. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 241,25 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.732,50 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. veljače 2025., 7. svibnja 2025. i 18. rujna 2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Zakonu o sudskim pristojbama te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 24. studenog 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno u roku 15 dana po primitku presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.