REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-375/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 146-1/2006, sklopljenog između korisnika kredita LF i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 2.1.2006. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 365,63 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana 14. siječnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. siječnja 2006. do isplate, te za zakonsku zateznu kamatu zatraženu na iznos od 365,63 eura koja teče od od 3. siječnja 2006. do 13. siječnja 2006., kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.669,54 eura sa zateznom kamatom koja teče od 24. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako je prednik tuženika 2. siječnja 2006. sklopio s korisnikom kredita LF Ugovor o kreditu br. 146- 1/2006 (dalje: 'Ugovor o kreditu'). Tužitelj je sklopio dana 5. lipnja 2023. s korisnikom kredita LF Ugovor o cesiji, broj: OV-3797/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. O izvršenoj cesiji obaviješten je tuženik dopisom od 5. lipnja 2023., te je zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku. Naime, čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. Ističe kako je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita.

U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji su u članku 81. st. 1. i 87. odnosno članku 96. st. 1. i 102. ZZP-a. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, člankom 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi kako je člankom 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila te da je stoga tuženik dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 365,63 eura, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. U bitnom osporava aktivnu legitimaciju, osnovu te ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šte tu potrošača. Nadalje u odgovoru obrazlaže pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita . Osporava status potrošača korisnika kredita te ističe kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je adaptacija objekta u kojem je korisnik kredita obavljao djelatnost. Isitče kako je nekretnina za koju su korištena sredstva iz Ugovora o kreditu u razdoblju od lipnja 1997. godine do srpnja 2021. godine bila sjedište društva HIG-HORVAT d.o.o., i to za obavljanje djelatnosti trgovine kako je to opisano u sudskom registru Trgovačkog suda u Varaždinu. Kao jedini osnivač i član društva u sudski registar društva HIG-HORVAT d.o.o. bio je upisan isključivo korisnik kredita LF. Također, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra koji se dostavlja uz ovaj odgovor na tužbu je razvidno da je korisnik kredita sudjelovao u mnogim poslovnim i pravnim procesima, pa je tako nakon osnivanja društva mijenjao predmet poslovanja, povećao temeljni kapital, u razdoblju od 2009. do 2015. redovito je sudu dostavljao godišnja financijska izvješća, te upravljao cjelokupnim poslovanjem društva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavnom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 5. lipnja 2023. (list 7 spisa), dopis LF upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (list 8 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. (list 9-13 spisa), solemniziran Ugovor o kreditu broj: 146-1/2006 od 2. siječnja 2006. (list 22-32 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana (list 55-75 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo HRG-HORVAT d.o.o. od 27. ožujka 2025. (list 91-96 spisa), procedura za rad u LOM-u Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Odjel za kreditiranje građanstva od 26. travnja 2006. (list 97-153 spisa), zahtjev za procjenu nekretnine – fizičke osobe od 13. prosinca 2005. uz procjenu vrijednosti nekretnine (list 163-164 spisa), isplatni nalog (list 174 spisa), Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 194-221 spisa), iskaz svjedoka LF (list 226- 228 spisa).

4. Tuženik je tijekom postupka dostavio potvrdu o plaćenoj nakadi za obradu kredita (list 174 spisa) te je tužitelj podneskom od 28. kolovoza 2025. sukladno navedenom i specificirao tužbeni zahtjev i odustao od provođenja financijskog vještačenja navodeći kako nije sporna visina koja proizlazi iz dostavljenog obračuna podnesak od 15. srpnja 2025.

5. Nakon što je tužitelj podneskom specificirao tužbeni zahtjev te smanjio iznos iz točke II. sa 372,69 eura na iznos od 365,63 eura tuženik se protivio povlačenju te je stoga u odnosu na taj dio zahtjeva odlučeno kao pod točkom III. izreke.

6. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 365,63 eura osnovanim , dok je isti u odnosu na iznos 7,06 eura neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 146-1/2006 od 2. siječnja 2006. te zahtjev za isplatu iznosa jednokratnog troška obrade koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 146-1/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 2. siječnja 2006. između LF i Hypo Alpe -Adria -Bank d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 46.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja. Prema čl. 2. Ugovora kredit je odobren za adaptaciju kuće. Nadalje prema čl. 5. st. 2. Ugovora (troškovi) prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

10. LF je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 5. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Addiko bank d.d. (pravni sljednik Hypo Alpe -Adria -Bank d.d.) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.).

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO -a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Dakle, tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka LF, korisnika kredita, te je isti u bitnom naveo kako je tijekom 2006. kod tuženika podigao kredit u švicarskim francima za renovaciju obiteljske kuće. Tu obiteljsku kuću isključivo koristi za stanovanje njega i njegove obitelj. Navodi kako je na adresi kuće imao i prijavljeno sjedište društva Hig Horvat d.o.o. i to razdoblju od 1997. do 2008. , međutim u kući nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost jer je imao maloprodajni dućan u Murskom Središću u kojem je obavljao svu registriranu djelatnost. Predmetni ugovor o kreditu je pročitao, nije mogao pregovarati o visini naknade za obradu kredita a bankarski službenik ga nije informirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u tu naknadu radi. Naime u pogledu te naknade ništa mu nije niti pojašnjavano, niti mi je rečeno koliko će točno ista iznositi. Niti jedan dio tog podignutog kredita nije korišten za gospodarsku djelatnosti kojom se bavila njegova firma nego je isključivo korišteno za adaptaciju kuće, a napominje da taj kredit nije ni bio dovoljan za cjelokupnu adaptaciju, već su morali podići još jedan kredit.

13. Sud je ocijenio iskaz svjedoka LF vjerodostojnim obzirom je isti logičan životan i uvjerljiv. Iz njegovog iskaza utvrđeno je da korisnik kredita LF nije imao mogućnost pregovarati niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen. Nadalje nije informiran o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji bi ulazili u naknadu za obradu kredita. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da je navedeni kredit korišten za obnovu obiteljske kuće kako i proizlazi iz samog Ugovora o kreditu a te isti nije korišten za obavljanje gospodarske djelatnosti niti je tužitelj istu obavljao u kući. Također valja istaknuti kako je LF podigao kredit kao fizička osoba a ne kao pravna osoba. Slijedom navedenog LF ima status potrošača te je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu.

14. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovore jednokratni trošak obrade u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 365,63 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 13. siječnja 2006. Slijedom navedenog tužitelj je odustao od predloženog financijsko knjigovodstveno vještačenja (podnesak od 28. kolovoza 2025.) jer isto nije relevantno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari a uostalom tuženik je i na ročištu 10. listopada 2025. učinio nespornom visinu predmetnog potraživanja.

16. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost spornih troškova obrade, već je u ugovoru samo navedeno da iznose 1,25% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih jednokratnih troškova obrade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 46.300,00 CHF, odnosno s uračunatim jednokratnim troškovima obrade, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za jednokratne troškove. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Zbog toga je i odredba čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP -a.

23. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 365,63 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbenog zaht jeva sukladno podnesku od 28. kolovoza 2025. ,u odnosu na iznos od 7,06 eura te kamatu zatraženu za taj iznosa kao i kamatu zatraženu na iznos od 365,63 eura od 3 . siječnja do 13. siječnja 2006. valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučiti kao pod točkom III. izreke.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Naime tužitelj nije uspio sa razmjerno neznatnim dijelom svoga zahtjeva.

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podnesaka od 10. travnja 2025., 3. srpnja 2025. i 28. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), te za trošak zastupanja na ročištima 1. srpnja 2025. i 10. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) kao i trošak određen svjedoku za pristup na ročište u iznosu od 70,00 eura te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.669,54 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 24. studenog 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.