REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1608/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi, protiv tuženog Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-260/2019-22 od 14. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-260/2019-22 od 14. listopada 2025.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-260/2019-22 od 14. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je slijedeće:

„I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju ŽČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od petnaest dana isplati iznos u visini od 7.971,56 EUR kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 30. svibnja 2007., broj 3209435522, kreditna partija 7103680941, koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu od 5. travnja 2012., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim na iznose:

- 42,94 EUR od 15. studenog 2007. pa do isplate;

- 42,21 EUR od 15. prosinca 2007. pa do isplate;

- 43,48 EUR od 15. siječnja 2008. pa do isplate;

- 43,28 EUR od 15. veljače 2008. pa do isplate;

- 84,35 EUR od 15. ožujka 2008. pa do isplate;

- 83,87 EUR od 15. travnja 2008. pa do isplate;

- 81,13 EUR od 15. svibnja 2008. pa do isplate;

- 81,82 EUR od 18. lipnja 2008. pa do isplate;

- 81,73 EUR od 18. srpnja 2008. pa do isplate;

- 81,34 EUR od 19. kolovoza 2008. pa do isplate;

- 81,54 EUR od 18. rujna 2008. pa do isplate;

- 85,81 EUR od 22. listopada 2008. pa do isplate;

- 84,10 EUR od 26. studenog 2008. pa do isplate;

- 89,64 EUR od 31. prosinca 2008. pa do isplate;

- 90,52 EUR od 31. siječnja 2009. pa do isplate;

- 91,93 EUR od 25. veljače 2009. pa do isplate;

- 89,08 EUR od 27. ožujka 2009. pa do isplate;

- 88,45 EUR od 20. travnja 2009. pa do isplate;

- 87,92 EUR od 26. svibnja 2009. pa do isplate;

- 87,91 EUR od 18. lipnja 2009. pa do isplate;

- 88,06 EUR od 20. srpnja 2009. pa do isplate;

- 118,65 EUR od 19. kolovoza 2009. pa do isplate;

- 119,00 EUR od 18. rujna 2009. pa do isplate;

- 118,59 EUR od 16. listopada 2009. pa do isplate;

- 119,33 EUR od 16. studenog 2009. pa do isplate;

- 119,05 EUR od 17. prosinca 2009. pa do isplate;

- 122,70 EUR od 26. siječnja 2010. pa do isplate;

- 123,05 EUR od 22. veljače 2010. pa do isplate;

- 125,38 EUR od 24. ožujka 2010. pa do isplate;

- 125,19 EUR od 19. travnja 2010. pa do isplate;

- 126,99 EUR od 28. svibnja 2010. pa do isplate;

- 131,08 EUR od 28. lipnja 2010. pa do isplate;

- 131,05 EUR od 20. srpnja 2010. pa do isplate;

- 133,28 EUR od 19. kolovoza 2010. pa do isplate;

- 135,90 EUR od 20. listopada 2010. pa do isplate;

- 135,71 EUR od 19. studenog 2010. pa do isplate;

- 143,02 EUR od 20. prosinca 2010. pa do isplate;

- 143,02 EUR od 20. prosinca 2010. pa do isplate;

- 141,34 EUR od 27. siječnja 2011. pa do isplate;

- 141,01 EUR od 18. veljače 2011. pa do isplate;

- 142,97 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate;

- 140,36 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate;

- 141,17 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate;

- 150,04 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate;

- 151,28 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate;

- 141,41 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate;

- 138,28 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate;

- 133,40 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate;

- 133,27 EUR od 1. studenog 2011. pa do isplate;

- 132,74 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate;

- 134,51 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate;

- 136,46 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate;

- 136,52 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate;

- 135,29 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate;

- 135,79 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate;

- 136,52 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate;

- 135,73 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate;

- 135,80 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate;

- 135,07 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate;

- 133,73 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate;

- 135,37 EUR od 1. studenog 2012. pa do isplate;

- 135,97 EUR od 1. prosinca 2012. pa do isplate;

- 135,73 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate;

- 133,33 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate;

- 134,99 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate;

- 135,37 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate;

- 134,63 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate;

- 132,42 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate;

- 131,05 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate;

- 132,26 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 133,10 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate;

- 135,24 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate;

- 134,06 EUR od 1. studenog 2013. pa do isplate;

- 134,59 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate;

- 135,02 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate, koja teče od dospijeća do 31. prosinca 2007., po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. srpnja 2022., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 % poena, od 1. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužiteljici ŽČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od

1.951,26 EUR (tisućudevetstopedesetjedaneurodvadesetšestcenti) sa zateznom kamatom počev od 14. listopada 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.“,

a riješeno je da se dopušta preinaka tužbe.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu i rješenje pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da su pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i ispravama u spisu predmeta, na koji način je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Tu povredu ističe i u odnosu na rješenje. Sadržajem svoje žalbe ponavlja navode iznijete tijekom postupka, te u osnovnom tvrdi da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, jer sud pogrešno zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovoru u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj nije u cijelosti restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 7.971,56 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene kao u točki I. izreke presude, a koje iznose je više platila prilikom otplate kredita broj 3209435522, kreditna partija 7103680941, koji je sklopila s tuženikom kao kreditorom, a sve zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, pri čemu je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

6. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (članka 8. ZPP), i to:

- da je tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 30. svibnja 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, kojim joj je odobren krediti u iznosu od 175.000,00 CHF u protuvrijednosti u kuna, po srednjem tečaju HNB-a na dan otplate, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, na rok otplate od 23 godine, koji je koji je odobren za kupnju stambeno-poslovnog objekta i adaptaciju istoga, koji ugovor je javnobilježnički solemniziran;

- da je 29. siječnja 2016. između tužiteljice i tuženika sklopljen Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu koji je ovjeren po javnom bilježniku, a kojim Dodatkom (Sporazum o konverziji) je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15);

- da iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke proizlazi da je tuženik prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nije ga informirao o svim bitnim parametrima kredita, da joj je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje, da je tužiteljica sporni ugovor o kreditu konvertirala jer joj je to bilo najprihvatljivije rješenje, da je kredit u cijelosti realiziran za rješavanje stambenog pitanja;

- da tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji od 29. siječnja 2016. nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Borisa Belunjaka i njegove dopune dane po prigovorima tuženika (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da je tužiteljici odobren kredit kunske protuvrijednosti od 175.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan otplate; da razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa iznosi 7.971,56 eur;

- da je tužiteljica svoj zahtjev konačni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu iznosa od 7.971,56 eur s osnova ugovaranja nepoštene promjenjive kamatne stope, sve to obzirom izvršenom konverzijom osnovnog ugovora o kreditu nije u cijelosti obeštećena.

6.1. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice pobliže opisan kao u izreci prihvatio je kao osnovan, obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj tužiteljica nije utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu i parametrima istoga, pa kako promjenjivost kamatne stope ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03), i to članka 81., članka 82. i članka 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP/07), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužiteljici utuženi novčani iznos pozivom na članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO/05), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO/05. Pritom, sud se pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP.

6.2. Sud je kao neosnovan otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, pa sukladno istom, obzirom je sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a tužba tužiteljice je kod suda prvoga stupnja zaprimljena 10. lipnja 2019., sud zaključuje da potraživanje tužiteljice nije u zastari, jer nije protekao rok od pet godina, onaj iz članka 225. ZOO/05.

6.3. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužiteljice, jer je razlog donošenja ZID ZPK/15 izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Nadalje, sud zaključuje, da postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe, u kom pravcu se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita.

7.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8. Ta bitna povreda postupka nije počinjena niti u odnosu na rješenje suda kojim je dopuštena preinaka tužbe tužiteljice.

8.1. Naime, tužitelj je svojom tužbom postavio tzv. stupnjevitu tužbu (članak 186.b ZPP) čiji je cilj omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati/dostupni) odbija priopćiti. Tako je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

8.2. Iz stanja predmeta proizlazi da se tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu, kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva a kom zahtjevu tuženik očito nije udovoljio (što proizlazi i iz sadržaja njegova odgovora na tužbu), pa je tužiteljica kako to navodi bila primorana podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe članka 186.b ZPP, a dokazala je da su za isto ispunjene pretpostavke.

8.3. Tužiteljica je tijekom postupka, nakon što je u spis dostavljena sva relevantna dokumentacija i provedeno financijsko vještačenje postavila određeni zahtjev – podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 19. srpnja 2025., pa u tom slučaju nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP, već je tužba uređena, a tužba se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka proizlazi iz odredbe članka 312. stavak 1. ZPP.

8.4. Međutim, kako se tuženik takvom postupanju tužiteljice protivio, smatrajući da se radi o preinaci zahtjeva, a sud je takvu preinaku dopustio, ne može se prihvatiti žalbeni navod tuženika da sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. ZPP.

8.5. Pritom, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.

8.6. Stoga je žalbu tuženika protiv točke I. izreke rješenja primjenom članka 380. točke 2. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

9. Obzirom na prethodno navedeno, a u odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazujući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ističući da sud prvog stupnja nije odlučio o njegovom prigovoru zastare u odnosu na ovaj preinačeni dio zahtjeva, valja istaknuti da je sud prvog stupnja o prigovoru zastare pravilno odlučio, a u odnosu na ovaj sporni dio valja istaknuti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i članak 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je posljedično tome valjalo ocijeniti da je tuženikov prigovor zastare neosnovan i u ovom dijelu.

10. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužiteljica u ovom predmetu saslušana protivno odredbi članka 299. stavak 3. ZPP, valja reći da je ta tvrdnja točna. Međutim, ta okolnost ne utječe na pravilnost zaključka suda prvoga stupnja je tužiteljica dokazala da ima status potrošača. Naime, taj status tužiteljice proizlazi iz sadržaja samog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi njegova namjena. Konačno, tuženiku se ukazuje i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu ne samo da nije uspio dokazati tijekom postupka, već ju nije ni pokušao dokazati. Osim toga, obzirom da je tuženik sa tužiteljicom, kao korisnikom kredita 1. veljače 2016., na temelju ZPK/15, sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a pravo na sklapanje takvog ugovora prema odredbi čl. 19.a navedenog Zakona pridržano je za vjerovnike i potrošače, to je sud prvog stupnja zahtjev tužiteljice pravilno raspravio predmjevajući da ona ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019. - dalje: ZZP).

11. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 502.c ZPP, na koju također ukazuje tuženik ističući da je sud prvog stupnja svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi temeljio na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, budući da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati - što je tužiteljica učinila u svojoj tužbi, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

11.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. ZZP/14, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio i uz primjenu navedenih pravnih shvaćanja.

11.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka neosnovana.

11.3. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom je sud činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice u dovoljnoj mjeri utvrdio, te je u tom pravcu dao valjalo obrazloženje razloga.

11.4. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u predmetnom Ugovoru kreditu, utemeljenog, između ostalog, na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u presuda Trovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., valja reći, da je su prvoga stupnja odlučujući o pravnoj osnovi ovog spora - ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz pravilnu primjenu odredbe članka 502.c pravilno utemeljio na navedenim pravnim shvaćanjima izraženih u presudama donesenim u tzv. kolektivnom sporu o zaštiti prava potrošača na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, radi čega valja zaključiti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora (ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 1.veljače 2016. sklopljen Dodatak navedenom Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i tuženik, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi) sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

13.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev- 809/2019 od 21. prosinca 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

13.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama članka 19.c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe članka 19.c stavak 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

13.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

13.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom članka 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora), sve pri tome cijeneći i nespornu činjenicu da u trenutku sklapanja navedenog Dodatka još uvijek nije bilo poznato da je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna (to je ustanovljeno tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

13.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

14. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Borisa Belunjaka koje ni svojom žalbom nije doveo u dvojbu tuženik da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni iznosi koje tužitelj u ovom postupku potražuje, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u navedenim odlukama na koje se u žalbi poziva, a prema kojima proizlazi „...da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta)“ – Rev- 1359/2019 od 17.rujna 2024. valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog suda nije u suprotnosti sa navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer bi tumačenjem navedenog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazilo da bi potrošač koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope imao pravo na povrat više plaćenih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita, a o čemu je riječ i u konkretnom slučaju.

15.1. Pritom, valja istaknuti i da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. u odnosu na postavljeno pitanje revidentice „Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?“ izraženo pravno shvaćanje „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji“, posljedično čemu valja zaključiti da u konkretnom slučaju tužitelju pripada zahtijevano pravo na navedenu isplatu obzirom na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer u navedeni obračun prilikom sklapanja navedenog Dodatka nisu uračunati svi iznosi koje je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik od tužitelja neosnovano naplatio.

15.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje tuženika na odluku Europskog suda u predmetu broj C- 567/2020.

16. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. stavak 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

16.1. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja obzirom je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019., to i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužitelja nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

18. Konačno, sud prvog stupnja je, uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavkom 1. u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.), a sve prema vrijednosti predmeta spora, pravilno je odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik izjavljenom žalbom.

18.1. Točno je da je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023. - dalje: ZID ZSP/23 izmijenjen je članak 11. stavak 1. točka 20. tako da sada glasi da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Odredbom članka 4. stavak 1. točka 4. Istoga Zakona propisano je da obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drugačije propisano, nastaje za sudske odluke kada se stranci ili njezinom zastupniku dostavi prijepis odluke, osim za odluku o prijedlogu za ovrhu, protuovrhu, osiguranje dokaza ili osiguranje po zakonu kojim se uređuje provedba ovrhe te odluku povodom tužbe kojom predlaže izdavanje platnog naloga, za koji je obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje u trenutku podnošenja prijedloga ili tužbe.

18.2. Obzirom da je prvostupanjska presuda donesena nakon što je naprijed navedena odredba članka 6. ZID ZSP/23 stupila na snagu, tužiteljica je u konkretnoj pravnoj stvari oslobođen plaćanja sudske pristojbe. Međutim, kako je tužiteljica sudsku pristojbu na tužbu platila već trenutkom podnošenja tužbe u iznosu od 53,09 eur, to je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tuženika obvezao na platež tužiteljici istoga iznosa.

18.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da podnesak tužiteljice s troškovnikom koji je predan u sudski spis dana 9. rujna 2025. ne proizvodi pravne učinke jer da je suprotno odredbi 106.a ZPP neposredno predan u spis. Naime, odredbom članka 164. stavak 3. ZPP propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Takav zahtjev stranka može staviti na zapisnik ili u posebnom podnesku. Budući da je tužiteljica zahtjev za naknadu troška neposredno predala u spis prije zaključenja glavne rasprave pri čemu ga sud nije pozvao da taj isti podnesak-troškovnik dostavi u spis u elektroničkom obliku (članak 106.a stavak 5. ZPP) to su neosnovani navodi žalitelja da je navedeni podnesak bez pravnog učinka.

19. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP.

20. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe, prema odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom

1. i člankom 155. ZPP.

U Puli-Pola 24. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić