Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1764/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu Larisi Gačanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, zastupanog po punomoćnici Ermini Abdić Klisović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-1846/2020-47 od 20. veljače 2024., dana 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-1846/2020-47 od 20. veljače 2024., u točki II. izreke te dijelu točke III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka iznad iznosa od 139,92 eur.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom se presudom održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Emila Brkića iz [adresa], poslovni broj Ovrv-703/19 od 10. lipnja 2019. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 77,65 eur zajedno sa zateznim kamatama (točka I. izreke), a točkom II. izreke ukida se citirani platni nalog u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 151,66 eur zajedno sa zateznim kamatama.

Točkom III. izreke naloženo je tuženoj tužitelju naknaditi trošak postupka od 139,92 eur.

Protiv točke II. izreke te dijela točke III. izreke prvostupanjske presude kojim tužitelju nije priznat trošak iznad 139,92 eur tužitelj podnosi žalbu pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu neplaćene pružene telekomunikacijske usluge te naknade štete za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora.

Cijeneći iz provedenih dokaza, računa i potvrda o plaćanjima, utvrđuje da tužena nije u cijelosti ispunila obvezu plaćanja pružene usluge te istu obvezuje na isplatu iznosa od ukupno 77,65 eur.

Zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog prijevremneog raskida, odnosno naknade za popust na uređaje i usluge te po osnovi troškova opomene ocjenjuje neosnovanim i primjenom čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučuje kao u točki II. izreke.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Predmetni postupak spor je male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (čl. 458. st. 1. ZPP). Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a propisano je da se presuda kojom završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a (relativno bitne povrede).

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi, a kako ne postoji niti proturječnost između razloga te presude i stanja spisa, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju u žalbi ističe tužitelj.

I u žalbenoj fazi postupka sporna je nepoštenost odredbe čl. 14.2. Općih uvjeta. Naime, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je navedena odredba Općih uvjeta nepoštena jer je ista gotovo istovjetna odredbi čl. 41. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 – dalje: ZEK),, a budući da je odredbom čl. 296. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) određeno da se odredbe o ništetnosti općih uvjeta ugovora ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredbu čl. 14.1.

Općih uvjeta utvrdio kao nepoštenu.

U konkretnom slučaju radi se o potrošačkom ugovoru pa su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe čl. 49. st. 1. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 41/14, 110/15, 14/19, 19/22- dalje: ZZP) kao lex specialis.

Prema ocjeni ovog suda, odredba čl. 14.2. Općih uvjeta je nepoštena odredba jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj se nije pregovaralo budući ju je unaprijed sastavio tužitelj, a tijekom postupka tužitelj nije dokazao suprotno (čl. 49. st. 2. i 4. ZZP). Nadalje, odredba je nepoštena i iz razloga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. ZZP), a koja proizlazi iz činjenice da je tužitelj unaprijed sastavljenom odredbom o kojoj se nije pregovaralo opteretio tuženika obvezom naknade za prijevremeni raskid, što je suprotno čl. 368. st. 1. ZOO prema kojoj se raskidom ugovora obje strane oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu štete.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 345. st. 3. ZOO-a dopušteno je ugovaranje naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obveze te ugovaranje najvišeg iznosa naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom. Upravo naknada za prijevremeni raskid ugovora, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, međutim kako se iznos visine štete ne podrazumijeva, već predstavlja odlučnu činjenicu u sporu, na tužitelju je bio teret dokazivanja da je zbog neispunjenja obveze pretrpio štetu, kao i iznos pretrpljene štete, nakon čega bi eventualno ostvarivao pravo na njezinu naknadu, a što prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj nije uspio dokazati.

Neosnovane su i žalbene tvrdnje tužitelja da se naknada za prijevremeni raskid ugovora odnosi na popuste i pogodnosti koje je tuženik ostvario na usluge tužitelja. Naime, tužitelj je zahtjev postavio na isplatu ugovorene naknade za prijevremeni raskid ugovora, time da tijekom postupka nije objasnio pod kakvim je to povoljnijim uvjetima tuženik dobio usluge tužitelja zbog sklapanja ugovora na 24 mjeseca u odnosu na korisnike koji nisu potpisali ugovor na isto razdoblje, odnosno nije dokazao kakav popust i u kolikom iznosu je tuženik ostvario sklapanjem navedenog ugovora, kao niti visinu popusta na uređaj.

Obzirom na navedeno pravilno je o troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, temeljem koje odredbe tužitelju nisu priznati troškovi iznad omjera njegovog uspjeha u sporu.

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

Tužitelju, budući da nije uspio u žalbenom postupku nisu priznati troškovi sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Točka I. izreke te točka III. izreke kojom je tuženoj naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 139,92 eur, kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

U Rijeci 24. studenog 2025.

Sudac

Larisa Gačanin