Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1748/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu Larisi Gačanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP-TOPLINARSTVO d.o.o. za proizvodnju i distribuciju toplinske energije, OIB 15907062900, Miševečka 15a, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Antunu Franetoviću, odvjetniku u Splitu, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Povrv-508/2024-8 od 12. rujna 2025., dana 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Povrv-508/2024-8 od 12. rujna 2025. u dijelu točke I. izreke kojim se djelomično održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju vršitelja dužnosti javnog bilježnika Marijana Buljana u Sinju, posl. br. Ovrv-19520/2023 od 6. rujna 2023. kojim se nalaže tuženiku tužitelju isplatiti 41,84 eur s pripadajućim zateznim kamatama te u točki II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom se presudom djelomično održava na snazi predmetni platni nalog za isplatu iznosa od 41,84 eur s pripadajućim zateznim kamatama i isti se djelomično ukida u dijelu za isplatu 0,97 eur s pripadajućom zateznom kamatom te je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 163,27 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv te presude u dosuđujućem dijelu žalbu podnosi tuženik pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Prije svega valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 eur.

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. st. 2. toč. 3. istog.

Predmet ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatu tražbine koju ima prema tuženiku s osnove isporučene toplinske energije za mjesec svibanj 2022., potom listopad do prosinac 2022. te od siječnja do ožujka 2023., za stan u vlasništvu tuženika koji se nalazi na adresi u [adresa].

Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da je ovaj postupak iniciran prijedlogom za ovrhu te je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi na koje je tuženik izjavio prigovor, povodom kojeg je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage i postupak se nastavio voditi kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

U nastavku postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženiku za mjesec 5/2022 izdan račun od 91,59 kn/12,16 eur1 sa dospijećem 23. lipnja 2022., za 10/2022. od 89,87 kn/11,93 eura), za 11/2022. od 126,95 kn/16,85 eura, za 12/202.2, 1/2023. od 149,79 kn/19,88 eur, za 2/2023. od 139,61 kn/18,53 eura te za 3/2023. od 129,29 kn/17,16 eur

- da je tuženik po tim računima izvršio djelomične uplate i to za mjesec 5/2022. 11,01 eura, za 10/2022. 10,21 eura, za 11/2022. 10,35 eura, za 12/2022. 10,40 eura, za 1/2023. 10,40 eura, za 2/2023. 10,30 eura te za 3/2023. 10,40 eura (list 12 spisa),

- da je u računima obračunat utrošak za toplinsku energiju i naknada prema 3 stavke: 1. energija za proizvodnju i distribuciju toplinske energije

2. snaga za proizvodnju i distribuciju toplinske energije

3. naknadu za djelatnost opskrbe toplinskom energijom i djelatnost kupca toplinske energije

- da je tuženik ranije prigovarao ispostavljenim računima (račun za 3/2021.), a prigovor nije usvojen od strane tužitelja

- da je zgrada [adresa] spojena na zajedničko mjerilo za centralno grijanje oznake ...

- da tuženik u stanu ima ugrađen razdjelnik, a da u zgradi ima stanova koji nisu ugradili razdjelnik

- da je na spornim računima iskazan broj impulsa očitanih s razdjelnika: 0 (s iznimkom 2 impulsa za siječanj 2023., bez izračuna potrošnje), da je omjer veličina za raspored energije ... 70:30, a kao model raspodjele naveden je 3EG.

Ocjena je prvostupanjskog suda da je tuženik, kao suvlasnik zgrade koja je spojena na zajedničko mjerilo, dužan plaćati one troškove toplinske energije (30% ukupno isporučene toplinske energije za zgradu) koji se računaju prema površini stana, dakle fiksno, kako je i iskazano u utuženim računima pod prvom stavkom ""energija za proizvodnju i distribuciju toplinske energije"" (uvijek ista jed. cijena 0,05094 za proizvodnju i 0,002323 za distribuciju), dok tuženik ne plaća varijabilni dio (70% ukupno isporučene toplinske energije za zgradu) koji se računa prema očitanim impulsima, jer su očitani impulsi 0, s napomenom da tužitelju varijabilni dio osporene stavke nije niti iskazan na računima.

Stoga ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da nije u obvezi plaćati stavku utuženih računa "energija za proizvodnju i distribuciju toplinske energije", jer se suprotno stavu tuženika ne radi o varijabilnoj stavci koja se računa po potrošnji toplinske energije, već o fiksnoj stavci čija visina ovisi o obračunatoj isporučenoj energiji za cijelu zgradu, a onda se dijeli sa obračunatom jediničnom cijenom (uvijek istom) prema površini stana.

U odnosu na istaknut prigovor zastare isti utvrđuje osnovanim za isplatu utuženog iznosa od 0,97 eur, u kojem dijelu i ukida predmetni platni nalog.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2., u vezi sa čl. 467. st. 1. ZPP-a pa niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su u presudi temeljem utvrđenih činjenica izneseni jasni razlozi za njeno donošenje i moguće ju je ispitati.

Iako u žalbi tuženik navodi da pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik u biti istu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP, pa istom valja ponoviti da u ovom sporu male vrijednosti nije dopušteno osporavati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, niti pak je dopušteno isticati relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što znači da ovaj sud, povodom žalbe tuženika, nema pravne ovlasti intervenirati u utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu niti ispitivati je li ostvarena koja od relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik, nego samo ispituje je li na činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo te je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih je dopušteno izjaviti žalbu u sporu male vrijednosti.

U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik vlasnik predmetnog stana za koji tužitelj traži plaćanje usluge pružanja toplinske energije za razdoblje obuhvaćeno u ovom postupku, da su tuženiku dostavljeni računi za utuženo razdoblje, da je tuženik prigovarao utuženim računima ali da mu tužitelj reklamaciju tih računa nije uvažio, te da tuženik dostavljene (dospjele) račune nije u cijelosti podmirio, posljedično čemu je prvostupanjski sud i prema ocjeni ovoga suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi navedeni platni nalog za iznos od 41,84 eur.

Žalbeni navod tuženika da je tužitelj bio obaviješten o tome da mu je predmetni stan u potpunosti uništen u požaru 28. kolovoza 2015. pa da zbog toga nije u obvezi podmirivati trošak za energiju za grijanje i zagrijavanje tople vode (varijabilne troškove), obzirom da iz utuženih računa proizlazi da je broj impulsa očitanih s razdjelnika u SUC = 0, što jasno ukazuje na činjenicu da prema utuženim računima tuženik nije niti terećen za naknadu tzv. varijabilnih troškova, već samo tzv. fiksnih troškova.

Postupak izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava propisan je člankom 45. stavak 1. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15 i 76/18 dalje u tekstu ZTTE). U stavku 2. istog članka propisano je da je isključenje zgrade/građevine iz toplinskog sustava moguće uz podnošenje zahtjeva ovlaštenog predstavnika suvlasnika, na temelju prethodno postignute suglasnosti svih krajnjih kupaca na zajedničkom mjerilu toplinske energije, za izdvajanje svih samostalnih uporabnih cjelina unutar zgrade/građevine te uz prethodnu suglasnost distributera i opskrbljivača toplinskom energijom. Dok je u stavku 3. istog članka propisano da je krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu.

Pravilnikom o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“ broj 94/14., 27/15. i 124/15.; dalje: Pravilnik) propisano je da se ukupni troškovi toplinske energije sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, a ako ona ne postoji, priključna snaga se utvrđuje na način propisan člankom 2. stavak 2. točka 3. Pravilnika. Zbog toga je sukladno članku 45. stavak 3. ZTTE-a tuženik kao krajnji kupac iz stavka 1. navedenog članka dužan plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, imajući u vidu da je krajnji kupac iz stavka 1. onaj koji se na zajedničkom mjerilu toplinske energije izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava.

Po ocjeni ovog suda, tuženik i nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava ima zakonsku obvezu plaćati sve druge troškove u koje spada trošak snage i naknade vezane uz troškove isporuke toplinske energije za predmetnu stambenu zgradu, suvlasništvo tuženika. I sud Europske unije je u presudi EVN Bulgaria Toplofikacia (C-708/17 i C-725/17) od 5. prosinca 2019. presudio da se Direktivi 2011/83 o pravima potrošača i Direktivi 2005/19 o nepoštenoj i poslovnoj praksi ne protivi propis kojim se predviđa da su vlasnici stanova u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svom stanu.

Valja još dodati da vlasništvo obvezuje pa činjenica što tuženik ne koristi stan koji ima u vlasništvu ne oslobađa ga obveze plaćanja predmetne naknade isporuke toplinske energije u vidu tzv. fiksnih troškova.

Pravilnom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a prvostupanjski je sud pravilno odlučio o troškovima postupka.

Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

Tuženiku, budući da nije uspio u žalbenom postupku, nije priznat trošak sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U nepobijanom odbijajućem dijelu u toč. I. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 24. studenog 2025.

Sudac

Larisa Gačanin