Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1047/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Lubinu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja o troškovima postupka Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-208/2023 od 17. srpnja 2025., dana 24. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje o trošku sadržano u točki II izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-208/2023 od 17. srpnja 2025.

II Točka I izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-208/2023 od 17. srpnja 2025. nije pobijana žalbom te ostaje neizmijenjena.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke tužitelju dosuđen iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. pa do isplate, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu od 308,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan. Točkom II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 44,52 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija jedino odluku o parničnim troškovima o kojima je odlučeno točki II izreke i to iz žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava propisanog člankom 353. stavkom 1. točkom 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud rješenje o trošku preinači na način da obveže tužitelja na naknadu troška tuženiku, odnosno podredno da odluči da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Tuženik traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Kako tuženik prvostupanjsku presudu pobija samo u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka to se sukladno odredbi čl.167. st.1 ZPP-a radi o žalbi na rješenje o trošku.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud uvodno navodi da je osnovan zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog neosnovanog lišenja slobode, no drži da je za isti nastupila zastara. Međutim, kako je tuženik dopisom od 2. veljače 2023. djelomično priznao zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 EUR-a po danu, to je prema mišljenju prvostupanjskog suda za taj iznos, sukladno članku 240. stavak 1. ZOO Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), nastupio prekid zastare, zbog čega sud odbija tužbeni zahtjev za iznos od 308,13 EUR, odnosno preko priznatog iznosa od 37,16 EUR. Prvostupanjski je sud slijedom takvih utvrđenja donio pobijano rješenje o trošku, uvažavajući činjenicu da je uspjeh tužitelja u osnovu 100% te u visini 10%, ukupno dakle 55 %, kao i uzimajući u obzir uspjeh tuženika od 45%, to konačni uspjeh tužitelja iznosi 10 %, slijedom čega dosuđuje tužitelju iznos od 44,52 eura, prema parničnim radnjama čije vrednovanje u žalbenom postupku nije bilo sporno.

7. Tuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je tužitelju dosuđen iznos od 37,16 EUR, a da je upravo navedeni iznos tuženik već u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora ponudio tužitelju u vidu naknade štete za pojedini dan proveden u pritvoru. Iz navedenog proizlazi da tuženik nije dao povoda za tužbu odnosno da je tužitelj svojom krivnjom doveo do ovog parničnog postupka, radi čega je isti u obvezi naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Podredno, tuženik ukazuje i na odredbu čl.154.st.4. ZPP-a kojom je propisano da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, koju odredbu je prvostupanjski sud po mišljenju tuženika također mogao primijeniti. Konačno tuženik ponavlja činjenicu da je tužitelj po utuženoj osnovi pred Općinskim sudom u Splitu podnio 1240 tužbi na način da je za svaki pojedini dan proveden u pritvoru podnio zasebnu tužbu, pa smatra da je očito da je krajnji cilj tužitelja između ostalog i produciranje parničnog troška.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a u svezi sa čl. 381. istog Zakona ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

9. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio donošenju istog utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

10. Nadalje, neosnovan je i žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava koji u žalbi ističe tuženik, pri čemu se ne može prihvatiti navod tuženika o tome da je on u cijelosti uspio u ovom sporu jer je iznos od 37,16 EUR tuženik već u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora ponudio tužitelju u vidu naknade štete za pojedini dan proveden u pritvoru. Naime, tuženik je od podnošenja odgovora na tužbu pa do okončanja postupka osporavao cjelokupni iznos utužene tražbine, ističući i inzistirajući na prigovoru zastare, pa nema govora o priznanju tužbenog zahtjeva, svakako ne prije upuštanja u raspravljanje, a niti o primjeni odredbe čl. 157. ZPP-a kod donošenja odluke o trošku.

11. Također je neosnovan navod tuženika o tome da su stranke uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je uspjeh tužitelja u osnovu 100% te u visini 10%, ukupno dakle 55 %, dok je time uspjeh tuženika 45%, što znači da se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a radi o razlici od 10% u korist tužitelja, a ne o jednakim uspjesima.

12. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II prvostupanjske presude sukladno odredbi čl.380. toč.2 ZPP-a.

13. Budući tuženik nije uspio u žalbenom postupku odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

14. Odluka da prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku temelji se na članku 365. stavku 1. ZPP-a.

U Varaždinu 24. studenog 2025.

Sutkinja

Ivana Požar