REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-476/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P- 502/2024-9 od 11. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-502/2024-9 od 11. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51400607-5103759761 od dana 13.12.2007.g. koja glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,800% (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno

=200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ČŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 323,07 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18.12.2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ČŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 245,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19-u daljnjem tekstu ZPP), kao i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka u vezi odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru sadržajno istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, te je ista sačinjena u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Sud drugog stupnja nalazi da je neosnovano i žalbeno isticanje da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbama članka 344. i 345. ZPP-a, jer je suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud odlučio o tom prigovoru tuženika raspravnim rješenjem od 30. siječnja 2025., te je glavna rasprava nastavljena i donesena je prvostupanjska presuda u kojoj je sud obrazložio i odluku o neosnovanosti podnesenog prigovora mjesne nenadležnosti, tako da navedena bitna postupovna povreda nije počinjena, a i ta odluka suda je materijalno pravno pravilna, s obzirom da se o odredbi ugovora o prorogacijskoj klauzuli nije pregovaralo, kao ni o ostalim ugovornim odredbama, pa je ista osnovano utvrđena ništetnom.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 10. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 13. prosinca 2007., te isplata iznosa od 323,07 eura.

6. Nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 51400607-5103759761, u iznosu od 69.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju nekretnine. Nije sporno da je u članku 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 0,80% na iznos kredita, što obračunato s datumom 18.prosinca 2007, daje iznos od 2.434,22 kn (323,07 eura) koliko je tada tužiteljica nesporno i isplatila tuženiku.

7. Nadalje, sud prvog stupnja je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 0,80% iznosa kredita, ali nije bila informirana o tome na što se konkretno naknada odnosi, te se o istoj naknadi nije moglo pregovarati, kao što se nije pregovaralo niti o ostalim ugovornim uglavcima.

8. S obzirom na naprijed navedeno, prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Takav zaključak prvostupanjskog suda, prihvaća i žalbeni sud jer iz provedenih dokaza, proizlazi da se oko naknade za obradu kredita nije pregovaralo, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 10. Ugovora), te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, koja joj pobliže nije bila ni objašnjena. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03-dalje ZZP/03) zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade; da tuženik to nije dokazao, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% iznosa kredita; da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 2.434,22 kn. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora. S tim u vezi za istaći je da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a kako se to i navodi u žalbi. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

12. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

13. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate, također sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,80% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

14. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora, te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Nadalje žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

15. S obzirom na sve naprijed navedeno, drugostupanjski sud je odlučio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog parničnog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak, što je utvrđeno neosnovanim zbog svega naprijed iznesenog. Nadalje prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos dosuđenih troškova postupka tužiteljici je uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja, uključujući i trošak pristupa na ročište za objavu presude, koji trošak je sudskom praksom utvrđen kao opravdani trošak postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

17. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zatraženi trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu, a to stoga što je podnesena žalba utvrđena u cijelosti neosnovanom, odnosno tuženik s istom u žalbenom postupku nije uspio.

18. Zbog svega naprijed iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi, 24. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević