REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Poslovni broj Gž-1577/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Gž-1578/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jelena Čačić, odvjetnica u Zadru, protiv tuženog OTP banke d.d., [adresa], OIB 52508873833, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3738/2021-23 od 12. svibnja 2025. i dopunske presude istog suda poslovni broj P- 3738/2021-30 od 11. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3738/2021-30 od 11. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe izjavljene na dopunsku presudu, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu – usvajajući dio točke I. izreke i točka II. izreke, ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3738/2021-23 od 12. svibnja 2025. te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbe na tu presudu odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom od 12. svibnja 2025. presuđeno je slijedeće: „I. Nalaže se tuženiku: OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; isplati iznos od 1.168,37 eura/ 8.803,08 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

2,70 EUR 20,34 KN od dana 18.11.2008 do isplate

7,99 EUR 60,19 KN od dana 13.1.2009 do isplate

12,35 EUR 93,07 KN od dana 10.2.2009 do isplate

9,20 EUR 69,34 KN od dana 16.3.2009 do isplate

8,19 EUR 61,72 KN od dana 14.4.2009 do isplate

7,95 EUR 59,88 KN od dana 15.5.2009 do isplate

5,82 EUR 43,85 KN od dana 15.6.2009 do isplate

7,30 EUR 54,97 KN od dana 13.7.2009 do isplate

4,99 EUR 37,59 KN od dana 12.8.2009 do isplate

6,15 EUR 46,37 KN od dana 16.9.2009 do isplate

4,19 EUR 31,54 KN od dana 12.10.2009 do isplate

5,78 EUR 43,55 KN od dana 12.11.2009 do isplate

5,12 EUR 38,57 KN od dana 10.12.2009 do isplate

10,21 EUR 76,95 KN od dana 10.1.2010 do isplate

13,56 EUR 102,16 KN od dana 10.2.2010 do isplate

12,85 EUR 96,82 KN od dana 10.3.2010 do isplate

15,69 EUR 118,25 KN od dana 10.4.2010 do isplate

19,79 EUR 149,08 KN od dana 10.5.2010 do isplate

23,43 EUR 176,56 KN od dana 10.6.2010 do isplate

30,43 EUR 229,25 KN od dana 10.7.2010 do isplate

23,59 EUR 177,72 KN od dana 10.8.2010 do isplate

40,96 EUR 308,62 KN od dana 10.9.2010 do isplate

31,84 EUR 239,93 KN od dana 10.10.2010 do isplate

33,61 EUR 253,23 KN od dana 10.11.2010 do isplate

41,17 EUR 310,18 KN od dana 10.12.2010 do isplate

51,16 EUR 385,47 KN od dana 10.1.2011 do isplate

39,93 EUR 300,82 KN od dana 10.2.2011 do isplate

43,41 EUR 327,10 KN od dana 10.3.2011 do isplate

38,48 EUR 289,92 KN od dana 10.4.2011 do isplate

49,64 EUR 374,05 KN od dana 10.5.2011 do isplate

57,30 EUR 431,71 KN od dana 10.6.2011 do isplate

60,77 EUR 457,87 KN od dana 10.7.2011 do isplate

99,36 EUR 748,63 KN od dana 10.8.2011 do isplate

62,76 EUR 472,85 KN od dana 10.9.2011 do isplate

57,30 EUR 431,71 KN od dana 10.10.2011 do isplate

58,64 EUR 441,84 KN od dana 10.11.2011 do isplate

58,14 EUR 438,09 KN od dana 10.12.2011 do isplate

62,91 EUR 473,99 KN od dana 10.1.2012 do isplate

66,24 EUR 499,07 KN od dana 10.2.2012 do isplate

67,27 EUR 506,81 KN od dana 10.3.2012 do isplate

64,58 EUR 486,57 KN od dana 10.4.2012 do isplate

sve u visini stope od 15 % godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate do 31.12.2007. g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 178,03 eura tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u visini stope sukladno članku 29. stavak 2 ZOO-a, po stopi koja se određuje za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećana za 3 postotna poena u roku od 15 dana.“

1.1. Dopunskom presudom od 11. rujna 2025. odlučeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u usvajajućem dijelu točke I. izreke i u odluci o troškovima postupka - točka II. izreke, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je pobijana presuda nerazumljiva sama sebi i razlozima presude, jer je istom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.168,37 eur, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u izreci presude, zbroj kojih iznosa daje ukupno 1.322,75 eur, pa da je stoga nejasno i nije moguće izračunati koji je iznos tuženik dužan isplatiti tužiteljici, na koji način je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Navodi da mu sud nije dostavio podnesak tužiteljice od 25. ožujka 2024. kojim je konačno postavio tužbeni zahtjev, taj mu podnesak nije dostavljen niti na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, a na koji je način počinjena daljnja bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ali i iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku, u vezi s člankom 299.a stavkom 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, jer tuženiku nezakonitim postupanjem suda, osobito propuštanjem dostave, nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom. Nadalje tvrdi da je sud trebao utvrditi osnovanim njegov istaknuti prigovor radi prebijanja te da u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice pozivom na institut stjecanja bez osnova. Obzirom da je pogrešna odluka o tužbenom zahtjevu tužiteljice, osporava i odluku o troškovima postupka.

Slijedom navedenoga, predlaže da sud drugoga stupnja uvaži njegovu žalbu, preinači presudu sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje. Potražuje troškove žalbe.

2.1. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu dopunsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom tvrdi da je sud neosnovano postupio kada je odbio njegov istaknuti prigovor radi prebijanja koji je istaknuo u odnosu na potplaćene anuitete za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onog na dan isplate (plasiranja) kredita, pri čemu ukazuje da je visina tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 284,25 eur nesporna. Stoga tvrdi da je sud trebao utvrditi da postoji njegovo potraživanje prema tužiteljici po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onog na dan isplate kredita u iznosu od 284,25 eur te izvršiti prebijanje tzv. pozitivnih i negativnih tečajnih razlika ili odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika od 284,25 eur sa zateznim kamatama. Ističe kako pobijana presuda u pogledu zahtijevanog ne sadrži valjano obrazloženje ni o odlučnim činjenicama a niti o materijalnom pravu koje je u konkretnom slučaju primijenjeno, to je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, jer se presuda ne može ispitati.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja uvaži njegovu žalbu, preinači dopunsku presudu sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. S obje žalbe tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tuženika osnovana je u odnosu na presudu kojom je odlučeno o glavnoj stvari i to u onom dijelu u kom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.168,37 eur / 8.803,08 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose (dio točke I. izreke) a posljedično i o troškovima postupka (točka II. izreke), dok nije osnovana u odnosu na dopunsku presudu.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 1.346,40 eur / 10.114,26 kn sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom na iznose pobliže opisane kao u točki I. izreke prvostupanjske presude, i to po pravilima stjecanja bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju sporne iznose od nje naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 77301/05 sklopljenog 18. travnja 2005., s tim da je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

6. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 18. travnja 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita, i pravnog prednika tuženika, kao davatelja kredita, sklopljen Ugovor o kreditu broj 77301/05 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.130,00 CHF na rok otplate od sedam godina (84 mjesečnih anuiteta);

- da se tužiteljica sklopljenim Ugovorom obvezala iznos kredita isplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula);

- da je tužiteljica kredit podigla za kupnju osobnog vozila u koje svrhe ga je koristila pa da je tužiteljica potrošač, kao i da je kredit otplaćen u cijelosti;

- da među parničnim strankama nije sporna visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno po tužiteljici više preplaćeni iznos od 1.346,40 eur koji predstavlja razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita (tzv. pozitivna tečajna razlika);

- da među parničnim strankama nije sporno niti da je u utuženom vremenskom periodu, zbog toga što je tečaj CHF u trenutku dosjeća anuiteta bio manji od onoga koji je bio ugovoren prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, platila manji iznos kredita u visini od 284,25 eur (tzv. negativna tečajna razlika), u odnosu na koji iznos je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

6.1. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud kao djelomično osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak, u osnovnom, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) pravni prednik tuženika u spornom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak, jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac, nije u potpunosti informirala potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, u kom su sadržane upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prvostupanjski sud ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a), zbog čega da su predmetne odredbe ništetne - o pitanju ništetnosti spornih ugovornih odredbi sud je odlučio kao o prethodnom pitanju, u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/91), sada članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO/05).

6.2. Obzirom da je utvrdio da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu točke 8. predmetnog Ugovora o kreditu, sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio te je obvezao tuženika isplatiti joj iznos od ukupno 1.168,37 eur, koji iznos predstavlja razliku između onog što je tužiteljica stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, sve to po pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 210. ZOO/91 sada članka 1111. ZOO/05 s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinačno označene kao u izreci.

6.3. Pritom, sud je kao djelomično osnovan prihvatio tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice (članak 371. ZOO/91 sada članak 225. ZOO/05) za anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2007., te je za iznos od 178,03 eur tužiteljicu odbio s tužbenim zahtjevom - taj je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice pobliže opisan pod točkom I. izreke stekao svojstvo pravomoćnosti, dok je u preostalom dijelu taj prigovor ocijenio je neosnovanim (članak 388. ZOO/91 sada članak 241. ZOO/05), uz obrazloženje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, koja je zastara pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena sudu 15. listopada 2021.

6.4. Obzirom je tuženik podneskom od 17. veljače 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativna tečajna razlika) za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onog na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 284,25 eur na koji potražuje i kamate, sud je svojom dopunskom presudom taj prigovor odbio kao neosnovan, obzirom je zaključio da tražbina tužiteljice i tuženika ne proizlaze iz iste pravne osnove, odnosno da imovina tuženika nije neosnovano prešla u imovinu tužiteljice, kao i da je potraživanje tuženika koje stavlja u prijeboj u zastari, jer su potraživanja iz kolektivnog spora u odnosu na ništetnost ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa se stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti u odnosu na tuženika.

7. Osnovano tuženik ističe da predmetna presuda suda kojom je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose pojedinačno navedene pod točkom I. izreke nije pravilna niti zakonita, jer je opterećena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

7.1. Naime, prilikom donošenja pobijane presude sud prvoga stupnja je odlučujući o visini novčanog iznosa koji je tuženik osnovom restitucije dužan isplatiti tužiteljici, počinio prethodno navedenu bitnu povredu postupka, jer zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zakonske zatezne kamate pobliže označene u točki I. izreke prvostupanjske presude ne odgovara ukupno suđenom iznosu.

7.2. Točno je da zbroj pojedinačnih iznosa opisanih u točki I. izreke, koje je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na te pojedinačne iznose, ne odgovara ukupnom zbroju od 1.168,37 eur koji je sud naveo u izreci, već taj zbroj daje iznos od 1.322,75 eur (tužiteljica je svojim konačnim zahtjevom potraživala ukupan iznos od 1.346,40 eur). Razlika koja se pojavila u ukupnom zbroju nalazi se u činjenici da je sud zbog očitog propusta iznose anuiteta za koje je utvrdio da su u zastari, računao u odnosu na anuitete koji su prikazani u kunama a ne u eurima, pa je tako utvrdio da je u zastari potraživanje tužiteljice u iznosu od 178,03 eur (potraživanja dospjela do travnja 2007.) u kojem je dijelu zahtjev tužiteljice sada već pravomoćno odbijen kao neosnovan – tužiteljica odluku u tom dijelu nije pobijala, iako je pravilno trebalo odlučiti da je u zastari potraživanje tužiteljice u iznosu od ukupno 24,64 eur.

7.3. Obzirom na navedeno, kako postoji proturječnost u samoj izreci presude kao i proturječnost između izreke i obrazloženja zbog koje nije moguće ispitati pravilnost pobijane presude, čime je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, žalbu tuženika u tom dijelu valjalo je prihvatiti kao osnovanu, te temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

8. Obzirom je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke.

9. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja otklonit će nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, te će novom, pravilno obrazloženom presudom (članak 338. stavak 4. ZPP) odlučiti o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, pri čemu će posebno voditi računa da da visina pojedinačnih novčanih iznosa nije sporna i da je zbog nastupa zastare pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice u iznosu od 178,03 eur. Također, sudu se skreće pozornost na činjenicu da tuženiku nije dostavljen podnesak kojim je tužiteljica svoj zahtjev uskladila s iznosima u valuti eur, pa i taj nedostatak u postupanju u ponovljenom postupku valja otkloniti. Novom odlukom sud će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

10. Dopunska presuda prvostupanjskog suda, kojim je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor radi prebijanja, pravilna je i zakonita, jer je sud na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenio.

10.1. Pritom, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer je presuda u dovoljnoj mjeri razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

10.2. I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da potraživanje u iznosu od 284,25 eur (tzv. negativna tečajna razlika) u odnosu na koji tuženik ističe prigovor radi prebijanja nije osnovano, jer tužiteljica nije ništa primila ili stekla od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati njena obveza na vraćanje nečega što nije primila. Naime, predmet ovog spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 214. ZOO/91, sada članka 1111. ZOO/05, neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništavom/ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članak od 211. do 219. ZOO/91, sada članak od 1112. do 1120. ZOO/05) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, to tuženik s uspjehom ne može isticati prigovor kao što je predmetni.

10.3. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ukazuje na sadržaj odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022 i Rev-549/2023 treba reći da ove odluke revizijskog suda nisu u potpunosti primjenjive na konkretni slučaj, jer je u navedenim predmetima razmatrana situacija u predmetima u kojima banka, kao tuženik, tijekom postupka nije u odnosu na svoje potraživanje istaknula prigovor prijeboja ili građanskopravni prigovor radi prebijanja ili podnijela protutužbu, što ovdje nije slučaj, jer je tuženik u odnosu na svoje protupotraživanje istaknuo prigovor radi prebijanja čija je visina nesporna.

10.4. Pritom se ukazuje da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., koju je donijelo prošireno vijeće, zauzeto drugačije pravno shvaćanje u odnosu na odluku poslovni broj Rev-1277/2022, te je odluka o spornom pitanju prepuštena vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U obje navedene odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske nije izrazio pravno shvaćanje je li potraživanje banke, u situaciji kao što je to u ovom slučaju, kada je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja svog potraživanja po osnovi negativne tečajne razlike s potraživanjem tužiteljice, osnovano ili nije.

10.5. Sukladno navedenom, kako ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti potraživanja tuženika istaknutog prigovorom radi prebijanja, žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne dopunske presude.

11. Obzirom da tuženik nije uspio sa svojom žalbom na dopunsku presudu, to je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe valjalo odbiti kao neosnovan.

U Puli-Pola 24. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić