REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VUKOVARU

VUKOVAR, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-721/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 6446/2024-9 od 17. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6446/2024-9 od 17. srpnja 2025..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012529856 od 24. svibnja 2007. godine zaključenog između tužitelja BB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju BB iznos od 200,89 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju BB troškove postupka u iznosu od 307,79 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nisu proturječni stanju spisa i provedenim dokazima tako da nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik.

6. Sadržajno tuženik žalbom pobija ocjenu dokaza koja je provedena po prvostupanjskom sudu, kao i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima tuženik osporava utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku, a koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Potrebno je napomenuti kako je zadaća suda ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno tuženikovo pravo.

7. Nadalje, činjenično stanje je na temelju predloženih i provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio i materijalno pravo prilikom donošenja odluke u pogledu glavne stvari.

8. Osnovano u žalbi tuženik navodi da bi vrijednost predmeta spora u ovome predmetu trebala biti označena u iznosu od 200,89 eura, odnosno u iznosu koji predstavlja vrijednost kondemnatornog dijela zahtjeva. Međutim, prvostupanjski sud iako je tijekom postupka propustio pravilno označiti vrijednost predmeta spora, vrijednost kondemnatornog dijela zahtjeva pravilno uzima u obzir prilikom odmjeravanja troška postupka. Dakle, u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev je poslužio samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, te u tom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi onoliko koliko se zahtijeva kondemnatornim zahtjevom.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012529856 koji je zaključen između stranaka 24. svibnja 2007., a koja regulira naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 200,89 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu broj 9012529856 koji je zaključen između stranaka 24. svibnja 2007. od strane tuženika kao kreditora, tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.807,51 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita;

- da je čl. 11.3. Ugovora ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,50% kredita;

- da je tužitelj navedenu naknadu platio 25. svibnja 2007. u iznosu od 200,89 eura;

- da je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi već je ona bila sastavni dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika kao kreditora i to na način da tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste ugovorne odredbe;

- da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi;

- da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja utvrđuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena ugovorna, a onda i ništetna slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

11.1. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu prema odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa izvršenog na temelju ništetne odredbe, i to u iznosu od 200,89 EUR.

12. Pobijana presuda je jasna u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, za što je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne činjenice na temelju kojih izvodi zaključak o ništetnosti odredbe ugovora koje regulira pitanje naplate naknade za obradu kredita, te na temelju kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

13. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koji je unaprijed pripremljen i o kojem se nije pregovaralo, kao i da nije definirano o kojim troškovima se uopće radi, da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. ZZP/03.

14. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer da je ugovorna odredba bila tužitelju jasna i razumljiva, te da zapravo sud prvog stupnja niti na koji način ne obrazlaže u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

15. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. S obzirom da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se s njim nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati suprotno, to je utvrđeno da vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP/03.

17. Sud prvog stupnja nadalje smatra, da okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je u sveukupnosti prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, te ovakva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

18. Tuženik stoga u žalbi neosnovano ističe da predmetna ugovorna odredba ne može biti ništetna samo zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da po stavu tuženika nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18.1. Točno je da test transparentnosti podrazumijeva da pojedina ugovorna odredba mora biti jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali osim toga isto podrazumijeva i da potrošač na temelju takve odredbe može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze za njega, a što kod ugovaranja predmetne ugovorne odredbe nije bio slučaj.

18.2. Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogao pregovarati.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da je jasno utvrđeno da bez navedene naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

21. Nadalje, prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv između ostalog i tuženika, te je utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna kao i nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te i iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

23. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima važećim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i u vrijeme naplate predmetne naknade, odnosno da je bio ovlašten naplatiti ju, te kako nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu spornih naknada, te se pri tome poziva na presudu Suda EU u predmetu broj C-621/17.

24. Naime, pored činjenice da je Ugovor unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu iz članka 11.3. uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnosi naknada iz navedenog članka Ugovora (koji su to objektivni troškovi koje je imao), kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je njegovo postupanje prema tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, vezano za obvezu plaćanja naknade za obradu kredita bilo transparentno i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, a niti s tim u vezi pozivanje na prepoznatljivost prava na naplatu naknade koja da proizlazi iz Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja kredita i presudi Suda Europske unije u predmetu po zahtjevu C-621/17 od 3. listopada 2019., za koje tuženik pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenje predmetnog spora.

25. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 323. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na troškove naknade i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO), a na pravilnost koje odluke ne utječu žalbeni navodi tuženika. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pravilno dosuđena zatezna kamata, na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi, tekuća od dana plaćanja, odnosno neosnovanog stjecanja na strani tuženika do isplate.

26. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio nije bio protekao.

27. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je kondemnatorni zahtjev u zastari te da je zbog toga, odnosno pomanjkanja pravnog interesa trebalo odbaciti deklaratorni zahtjev.

28. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

29. Odluka o troškovima postupka prvostupanjskog suda donijeta je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, obrazložena je i sačinjena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i vrijednosti predmeta spora koja se odnosi isključivo na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u visini od 200,89 eura,

30. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz toč. II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

U Vukovaru, 24. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin