Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-1215/2019-32

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužitelja HN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, 24. studenoga 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011389757 od dana 25. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. (OIB: 02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, i tužitelja HN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem: OU-483/06-1 i to:

- odredba članka 4.1. u dijelu koji glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana …“,

- odredba članka 4.2. u dijelu koji glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvog siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“

- odredba članka 4.2. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom…“,

- odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: „Kredit u iznosu od 39.000,00 CHF (slovima: tridesetdevettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

- odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi … iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope te razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, isplati iznos od 4.915,51 euro zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju, po osnovi razlike u iznosu preostale glavnice po provedenoj konverziji, isplati iznos od 1.297,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

r i j e š i o j e

I Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 4.375,09 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

II Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. navodi da su parnične stranke 25. svibnja 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, broj: 9011389757 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem: OU-483106-1 (dalje u tekstu: -Ugovor). Navedenim je Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom članka 4. Ugovora parnične su stranke ugovorile kamatu koja je na dan sklapanja iznosila 4,70% godišnje, ali koja je kamata promjenjiva prema tuženikovoj odluci o kreditiranju gađana. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje od 180 mjeseci. Tužitelj je Ugovor iz točke I. sklopio radi adaptacije stambenog objekta i zatvaranja postojećeg stambenog kredita za kupnju stana. Ubrzo nakon sklapanja tuženik je jednostranim odlukama povećao kamatnu stopu, što je znatno utjecalo na rast mjesečnih anuiteta. Jačanje tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kunu također je utjecalo na značajni rast anuiteta. Ugovorom iz točke I. tužbe parnične stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje su odredbe ništetne. Odredbama članka 4. Ugovora određeno je da je kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva sukladno tuženikovoj odluci o kreditiranju građana te da ista na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,70%. Točkom II. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od I.Đ. rujna 2003. do 31. prosinca 2008, , a u kojem je razdoblju sklopljen ugovor između parničnih stranaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući. učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015)„ ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, nesporno je da su ugovorne odredbe iz ugovora koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi i rješenju istaknuo da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja banke, ovdje tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Tuženik je jednostrano odredio tužiteljevu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelj nijednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogao predvidjeti, niti je pravilnost iste moguće provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji nisu niti ugovoreni, niti su tužitelju ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u ugovor iz točke I. uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih nije tužitelju pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ga je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, ništetna je odredba čl. 4.1. kojom je ugovoreno da je tužitelj obvezan tuženiku platiti "...kamatu po kamatnoj ,stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana ..." te odredba čl. 4.2. kojom je ugovoreno: Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvog siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (.slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvog prosinca) tekuće godine time da kamatna stopa u toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutka promijene." Ništetan je i dio odredbe čl. 7.2. koji „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijene anuitete,"

1.1. Točkom I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 F'Ž-66321201 7-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne ugovore potrošača- korisnika kredita, uključujući i tužiteljeve interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužitelja, u informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uključujući vrijeme pregovora u svezi zaključenja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81.. 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/1 3 i dr.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Parnične stranke su Ugovorom iz točke 1. ove tužbe ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju je od strane tuženikovog zaposlenika predočeno da je riječ o najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Međutim. istovremeno tuženik ga nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog kredita. Tužitelj nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također. tuženiku je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužitelja. Kao tzv. „valuta utočišta", CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga je krajnje nepovoljan za tužitelja čija je obveza vezana uz kretanje te valute, dok istovremeno ne ostvaruje primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time je rizik CHF kao tzv. „valute utočišta" preuzeo samo tužitelj, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao dvjema bjanko mjenicama, izjavom o zapljeni i zadužnicom te založnim pravom na nekretnini, dok je tužitelj preuzeo sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne presude (str. 56.) jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj je doveden u položaj „uzmi ili ostavi", tj. bio je, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelj, prisiljen sklopiti tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati. On je„ istovremeno, imao povjerenja u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ga rješavanje stambenog pitanja u stanu od svega 49,11m2 dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, ništetna je odredba Ugovora u dijelu čl. 7.2. kojim je ugovoreno: „Kredit u iznosu od 39.000.00 C'HF (slovima: tridesetdevettisuća CHT) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za C'HF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora", kao i odredba čl. 4.2. koja glasi: „Kamata se obračunava u CHF.

1.2. Tuženik je, na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi, bez pravne osnove stekao znatan novčani iznos. Na tužiteljev zahtjev od dana 24. travnja 2019. godine, tuženik je tek dana 31. svibnja 2019. godine tužitelju djelomično dostavio dokumentaciju kredita. Međutim, iz dostavljene dokumentacije planova otplate, otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope te knjigovodstvene kartice ne proizlaze podaci o datumu i visini naplaćenih anuiteta u kunama. Tužitelj je svoju obvezu vraćanja kredita ispunjavao u kunama te je, radi izračuna visine tužbenog zahtjeva bilo potrebno da raspolaže podatkom o datumu plaćanja i točnom iznosu svakog anuiteta. Bez tih podataka tužitelj nije u mogućnosti određeno postaviti tužbeni zahtjev. Tužitelj je ponovno od tuženika zatražio predmetnu dokumentaciju, ali s obzirom na činjenicu da je po prethodnom zahtjevu tuženik rješavao duže od mjesec dana, sasvim je izgledno da tražena dokumentacija neće stići do nastupa roka zastare dijela tužiteljevog potraživanja. Parnične su stranke dana 21. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011389757 kojim su ugovorile provedbu postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Time, međutim, tužitelj nije obeštećen po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.290,60 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.3. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od dana 11. lipnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev za isplatom zahtijevajući isplatu s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iznosa od 4.915,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. do isplate te isplatu s osnova razlike preostale glavnice po provedenoj konverziji iznosa od 1.297,65 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. do isplate.

1.4. Postupajući na navedeni način, tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatom s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, čemu se tuženi nije protivio, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) odlučeno kao u točki I izreke rješenja. Nadalje, istim je podneskom tužitelj preinačio tužbeni zahtjev postavljanjem zahtjeva za isplatom iznosa od 1.297,55 eur s osnova razlike u iznosu preostale glavnice po provedenoj konverziji. Tuženi se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, no sud je istu dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnome navodi da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno - pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje da se ništetnim utvrde odredbe Ugovora o kredita u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Nadalje, ističe kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske obziorm očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Volja ugovornih stranaka bila je ugovaranje promjenjive kamatne stope te je tužitelj pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Također navodi kako u svojoj odluci Vrhovni sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba i da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno sporno pitanje ili tražio pojašnjenja, već se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, iz čega da se da zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze, a što da proizlazi i iz potpisanog i solemniziranog ugovora. Ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EZ 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako promjenjiva kamatna stopa nije niti može biti ništetna, da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, su određene temeljem ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da u konkretnom slučaju volja ugovornih stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te da je očito prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženi u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 9011389757, Dodatak ugovoru, otplatni plan, promet po kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da su dana 25. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu za iznos kredita od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 4,70 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika o kreditiranju građana,

- da su 21. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima,

- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu namjena kredita bila adaptacija stambenog objekta i zatvaranje stambenog kredita za kupnju stana.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.

7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9.2. U svom iskazu tužitelj je naveo kako je kredit uzeo da bi zatvorio kredit koji je imao u Zagrebačkoj banci za kupnju stana te kako bi sa ostatkom kredita dovršio stan koji je kupio i u kojem i danas stanuje. U tom stanu nikada nije obavljao nikakvu djelatnost. Rata kredita u Zagrebačkoj banci bila mu je dosta visoka i ograničavala ga u dovršetku stana pa se odlučio za navedeni kredit kod tuženika gdje je imao i otvoren račun i gdje je i primao plaću. Ističe kako su mu u banci kredit u švicarskim francima prezentirali kao povoljan, rečeno mu je da je stabilna valuta te nikakva upozorenja na mogući rizik nije dobio. Početna rata iznosila je 1.390,00 kuna da bi narasla na 2.200,00 kuna te da je bio svjestan da uzima kredit sa promjenjivom kamatnom stopom ali mu nije objašnjeno o čemu će ovisiti ta promjena te da i ako do nje dođe neće znatno utjecati na ratu kredita. Ugovor o kreditu je pročitao, sastavila ga je djelatnica banke, a njemu je bila bitna rata kredita i kamata jer je u Zagrebačkoj banci imao veliku ratu i kamatnu stopu od oko 10%. Istaknuo je da je prije sklapanja dodatka ugovora o kreditu bio pozvan u banku te da je mu je bio sačinjen izračun konverzije u kojem je bio u pretplati oko 18.000,00-19.000,00 kuna te da su mu ponudili da mu taj cijeli iznos uračunaju ili da mu isplate pola, a pola uračunaju. Obzirom je naveo kako je u tom trenutku bio u teškoj financijskoj situaciji odlučio je da mu polovinu iznosa isplate, a polovinu uzmu za kredit. Istaknuo je kako je i taj dodatak ugovoru sačinila banka te da na njega nije imao primjedbi.

9.3. Iskaz tužitelja sud prihvaća, jer je iskazivao iskreno i uvjerljivo, a njegovi su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljem, niti je tužitelju dano objašnjenje valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, dok je konverziju dobrovoljno sklopio.

10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

12.1. Stalni sudski vještak Ručević vještačenja d.o.o. u nalazu i mišljenju navodi da su tuženi kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 23. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011389757, iznos kredita je kunska protuvrijednost od 39.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 180 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,70 % godišnje na dan sklapanja Ugovora, prema planu otplate, dospijeće prve obveze bilo je 30. lipnja 2006., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 23. svibnja 2005., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,679946 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 39.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 182.517,89 kn (konvertirani iznos od 24.224,29 EUR). Nadalje, tuženi kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 21. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011389757 sa osnovnim ugovornim elementima prema kojima na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR je iznosila je 12.192,63 EUR (18.354,71 CHF), prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je preplatio konvertirani kredit u EUR, u iznosu od 18.666,43 kn. Uvidom u pregled prometa po predmetnom kreditu utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku u Tabeli 1 nalaza daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 39.000,00 CHF, stopa ugovornih kamata od 4,70 % godišnje do anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013., a po stopi od 3,23% od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do konca izračuna, anuiteta s dospijećem 30. rujna 2015. te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima. S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike anuiteta (stupac 'r') i na tečajne razlike (stupac 't') do 30. rujna 2015. Na kraju se daje rekapitulacija na dan 30. rujna 2015., u kojoj se preostala glavnica prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazana u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita), uspoređuje s preostalom glavnicom u EUR (iskazana u kunama prema tečaju važećem na 30. rujna 2015.), te se iskazuje razlika. Nadalje, u odnosu na dio zadatka kojim se traži očitovanje je li konverzija predmetnog kredita izvršena na pravilan način (u skladu sa zakonskim odredbama), ističe da imajući u vidu kako je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izražen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, proizlazi kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).

12.2. Zaključno vještak navodi da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi), tada slijedi da:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.023,87 CHF, odnosno 1.256,95

EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosi razlika);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 4.101,99 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosilo je 4.915,51 EUR (konvertirani iznos), a koji iznos se u cijelosti odnosi na dospjelu nepodmirenu glavnicu,

- ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni), tada slijedi:

EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosi razlika);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 3.906,07 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosilo je 4.094,49 EUR (konvertirani iznos), koji iznos se u cijelosti odnosi na dospjelu nepodmirenu glavnicu.

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 1.297,65 EUR (konvertirani iznos).

- tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

12.3. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je na temelju istoga uredio tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju ali isključivo iz razloga što je sudski vještak postupio po uputi suda koja, po stajalištu tuženika, nije zakonita, a ne iz razloga osporavanja samog izračuna.

12.4. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda.

13. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 21. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

13.1. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

13.2. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

13.3. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

13.4. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

13.5. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

13.6. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

13.7. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

13.8. Tužitelj je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2006., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

14. Tužitelju nadalje ne pripada ni pravo na isplatu iznosa od 1.297,65 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valuti CHF, a sve obzirom je 21. prosinca 2015. između stranaka u postupku sklopljen navedeni Dodatak Ugovora o kreditu. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. Imajući u vidu sve naprijed navedeno odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom s kao neosnovan.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda H i J od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.

U Puli, 24. studenoga 2025.

S u t k i nj a

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte