Poslovni broj 43 Gž-3107/2021-3

 

 

  Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zagrebu

   Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 43 Gž-3107/2021-3

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, Područne službe P.1, OIB:…, protiv tuženika E. o. d.d., Podružnice P.2, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica P. H., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G.&P., Pisarnica P.2, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-785/20-47 od 18. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 10. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tuženika E. o. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-785/20-47 od 18. svibnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika E. o. d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-785/20-47 od 18. svibnja 2021. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33.553,60 kuna/4.453,33 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno u stavku I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna/497,71 EUR. Stavkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.934,50 kuna/389,48 EUR.

 

3. Žalba tuženika je neosnovana.

 

4. Predmet ovog postupka je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 55.922,75 kuna/7.422,22 EUR, s osnove podmirenih računa za troškove zdravstvenih usluga koje su koristili osiguranici tužitelja zbog štetnog događaja od 19. travnja 2006., a za koji je odgovoran osiguranik tuženika.

 

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

6. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj K-703/06 od 13. rujna 2007. (list 2-9 spisa), zahtjev za naknadu štete od 3. studenog 2008. (list 10-11 spisa), troškove liječenja u bolnici (list 12-52 spisa), nalaz i mišljenje vještaka V. Š. u predmetu P-198/08 (list 56-81 spisa), presudu Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-198/2008 (list 82-104 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1480/16 od 8. rujna 2016. (list 105-109 spisa), reviziju (list 110-114 spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka A. R. (list 182-185 spisa), fakultetsko mišljenje fakulteta u Z. (list 186-192 spisa), toksikološko vještačenje po I. V. (list 193-196 spisa), nalaz i mišljenje fakulteta u Z. kao i usmene dopune za potrebe predmeta P-198/08, nalaz i mišljenje vještaka E. C. od 26. listopada 2017. (list 282-290 spisa) i medicinsku dokumentaciju (list 411-444 spisa), te je utvrdio sljedeće:

 

- da se 19. travnja 2006. u P.2, na križanju …, … i …, dogodila prometna nezgoda u kojoj su u svojstvu vozača motornih vozila sudjelovali K. K. (vozač vozila osiguranog kod tuženika po polici broj …), J. K. i E. T.,

- da je protiv osiguranika tuženika K. K. vođen kazneni postupak pod poslovnim brojem K-702/06 u kojem je isti pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 2. Kaznenog zakona,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke A. R. proizlazi da je do prometne nezgode došlo naletom prednje strane motocikla osiguranika tužitelja E. T. na prednju desnu bočnu stranu vozila osiguranika tuženika pri brzini kretanja motocikla od oko 87 km/h i brzini kretanja vozila osiguranika tuženika od oko 12,50 km/h, da su brzine kretanja oba vozila prije sudara približno iste brzinama u času sudara jer prije sudara nije pronađeno tragova usporavanja vozila, da je preglednost kolnika omogućavala pravovremeno međusobno uočavanje sudionika prometne nesreće pogledom u putne svjetiljke u času početka uključivanja vozila osiguranika tuženika na prometnu traku kojom je nailazio motocikl kojim je upravljao osiguranik tužitelja E. T., nadalje da do sudara ne bi došlo uz uvjet da je osiguranik tuženika propustio motocikl za kojeg su postojali uvjeti pravovremenog uočavanja, dok je osiguranik tužitelja imao mogućnost izbjegavanja sudara konstantnim kretanjem dopuštenom brzinom i pravovremenim, laganim i snažnim kočenjem,

- da iz toksikološkog nalaza i mišljenja sačinjenog po centru I. V. proizlazi da je osiguranik tužitelja E. T. u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola s obzirom da je koncentracija u krvi bila najmanje 0,83 g/kg, da je djelovanje alkohola na vozača takvo da vozaču treba više vremena za procjenu situacije u prometu, prepoznavanje opasnosti te brzo i točno reagiranje, te da su vozaču vozačke sposobnosti smanjene, ali ne bitno,

- da je osiguranik tuženika K. K., skretanjem u lijevo bez propuštanja osiguranika tužitelja koji je dolazio iz suprotnog smjera te je zadržao smjer svog kretanja, postupio protivno odredbi čl. 57. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 105/04., dalje: ZSPC), te je zbog toga, po stavu prvostupanjskog suda, u pretežnoj mjeri doprinio nastanku štetnog događaja (60%),

- da je i osiguranik tužitelja E. T. u značajnoj mjeri (40%) doprinio nastanku štetnog događaja prvenstveno iz razloga što je približavajući se raskrižju vozio brzinom bitno većom od dopuštene, a vožnjom ograničenom i dopuštenom brzinom mogao je izbjeći nastanak sudara, čime je postupio protivno čl. 51. st. 1. i čl. 58. st. 1. ZSPC-a, te zbog toga što je vozio u alkoholiziranom stanju zbog čega nije poduzeo radnju bilo laganog bilo snažnog kočenja, na koji način bi sudar bio izbjegnut,

- da su troškovi koje je tužitelj utužio nastali upravo u svezi štetnog događaja, a odnose se na podmirene račune za troškove zdravstvenih usluga koje su koristili osiguranici tužitelja J. K. i E. T., a koje tužitelj ima pravo potraživati od tuženika sukladno čl. 115. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj: 85/06),

- da tužitelj osnovano od tuženika potražuje iznos od 33.553,60 kuna/4.453,33 EUR (60% od utuženog iznosa, imajući u vidu doprinos osiguranika tužitelja od 40%), pri čemu valja istaknuti da je tužitelj pravomoćno odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 22.369,15 kuna/2.968,90 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare, s obzirom da je predmet ovog spora regresni zahtjev tužitelja s osnove podmirenih računa za troškove zdravstvenih usluga pa zastara počinje teći od dana podmirenja računa, a kako je najstariji račun podmiren 5. svibnja 2006., dok je tužba podnesena 25. svibnja 2010., nije protekao opći zastarni rok od 5 godina,

- da su neosnovani navodi tuženika da bi zatezna kamata dospijevala od dana kada ga je tužitelj pozvao da izvansudski naknadi štetu, jer se prema odredbi iz čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a šteta je tužitelju nastala u trenutku kada su utuženi računi plaćeni, slijedom čega tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu od dana podmirenja svakog pojedinog računa pa do isplate.

 

7. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio omjer suodgovornosti sudionika prometne nezgode. Naime, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka do sudara ne bi došlo da je osiguranik tuženika propustio motocikl za kojeg su postojali uvjeti pravovremenog uočavanja. Ovdje valja istaknuti da je osiguranik tuženika koji je skretao ulijevo, sukladno čl. 57. st. 2. ZSPC-a, bio dužan propustiti osiguranika tužitelja koji je na motociklu dolazio iz suprotnog smjera zadržavajući smjer svog kretanja, a što osiguranik tuženika nije učinio, iako ga je mogao pravovremeno uočiti. S druge strane, postoji i doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja koji se ogleda u vožnji u alkoholiziranom stanju i vožnji brzinom bitno većom od dopuštene, posebno u situaciji približavanja raskrižju. Navedenim postupanjem osiguranik tužitelja postupio je protivno čl. 51. st. 1. i čl. 58. st. 1. ZSPC-a, pri čemu valja naglasiti da je osiguranik tužitelja imao mogućnost izbjegavanja sudara konstantnim kretanjem dopuštenom brzinom i pravovremenim, laganim i snažnim kočenjem, koje je izostalo.

 

8. Uzimajući u obzir količinu protupravnosti u ponašanju osiguranika tužitelja i osiguranika tuženika, ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je za prometnu nezgodu osiguranik tuženika odgovoran u omjeru od 60% (s obzirom da je isti zapriječio slobodan prolaz osiguraniku tužitelja, a bio ga je dužan propustiti i mogao ga je pravovremeno uočiti), dok je osiguranik tužitelja odgovoran u omjeru od 40%.

 

9. Nadalje, odredbom iz čl. 110. st. 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 94/01., 88/02., 149/02., 117/03., 30/04. i 50/05., dalje: ZOZO) propisano je da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, dok je odredbom iz čl. 115. st. 1. ZOZO-a propisano da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 110. ZOZO-a i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Prema odredbi čl. 122. st. 3. ZOZO-a Zavod ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o zateznim kamatama od dana nastale štete.

 

10. S obzirom na omjer odgovornosti osiguranika tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj ima pravo na 60% od utuženog iznosa, odnosno 33.553,60 kuna/4.453,33 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podmirenja svakog pojedinog računa pa do isplate, sve u smislu odredbe iz čl. 115. st. 1. ZOZO-a, u svezi odredaba čl. 110. st. 1. i čl. 122. st. 3. ZOZO-a, te čl. 29. st. 1. i 2., čl. 1086. i čl. 1092. st. 1. ZOO-a.

 

11. U odnosu na žalbene navode o tijeku zatezne kamate za koju tuženik smatra da ne može teći prije 3. studenog 2008. (kada mu se tužitelj obratio sa zahtjevom za naknadu štete) valja reći da, prema odredbi čl. 122. st. 3. ZOZO-a, Zavod ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o zateznim kamatama od dana nastale štete. Vrhovni sud Republike Hrvatske je o pravu Zavoda na kamate prije nego što je dužnik pozvan na ispunjenje obveze zauzeo pravno shvaćanje o primjeni čl. 122. ZOZO-a. Prema tom shvaćanju Zavod ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj zakonom i to od dana nastale štete pa i bez obzira da li je Zavod pozvao pravnu osobu za osiguranje imovine (u ovom slučaju tuženika) na isplatu naknade štete prije podnošenja tužbe, a postupanje ili nepostupanje Zavoda prema zakonskoj odredbi koja određuje da će Zavod uz navođenje dokaza pozvati osiguranu osobu, pravnu ili fizičku osobu, pravnu osobu za osiguranje imovine i osoba ili drugu osobu koja je dužna naknaditi štetu, da u određenom roku naknadi štetu, nije od utjecaja na početak tijeka zateznih kamata na potraživanje naknade štete temeljeno na navedenim zakonskim odredbama (tako i Vrhovni sud u odlukama broj Rev-1585/11 od 9. lipnja 2015. i Rev-873/07 od 11. rujna 2007.). Kako je šteta tužitelju nastala u trenutku kada su utuženi računi plaćeni, tako tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu od dana podmirenja svakog pojedinog računa pa do isplate, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

12. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika valja reći da ga je  prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o regresnom zahtjevu tužitelja za isplatu s osnove podmirenih računa za troškove zdravstvenih usluga. Prema tome, zastara počinje teći od dana kada je tužitelj račune podmirio, a kako je u predmetnom postupku utvrđeno da je najstariji račun podmiren 5. svibnja 2006. a tužba je podnesena 25. svibnja 2010., tako nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, te istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

 

13. U pogledu troška parničnog postupka valja reći da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba iz čl. 154. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

14. Budući da je tužitelj u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti, odnosno u omjeru od 100%, a da je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 60%, vidljivo je da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 80% (100%+60%=160%, 160%÷2=80%), dok je tuženik u sporu uspio u omjeru od 20,00%.

 

15. Kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov uspjeh u sporu (80%-20%), proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom omjeru od 60%, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

16. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka prema omjeru od 60% u konačnom iznosu od 3.750,00 kuna/497,71 EUR, sukladno odredbama iz Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15) i čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19), u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, koji iznos je tužitelju i dosuđen pobijanom presudom, dok tuženik u konačnici nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka pravilno odbijen.

 

17. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

 

18. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

 

 

U Zagrebu 10. listopada 2023.

 

    

      Predsjednica vijeća:                                                             

                                                                                                                                    Roberta Pandža, v.r.