Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

F 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-694/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 23. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljenoj dana 24. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010850437 od dana 21.11.2005. godine, a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 02535697732 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II

Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova preplaćenih anuiteta (nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije) iznos od 4.049,69 EUR/30.512,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 01.10.2015. do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana 30.09.2015. godine (nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na ime preplaćenih anuiteta ) iznos od 3,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 01.10.2015. do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a sve u roku od 15 dana.

IV

Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.755,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 24. 11. 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu dana 2. 8. 2023. u kojoj navodi da su dana 21.11.2005. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu, broj Ugovora 9010850437 (dalje u tekstu: Ugovor). Temeljem navedenog, tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 64.342,70 CHF (šezdesetčetiritisućetristočetrdesetdva švicarskih franaka i sedamdeset rapena) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u valuti CHF te je ugovoreno da je rok vraćanja 360 mjeseci, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta. Zbog proteka vremena tužitelj nije u posjedu relevantne kreditne dokumentacije vezane za Ugovor o kreditu broj Ugovora 9010850437, slijedom čega predlaže Sudu službenim putem isto zatražiti od tuženika. Tuženik je tijekom otplate kredita višekratno mijenjao visinu kamatne stope, i to na način da je promjena kamatne stope vršena temeljem jednostrane odluke tuženika. Tvrdi tužitelj kako u trenutku sastava ove tužbe nije u posjedu relevantne kreditne dokumentacije iz koje bi bila vidljiva promjena kamatne stope kao i pregled uplata po predmetnom kreditu da dana 7. 6. 2023. podnio je molbu tuženiku za dostavu kreditne dokumentacije, obzirom da zbog proteka vremena tužitelj nije u posjedu iste. Unatoč tome, tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije tužitelju dostavio traženu dokumentaciju uslijed čega je tužitelj primoran sukladno odredbama članka 186.b Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) moliti i predložiti sudu da sud naloži tuženiku da u spis sudskog predmeta dostavi svu dokumentaciju koju nije želio, odnosno koju je propustio dostaviti tužitelju. Tužitelj tako predlaže da se pribave za kredit: otplatni plan predmetnog kredita, pregled kamatnih stopa vezanih uz predmetni Ugovor o kreditu i kretanja visine istih kamatnih stopa kroz razdoblje otplate kredita, knjigovodstvena kartica s pregledom svih uplata po predmetnom kreditu kao i ostale kreditne dokumentacije potrebne za izračun iznosa koje je tuženik stekao bez osnove. Po dostavi svih traženih podataka i dokumentacije, tužitelj predlaže sukladno odredbama čl. 186.b ZPP-a, provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u svrhu utvrđenja visine iznosa koji je tuženik stekao bez osnove, a uslijed ugovaranja otplate kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Nakon provedbe navedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj zadržava pravo da uredi i precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Imajući sve prethodno navedeno u vidu, tužitelj naznačuje kako vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 13.259,61 EUR/99.900,45 kuna, ali samo i isključivo u svrhu utvrđenja vrijednosti predmeta spora. Stvarni i točan iznos vrijednosti predmeta spora tužitelj će naznačiti po dostavi kreditne dokumentacije od tuženika te po izvršenom izračunu od strane sudskog vještaka kada će znati stvarni iznos onoga što je tuženik stekao bez osnove, a sve sukladno odredbama članka 186.b ZPP-a.

1.2.

Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

1.3.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke kojom se utvrđuje da je upravo ovdje tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF su nepoštene ugovorne odredbe budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.4.

Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos od 13.259,61 EUR/99.900,45 kuna. Tužitelj napominje kako zbog pomanjkanja dokumentacije zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev sa točnim izračunom preplate s osnova valutne klauzule u CHF. 1.5.

S obzirom da je ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. godine i 31.12.2008. godine, te obzirom da ugovor koji je predmetom ovog postupka predstavlja upravo takav ugovor to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

1.6.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika….” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

1.7.

Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010850437 u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak (CHF).

2.

U odgovoru na tužbu tuženik svojim podneskom od 29. 1. 2024. navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i ističe da je tužitelj u potpunosti namiren i restituiran prilikom konverzije. Naime, sklopio je tužitelj s tuženikom Dodatak ugovora o kreditu br. 9010850437 kojim je provedena konverzija, a koji je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika. Sporazum o konverziji sklopljen je na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zakon o potrošačkom kreditiranju je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Naime, radi se o izvanrednoj jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji zakonodavca. Donošenjem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanje ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača pružati sudsku zaštitu i u pogledu njihove restitucije. Tvrdi da je položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da postupkom konverzije sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamata i glavnica) učinjene do 30. 9. 2015., odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Poziva se tuženik i na sudsku praksu i stajalište Vrhovnog suda RH.

2.1.

Ističe tuženik da se iz ponašanja i nespornih činjenica može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocjenjujući da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara.

2.2.

Tuženik na kraju zaključuje da sporazum o konverziji je sklopljen u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valjan je i proizvodi pravne učinke bez obzira na nepoštenost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. 2.3.

Nadalje, tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Izjavljuje i prigovor prijeboja, radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj.

2.4.

Ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Iz navedenih razloga predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije. 3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (17- 21), pregled uplata po kreditu na dan 9. 6. 2023. (96-106), knjigovodstvena kartica (107-120), Dodatak ugovoru o kreditu (231-235), Ugovor o kreditu (237-241), podaci o iznosu nedospjele glavnice kredita na dan 30. 9. 2015. (242-246), nalaz i mišljenje vještaka (389-404), izračun zakonskih zateznih kamata pregled izračuna (406- 407,408-488), očitovanje na prigovore tuženika (529-545), a na primjedbe tuženika očitovala se i usmeno vještak SĆ na glavnoj raspravi 16. rujna 2025.(list 706-707) , dok je sam tužitelj kao stranka preslušan na ročištu 23. listopada 2025. (708-709).

4.

Da bi se utvrdila visina potraživanja tužitelja prema tuženiku, a polazeći od ugovora o kreditu od 21. studenog 2005. i na više plaćene iznose radi valutne klauzule sud je proveo vještačenje po vještaku SĆ koja je u svom nalazu i mišljenju (list 390-404) dala osnovne podatke u odnosu na sklopljeni kredit, detaljno analizirala isti ugovor te je prikazala izračun koliko je više plaćeno s osnova povrata kredita zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Dala je i analitički prikaz iznosa anuiteta uz povećani tečaj u tabeli br. 1 (list 395-401) i na kraju dala zaključno mišljenje. Utvrdila je u zaključnom mišljenju da je preplata anuiteta za tečajnu razliku u iznosu od 4.049,70 €, odnosno potraživanje tužitelja na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. 10. 2015. do isplate iznosi 4.049,70 €, a na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta je iznos od 3,10 €. Zasebno je u zaključku iskazala negativne razlike zbog promjene tečaja CHF, odnosno razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog tečaja-tečaja važećeg na dan isplate kredita iznosi 339,75 €, a pitanje prijeboja naznačava vještakinja, predstavlja pravno pitanje te se izvršava prema nalogu suda. 5.

Na primjedbe tuženika vještakinja je dala očitovanje u pisanom obliku (list 529-545).

6.

Na sve primjedbe iznesene od strane tuženika vještakinja je stručno, objektivno i jasno odgovorila u pisanom obliku (529-545) tako da je u cijelosti ostala kod svojeg prvotnog nalaza i mišljenja od 26. svibnja 2024.

7.

Sukladno utvrđenjima vještakinje SĆ tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 21. 6. 2024. na način da je postavio tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule te kojim se nalaže tuženiku da isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 4.049,69 € i pripadajuće kamate za svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate te je postavljen i alternativni tužbeni zahtjev s obzirom na činjenicu da je izvršena konverzija ugovora, a kojim tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnost dijela ugovora u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te kojim se nalaže isplata s osnova preplaćenih anuiteta u iznosu od 4.049,69 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 1. 10. 2015. do 31. 12. 2022. te dalje sukladno promjenama kamatnih stopa sve do isplate i kojim traži isplatu s osnova zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do 30. 9. 2015., nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na ime preplaćenih anuiteta u iznosu od 3,10 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 10. 2015. pa nadalje do isplate prema promjenama kamatne stope sukladno čl. 29. st. 2.i st. 8. Zakona o obveznim odnosima.

8.

U ovom parničnom predmetu treba razjasniti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 9.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 2. 11. 2005., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Da je ovakva situacija u pregovorima između tužitelja i tuženika postojala jasno proizlazi djelomično i iz iskaza samog tužitelja danog na ročištu 23. listopada 2025. (list 708-709).

10.

Tužitelj je objasnio da je došao u Privrednu banku, čiji je klijent bio od ranije da je došao dići kredit radi rješavanja stambenog pitanja, jer je odlučio kupiti stan. Ponudili su mu kredit u eurima, ali su utvrdili da nema dovoljno velik prosjek plaće, s obzirom na iznos rate i veće kamate pa je onda ponuđen kredit u CHF koji je po njihovim tvrdnjama bio njemu povoljniji. Pročitao je ugovor i vidio da je promjenjiva kamatna stopa, a da je kredit vezan za tečaj CHF. Ugovorili su da se rate kredita skidaju sa plaće koju je primao kod iste banke, a kada je vidio da su rate sve veće, jer je prva rata bila 1.300,00 kn, a poslije 2.400,00 kn, čime mu je bila ugrožena egzistencija radi čega je i otišao u veliki minus. Pozvali su ga radi dopune ugovora i ta konverzija je bila uvjetovana s njihove strane, budući da on o tome nije pregovarao, jer prepolovili su mu ratu kredita, još je trebao platiti neke kamate na dopušteno prekoračenje. Ostaje kod tvrdnje da o ničem nije mogao pregovarati, a niti ga je tko upozoravao o rizicima da bi se tečaj povećao. Isto je tako izjavio da je stan složio isključivo za rješavanje stambenog pitanja, a ne za neku drugu namjenu.

11.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

12.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,15%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 13.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,15% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14.

Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku SĆ. Tako je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje od tuženika iznos od 4.049,69 € sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos od 1. 10. 2015. do isplate te osnovano potražuje isplatu s osnova zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana 30. 9. 2015. u iznosu od 3,10 € sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 1. 10. 2015. pa nadalje do isplate prema promjenama kamatne stope sukladno čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima. .

15.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 2. 8. 2023. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16.

Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početo ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima.

17.

Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja određen podneskom od 21. 6. 2024.

18.

Tvrdnje tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu nisu ničim dokazane i suprotne su sa sadržajem Ugovora o kreditu u kojem je izričito navedena namjena kredita, a da se radi o potrošačkom kreditu govori i činjenica da je sama banka sklapala ugovor o konverziji, odnosno aneks ugovora, a konverziju je banka sklapala samo sa potrošačima. Sam je tužitelj objasnio za koje namjene je koristio kredit koji je bio korišten za rješavanje stambenog pitanja, odnosno kupnja stambenog objekta, što je navedeno u toč. 2. Ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka je zadržala pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita. Sam je tužitelj na glavnoj raspravi 23. listopada 2025. objasnio da mu je kredit služio za rješavanje stambenog pitanja, jer je do tada bio podstanar i sva sredstva je potrošio za kupnju stana, a stan je služio isključivo za stanovanje obitelji, a ne za neku drugu namjenu.

19.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe 100 bodova, sastav podneska od 14. 6. 2023. 100 bodova i podneska od 26. 3. 2024. 100 bodova, zatim zastupanje na ročištu 11. 4. 2024. 100 bodova, sastav podneska od 21. 6. 2024. 100 bodova, sastav podneska od 29. 10. 2024. 100 bodova, sastav podneska od 15. 5. 2025. 100 bodova, zastupanje na ročištu 16. 9. 2025. 100 bodova i zastupanje na ročištu 23. 10.2025. 100 bodova, za pristup ročištu za objavu presude 24. 11. 2025. 50 bodova, što je ukupno 950 bodova, a pomnoženo sa 2,00 € dobije se iznos od 1.900,00 € te se na taj iznos dodaje PDV od 25% što iznosi 475,00 €, a to je ukupno 2.375,00 €. Troškovi preliminarnog vještačenja su 80,00 €, troškovi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku su 300,00 €, tako da je sveukupni iznos troškova koje je dužan tuženik nadoknaditi tužitelju 2.755,00 € 20.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 24. studenog 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).