Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-932/2020-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Krešimiru Vestiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tužene B2 Kapital d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB:57509775367, zastupan po punomoćniku Filipu Vukušiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Zec & Partneri iz Osijeka, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnika tužene, te punomoćnika umješača na strani tužene, uz javnu objavu, dana 21. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja JO iz [adresa], OID:96396720731, kao neosnovan, koji glasi:
"I. Utvrđuje ništetnim Ugovor o kreditu broj 3214712494 od 23. listopada 2008., zaključen između tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužene Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, na kreditni novčani iznos od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, te isti Ugovor nema nikakav pravni učinak po ugovorne stranke.“
II. Nalaže se tužitelju JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da podmiri prouzročeni parnični trošak tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, u iznosu od 1.500,00 eura (tisućupetstoeura), te umješaču B2 Kapital d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB:57509775367, u iznosu od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali zahtjev tuženice za naknadu troška od 500,00 eura (petstoeura), kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, da tužitelju JO iz [adresa], izvrši povrat – isplati do sada cjelokupno otplaćeni iznos kredita sa zak. zat. kamatama od svake svakomjesečne uplate do dana povrata, po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanu za 5 % poena, a počev od 1. kolovoza 2015. g. u visini prosječne kamatne stope na stanje nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3% poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana i po prijetnjom ovhre.";
II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 3214712494 od 23. listopada 2008. g. u dijelu kojim se normira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 3214712494 koji je zaključen između tužitelja JO iz [adresa], i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10.
Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d da tužitelju JO s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 30.851,00 kn kn sa zz kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od preplate do dana povrata, po stopi zz kamata od 15% do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14% godišnje te počev od 1. srpnja 2011. g. po stopi od 12% godišnje te u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodni tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3% poena, kako slijedi:
Na iznos od 35,17 počev od 01. veljače 2009. g. do isplate,
Na iznos od 50,89 kn počev od 01. ožujka 2009. g. do isplate,
Na iznos od 07,60 kn počev od 01. travnja 2009. g. do isplate,
Na iznos od 03,31 kn počev od 01. svibnja 2009. g. do isplate,
Na iznos od 01,75 kn počev od 01. siječnja 2010. g. do isplate,
Na iznos od 30,28 kn počev od 01. veljače 2010. g. do isplate,
Na iznos od 32,99 kn počev od 01. ožujka 2010. g. do isplate,
Na iznos od 95,14 kn počev od 01. travnja 2010. g. do isplate,
Na iznos od 78,41 kn počev od 01. svibnja 2010. g. do isplate,
Na iznos od 111,07 kn počev od 01. lipnja 2010. g. do isplate,
Na iznos od 294,99 kn počev od 01. srpnja 2010. g. do isplate,
Na iznos od 223,49 kn počev od 01. kolovoza 2010. g. do isplate,
Na iznos od 410,17 kn počev od 01. rujna 2010. g. do isplate,
Na iznos od 333,12 kn počev od 01. listopada 2010. g. do isplate,
Na iznos od 249,06 kn počev od 01. studenog 2010. g. do isplate,
Na iznos od 427,30 kn počev od 01. prosinca 2010. g. do isplate,
Na iznos od 537,43 kn počev od 01. siječnja 2011. g. do isplate,
Na iznos od 457,59 kn počev od 01. veljače 2011. g. do isplate,
Na iznos od 469,29 kn počev od 01. ožujka 2011. g. do isplate,
Na iznos od 411,94 kn počev od 01. travnja 2011. g. do isplate,
Na iznos od 434,41 kn počev od 01. svibnja 2011. g. do isplate,
Na iznos od 624,62 kn počev od 01. lipnja 2011. g. do isplate,
Na iznos od 652,01 kn počev od 01. srpnja 2011. g. do isplate,
Na iznos od 861,35 kn počev od 01. kolovoza 2011. g. do isplate,
Na iznos od 769,10 kn počev od 01. rujna 2011. g. do isplate,
Na iznos od 650,18 kn počev od 01. listopada 2011. g. do isplate,
Na iznos od 647,08 kn počev od 01. studenog 2011. g. do isplate,
Na iznos od 634,08 kn počev od 01. prosinca 2011. g. do isplate,
Na iznos od 674,34 kn počev od 01. siječnja 2012. g. do isplate,
Na iznos od 724,79 kn počev od 01. veljače 2012. g. do isplate,
Na iznos od 726,21 kn počev od 01. ožujka 2012. g. do isplate,
Na iznos od 700,13 kn počev od 01. travnja 2012. g. do isplate,
Na iznos od 708,47 kn počev od 01. svibnja 2012. g. do isplate,
Na iznos od 726,29 kn počev od 01. lipnja 2012. g. do isplate,
Na iznos od 712,54 kn počev od 01. srpnja 2012. g. do isplate,
Na iznos od 708,73 kn počev od 01. kolovoza 2012. g. do isplate,
Na iznos od 691,00 kn počev od 01. rujna 2012. g. do isplate,
Na iznos od 610,13 kn počev od 01. srpnja 2013. g. do isplate,
Na iznos od 682,58 kn počev od 01. studeni 2013. g. do isplate,
Na iznos od 695,61 kn počev od 01. prosinca 2013. g. do isplate,
Na iznos od 569,83 kn počev od 01. siječnja 2014. g. do isplate,
Na iznos od 586,39 kn počev od 01. veljače 2014 g. do isplate,
Na iznos od 603,74 kn počev od 01. ožujka 2014. g. do isplate,
Na iznos od 594,83 kn počev od 01. travnja 2014. g. do isplate,
Na iznos od 577,52 kn počev od 01. svibnja 2014. g. do isplate,
Na iznos od 566,03 kn počev od 01. lipnja 2014. g. do isplate,
Na iznos od 573,13 kn počev od 01. srpnja 2014. g. do isplate,
Na iznos od 594,92 kn počev od 01. kolovoza 2014. g. do isplate,
Na iznos od 612,15 kn počev od 01. rujna 2014. g. do isplate,
Na iznos od 615,21 kn počev od 01. listopada 2014. g. do isplate,
Na iznos od 626,39 kn počev od 01. studeni 2014. g. do isplate,
Na iznos od 640,74 kn počev od 01. prosinca 2014. g. do isplate,
Na iznos od 635,91 kn počev od 01. siječnja 2015. g. do isplate,
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. veljače 2015. g. do isplate,
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. ožujka 2015. g. do isplate
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. travnja 2015. g. do isplate
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. svibnja 2015. g. do isplate
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. lipnja 2015. g. do isplate
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. srpnja 2015. g. do isplate
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. kolovoza 2015. g. do isplate
Na iznos od 645,01 kn počev od 01. rujna 2015. g. do isplate,
kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana i od prijetnjom ovrhe.“
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 30. studenog 2020. podnio tužbu s glavnim tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnim u cijelosti Ugovor o kreditu broj: 3214712494 od 23. listopada 2008., zaključen između njega i tužene, na kreditni novčani iznos od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, te da isti Ugovor nema nikakav pravni učinak po ugovorne stranke. Predlaže i da sud naloži tuženici da mu izvrši povrat – isplati do tada cjelokupno otplaćeni iznos kredita sa zateznom kamatom od svake mjesečne uplate do dana povrata. Postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da sud utvrdi ništetnim ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i postavlja restitucijski zahtjev po tom osnovu za isplatu iznosa od 30.851,00 kn s pripadajućim zateznim kamatma, napominjući da je sud pravomoćno utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u pravomoćno okončanoj parnici koja se vodila pred ovim sudom pod brojem P-341/2017.
1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je sa tuženom zaključio Ugovor o kreditu broj: 3214712494 dana 23.10.2008. uz valutnu klauzulu u CHF kojim mu je stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te da je čl. 2. st. 2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora bez ikakvog navođenja dalnjih odrednica ili pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope, te mu pri zaključenju Ugovora nije uručena nikakva dalnja dokumentacija – Opći uvjeti banke ili Odluka o načinu obračuna – izračuna kamatne stope, niti mu objašnjen mehanizam promijene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom kreditnog razdoblja, tijekom kojeg se ta stopa drastično povećavala bez ikakvog pojašnjenja, već samo slanja obavijesti o tome. Zbog toga je takva ugovorna odredba neodrediva i ništetna i nema pravni učinak na obvezno – pravni odnos stranaka, a što je i utvrđeno u pravomoćnoj presudi ovoga suda broj P-341/2017. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., kojima je odlučeno da je između ostalih tuženika, a ovdje i tuženica, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te smatra da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Stoga, kako je svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe imalo za posljedicu stjecanje bez pravne osnove na strani tužene, protivno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i ostalih odredbi istog Zakona, radi čega mu je tužena dužna izvršiti povrat svih preplaćenih iznosa po osnovi utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je dosuđeno u presudi broj P-341/2017. U članku 7. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu uplatom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za valutu Ugovora na dan plaćanja, s dospijećem 1. dana u mjesecu. Tijekom kreditnog razdoblja tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalnog iskazanog u HRK, radi čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, neodrediva i izaziva neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih strana. Poziva se na presudu suda EU C- 186/16 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke, pa tako i tužena, u razdoblju od 01.10.2004. -31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da kao trgovci nisu potrošače informirali prije zaključenja Ugovora o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su Banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 96. i 97. Zakona o obveznim odnosima. Smatra kako su odrednice kredita koje normiraju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i način primjene istih ništetne, a radi se o bitnim sastojcima Ugovora bez kojih Ugovor ne može opstati (predmet i cijena), pa je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti.
1.2. Podneskom od dana 19. travnja 2022. tužitelj navodi da se kod ocjene ništetnosti, ugovor sagledava kao cjelina, te se nepoštene odredbe sagledavaju kumulativno, kako je to predviđeno Direktivom 93/13 i presudom Suda EU C-377/14. Ključne ugovorne odredbe o valuti (glavnom predmetu) i kamatnoj stopi (cijeni) ništetne su, a one su još opterećene anuitetnom otplatom koja dodatno usporava smanjivanje glavnice kredita. Budući da su sve te odredbe bitni sastojci ugovora koji čine predmet, cijenu, i vrijeme vraćanja kredita, i svi su ti sastojci ništetni, to znači da ugovor ne može opstati bez tih bitnih sastojaka, a održavanje na snazi takvog ugovora bilo bi suprotno ciljevima Direktive 93/13, a glavni ciljevi su obeštećenje potrošača i odvraćanje banke od takvog ponašanja ubuduće. Osim toga, s aspekta obveznog prava, radi se o ugovaranju nerazmjerne koristi za banku, što je u skladu s presudom Ustavnog suda U-III-380/01 također temelj za utvrđenje ništetnosti ugovora. U odluci C-269/19 sud Europske unije iznosi jasno stajalište da sud nema pravo intervenirati u ugovorne odnose stranaka, pa stoga u slučaju ništetnosti bitne odredbe – u konkretnom slučaju je bila odredba o kamatnoj stopi, ugovor valja utvrditi ništetnim u cijelosti. U konkretnom slučaju postoji pravomoćna presuda kojom je kamatna stopa utvrđena ništetnom u dijelu u kojem se ona mijenja odlukom Banke, no to ne može spriječiti tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, jer ne postoji sporazum stranaka o visini kamatne stope.
1.3. Podneskom od dana 1. veljače 2023. tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i povlači sve zahtjeve, osim zahtjeva za utvrđenjem Ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti. Tijekom postupka navodi da je njegov zahtjev osnovan iz razloga dovođenja potrošača u dužničko ropstvo i samih okolnosti kreditnog odnosa u odnosu na dvije hipoteke na nekretninama.
2. U odgovoru na tužbu od 07. travnja 2021. tužena u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu, te ističe prigovor zastare. Ukazuje na činjenicu da je u kolektivnoj presudi broj Pž-6632/2017 utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te (ranije i načina promjene kamatne stope), no VTS je u navedenoj presudi ipak naveo kako to nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, pa stoga predlaže odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim cijelog Ugovora o kreditu. Navodi da je tužitelju tolerirala višegodišnje kašnjenje u plaćanju kredita, koji je zbog neurednosti u otplati otkazan 23. kolovoza 2016., pa kako je otkazom Ugovor o kreditu prestao postojati, samim time, ne može se utvrđivati isti ništetnim, kao niti odredbe koje su bile u njemu sadržane. Na okolnost pregovaranja o ugovornim odredbama predlaže saslušati osobnog bankara u svojstvu svjedoka NO.
2.1. U podnesku od 13. travnja 2022. tužena ističe prigovor presuđene stvari, jer je tužitelj pred Naslovnim sudom već vodio postupak protiv tužene u odnosu na isti Ugovor o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (indirektno tužitelj spominje i valutnu klauzulu) pod brojem P-341/17 koji postupak je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1944/2019 od 14. srpnja 2020. godine. Obzirom da sud pazi na ništetnost ugovora (i djelomično i kao cjeline) po službenoj dužnosti, to tuženik ističe prigovor presuđene stvari jer da je u postupku P-341/17 sud utvrdio da Ugovor sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ili da je Ugovor ništetan u cijelosti to bi i utvrdio, međutim, sud odredbe predmetnog ugovora nije našao ništetnim, pa predlaže tužbu odbaciti kao nedopuštenu. Napominje da je kredit otkazan i da se presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača NE odnose na otkazane ugovore o CHF kreditu, te da stoga tužitelj nije potrošač već dužnik (pravni interes). Zaključak tužitelja o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu koji se temelji na odredbama koje uređuju promjenjivost ugovorene kamate stope i valutne klauzule
- nije osnovan i nema uporište u EU-a i hrvatskom pravu zaštite potrošača, kao ni mnogobrojnim odluka hrvatskih sudova, uključujući odlukama koje su proizašle iz kolektivnog spora, na koji se tužitelj (očito selektivno) poziva. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, te osporava tužitelju status potrošača.
2.2. Podneskom od dana 19. prosinca 2023. tužena se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, te ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja za deklaratornim tužbenim zahtjevom, obzirom da je povukao kondemnatorni zahtjev. Potražuje trošak za povučeni dio zahtjeva.
2.3. Podneskom od dana 26. veljače 2025. tužena navodi da stav tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti koji se temelji na odredbama koje uređuju promjenjivost ugovorene kamatne stope i valutne klauzule nije osnovan, te da ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost ugovora u cijelosti ako on može opstati bez ništetne odredbe, pozivajući se na čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudsku praksu domaćih sudova.
3. Rješenjem broj P-932/2020-24 od 18. rujna 2024. sud je prihvatio sudjelovanje umješača B2 Kapital d.o.o. Zagreb, na strani tužene, obzirom na Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina od dana 06. srpnja 2018., kojim je tužena Zagrebačka banka d.d. Zagreb, kao cedent ustupila potraživanje temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj:3214712494, kreditna partija:7104358494 društvu B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, kao cesionaru, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, pod posl. broj OV-8107/2018 dana 06.07.2018., sukladno čl. 206. st. 3. zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).
3.1. Podneskom od dana 05. veljače 2025. umješač se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti, navodeći da je tužitelj svojevoljno ugovorio založno pravo na nekretnini sa svim pravnim i faktičkim posljedicama toga raspolaganja koje su za njega poslije ugovaranja nastupile i to za cjelokupnu tražbinu Kreditora prema tužitelju kao korisniku kredita. Osporava da bi eventualna ništetnost valutne klauzule za sobom povlačila ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti, jer je u kolektivnoj presudi VTS RH broj Pž6632/2017 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ali da to za sobom ne povlači ništetnost cijelog ugovora. Navodi da je glede kamatne stope donesena pravomoćna odluka, dok glede više obračunatog iznosa potraživanja koji se veže uz valutnu klauzulu, tužitelj nije ponudio nikakav dokaz da je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula „nepoštena“, odnosno da je navedena valutna klauzula uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Korisnika kredita kao potrošača.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, te izvršio uvid u predmet ovoga suda broj P-341/2017, pročitao i izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 23.10.2008. (list 20. -26. spisa), dopis tužene od 08.08.2014. (list 27.), Izlistanje prometa po kreditu (list 28.-33. i 89.-97.), te Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina (list 118.-122.).
4.1. Sud je na pripremnom ročištu od dana 26. travnja 2022. odbio prijedlog tuženice za izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara NO. Međutim, nakon promjene sastava suda u ovom predmetu i sada već ustaljenoj sudskoj praksi u odnosu na dokazivanje oko pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, sud je na ročištu od dana 21. listopada 2025. radi dopune dokaznog postupka odlučio saslušati predloženog od strane tužene svjedoka NO, te istog pozvao na ročište za glavnu raspravu od dana 14. studenog 2025. Kako je nakon toga, podneskom od dana 5. studenog 2025. tužena odustala od tog dokaznog prijedloga, to sud istog nije saslušao u svojstvu svjedoka.
5. Predmet spora je konačni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3214712494 od dana 23.10.2008.
5.1. U konkretnom slučaju, ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti, tužitelj činjenično temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje predstavljaju bitne sastojke istog, a to su ugovorne odredbe o valuti (glavnom predmetu) i kamatnoj stopi (cijeni), a one su još opterećene anuitetnom otplatom koja dodatno usporava smanjivanje glavnice kredita, pa budući su sve te odredbe bitni sastojci ugovora koji čine predmet, cijenu, i vrijeme vraćanja kredita, smatra da ugovor ne može opstati bez tih bitnih sastojaka, s tim da je o ništetnosti ugovornih odredbi o promijenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno odlučeno u postupku P-341/2017.
6. Među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor dana 23.10.2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3214712494 s namjenom kupovine kuće, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom,
- da je Ugovor o namjenskom kreditu solemnizirao dana 27.10.2008. javni bilježnik Mandica Popović iz Osijeka pod brojem OV-742/08,
- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,10% godišnje;
- da se redovna kamata obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine od dana stavljanja kredita u otplatu,
- da je rok otplate kredita 30 godina,
- da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 606,00 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, koji anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora,
- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,
- da je radi osiguranja cjelokupne tražbine Kreditora prema Korisniku kredita temeljem Ugovora o kreditu uknjiženo založno pravo na nekretninama založnih dužnika ĐO i SO upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te založnih dužnika TO i VO na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da je Ugovor o kreditu otkazan zbog neispunjenja ugovornih obveza dana 23.08.2016.,
- da je Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina od dana 06.07.2018., tužena kao cedent ustupila potraživanje temeljem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, društvu B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, kao cesionaru,
- da se između parničnih stranaka vodila i pravomoćno je okončana parnica pred ovim sudom broj P-341/2017,
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-341/2017-25 od 21.02.2019. utvrđena ništetnom odredba čl. 2. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu 3214712494 od 23.10.2008. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa "tijekom postojanja obveze po ovome Ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak po ugovorne stranke,
- da je pravomoćnom presudom P-341/2017-25 od 21.02.2019. naloženo tuženoj da tužitelju po osnovi povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.277,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev na svaki pojedini iznos počev od 01.07.2009. do zaključno 01.10.2010.
7. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 3214712494 od dana 23.10.2008., priklopljenog spisa P-341/2017 i isprava priloženih u spisu.
8. Među strankama je sporno da li je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka; budući tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli i promijenjivosti kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice ništetne, te da je zbog toga cjelokupni ugovor o kreditu ništetan,
- pravni interes tužitelja za deklaratornim tužbenim zahtjevom u nedostatku restitucijskog dijela zahtjeva,
- pravni interes za podnošenje tužbe budući je Ugovor o kreditu otkazan,
- status tužitelja kao potrošača,
- radi li se o presuđenoj stvari obzirom na pravomoćnu presudu broj P-341/2017-25 od 21.02.2019.,
- prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na uplate po predmetnom Ugovoru o kreditu.
9. Sud nije odlučivao o prigovoru zastare u konkretnom slučaju, jer je tužitelj povukao kondemnatorni zahtjev.
10. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 18. rujna 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključio sa tuženom kao fizička osoba, a što je vidljivo i iz samog Ugovora, radi kupovine kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Kod tužene je već imao otvoren tekući račun na koji mu je sjedala plaća, te je kod iste podigao predmetni kredit, jer je tužena tada imala najpovoljnije kreditne uvjete za njega, budući za kredit u kunama ili eurima nije bio kreditno sposoban. Nitko ga u Banci nije nagovarao da uzme baš kredit u CHF valuti, već je isti realizirao sukladno svojim kreditnim mogućnostima. Ugovor je sačinjen od strane Banke unaprijed po principu „uzmi ili ostavi“, pa nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Nitko mu u Banci nije objasnio koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i na mogućnost drastičnog rasta anuiteta, te je imao saznanja o mogućnosti rasta anuiteta zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ali ne u mjeri od 100%. Kako mu je rasta narasla sa 2.300,00 kn na 4.800,00 kn, kredit više nije mogao otplaćivati i isti je otkazan. Na ime duga po predmetnom kreditu putem ovrhe mu se usteže svaki mjesec 480,00 eura s njegove plaće u korist B2 Kapitala d.o.o. Zagreb. Radi ishođenja predmetnog kredita, u korist banke uknjižena hipoteka na kupljenoj nekretnini, kao i zbog razlike kredita za koji nije ispunjavao uvjete od 12.000,00 eura, uknjižena je hipoteka i na nekretnini njegovih roditelja, a trenutno je u tijeku ovrha zbog predmetnog duga na nekretnini u njegovom vlasništvu, dok je B2 Kapital d.o.o. Zagreb u ovršnom postupku postao vlasnik kuće njegovih roditelja, ali koji postupak nije pravomoćno okončan.
10.1. Čitanjem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu (list 20.-25. spisa) sud utvrđuje da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koja sadrži odredbu članka 7. st. 1. Ugovora prema kojoj korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. U Ugovoru nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu.
10.3. Iz Izlistanja prometa po kreditu (list 28. -33. i 89.-97. spisa) su razvidne uplate po predmetnom kreditu do otkazivanja istog.
10.4. Ostale izvedene dokaze sud nije posebno obrazlagao, jer su nesporni među strankama.
11. Nije osnovan prigovor nedostatka pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu s obzirom da je tužitelj povukao restitucijski zahtjev. Tužiteljevo zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti proizlazi iz čl. 327. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008.), te čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, ništetnost ugovora nastaje po samom zakonu i od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). U slučaju ništetnosti, pravni interes tužitelja očituje se u potrebi osiguranja pravne sigurnosti, te je deklaratorni zahtjev prethodno pitanje za moguće naknadne zahtjeve. Time je pravni interes za sam deklaratorni zahtjev utvrđenja ništetnosti u sudskom postupku zaštićen i održan, jer utvrđenje ništetnosti štiti pravni i imovinski interes tužitelja, te mu omogućuje naknadno ostvarenje prava, a imajući u vidu da pravo potrošača na sudsku zaštitu mora biti učinkovito i sudovi po službenoj dužnosti moraju osigurati da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošače u smislu čl. 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.
11.1. Pored navedenog, nije osnovan niti prigovor da tužitelj u konkretnom slučaju nema pravni interes jer je Ugovor o kreditu otkazan. Uzimajući u obzir da neovisno od toga što je tuženica otkazala Ugovor o kreditu zbog neurednog plaćanja, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, kao što na to imaju pravo potrošači i u slučaju kada je kredit već otplaćen, odnosno ispunjen. Naime, i prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je Ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti u konkretnom slučaju. Pored navedenog, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju koji se odnosi na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Stoga, Korisnik kredita po shvaćanju ovog suda ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Pored navedenog, ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan Ugovor, a koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.
11.3. Dakle, postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom, nakon prestanka ugovornih obveza, cijeni se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2197/2021-2 od 09.11.2021.).
12. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, tužitelj je bio sudionik u predmetnom obveznom odnosu prema tuženoj, te je sve uplate na ime predmetnog kredita tužena kao Banka pristala primiti i iste je knjižila na predmetnu partiju kredita kao tužiteljeve uplate, a što je vidljivo iz Izlistanja prometa po kreditu (list 28.-33. i 89.-97. spisa), pa prema tome samim time priznaje aktivnu legitimaciju tužitelja.
13. Neosnovan je prigovor presuđene stvari. Naime, sukladno čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku, prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Da li je stvar pravomoćno presuđena zavisi o tome da li je o istom potraživanju između istih stranaka već ranije donesena pravomoćna sudska odluka. U konkretnom slučaju nije sporno da se radi o istim strankama sa istim stranačkim položajem u predmetu P-341/2017 i u ovom sporu, te da je predmet spora u P- 341/2017 bio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i kondemnatorni zahtjev, restitucija po navedenom osnovu. Sporno je da li postoji istovjetnost između zahtjeva tužitelja o kojem je ranije pravomoćno odlučeno u predmetu broj P-341/2017 i zahtjeva tužitelja koji on ističe u ovoj parnici. Da bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari moraju biti ispunjena dva kumulativna uvjeta, odnosno mora postojati subjektivni i objektivni identitet spora. U odnosu na subjektivni identitet spora pravomoćnost je ograničena na odnos između stranaka, a koji u ovoj pravnoj stvari nije sporan. U odnosu na objektivni identitet spora, potrebno je naglasiti da je pravomoćnost ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni odnos je istovjetan u slučaju kada se iz iste pravne i činjenične osnove postavlja i ponavlja sadržajno isti tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, sud smatra da se ne radi o sadržajno identičnom zahtjevu tužitelja o kojem je već pravomoćno odlučeno u parnici broj P-341/2017, te tužbeni zahtjev o kojem je pravomoćno odlučeno nije istovjetan sa tužbenim zahtjevom iz ove parnice u kojoj tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, iz razloga ništetnosti određenih odredbi Ugovora o kreditu koje predstavljaju bitne sastojke istog, bez kojih ugovor ne može opstati, a što nije bio predmet postupka P-341/2017. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju subjektivni identitet spora u odnosu na pravomoćno okončan postupak P-341/2017 i u ovoj pravnoj stvari nije sporan, dok objektivni identitet spora ne postoji iz navedenih razloga, pa stoga sud smatra da se u postupku broj P-341/2017 i ovoj pravnoj stvari ne radi o istovjetnim pravnim odnosima.
14. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14.1. Stoga pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
14.2. Ovdje valja istaknuti to da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
14.3. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
14.5. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
14.6. Kako je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
14.7. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
15. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
15.1. Ovdje treba napomenuti da nema spora da je već pravomoćno utvrđena ništetnom ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio pred ovom sudom pod brojem P-341/2017.
15.2. U konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u skladu s odredbom čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07.) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 23. listopada 2008. bio na snazi; kao i da isti nema svojstvo potrošača, a niti predmetni Ugovor svojstvo potrošačkog ugovora, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
16. Dakle, sporna odredba ugovora o (namjenskom) kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, te je za ocjenu da li je sporni Ugovor o kreditu ništetan mjerodavna odredba čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača koja regulira posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te odredbe Zakona o obveznim odnosima.
17. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja; a sukladno čl. 3. st. 1. točka 2. trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.
17.1. Nadalje, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).
18. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
18.1. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
19. Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
20. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao 2008. radi kupnje kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, Ugovor je zaključio kao fizička osoba i nije bio vlasnik tvrtke ili obrta. Kako je već bio klijent tužene, upravo se kod iste interesirao koji kredit može dobiti, te su mu u Banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji, dok za kredite u valuti kuna i euro nije bio kreditno sposoban. Međutim, tom prilikom, nitko mu nije pojasnio da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, niti koji parametri utječu na promjenu tečaja i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Ugovor je u Banci već unaprijed bio sastavljen pa nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Kako nije mogao vraćati kredit zbog velikog rasta anuiteta, kredit je otkazan, te su u tijeku ovrhe na nekretninama koje su dane u zalog radi otplate kredita, dok mu se u korist B2 Kapital d.o.o. ustežu iznosi od 480,00 eura mjesečno radi otplate duga po predmetnim Ugovoru o kreditu.
20.1. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
20.2. Nije osnovan prigovor tuženice da tužitelj nema svojstvo potrošača. Tužitelj se u tužbi i pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati. Naime, iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je tužitelj zaključio kao fizička osoba, te iznos kredita utrošio na kupovinu kuće u kojoj živi sa obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
21. Nadalje, u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o namjenskom kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.
21.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
21.2. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
21.3. Stoga je odredba Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima, dok je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena u parnici P-341/2017.
22. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
22.1. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
22.2. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
23. Odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje sukladno stavku 2. istog članka.
23.1. Ugovorom o kreditu, prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
23.2. Predmetnim ugovorom je bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan elemenat ugovora o kreditu, ne primjenjuje (parnica P-341/2017).
23.3. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo, sukladno čl. 21. Zakona o obveznim odnosima. Odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
23.4. Stoga je u ovoj pravnoj stvari načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe i to čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, unatoč ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je Banka dala Korisniku kredita na raspolaganje i koji iznos primljenog, korisnik kredita je dužan vratiti, radi čega su u tijeku ovrhe, kako je isti naveo u svom iskazu.
23.5. Naime, ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2., u vezi s čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, ali ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati i bio je opstao dok nije otkazan zbog neizvršavanja obveza od strane tužitelja.
23.6. Naime, u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, ništetnošću odredbe koja omogućuje tuženoj mijenjanje kamatne stope jednostranom odlukom, ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi, čije ugovaranje nije ništetno. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, uklanjanjem valutne klauzule ugovor o kreditu ostaje na snazi kao kredit u kojima se obveze ugovornih stranaka određene u kunama čime se u bitnome ne odstupa od volje ugovornih stranaka s obzirom da je valuta ispunjenja iz predmetnog ugovora i bila hrvatska kuna. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, pa stoga ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi.
24. Dakle, ugovor o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, može opstati i bez tih odredbi primjenom odredbe čl. 324. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, a zapreke u vezi navedenog ne postoje niti u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (čl. 102. st. 2.), te nije ništetan u cijelosti (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-820/2023 od 23. travnja 2024., Rev-1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-461/2024 od 4. veljače 2025., Rev-84/2025 od 2. srpnja 2025., Rev 214/2025 od 25. ožujka 2025., Rev 259/2022-3 od 19. listopada 2025.).
25. Pored navedenog, treba napomenuti i to da su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, a što uključuje i praksu Suda Europske unije. Tako je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:
- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i
- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.
25.1. Eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja, jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti u cijelog Ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sunt servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke, predmetni Ugovor je ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužitelju u dijelu u kojem su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u parnici P- 341/2017, utvrđene ništetnim zbog nepoštenosti, pravomoćno dosuđena isplata preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama.
25.2. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja.
25.3. Naime, zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.) temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 02. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.
25.4. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU i to presudi broj C-19/20, točka 56., što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., J i N, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora, jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.
25.5. Konačno, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.
25.6. U odnosu na tvrdnje tužitelja da su u tijeku ovrhe na obje nekretnine na kojima je uknjiženo pravo zaloga radi duga po predmetnom kreditu i da je predmetnim kreditnim odnosom doveden u dužničko ropstvo, isti nije predložio nikakve dokaze, te je naveo da ovrhe nisu pravomoćno okončane, pa stoga sud u ovom postupku ne može izvesti zaključak da nije moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj kao potrošač nalazio da nisu postojale ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
25.6. Slijedom navedenog, unatoč utvrđenoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u P-341/2017 i valutna klauzula u CHF u ovoj parnici, prema ocjeni ovoga suda, predmetni Ugovor o kreditu i dalje egzistira, odnosno nema pravne osnove isti utvrditi ništetnim u cijelosti, sukladno čl. 21. i čl. 22., u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je odlučeno kao pod I. u izreci presude.
26 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.
26.1. Tuženica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.000,00 eura sa sudskim pristojbama u neutvrđenom iznosu.
26.2. Zahtjev je osnovan do iznosa od 1.500,00 eura, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.) i podneska od 19.12.2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 26.04.2022., 06.03.2025., 18.09.2025. i 14.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i obračunatog PDV-a na te iznose od 300,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.
26.3. Preostali zahtjev tužene za naknadu troška od 500,00 eura, nije osnovan, a odnosi se na sastav podneska od 13.04.2022. i 26.02.2025. u iznosima od po 200,00 eura i PDV-a od 100,00 eura, jer su navodi iz podneska od 13.04.2022. i 26. veljače 2025. mogli biti izneseni na ročištu od 26.04.2022. i 06.03.2025. za koje je već priznat tuženiku trošak za zastupanje, te u tim podnescima tužitelj ne iznosi ništa novo, već ponavlja svoje navode i poziva se na relevantnu sudsku praksu, radi čega je taj dio zahtjeva odbijen u smislu čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dok u odnosu na zahtjev za trošak sudskih pristojbi prema određenju suda, nije osnovan, jer sud o naknadi troškova odlučuje na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, te je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, sukladno čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod III.
27. Umješač na strani tužene je podnio zahtjev za naknadu troška od 1.250,00 eura, koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava podneska od 7.11.2023. i 06.02.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 06.03.2025., 18.09.2025. i 14.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te obračunatog PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao u presudi pod II. izreke.
28. Nije osnovan zahtjev tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu od dana 14. studenog 2025. da trošak tog ročišta padne na teret tuženice bez obzira na odluku suda. Naime, u ovom postupku je na pripremnom ročištu održanom dana 26. travnja 2022. odbijen prijedlog tuženice da se izvede dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara NO. Kako se u međuvremenu promijenio sastav suda, te sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u odnosu na dokazivanje o pregovaranju o ugovornim odredbama, sud je odlučio izvesti dokaz koji je tuženica predložila, zbog čega je preotvorio glavnu raspravu i na slijedeću raspravu pozvao predloženog svjedoka radi saslušanja. Iako je nakon toga tuženica odustala od tog dokaznog prijedloga, trošak navedenog ročišta tuženica nije dužna nadoknaditi tužitelju, jer taj trošak tuženica nije uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio u smislu čl. 156. st. 1. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke presude.
U Osijeku, 21. studenog 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćnici tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
3. Punomoćniku umješača
