REPUBLIKA HRVATSKA

P-5073/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Željko Lubina odvj. u Splitu, a ovaj po priv. zastupniku Branko Čutura odvj. u Splitu, protiv tuženika KENTBANK d.d. [adresa], zastupan po pun. Domagoj Grabovac odvj. u Splitu, radi činjenja, nakon glavne i javne rasprave održane dana 30. listopada 2025. god., u prisustvu pun. tuženika Domagoj Grabovac odvj. u Splitu, dana 21. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana zamjeni tužitelju gotov novac jednu lipu za gotov novac eura i preda mu gotov novac eura u Splitu, Gundulićeva 26.

- Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove sa zateznim kamatama po stopi zateznih kamata koja se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. studenog 2025. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 10. prosinca 2023. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa], i u toj poslovnoj jedinici obavlja bankarske usluge, pa je Općinski sud u Splitu mjesno nadležan u smislu propisa iz članka 59.ZPP-a.

Tužitelj je dana 30.XI.2023., došao u poslovnicu tuženika u [adresa], i predao je radnici tuženika 1 lipu da mu izvrši gotovinsku zamjenu u €, no radnica na šalteru odbila mu je zamijeniti jednu lipu u eur.

Odredba članka 25.stavak 1.Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj(NN-57/2022)glasi: (1) Banka za sve potrošače 12 mjeseci od dana uvođenja eura zamjenjuje gotov novac kune za gotov novac eura uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona.

Kako je tuženik odbio zamijeniti gotov novac kune za gotov novac eura, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kao u izreci presude.

U odgovoru na tužbu od 23. listopada 2025. god., tuženik navodi da osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je Tužba neosnovana, jer se temelji na pravno i logički neutemeljenim tezama, a na koje će se osvrnuti u nastavku Odgovora na tužbu.

Tuženik ne osporava tužiteljev navod da je bio u poslovnici tuženika u Splitu i pokušao izvršiti gotovinsku konverziju jedne lipe (najmanje novčane jedinice bivše valute u Republici Hrvatskoj) u valutu EUR (euro). Tuženik ne osporava niti da je zaposlenica tuženika odbila prethodno navedeni zahtjev tužitelja, a zbog razloga navedenih u nastavku ovog Odgovora na tužbu.

Slijedom navedenog, tuženik smatra da nije potrebno izvođenje dokaza predloženih u Tužbi radi utvrđivanja navedenih okolnosti.

Tužitelj je u tužbi ispravno citirao odredbu članka 25. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje kao: „Zakon o uvođenju eura“), no svaka njegova interpretacija predmetne odredbe je potpuno pogrešna.

Naime, tuženik prvenstveno ističe da je prethodno citiranom odredbom izričito propisano da će banke za sve potrošače u propisanom razdoblju od 12 mjeseci od dana uvođenja eura vršiti zamjenu gotovog novca kune za gotov novac eura „..uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona.“ S tim u vezi ističe se kako je fiksni tečaj konverzije kune u euro odredilo Vijeće Europske unije još 12. srpnja 2022. i on iznosi: 1 euro = 7,53450 kuna.

Nadalje, opća pravila za preračunavanje i zaokruživanje propisana su odredbom članka 14. Zakona o uvođenju eura, a njime je određeno da se dobiveni rezultat matematički zaokružuje na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Stavkom 3. navedenog članka određene su dva matematička pravila zaokruživanja: − ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena, − ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan.

Nadalje, odredbom stavka 5. navedenog članka propisano je da su, između ostalog, kreditne institucije (dakle i tuženik) dužni preračunati novčane iznose „uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje“, pa je stoga nedvojbeno da je i tuženik u konkretnom slučaju za potrebe konverzije iznose jedne lipe (0,01 HRK) bio u obvezi primijeniti prethodno navedena matematička pravila.

U konkretnom slučaju tužitelj je zatražio od tuženika konverziju jedne lipe – stotog dijela hrvatske kune (bivše valute), pa se primjenom matematičkih pravila dobije sljedeći izračun: 0,01 (HRK) : 7,5345 (fiksni tečaj konverzije) = 0,001.

Iz navedenog obračuna vidljivo je da je treća decimala (brojčane oznake „1“) manja od pet, pa stoga druga decimala (brojčane oznake „0“) ostaje nepromijenjena, sve sukladno ranije navedenim matematičkim pravilima zaokruživanja.

Stoga se dade zaključiti kako bi tužitelj za iznos od jedne lipe (0,01 HRK) trebao dobiti 0,00 EUR.

Tužitelj je svjestan činjenice da zakonodavac nije mogao odrediti minimalni iznos za konverziju, jer je hrvatska lipa najmanja jedinica bivše valute, te istu nije moguće dalje podijeliti na manje iznose, a samim time nije niti moguće odrediti da bi 1 eurocent bio jednak 7,5345 lipa. U takvoj situaciji tužitelj (očito) za sebe želi ostvariti isključivo ekonomski interes vođenjem ove parnice radi naplate sudskih troškova, jer je svjestan ili bi barem trebao biti da vođenjem ove parnice zloupotrebljava pravo, pa bi sud takvu zlouporabu prava trebao prepoznati i sankcionirati, sve sukladno odredbi članka 10. ZPP-a.

Tužiteljevo vođenje ove parnice ima elemente zlouporabe procesnih prava koje je prepoznala pravna teorija, a to je da se „procesna ovlaštenja koriste s ciljem da se drugome nanese šteta, s ciljem koji je suprotan dobrim običajima, savjesnosti i poštenju….“.

Nadalje, sam je zakonodavac prepoznao da u određenim situacijama nakon konverzije može doći do dobivanja iznosa koji je manje od jednog eurocenta, pa je tako, primjerice, odredbom članka 70. stavak 5. Zakona o uvođenju eura propisano da za tražbine u poslovnim knjigama kod kojih je nakon konverzije dobiven iznos manji od jednog eurocenta obveza prestaje, a takva se tražbina otpisuje po službenoj dužnosti.

Isto tako, odredbom članka 73. stavak 6. Zakona o uvođenju eura propisano je da se iznosi obveza i tražbina kod prijave poreza i drugih javnih davanja koji nakon konverzije budu manji od jednog eurocenta ne prenose kao početno stanje na dan uvođenja eura.

Stoga je jasno da je i sam zakonodavac bio svjestan da će prilikom konverzije doći do situacija u kojima će dobiveni iznos biti manji od jednog eurocenta te je nastojao ponuditi rješenje za takve situacije. No, takvu situaciju sada tužitelj želi iskoristiti kako bi za sebe ostvario korist koju u redovnoj situaciji ne bi mogao ostvariti, a što je definitivno primjer zlouporabe prava.

U prilog svega naprijed navedenog govori i mišljenje Hrvatske narodne banke kojoj je tuženik postavio upit kako bi ona postupila u slučaju da građani fizički donese iznos od 1-4 lipe i zatraži zamjenu navedenog iznosa u valutu euro te navedena institucija između ostaloga, kao odgovor na postavljeno pitanje ističe da će Hrvatska narodna banka zamijeniti gotov novac kune za gotov novac euro ako podnositelj na zamjenu predoči najmanje 4 lipe, te da je to najmanji iznos koji se može zamijeniti da bi se dobio jedan cent, sve temeljem primjene članka 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1103/97 od 17. lipnja 1997. o određenim odredbama koje se odnose na uvođenje eura, koja je izmijenjena Uredbom br. 2595/2000 od 27. studenoga 2000. godine.

Tuženik ističe kako tužitelj tužbom traži da Naslovni sud naloži tuženiku da „zamjeni gotov novac jednu lipu za gotov novac eura i preda mu gotov novac eura u Splitu, Gundulićeva 26“. Kada bi sud usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev, naložio bi tuženiku ispunjenje nemoguće činidbe, jer nitko nije obvezatan učiniti nemoguće (lat. Ultra posse nemo obligatur). Naime, s obzirom na ranija utvrđenja razvidno je da tuženik ne može predati tužitelju gotov novac eura, jer bi time dao više nego što može dati (lat. ultra posse nemo tenetur), pa bi nalaganje tuženiku obveze koju tužitelj Tužbom zahtijeva predstavljalo nalaganje nemoguće činidbe. Ovdje nije riječ o relativnoj (subjektivnoj) nemogućnosti činidbe, jer se ne radi o tome da tuženik ne može izvršiti činidbu, a netko drugi bi mogao, već je riječ o apsolutnoj (objektivnoj) nemogućnosti, jer ovakvu činidbu nitko ne može izvršiti. Naime, a što bi trebalo biti nesporno, najmanji apoen eura u gotovini je 1 cent (0,01 EUR), a vrijednost 1 lipe je manja od jednog centa te iznosi 0,00133 eura), pa je nemoguća isplata u gotovini jer ne postoji manji apoen eura od 1 centa

Slijedom svega navedenog, a obzirom je razvidno kako se radi u dogovorenom obijesnom parničenju s ciljem ostvarenja materijalne dobiti minimalno kroz parnične troškove, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi trošak predmetnog postupka.

Na pripremnom ročištu dana 30.listopada 2025. god., tuženik navodi kako se u predmetnom slučaju radi o obijesnom parničenju, te još jednom navodi kako se radi o nemogućoj činidbi.

Tužitelj se nije očitovao u odnosu na navode sadržane u odgovoru na tužbu, a niti je uredno pozvan pristupio na pripremno ročište održano dana 30. listopada 2025. godine.

Tuženik je zatražio parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Nacrt uredbe vijeća EU po izmjeni uredbe (EZ) br. 2866/98 u pogledu stope konverzije eura za Hrvatsku, Str. 771-789 dr. sc. KG: Bona fides u parničnom postupku Zbornik radova Pravnog fakulteta u Split, i e – mail od 08. srpnja 2024. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO), pripisuje u odredbama čl. 269 da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju (st. 1). Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (st. 2).

Ovaj sud u potpunosti prihvaća navode tuženika da tužitelj predmetnom tužbom traži da Naslovni sud naloži tuženiku da „zamjeni gotov novac jednu lipu za gotov novac eura i preda mu gotov novac eura u Splitu, Gundulićeva 26“. Kada bi sud usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev, naložio bi tuženiku ispunjenje nemoguće činidbe, jer nitko nije obvezatan učiniti nemoguće (lat. Ultra posse nemo obligatur). Naime, tuženik ne može predati tužitelju gotov novac eura, jer bi time dao više nego što može dati (lat. ultra posse nemo tenetur), pa bi nalaganje tuženiku obveze koju tužitelj zahtijeva predstavljalo nalaganje nemoguće činidbe.

Osnovano tuženik navodi i to da ovdje nije riječ o relativnoj (subjektivnoj) nemogućnosti činidbe, jer se ne radi o tome da tuženik ne može izvršiti činidbu, a netko drugi bi mogao, već je riječ o apsolutnoj (objektivnoj) nemogućnosti, jer ovakvu činidbu nitko ne može izvršiti. Naime, a što bi trebalo biti nesporno, najmanji apoen eura u gotovini je 1 cent (0,01 EUR), a vrijednost 1 lipe je manja od jednog centa te iznosi 0,00133 eura), pa je nemoguća isplata u gotovini jer ne postoji manji apoen eura od 1 centa.

Obzirom da tužitelj predmetnom tužbom traži od tuženika ispunjenje nemoguće činidbe, tuženik je osnovano odbio zamijeniti tužitelju gotov novac od jedne lipe za gotov novac u eurima, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st.1. Zakona parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za pristup na jedno ročište 500 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 250,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Splitu, 21. studenog 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - priv zast. pun. tužitelja

- pun. tuženika