Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Križevcima
I 14
48260 Križevci
Poslovni broj: P-485/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po OD Vukina&partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 12. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, a objavljenoj dana 21. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 51144/07 zaključenog dana 8.3.2011. godine između tužitelja ĆA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i prednika tuženika SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
II
Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 477,80 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1.6.2007. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III
Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 21. 11. 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.
Tužitelj je podnio tužbu dana 31. 5. 2024. navodeći da su dana 29.5.2007. godine tužitelj i prednik tuženika SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d., sklopili su Ugovor o kreditu broj 51144/07, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 180.000,00 kuna. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 477,80 EUR dana 1.6.2007.g., a isto je bilo sadržano u čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog.
1.1.
Tužitelj ističe kako je odredba čl. 7. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 7. Ugovora određeno je: „7.1.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% (slovima: dvaposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200 00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah prije korištenja kredita.
7.2. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.“
1.2.
Poziva se tužitelj u tužbi na odredbe čl. 1021. ZOO-a gdje je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 477,80 EUR, odnosno kredit za isti je iznos umanjen iznos isplaćenog kredita tužitelju dana 1.6.2007.g..
1.3.
Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
1.4.
Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
1.5.
Tužitelj tvrdi kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba.
1.6.
Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl.7 Ugovora o 477,80 € s pripadajućom kamatom.
2.
U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu svih tužbenih zahtjeva. Ne osporava da je tužitelj 29. 5. 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu. Tvrdi da tužitelj nije potrošač pa da se na njega ne primjenjuju tumačenja zastare iz Odluke Visokog trgovačkog suda Pž-2637/23 od 9. travnja 2024. Tvrdi da se primjenjuje zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu, a zadnju uplatu je izvršio 11. ožujka 2011., a tužbu je podnio 30. svibnja 2024., odnosno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Nadalje, tvrdi tuženik da nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Nadalje, ističe da niti Vrhovni sud RH niti Visoki trgovački sud niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju o postupku pokrenutom po Kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga predlaže da se cijeli tužbeni zahtjev odbije.
3.
U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 5- 7), tabelarni prikaz prometa (8-12), plan otplate kredita (13-15), (obavijest )16), zahtjev (17), plan otplate (20-24).
4.
Prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača neosnovan je, jer iz samog Ugovora o kreditu koji ugovor je sastavio sam tuženik, je i navedena namjena kredita.
5.
Na ročištu 12. studenog 2025. tužitelj je isticao da je tuženik svojim podneskom od 8. listopada 2025. učinio nespornim i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva pa je stoga nepotrebno preslušanje samog tužitelja.
6.
Uvidom u podnesak tuženika (list 55), a koji je sudu dostavljen 8. 10. 2025., vidljivo je da tuženik navodi da ne osporava osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva, no ne priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva.
7.
Prema tome očito je da je nesporno da je visina potraživanja tužitelja prema tuženiku 477,80 €, a to je iznos koji je tužitelj platio tuženiku za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što je i osnova tužbenog zahtjeva.
8.
Da li je ova odredba ništetna sud ocjenjuje po smislu i sadržaju te odredbe, a očito je da tuženik ničim konkretnim nije obrazloži niti dokazao čemu je ta naknada služila i koja je namjena takove naknade, s obzirom da je obrada kredita redovni posao tuženika koji davanjem kredita ostvaruje jednu od svojih osnovnih djelatnosti pa je takva naknada nerazumljiva, nejasna i potpuno neutemeljena. Ništetnost se određuje i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima koji u svojim temeljnim načelima propisuje i princip postupanja kod sklapanja ugovora pa tako i ugovora o kreditu. Prvenstveno se primjenjuje načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što je propisano čl. 3 tog Zakona. Člankom 4. postavljeno je načelo savjesnosti i poštenja kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, time da se sudionicima tih odnosa propisuje da su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, čl. 6. propisuje se zabrana zlouporabe prava koja se određuje da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. I na kraju jedno od temeljnih načela je načelo jednake vrijednosti činidbi, što je propisano čl. 7. ZOO-a koji određuje da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba,
9.
Ocjenjujući činjenicu da je tuženik kao banka ugovorio za svoju korist naknadu za obradu kredita u iznosu od 477,80 €, da je sam jednostrano sastavio tipski ugovor za protivnu stranu jasno je da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, jer tužitelj o toj odredbi i visini nije mogao niti pregovarati niti je bio upoznat čemu takova naknada služi. Redovna djelatnost je banke da zahtjev za kredit obrađuje, da utvrdi da li uzimatelj kredita ima kreditnu sposobnost i sve što je vezano za davanje kredita i u kojoj visini može mjesečno vraćati taj kredit, a za redovnu djelatnost se ne plaća nikakova posebna naknada iz jednostavnog razloga što davatelj kredita naplaćuje redovne i zatezne kamate za iznos novca koji daje na raspolaganje uzimatelju kredita. 10.
Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Isto tako u suprotnosti je takovo ugovaranje jednokratne naknade sa čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da je ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, morao sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti. Čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok čl. 81. st. 2. citiranog Zakona propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok st. 3. istog Zakona propisuje da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. 11.
Kao što je već navedeno iz sadržaja Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom na obrascu koji očito banka koristi prilikom davanja kredita, a koji je unaprijed sastavljen od strane banke.
12.
Da je odredba toč. 7. Ugovora o kreditu ništetna proizlazi iz sadržaja same toč. 7. Nije jasno na temelju čega banka temelji zahtjev za naknadu obrade kreditnog zahtjeva, s obzirom da se radi o vrlo jednostavnim ugovorima, standardiziranog sadržaja te bankarski službenici nemaju složen zadatak u pogledu sastava ugovora, računanja iznosa kredita, kamata i rate kredita tako da taj zadatak obavljaju službenici banke vrlo jednostavno. Takva odredba je nepoštena, protivna savjesnosti i poštenju ugovornim odnosima kao jednog od načela ZOO-a, a isto tako jasno je da ugovorne strane nisu jednake u ugovornom pregovaranju u situaciji kada banka unaprijed sve određuje bez mogućnosti tražitelja kredita da utječe na bilo koji dio sadržaja tog ugovornog odnosa. Ugovorne strane trebale bi biti ravnopravne u polazištu pregovaranja, kao i realizaciji kredita, a u ovom slučaju jasno je da je banka uvjetovala cijeli sadržaj kredita pa i naknadu i tužitelj nije imao uopće mogućnosti prigovarati sadržaju unaprijed formiranog ugovora. Kako se naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne temelji niti na jednom propisu niti na jednom načelu ZOO-a takova odredba je ništetna pa stečeni iznos po toj osnovi je banka stekla bez osnove i stoga tužitelj ima pravo tražiti isplatu iznosa od 477,80 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. 6. 2007., jer se radi o nepoštenom načinu stjecanja tog iznosa.
13.
Tuženik je isticao i prigovor zastare, no zastara teče tek od dana kada se utvrdi da je ništetna odredba o naknadi za obradu kredita. Trenutak utvrđenja ništetnosti je kad odluka u toč. I tužbenog zahtjeva postane pravomoćna. 14.
Tuženik tvrdi da se radi o tome da je čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača primjenjiv na predmetni ugovor o kreditu, a koji propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Upravo suprotno proizlazi iz sadržaja toč. 7. Ugovora, jer niti je ta odredba jasna, lako uočljiva, a još manje lako razumljiva. Potpuno je nejasno i nerazumljivo od kuda takova naknada za obradu zahtjeva se temelji. Kao što je već navedeno niti je to složeni izračun niti je to složeno ugovaranje, jer se radi o obrascima ugovora tako da takav obrazac ugovora može ispuniti i sastaviti svaki zaposlenik banke, bez obzira na stručnu spremu, jer za takav posao i nije potrebno posebno znanje niti vještine, jer je riječ o jednostavnom zahtjevu u trgovačkim odnosima. Ako se razmatra iznos kredita kao roba koju traži uzimatelj kredita, a cijena za taj iznos je kamata koju stranke ugovaraju, nema mjesta nekoj posebnoj naknadi za obradu kredita.
15.
Tuženik postavlja upit u svom odgovoru da tužitelj uopće ne daje razloge zbog kojih bi navedena odredba čl. 7. Ugovora se smatrala ništetnom odnosno nepoštenom niti je dokazao da bi se radilo o neravnopravnom položaju i da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Tuženik očito ne smatra da bi bilo kakvo opterećenje i nametanje obveze ugovaratelju kredita potrošaču bilo nepošteno, kao ni činjenica da je banka unaprijed sastavila ugovor i detaljno unaprijed odredila sve uvjete ugovora o kreditu. Upravo je takovo postupanje banke dovelo do neravnopravnog položaja ugovornih strana, odnosno takova odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
16.
Na temelju ocjene svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 51144/07 od 29. 5. 2007. te zahtjev kojim traži isplatu iznosa s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 477,80 €.
17.
Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe iznosu od 200,00 €, sastav podneska od 19. 12. 2024. 200,00 €, ročište 10. 9. 2025. 200,00 €, ročište 11. 11. 2025. 200,00 €, ročište za objavu i uručenje presude 21. 11. 2025. 100,00 €, PDV na ove iznose 25% 225,00 €, što je ukupno 1.125,00 €. Sud nije priznao troškove sudskih pristojbi za tužbu i presudu iz razloga što je čl. 11. st. 20. Zakona o sudskim pristojbama tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovakovoj vrsti predmeta.
18.
Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.
Križevci, 21. studenog 2025.
Sudac: Marijan Vrbančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
