Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-2222/2025-64

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, u pravnoj stvari tužiteljice CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Srđani Barišić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Barišić, Mađerić & Barišić u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 22. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu 21. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CF iz [adresa] isplati iznos od 632,50 eura (šestotridesetdvaeuraipedesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 11,84 eura sa zateznim kamatama od 10. kolovoza 2017. do isplate.

III Nalaže se tuženom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CF iz [adresa] isplati iznos od 795,34 eura (sedamstodevedesetpeteuraitridesetčetiricenta) sa zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 15,03 eura sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2017. do isplate.

V Nalaže se tuženom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CF iz [adresa] isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.909,27 eura, sa zateznim kamatama od 21. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.318,86 eura odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženom 4. rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 066-274/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. temeljem kojeg Ugovora joj je tužena odobrila kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 15 godina te Ugovor o kreditu broj 066-114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. temeljem kojeg joj je tužena odobrila kredit u iznosu od 108.727,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 15 godina. U čl. 8. oba kredita je navedeno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku te kako je u slučaju prijevremene končane otplate kredita ili djelomične otplate kredita tužena ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge. Tužiteljica posebno navodi kao su oba Ugovora o kreditu tipski ugovori unaprijed sastavljeni od strane tužene, o čijem sadržaju i obvezama koje iz njega proizlaze nije mogla pregovarati, te su joj isti ponuđeni na sklapanje po principu "uzmi ili ostavi" pa je očito kako tužiteljica s tuženom uopće nije mogla raspravljati, a niti pregovarati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima i obvezama iz citiranih ugovora, kao što su to spomenuti uvjeti iz čl. 8. Tužiteljica je tuženoj kao sudstvo osiguranja navedenih iznosa dostavila instrumente osiguranja i to policu osiguranja nekretnine protiv uobičajenih rizika za cijelo vrijeme trajanja predmetnog ugovora vinkuliranu u korist banke, izjavu o zapljeni, bianco mjenicu s klauzulom "bez protesta" i sporazum i izjavu o obvezi na temelju mjenice, zadužnicu, policu životnog osiguranja u iznosu od minimalno 50% iznosa kredita vinkuliranu u korist banke te je također tužiteljica odobrila da se u korist tužene zasnuje založno pravo na nekretnini - dvosobnom stanu S3 površine 53,33m2 s pripadajućim parkirnim mjestima. Budući da je tužena uvjetovala vraćanje navedenih instrumenata osiguranja te izdavanje brisovnog očitovanja za brisanje zaloga na opisanoj nekretnini i potvrde o zatvaranju kredita s plaćanjem očito nezakonite ugovorene naknade za prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica je praktički bila prisiljena tuženoj platiti citiranu naknadu te je to i učinila. Stoga je 11. kolovoza 2017. zajedno sa cjelokupnom isplatom kredita iz Ugovora o kreditu br. 066-114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. platila i naknadu za prijevremenu isplatu u iznosu od 810,37 EUR u protuvrijednosti u kunama, dok je naknadu za prijevremenu isplatu iz Ugovora o kreditu broj: 066-274/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim aneksom od 1. veljače 2016 u iznosu od 644,34 EUR u protuvrijednosti u kunama tužiteljica platila na način da su joj ta novčana sredstva prisilno ustegnuta od strane tužene sa njezinog računa, a da o prisilnoj ustezi uopće nije bila obaviještena. Sukladno navedenom ističe da je očito da je tužena postupila protivno načelu zabrane zloupotrebe prava (čl. 6. Zakona o obveznim odnosima). Također ističe kako je u konkretnom obveznopravnom odnosu proizašlom iz predmetnih ugovora o kreditu imala pravo vratiti kredit prije ugovorenog roka za vraćanje te je pri tome bila obvezna prema čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima nadoknaditi štetu tuženoj zbog prijevremene isplate kredita, ali samo ukoliko je za davatelja kredita zaista nastala šteta, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Stavkom 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Da bi tuženoj kao davatelju kredita pripalo pravo na naknadu štete radi prijevremene otplate kredita potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita. Dakle, u tom slučaju bi se radilo o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita, pa stoga korisnik kredita prijevremenom otplatom ne vrši nikakvu protupravnu radnju. Stoga je očito da obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita kako je to određeno u čl. 8. predmetnih Ugovora o kreditu, bez obzira što to u ugovorima nije navedeno, ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, dakle predstavlja izmaklu dobit koju korisnik kredita nije obvezan platiti davatelju kredita budući da u slučaju prijevremen otplate kredita korisnik kredita može banci dugovati samo naknadu pretrpljene štete, a ne izmaklu dobit. U bitnom ističe kako prijevremena otplata kredita zasigurno ne može biti izjednačena sa neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili njezinim neurednim ispunjenjem, pa stoga zasigurno tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom karakteru i sadržaju ugovornu kaznu. Takva ugovorna odredba je u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima suprotna prisilnim propisima, odnosno ništetna, jer je i u suprotnosti sa čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužiteljica tuženoj temeljem ništetne odredbe čl. 8. predmetnih ugovora o kreditu isplatila naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosima od 644,34 eura i 810,37 eura tuženik je iste dužan vratiti. O pravu tužiteljice na vraćanje navedenih iznosa odlučuje se temeljem odredbi o stjecanju bez osnove. S obzirom da je tužena kao financijska institucija morala znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja, što je po zakonu nedopušteno, tužena je dužna platiti zatezne kamate od dana kada je zaprimila uplatu tužiteljice na ime naknade za prijevremeni povrat kredita. Stoga je u tužbi tražila od suda da utvrdi ništetnom odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu br. 066-274/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. i čl. 8. Ugovora o kreditu br. 066-114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. te obveže tuženu na isplatu iznosa od 644,34 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama od 6. rujna 2017. do isplate te iznosa od 810,37 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2017. do isplate. Traži naknadu parničnog troška u iznosu od 5.288,13 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivila tužbenom zahtjevu u cijelosti kako osnovi tako i visini. Čini nespornim da su tužiteljica i tužena sklopile dva predmetna Ugovora o kreditu kojima joj je tužena odobrila stambeni kredit u iznosu od 100.000,00 CHF na rok otplate od 15 godina te stambeni kredit u iznosu od 108.727,00 CHF. Također je nesporno da je u čl. 8. po oba Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku te kako je u slučaju prijevremene končane otplate kredita ili djelomične otplate kredita tužena ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama banke. Ističe kako odredbe iz čl. 8. st. 2. oba ugovora o kreditu nisu ništetne. Navodi da tužiteljica u tužbi ne obrazlaže zašto je navedena odredba ništetna već samo paušalno navodi da je sporna odredba po oba ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužena ističe kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita temeljem čl. 8. st. 2. predmetnih ugovora o kreditu u skladu sa čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima koji govori samo o obvezi korisnika kredita - ovdje tužiteljice, da tuženoj u slučaju prijevremen otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke - ovdje tužene, na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tužene je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju koji u čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Bez obzira na činjenicu da je taj Zakon stupio na snagu tek 2009. te se ne primjenjuje u konkretnom slučaju, ističe kako je teško zamislivo da bi zakonodavac njegovim donošenjem povrijedio odredbe Zakona o obveznim odnosima o privremenoj otplati kredita. Upravo suprotno, teleološkim tumačenjem čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima i čl. 16. Zakonom o potrošačkom kreditiranju koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je zakonodavac njegovim donošenjem radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem Zakona o obveznim odnosima. Čak kada bi se i prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno Zakona o obveznim odnosima nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji je tužena navodno naplatila tužiteljici odgovarao bi iznosio štete koju je tužena pretrpjela zbog prijevremene otplate sukladno čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. U skladu s time odredbi čl. 8. st. 2. oba ugovora o kreditu pretpostavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima koja odredba jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Tužena prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također tuženik prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir rizike poslovanja tuženika vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi sredstva kreditiranja dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu kredita. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stopa po kojima tužena može vraćenu glavnicu dati na korištenje drugim korisnicima znatno niže od pasivne kamate koju ona i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada trpi gubitke. Dakle, u konkretnom slučaju navedeni iznosi koji predstavljaju naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koje je tužiteljica navodno platila, mada to ničim ne dokazuje, odgovaraju opisanom iznosu administrativnih troškova i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope i kao takvi predstavljaju unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu navedene odredbe čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Navedeni iznosi ne predstavljaju iznos kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kako to pogrešno navodi tužiteljica. Naime, iz otplatnog plana za ugovor o kreditu od 4. rujna 2007. vidljivo je kako je na dan 10. kolovoza 2017., nakon izvršene konverzije, iznos preostale nedospjele glavnice iznosio 32.216,83 EUR, dok je stopa redovne kamate iznosila 5,85 %, dok je po ugovoru o kreditu br. 066-114/2008 na taj dan iznos nedospjele glavnice iznosio 40.518,38 EUR, a redovna kamata 5,85% iz čega je vidljivo da utuženi iznosi ne predstavljaju nedospjelu kamatu jer bi, da je tužiteljica nastavila redovno otplaćivati oba kredita, iznos redovne kamate po prvom ugovoru iznosio bi 6.165,30 EUR, a po drugom ugovoru 8.411,01 EUR. Nadalje, tužena navodi da je opće pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose. Pri tome su stranke slobodne svoj odnos urediti drugačije nego je to predviđeno Zakona o obveznim odnosima jer volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama tog Zakona osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima na koji se tužiteljica poziva ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Jedino st. 4. istoga članka sadrži zabranu banci da uračunava kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, što međutim ovdje nije slučaj pa to nije razlog zbog kojeg bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne. Iz tog razloga, kao i stoga što tužiteljica nije dokazala da je utužene iznose na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platila, tražila je od suda da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška u iznosu od 4.930,80 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 066-274/207 od 4. rujna 2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. rujna 2007. (list 5-10 spisa), u Aneks uz ugovor o kreditu br. 066-274/2007 od 1. veljače 2016. (list 11-14 spisa), u potvrdu o uplati od 11. kolovoza 2017. (list 15 spisa), u dopise tužiteljice od 13. rujna 2017., 21. rujna 2017., 22. rujna 2017. i 29. rujna 2017. (list 24-33 spisa), u izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. (list 58-64 spisa), otplatni plan (list 71-72 spisa), Aneks ugovora o kreditu br. 066-114/2008 od 1. veljače 2016. sa otplatnim planom (list 73-81 spisa), u Ugovor o kreditu br. 066-114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. ožujka 2008. sa popratnom dokumentacijom potrebnom za ishođenje kredita (list 86-104 spisa), u Excel tablice u periodu od 21. kolovoza 2011. do 31. prosinca 2017. sa cijenama po kojima je tuženik pribavljao kredite kojima je financirao kredite koje je plasirao krajnjim korisnicima (list 115-121), u ovjereni prijevod mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora od 22. ožujka 2018. (list 122-128 spisa), u otplatne planove (list 153-156 spisa), u izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa Addiko bank u poslovanju s građanstvom (list 157-159 spisa), u ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3 uz bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU (list 160-190 spisa), u prikaz troškova likvidnosti kod City bank za razdoblje od kolovoza 2017. do svibnja 2018. s prijevodom, prikaz troškova likvidnosti kod Deutsche bank za razdoblje od kolovoza 2017. do svibnja 2018. s prijevodom (list 210-398 spisa), u prikaz troškova likvidnosti kod City bank za razdoblje od lipnja 2018. do rujna 2018. s prijevodom, prikaz troškova likvidnosti kod Deutsche bank za razdoblje od lipnja 2018. do rujna 2018. s prijevodom (list 405-434 spisa), u potvrdu o isplati kredita 11. kolovoza 2017. i obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 9. kolovoza 2017. (list 442- 443 spisa), u sudsku praksu koja prileži spisu, proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o. od 28. studenog 2019. te saslušanjem sudskog vještaka na ročištu, proveo dokaz saslušanjem svjedoka JF, EF, FF te saslušanjem tužiteljice.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 066-274/207 od 4. rujna 2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. rujna 2007. (dalje: Ugovor o kreditu br. 066-274/207) utvrđeno je da je zaključen između pravnog prednika tužene Hypo Alpe - Adria - Bank d.d. kao Banke, tužiteljice kao korisnice kredita te Florida marketing d.o.o. kao založnog dužnika kojim je banka odobrila korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti do 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatu od 4,20% dekurzivno godišnje uz rok otplate od 15 godina. U čl. 8. je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 066-114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. ožujka 2008. (dalje: Ugovor o kreditu br. 066-114/2008) utvrđeno je da je zaključen između pravnog prednika tužene Hypo Alpe - Adria - Bank d.d. kao Banke, tužiteljice kao korisnice kredita, MF kao sudužnika, Salon Nadia d.o.o. kao jamca platca te GF kao založnog dužnika kojim je banka odobrila korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti do 108.727,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatu od 5,99% dekurzivno godišnje uz rok otplate od 15 godina. U čl. 8. je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

6. Stranke su 1. veljače 2016. sklopile Anekse uz oba Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri tome je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ostala neizmijenjena.

7. Svjedok JF, zaposlena u Addiko banci kao voditelj odjela administracije kredita i instrumenata osiguranja, iskazala je da je u opisu njenog posla da prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa klijentom kontrolira ugovor prije isplate odobrenog kredita, kontrolira samu isplatu, provodi isplatu, vrši sve aktivnosti za vrijeme dok je kredit aktivan, kod otplate kredita, ukoliko se isplaćuje u ugovorenom roku, po konačnoj isplati izdaje potvrde i vraća instrumente osiguranja, a u slučaju prijevremene otplate kredita vrši izračun kod prijevremene otplate, zatvara kredit i nakon toga izdaje potvrde i vraća instrumente osiguranja. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati klijentu u slučaju prijevremene otplate kredita predstavlja trošak zbog dodatnog rada kojeg banka u tom slučaju ima, a koji rad odnosno troškovi nisu predviđeni u slučaju redovne otplate kredita. Ukoliko klijent želi prijevremeno otplatiti kredit obraća se banci pismenim zahtjevom, a oni mu pomažu popuniti za to predviđeni obrazac i taj posao se odrađuje u poslovnici. Klijent navodi do kojeg datuma želi izračun radi prijevremene otplate i u odjelu administracije kredita vrši se taj izračun te se dostavlja poslovnici koja ga uručuje klijentu. U slučaju kada stranka želi prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita zbog refinanciranja kredita, što znači da otvara novi kredit u drugoj banci, ta druga banka od njih traži pismo namjere za izdavanje brisovnog očitovanja koje oni sastavljaju i to također predstavlja dodatni rad. Prilikom prijevremene otplate kredita prate sve partije kako bi provjerili postoje li dostupne uplate za zatvaranje kredita, provode knjiženja i dalje uobičajene aktivnosti kao kod redovne otplate. Upravo taj dodatni posao koji banka obavlja zbog prijevremene otplate kredita za banku predstavlja štetu koja se onda klijentu zaračunava u obliku naknade koja je ugovorena. Prijevremene otplate kredita utječu i na bilancu banke. Nakon prijevremene konačne otplate kredita banka ne može plasirati taj kredit pod istim uvjetima, već po uvjetima koji su na snazi u trenutku prijevremene konačne otplate kredita. Opće je poznato da postoji permanentni pad kamatnih stopa u Republici Hrvatskoj, tako da su krediti 2017. plasirani pod nepovoljnijim uvjetima za banku od onih koji su vrijedili 2008. godine. Kao voditelj odjela administracije kredita i instrumenata osiguranja ne sudjeluje u pregovorima prilikom zaključenja ugovora o kreditu s klijentima, tako da joj nije poznato da li se o toj ugovornoj odredbi sa tužiteljicom pregovaralo. Redovne uplate po ugovoru o kreditu obračunavaju se automatizmom, a radi se o mjesečnim dospijećima kredita, dok dodatni posao postoji samo u slučaju neuredne otplate kada se klijentima šalju opomene. Prilikom prijevremene konačne otplate kredita to se ne vrši automatizmom jer se sustav prilikom zaključenja ugovora unose parametri koji su ugovoreni ugovorom o kreditu, a prijevremena konačna otplata nije ugovorena jer nije poznato hoće li je klijent koristiti i kada. Što se tiče iznosa naknade ona se obračunava u ugovorenom postotku na preostali dio glavnice a sam postotak ugovoren je sa klijentom prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

8. Svjedok EF zaposlen u Addiko banci na mjestu izvršnog direktora upravljanja bilancom i riznicom iskazao je da u okvir njegovog posla, između ostalog, spada upravljanje likvidnošću banke, vođenje portfelja banke te upravljanje deviznom pozicijom banke. Što se tiče naknade kod prijevremene otplate kredita, iz svog aspekta poslovanja može reći da kod prijevremene otplate dolazi do povećanja likvidnosti banke jer se banci vraća veća količina novca. To košta banku jer su kamatne stope na računima kod stranih banka gdje domaće banke drže svoje novac u eurima i švicarskim francima negativne. Prilikom prijevremene otplate kredita zbog prekomjerne likvidnosti banke nemaju taj novac u što iskoristiti, već ga drže na računima kod stranih banaka i to za banku predstavlja trošak. Ukoliko se novac drži kod Hrvatske narodne banke što je isto moguće, ona također zaračunava negativnu kamatu. Nije mu poznato na temelju kojih parametara se prilikom pojedine prijevremene konačne otplate kredita izračunava iznos naknade. Također ne zna je li postojao problem prekomjerne likvidnosti 2008. godine. Tužiteljica kao niti jedan drugi klijent ne može određivati gdje odnosno kod koje stranke banke će Addiko banka držati svoj novac, tako da tužiteljica vjerojatno nije bila upoznata sa time kod koje stranke banke Addiko banka drži svoj novac, niti je za to dala svoju suglasnost. prijevremenu otplatu kredita veće sa trećim ugovornim odnosom banke, odnosno tuženika.

9. Svjedok FF je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu radila kao osobni bankar u tadašnjoj Hypo Alpe Adria banci. Sjeća se tužiteljice koja je tada u banci podnijela zahtjev za odobrenjem stambenoga kredita. Prilikom razgovora sa klijentom, pa tako i sa tužiteljicom daju se informacije o visini kamatne stope, trajanju kredita, iznosu mjesečne rate i instrumentima osiguranja. Ukoliko zahtjev bude odobren na kreditnom odboru i može s pristupiti sklapanju ugovora, stranci se još dodatno protumače glavni članci ugovora. Pri tome misli na članke u kojima se navodi nekretnina koja se kupuje, visina kamatne stope, da li se radi o fiksnoj ili promjenjivoj kamatnoj stopi, trajanju kredita, mjesečnim ratama i instrumentima osiguranja. Prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, javni bilježnik je obvezan još jednom protumačiti stranci cijeli ugovor. Visina naknade za prijevremenu otplatu kredita nije eksplicitno navedena u ugovoru već ugovor upućuje na opće uvjete i pravilnik o naknadama. Cjenik i tarife banke se ne uručuju stranci prilikom zaključenja ugovora, već banka ima obvezu i to čini da istakne pravilnik o naknadama odnosno cjenik i tarife na vidljivom mjestu u banci, a to znači na svim šalterima banke, a podaci su dostupni i na Internetu. Klijentu se objašnjava koji su uvjeti prijevremene otplate kredita kao i visina naknade za prijevremenu otplatu ukoliko klijent za to pita. Je li tužiteljica postavila to pitanje ne može se sjetiti. Inače su naknade za prijevremenu otplatu kredita u zadanim iznosima, dakle njih propisuje sama banka i o visini te naknade nije moguće pregovarati. Koliko joj je poznato, naknada za prijevremenu otplatu kredita u osnovi predstavlja naknadu banke za izgubljenu dobit iz razloga što u slučaju prijevremene otplate kredita banka gubi mogućnost očekivane zarade od redovnih kamata. Banka se također zadužuje na drugome mjestu kako bi omogućila plasman kredita. Ne zna pod kojim uvjetima se banka zadužuje, ali zna da se može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu. Ne zna pod kojim uvjetima se banka zaduživala 2017. Ne može sa sigurnošću reći, jer na tim poslovima nije radila, da li banka nakon što od klijenta primi novac u slučaju prijevremene otplate kredita taj primljeni novac dalje plasira. Misli da se Odluka o naknadama za usluge banke odnosi upravo na ovu odluku kojom se reguliraju tarife odnosno cjenici između ostalog i prilikom naknada za prijevremene otplate kredita. Ta naknada obračunava se u postotku od ostatka glavnice. Ne zna je li tužiteljica mogla pregovarati o Općim uvjetima poslovanja, možda je, međutim klijenti su uglavnom prihvaćali zadane uvjete. Nije joj poznato na temelju čega banka radi izračune postotaka naknade za prijevremenu otplatu kredita. U ugovoru o kreditu obično postoji jedan članak u kojem se navodi da je ugovor vezan sa cjenikom i tarifama banke, odnosno Općim uvjetima i odlukama banke. Prije zaključenja ugovora o kreditu kada se klijentu tumače glavni članci, vjerojatno se prošlo i kroz taj članak, ali ne čitajući ga od riječi do riječi. Ne sjeća se je li u konkretnom slučaju tužiteljici taj članak pročitan. Koliko se sjeća, tužiteljica nije rekla da joj je neka odredba ugovora o kreditu nejasna ili nerazumljiva, a ukoliko je imala kakvih pitanja to joj je pojašnjeno. Ne znaa je li tužiteljici od trenutka zaključenja ugovora o kreditu do trenutka prijevremene otplate promijenjena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

10. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu isti pročitala a još joj je dodatno ugovor tumačen kod javnog bilježnika prije solemnizacije, međutim protumačeno joj je što se može dogoditi ukoliko se kredit ne bi uredno otplaćivao, ali joj nisu protumačene odredbe koje se odnose na prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, odnosno nije bila upoznata sa obvezom plaćanja naknade u slučaju takve otplate kredita. Pitala je bankaricu prije zaključenja ugovora postoji li mogućnost prijevremene otplate i ona joj je na to potvrdno odgovorila, ali je to ujedno sve što joj je o tome rekla. Kada je odlučila prijevremeno otplatiti kredite, otišla se se informirati u banku o tome kakva je procedura i tada joj je rečeno da mora platiti naknadu koja je tada iznosila 3% od ukupnog iznosa glavnice koju treba vratiti. Kada je pitala što ta naknada znači tri bankarice u toj banci su joj rekle da se radi o administrativnom trošku za zatvaranje kredita. Reagirala je na način da je rekla kako se radi o velikom iznosu novca te joj je tada bankarica rekla da joj mogu naknadu smanjiti sa 3% na 2% i da je to sve što po tom pitanju mogu učiniti. Kada sam rekla da druge banke ne zaračunavaju tu naknadu rečeno joj je da se radi o politici Hypo Alpe Adria banke i da oni tu ne mogu ništa, a ukoliko nije zadovoljna da može pisati žalbu. To je i učinila, ali je dobila negativan odgovor. Pitanje plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita prezentirano joj je na način "uzmi ili ostavi" te nije bilo mogućnosti vršenja nikakvih pregovora oko visine te naknade osim navedenog smanjenja sa 3 na 2%. Nije mogla doći do nikog nadređenog u banci s kime bi o tome razgovarala. Bankaricama je rekla da razumije da postoji određeni trošak zatvaranja toga kredita, odnosno da razumije da netko mora uložiti vrijeme i trud za pisanje potvrde za zatvaranje kredita, ali da se radi o puno previsokom iznosu. U trenutku zaključenja oba ugovora o kreditu nisu joj uručeni Opći poslovni uvjeti banke niti Odluka o naknadama za usluge banke niti je sa njima bila upoznata. U trenutku zaključenja ugovora o kreditima nije mogla pregovarati o uvjetima tih kredita već joj je sve bilo ponuđeno po načelu "uzmi ili ostavi". U banci nigdje nije vidjela da bi bili izloženi Opći uvjeti poslovanja. Niti prilikom zaključenja ugovora niti kada se došla informirati o uvjetima prijevremene otplate kredita nitko ju nije informirao o pretjeranoj likvidnosti banke, zaduživanju banke na stranom tržištu ili sličnim uvjetima koji bi doveli do štete za banku u slučaju prijevremene otplate kredita. Na kraju je platila traženu naknadu jer u protivnom ne bi mogla izvršiti prijevremenu otplatu kredita, ne bi dobila potvrdu o tome, ne bi mogla brisati založno pravo sa nekretnine niti zatvoriti svoj račun. Navela je da je razumjela sve odredbe ugovora o kreditu, a ako joj nešto nije bilo jasno javni bilježnik joj je dodatno rastumačio ono što ga je pitala. Htjela je pregovarati sa bankom u smislu da joj se omogući manja kamata ili da se ugovori fiksna kamata, međutim nije uopće bilo prostora za pregovore. Nisam željela niti da ovaj problem rješava pred sudom, međutim banka nije bila spremna za nikakve dogovore, a bankarske službenice joj nisu znale ništa reći niti objasniti. Razumjela je odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu u kojoj se navodi pod kojim uvjetima je moguće izvršiti prijevremenu otplatu kredita kao i da je banka ovlaštena u tom slučaju zaračunati naknadu, međutim tada nije bilo govora o visini takve naknade, a ne može se sjetiti je li tada nekoga pitala koliko ta naknada iznosi. Sjeća se da je samo pitala je li prijevremena otplata moguća, da joj je rečeno da je i tu je sav razgovor oko toga stao. Ne sjeća se je li tada pitala za sadržaj općih uvjeta odnosno za opće uvjete kao dokument, ali zna da joj oni nisu uručeni. Nitko joj nije dao odnosno prezentirao odluku o naknadama za usluge banke iz kojih bi bila vidljiva visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa zbog toga o tome nije niti pregovarano. Napomenula je da nije mogla pregovarati niti o visini kamata te da joj je banka u trenutku kada je odlučila prijevremeno otplatiti kredit ponudila da će joj sniziti kamatnu stopu, što znači da banka samostalno i po vlastitom nahođenju diktira uvjete poslovanja.

11. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP) koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lexs pecialis. Odredbom čl. 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Tuženik je tijekom postupka predložio da sud prekine postupak sukladno čl. 213. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku i podnese Sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (pročišćeni tekst iz 2016.)

- SL C 202 (2016.) radi tumačenja pravila prava Europske unije i to Direktive Direktive 93/13/EEZ i Direktive 2008/48/EEZ kojom je zamijenjena Direktiva 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. Smatra da je Europskom sudu potrebno postaviti pitanja je li odredba čl. 1024. ZOO-a u skladu s čl. 8. Direktive 87/102/EEC; Imajući u vidu činjenicu kako čl. 8. Direktive 87/102/EEC i kasnije čl. i kasnije članak 16. Direktive 2008/48/EEZ ne isključuje pravo kreditora na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, je li u kontekstu navedenih odredbi paušalizirana naknada za prijevremenu otplatu kredita dopuštena; treba li čl. 4. st .

2. Direktive 93/13/EEZ tumačiti na način da pojmovi "glavni predmet ugovora" i"primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i roba, na drugoj" u smislu te odredbe obuhvaćaju odredbu iz ugovora o kreditu sklopljenog između prodavača ili pružatelja usluga i potrošača o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, u skladu s kojom potrošač mora prilikom prijevremene konačne otplate kredita platiti naknadu u određenom postotnom iznosu preostalog iznosa glavnice kredita; Treba li čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena znači da je dovoljno da odredba ugovora o kreditu, u skladu s kojom potrošač mora prilikom prijevremene konačne otplate kredita platiti naknadu u određenom postotnom iznosu preostalog iznosa glavnice kredita, bude gramatički jasna i razumljiva te da sadrži sve parametre za izračun obveze potrošača ili podrazumijeva obvezu da su potrošaču također jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe; ukoliko se predmetna ugovorna odredba u ugovoru o kreditu ne može podvesti pod čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, je li ista u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri iz članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i na koji način se tumači ovaj standard/zahtjev te je li ugovorna odredba u ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita prouzročila na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, odnosno tumačenje standarda znatnije neravnoteže iz čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/ EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima?

14. Ono što je odlučno u ovoj pravnoj stvari je tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u čl. 3. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U st. 2. je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

15. Članak 4. Direktive glasi:

"1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2. Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene."

16. Ovdje prije svega valja istaknuti da su odredbe ZZP-a usklađene sa odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., što proizlazi iz čl. 3. ZZP-a.

17. Sud drži da prijedlog tužene za podnošenje zahtjeva Europskom sudu radi tumačenja prava Europske unije nije svrsishodan jer je Europski sud u presudi od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 dao tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ navodeći da istu treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da potrošaču u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa Suda Europske unije iz predmeta broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

18. Također, Europski sud je u presudi od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 dao tumačenje čl. 1. st. 2. točke (a) Direktive Vijeća 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na kreditiranje potrošača, kako je izmijenjena Direktivom 98/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998., i čl. 2. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje treba tumačiti na način da pojam „potrošač” u smislu tih odredbi obuhvaća fizičku osobu koja je sudužnik u ugovoru sklopljenom s trgovcem, kada djeluje s ciljem koji se može smatrati neuobičajenim za njezinu trgovačku ili profesionalnu djelatnost. Europski sud smatra da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da nacionalni sud mora ex officio ocijeniti nepoštenost u smislu te odredbe, odredbi ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca kada taj sud raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima u tu svrhu. Čl. 3. do 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da u okviru ocjene nepoštenosti u smislu čl. 3. st. 1. i 3. te direktive, odredbi ugovora o potrošačkom kreditu, nacionalni sud mora uzeti u obzir sve okolnosti sklapanja tog ugovora. U tom pogledu, treba provjeriti jesu li u predmetnom slučaju potrošaču priopćeni svi elementi koji mogu imati utjecaja na opseg njegove obveze, koji mu mogu omogućiti ocijeniti osobito ukupni iznos njegovog zajma. Odlučnu ulogu u toj ocjeni ima pitanje jesu li odredbe sastavljene jasno i razumljivo tako da prosječnom potrošaču, tj. uobičajeno obaviještenom i koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, omogućuju ocijeniti takav iznos i, s druge strane, okolnost povezanu s nenavođenjem u ugovoru o potrošačkom kreditu informacija koje se smatraju, u odnosu na prirodu robe ili usluga koje su predmet tog ugovora, bitnima, a osobito one iz čl. 4. Direktive 87/102, kako je izmijenjena.

19. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 066-274/2007 i Ugovor o kreditu br. 066-114/2008 sa utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed u kojem se slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. U ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. To proizlazi i iz iskaza svjedoka BF koja je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu radila kao osobni bankar u tadašnjoj Hypo Alpe Adria banci i sjeća se tužiteljice, koja je iskazala da su naknade za prijevremenu otplatu kredita u zadanim iznosima, da ih propisuje sama banka i da o visini te naknade nije bilo moguće pregovarati, dok svjedocima EF i JF nije poznato je li banka sa klijentima pregovarala u vezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita jer to nije bilo u opisu njihovih radnih mjesta.

20. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da pitanje plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita prezentirano joj je na način "uzmi ili ostavi" te nije bilo mogućnosti vršenja nikakvih pregovora oko visine te naknade, da joj u trenutku zaključenja oba ugovora o kreditu nisu uručeni Opći poslovni uvjeti banke niti Odluka o naknadama za usluge banke niti je sa njima bila upoznata te da je na kraju platila traženu naknadu jer u protivnom ne bi mogla izvršiti prijevremenu otplatu kredita, ne bi dobila potvrdu o tome, ne bi mogla brisati založno pravo sa nekretnine niti zatvoriti svoj račun. Napomenula je da nije mogla pregovarati niti o visini kamata te da joj je banka u trenutku kada je odlučila prijevremeno otplatiti kredit ponudila da će joj sniziti kamatnu stopu, što znači da banka samostalno i po vlastitom nahođenju diktira uvjete poslovanja.

21. Svjedok BF Cjenik je još navela da se tarife banke ne uručuju stranci prilikom zaključenja ugovora, već banka ima obvezu i to čini da istakne pravilnik o naknadama odnosno cjenik i tarife na vidljivom mjestu u banci, a to znači na svim šalterima banke, a podaci su dostupni i na Internetu. Da o parametrima prema kojima je određivana visina te naknade stranke nisu pregovarale proizlazi i iz činjenice što je tužiteljica potpisom ugovora o kreditu potvrdila da prihvaća Odluke o naknadama banke sa svim izmjenama i dopunama koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine iz Ugovora o kreditu, dakle buduće i u trenutku zaključenja ugovora nepoznate parametre o kojima odluku donosi kreditor.

22. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita teško razumljiva jer u trenutku sklapanja oba ugovora tužiteljica nije bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, o čemu je tužiteljica kao potrošač morala biti informirana, a tužena kao jača strana jednostrano je donijela odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarala pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

23. Tuženik poriče da je sporna ugovorna odredba u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima pa da je stoga ništetna. Tužena ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani općim aktima tužene. Prijeporna odredba ugovora o kreditu nije protivna niti jednoj kogentnoj normi niti moralu, te obveza plaćanja ugovorene naknade nema značenje supstituiranja kamate već predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja tuženikovih resursa izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Navodi kako odredbe čl. 8. st. 2. oba ugovora o kreditu pretpostavljaju unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima koja odredba jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Tužena prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također tužena prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir rizike poslovanja tuženika vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope. Navodi da se šteta sastoji u troškovima osiguranja novih izvora financiranja u obliku depozita građana ili pravnih osoba, pozajmica od svoje banke osnivača te zaduživanjem na financijskim tržištima, plaćanju ugovorenih kamata svojim izvorima financiranja do dospijeća ugovora o kreditu koji je prijevremeno otplaćen, negativnih kamata koje plaća na novčana sredstva zaprimljena od tužiteljice u trenutku prijevremene otplate kredita zbog nemogućnosti daljnjeg plasiranja na tržište zbog prevelike likvidnosti koja je sredstva bila prisiljena oročiti kod Citibank i Deutche Bank te im plaćati navedenu negativnu kamatu na EUR sredstva. Tužena prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja vezane uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima tužena može prijevremeno vraćenu glavnicu isplatiti u obliku kredita znatno niže od pasivne kamate koju tužena i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada trpi štetu. Osim navedenog, sve da je tužena mogla novčana sredstva zaprimljena od strane tužiteljice u trenutku prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište u trenutku prijevremene otplate kredita, tužena bi pretrpjela štetu budući da su se tržišne okolnosti promijenile te se kamatna stopa na stambene kredite snizila.

24. Prema shvaćanju ovoga suda, na ugovor o kreditu se primjenjuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15, 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) jer je ugovor o kreditu između pojedinca i banke potrošački ugovor pa se na isti kao dvostrani pravni posao primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

25. Odredbom čl. 1021. ZOO-a, u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

26. Člankom 1024. st. 2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

27. Uvidom u nalaz i mišljenje od 28. studenog 2019. koji je izradio sudski vještak Mario Tkalec u Vještak Tkalec d.o.o. proizlazi da je vještak odgovarajući na zadatak suda je li banka prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu, u čemu se ona sastoji i u kojem iznosu te je li naknada za prijevremenu otplatu kredita ekvivalent pretrpljenoj šteti; koliki je iznos kamata koje je banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu da nije došlo do prijevremene otplate te je li banka naknadu iz čl. 8. Ugovora o kreditu zaračunala u skladu s Odlukom o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria banke koja je bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora o kreditima, odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita naveo kako tužena navodi da radi prijevremene otplate kredita trpi štetu koja se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje plaća inozemnim bankama i administrativnih troškova, međutim za utvrđenje troškova likvidnosti trebao je dostaviti dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da u trenutku konačne otplate kredita nije mogao plasirati novi kredit, ali i da nije mogao povući novčana sredstva baš u tom iznosu u kojem su položena za likvidnost predmetnog kredita kod inozemnih banaka, koje dokumentacije u spisu nema. Vještak navodi da je suglasan da je tužena imala administrativne troškove za prijevremene otplate kredita, ali za izračun tih troškova po svakom od predmetnih kredita također nije dostavila dokumentaciju da bi se ti troškovi mogli i otprilike izračunati, a s obzirom na kompleksnost izračuna tih troškova iste može utvrditi jedino revizorsko društvo. Navedeni troškovi mogli bi biti vidljivi iz kalkulacije tužene u kojoj je utvrđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali iste nema u spisu. Odgovarajući na pitanje koliki je iznos kamata koje je banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu da nije došlo do prijevremene otplate, sudski vještak je utvrdio da bi prema ugovoru o kreditu br. 066-274-2007 ta kamata iznosila 6.165,30 EUR, a po kreditu br. 066-114-2008 iznosila 8.411,01 EUR. Nadalje, sudski vještak je utvrdio da iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju Ugovora o kreditu br. 066-274-2007 proizlazi da nedospjela glavnica na dan konačne otplate kredita iznosi 32.216,83 EUR. Iz komunikacije punomoćnika tužiteljice sa tuženikom (sadrža E-maila od 29. rujna 2017. na listu 32 spisa) te iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužena na zahtjev tužiteljice smanjila ugovorenu naknadu radi prijevremene konačne otplate kredita sa 3% na 2% nedospjele glavnice. Prema tome, naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 2% nedospjele glavnice po tom ugovoru iznosi 644,34 EUR. U odnosu na naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu br. 066-114-2008 vještak navodi da stranke u spis nisu dostavile dokumentaciju iz koje bi se nedvojbeno mogla utvrditi nedospjela glavnica po ugovoru o kreditu br. 066-114-2008, međutim da iz Otplatnog plana (list 155 spisa) proizlazi da bi ta nedospjela glavnica mogla iznositi 40.518,38 EUR (jer je nedospjela glavnica prethodno obrađenog kredita u Otplatnom planu - list 153 spisa identična kao u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju ugovora o kreditu br. 066-274-2007 koji se nalazi na listu 443 spisa.). Prema tome navodi da naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 2% nedospjele glavnice na taj iznos iznosi 810,37 EUR.

28. Odgovarajući na primjedbe tužene na nalaz i mišljenje, sudski vještak Mario Tkalec naveo je da ne može utvrditi troškove likvidnosti prema dostavljenoj dokumentaciji, a mišljenja je da je za predmetni spor u odnosu na troškove likvidnosti vrlo bitno da li je tuženik mogao ta novčana sredstva plasirati u trenutku prijevremen otplate kredita ili nije, a što iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo. Osim toga tuženik nije dostavio dokumentaciju, odnosno dokazao da položena sredstva kod inozemnih banaka i HNB-a baš u tom iznosu na ime kredita nije mogao povući natrag.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskoga vještaka držeći kako je izrađen u skladu sa svim pravilima struke.

30. Osim što tužena nije dokazala da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, tužena nije dokazala niti da u konkretnom slučaju ima pravo potraživati od tužiteljice naknadu štete jer je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita, pa tužiteljica prijevremenom otplatom nije izvršila nikakvu protupravnu radnju, odnosno povredu ugovorne obveze.

31. Nadalje, odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

32. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

33. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodređena i neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

34. Dakle, iako ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu kredita, nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ista je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke. Tužena kao jača strana ugovornog odnosa time je postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

35. Presudom posl. br. P-5516/17-34 od 17. lipnja 2021. u toč. I i II izreke sud je utvrdio ništetnim odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj 066-274/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. sklopljen između parničnih stranaka 4. rujna 2007. i to u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d. te odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj 066-114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. sklopljen između parničnih stranaka 4. rujna 2007. i to u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d., dok je odbio tužbeni zahtjev u dijelu za isplatom iznosa od 644,34 eura sa zateznim kamatama od 6. rujna 2017. i isplatu iznosa od 810,37 eura sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2017., kako je to navedeno i toč. III i IV izreke presude, u bitnome smatrajući da tužiteljica nije dokazala da je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita po predmetnim ugovorima niti visinu plaćene naknade.

36. Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude Županijski sud u Karlovcu je rješenjem posl. br. Gž-462/2022-4 od 12. ožujka 2025. ukinuo presudu ovoga suda posl. br. P-5516/17-34 od 17. lipnja 2021. u toč. III i IV izreke, dok je propustio odlučiti o žalbi tuženika protiv toč. I i II izreke presude. Kako je Županijski sud u Karlovcu rješenjem posl. br. Gž-462/2022-6 od 1. kolovoza 2025. odbacio prijedlog tuženika za donošenjem dopunske drugostupanjske odluke povodom njegove žalbe protiv presude, ista je u dijelu u toč. I i II izreke postala pravomoćna.

37. Uvidom u obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita Addiko Bank d.d. od 9. kolovoza 2017. proizlazi da je tužiteljici obračunato nedospjelo dugovanje po Ugovoru o kreditu br. 066-274/07 od 9. kolovoza 2017., kreditna partija br. 25305536 na ime glavnice u iznosu od 32.216,83 eura, na ime redovne kamate do 10. kolovoza 2017. u iznosu od 52,35 eura te naknada za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 644,34 eura ili ukupno 32.913,52 eura. Iz obavijesti proizlazi da je obračun informativnog karaktera i važeći je za uplatu na dan 10. kolovoza 2017., a navedeni ukupan dug preračunat je po srednjem tečaju Addiko Bank d.d. na dan plaćanja.

38. U ponovljenom postupku tuženik je dostavio u spis pismeno očitovanje od 16. lipnja 2025. u kojem je naveo da je po Ugovoru o kreditu broj 066-274/2007 naknada za prijevremeno zatvaranje kredita naplaćena 10. kolovoza 2017. u iznosu od 4.765,56 kuna, a po Ugovoru o kreditu broj 066-114/2008 naknada je naplaćena 11. kolovoza 2017. u iznosu 5.992,47 kuna.

39. Punomoćnik tužiteljice učinio je nespornim navedene iznose naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita po oba ugovora te je u skladu s tim postavio tužbeni zahtjev tako da je zatražio isplatu iznosa od 632,50 eura sa zateznim kamatama od 10. kolovoza 2017. i iznosa od 795,34 eura sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2017.

40. Tuženik se protivio djelomičnom umanjenju tužbenog zahtjeva koje ima značenje djelomičnog povlačenja tužbe, dok se uređenju tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zateznih kamata nije protivio.

41. Prema odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj je ovlašten povući tužbu i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, ali mu je za to potreban pristanak tuženika. Kako smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe kojem povlačenju se tuženik protivio, sud je u ponovljenom postupku odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica traži od suda da obveže tuženika na isplatu iznosa od 644,34 eura sa zateznim kamatama od 10. kolovoza 2017. te iznosa od 810,37 eura sa zateznim kamatama od 11. kolovoza 2017.

42. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 066-274/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. sklopljen između parničnih stranaka 4. rujna 2007. te čl. 8. Ugovora o kreditu broj 066- 114/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i pripadajućim Aneksom od 1. veljače 2016. sklopljen između parničnih stranaka 4. rujna 2007. ništetni, tuženik je u obvezi vratiti tužiteljici nesporno plaćene iznose novčane naknade za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a.

43. Slijedom izloženog, odlučeno je kao i toč. I i II izreke presude.

44. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a.

45. Visina stope zateznih kamata na dosuđeni iznos od dana dospijeća do 31. prosinca 2022. temelji se na članku 29. stavak 2. i 8. ZOO-a u svezi s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu koju utvrđuje Hrvatska narodna banka za svako polugodište za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, budući da se ne radi o plaćanju iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava već o stopi zateznih kamata iz ostalih odnosa.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, tako što je sud priznao tužitelju pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku odmjeren temeljem Tbr. 7.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. – dalje: OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. OT), za sastav četiri obrazložena podneska od 17. travnja 2018., 8. siječnja 2019., 23. travnja 2020. i 12. studenog 2020. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), za sastav podnesaka od 17. siječnja 2018. i 7. svibnja 2018. u iznosima od po 50,00 eura (Tbr. 8.4. OT), za zastupanje na ročištima od 9. travnja 2018., 5. rujna 2018., 23. listopada 2018., 27. studenog 2018., 29. lipnja 2020., 10. svibnja 2021., 12. svibnja 2025. i 22. listopada 2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.1. OT), za pristup na ročište od 11. svibnja 2020. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.5. OT), za sastav žalbe od 1. srpnja 2021. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10.1. OT), uvećan za PDV od 25%, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 106,18 eura ili ukupno 4.034,27 eura.

47. Sud nije priznao tužiteljici pravo na trošak za sastav podnesaka od 29. studenog 2017.i 17. siječnja 2018. kojima požuruje rad suda jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovoga spora (čl. 155. ZPP-a), kao niti trošak pristupa na ročište za objavu presude od 17. lipnja 2021. i 21. studenoga 2025. jer tužiteljica taj trošak nije imala.

U Zagrebu, 21. studenog 2025.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno Županijskom sudu u Karlovcu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte