REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2359/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vesni Horvath, na prijedlog sudskog savjetnika Domagoja Balentina, u pravnoj stvari tužiteljice ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika VII. GIMNAZIJA, Zagreb, Ulica Jurja Križanića 4, OIB: 91194993418, zastupanog po punomoćniku Karlu Novoselu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika Matu Knezovića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽR, odvjetničke vježbenice te presude javno objavljene 21. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku VII. GIMNAZIJA, Zagreb, Ulica Jurja Križanića 4, OIB: 91194993418, isplatiti tužiteljici ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova troška prijevoza iznos od 727,30 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos od 28,02 eura od 30.04.2019. do isplate,

- na iznos od 24,57 eura od 18.05.2019. do isplate,

- na iznos od 32,14 eura od 19.06.2019. do isplate,

- na iznos od 57,24 eura od 18.07.2019. do isplate,

- na iznos od 21,65 eura od 06.09.2019. do isplate,

- na iznos od 28,02 eura od 19.10.2019. do isplate,

- na iznos od 28,02 eura od 20.11.2019. do isplate,

- na iznos od 7,44 eura od 22.01.2020. do isplate,

- na iznos od 23,90 eura od 26.02.2020. do isplate,

- na iznos od 23,90 eura od 13.03.2020. do isplate,

- na iznos od 8,10 eura od 07.05.2020. do isplate,

- na iznos od 43,16 eura od 16.07.2020. do isplate,

- na iznos od 71,82 eura od 22.08.2020. do isplate,

- na iznos od 23,37 eura od 22.10.2020. do isplate,

- na iznos od 1,46 eura od 20.11.2020. do isplate,

- na iznos od 20,01 eura od 18.06.2021. do isplate,

- na iznos od 40,10 eura od 20.07.2021. do isplate,

- na iznos od 8,61 eura od 20.08.2021. do isplate,

- na iznos od 17,23 eura od 17.09.2021. do isplate,

- na iznos od 16,07 eura od 21.10.2021. do isplate,

- na iznos od 23,90 eura od 17.11.2021. do isplate,

- na iznos od 12,22 eura od 21.12.2021. do isplate,

- na iznos od 14,57 eura od 18.05.2022. do isplate,

- na iznos od 30,83 eura od 16.06.2022. do isplate,

- na iznos od 20,10 eura od 19.07.2022. do isplate,

- na iznos od 41,02 eura od 18.10.2022. do isplate,

- na iznos od 18,78 eura od 17.11.2022. do isplate,

- na iznos od 41,01 eura od 14.12.2022. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

II Nalaže se tužiteljici ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku VII. GIMNAZIJA, Zagreb, Ulica Jurja Križanića 4, OIB: 91194993418, trošak parničnog postupka u iznosu 656,25 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 21. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice ER za naknadu troška postupka u iznosu 875,00 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu nastavnika engleskog jezika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 26. listopada 2018. Od zasnivanja radnog odnosa tužiteljica je koristila usluge privatnog autoprijevoznika Samoborček koji prometuje na linijama Samobor-Zagreb, dok ZET linija ne postoji u mjestu gdje živi, [adresa]. Mjesečna karta Samoborčeka za tu adresu iznosi 440,00 kuna i toliko je tužiteljica mjesečno dobivala kao naknadu za putne troškove. Tužiteljica navodi da je od ožujka 2019. počela koristiti vlastiti automobil umjesto javnog prijevoza za dolazak na radno mjesto, no i nadalje joj je tuženik isplaćivao iznos od 440,00 kuna kao da koristi javni prijevoz. Tužiteljica ističe da je bila primorana početi koristiti vlastiti automobil jer su linije Samoborčeka nekada vrlo rijetke (svaka 2 h), a raspored tužiteljice je svaki dan drugačiji zbog prirode rasporeda u školi te se znalo dogoditi da nakon završetka nastave čeka i po 75 min, a u popodnevnoj smjeni po 50 min prvu liniju za odlazak kući.

Sukladno članku 65. stavku 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 56/2022), redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Obzirom na udaljenost svoje kuće i radnog mjesta, razvidno je da se tužiteljica ne može koristiti organiziranim javnim prijevozom, već da joj je poslodavac dužan naknaditi trošak prijevoza po prijeđenom kilometru u iznosu od 1,00 kune, odnosno 1,35 kuna po prijeđenom kilometru od svibnja 2022. Prema HAK-ovoj karti udaljenost od kuće tužiteljice ([adresa]) do radnog mjesta (Zagreb, Križanićeva 4) iznosi 15,04 km.

Sukladno Tumačenju Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama br. 29/22 od 13. rujna 2022. pod organiziranim javnim prijevozom smatra se onaj prijevoz koji omogućuje redoviti dolazak na posao kao i povratak s posla, tako da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Zaposlenik voznim redom i rasporedom svog radnog vremena dokazuje da nema organiziranog javnog prijevoza odnosno da mu javni prijevoz ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Da bi se prijevoz smatrao organiziranim, isti mora biti u oba smjera (na posao i s posla) organiziran sukladno članku 65. stavcima 10. i 11. TKU-a. Ako se na opisani način utvrdi da zaposlenik nema organizirani javni prijevoz, na zaposlenika se primjenjuje odredba članka 65. stavka 14. TKU-a o pravu na naknadu troškova prijevoza u visini od 1,35 kn po stvarno prijeđenom kilometru. Sukladno Tumačenju Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama br. 31/22 od 13. rujna 2022. kojim je navedeno da u slučaju kada javni prijevoz nije organiziran u smislu odredaba čl. 65. st. 10. i 11. TKU-a, na zaposlenika se primjenjuje odredba članka 65. stavka 14. TKU-a kojom je ugovoreno pravo zaposlenika na naknadu troškova prijevoza u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi da u mjestu njezinog prebivališta ([adresa]) prema Zagrebu prometuje autoprijevoznik Samoborček koji u njezinom mjestu prebivališta ima tri linije prema različitim pravcima i niti jedna linije ne zadovoljava uvjete od manje 45 minuta čekanja na početak rada od dolaska na radno mjesto i manje od 45 minuta čekanja na prvu liniju prema mjestu prebivališta tužiteljice. Od strane nadležnog ministarstva predloženo je korištenje ZET-ovih linija i autobusa Samoborček kombinirano kako bi se izbjegao uvjet od 45 minuta čekanja, no zbog prirode rasporeda u školi koji se svake godine mijenja ne postoji linija gdje nema čekanja dužeg od 45 minuta i čekanje duže od 30 minuta na presjedanje, sve kako je podrobno opisano u tužbi.

Tužiteljica ističe da je još 2019. usmeno zatražila od tuženika da joj se isplaćuje 1,00 kuna po prijeđenom kilometru, a koji zahtjev je ignoriran od strane tuženika da bi joj nakon toga bilo rečeno da pošalje obrazac i molbu Povjerenstvu za tumačenje s priloženim rasporedom linija buseva i svog rasporeda nastave, a što je razvidno iz Molbe od 29. listopada 2019. Tužiteljici na molbu nije odgovoreno. Vezano uz sam obračun naknade za prijevoz, tužiteljica ističe da su to svaki mjesec drugi iznosi o čemu očito proizvoljno odlučuje računovotkinja bez ikakve osnove. Nastavno, tužiteljica iskazuje kako je 1. travnja 2022. poštom uputila zahtjev tuženiku za isplatom svih dugovanja te zahtjev za dostavom ispisa svih naknada za troškove prijevoza koje joj je tuženik isplatio, no na isti nije odgovoreno.

Slijedom svega navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže sudu naložiti tuženiku isplatu dugovanja s osnove naknade za trošak prijevoza za razdoblje od ožujka 2019. do studenog 2022. u iznosu od 727,30 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne mjesečne iznose teku kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i to sve navode iznesene u tužbi, kao i vjerodostojnost i istinitost dokumentacije koja je dostavljena u spis. Tuženik ističe da je tužitelj sukladno članku 461.a stavku 2. Zakona o parničnom postupku dužan u tužbi iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a što tužitelj nije učinio u ovosudnom postupku. Tuženik ističe da tužiteljica ničime ne dokazuje svoje navode da u utuženom razdoblju između mjesta prebivališta tužiteljice i mjesta sjedišta tuženika postoji samo "privatni autoprijevoznik" Samoborček te da raspored linija istog prijevoznika ne udovoljava odredbi članka 65. stavka 11. TKU-a. Naime, tužiteljica u tužbi ne dostavlja ispravu niti predlaže drugi dokaz na temelju kojeg bi se navedene činjenice mogle dokazati.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužiteljica prilikom zasnivanja radnog odnosa potpisala tuženiku Izjavu o načinu dolaska na posao i povratku s posla kojom je potvrdila da će za dolazak i odlazak s posla koristiti postojeći međumjesni javni prijevoz te da isti postoji i omogućava joj redoviti dolazak na posao u vremenskim okvirima definiranim člankom 66. stavkom 9. tadašnjeg Temeljnog kolektivnog ugovora. Tuženik ističe da je teret dokazivanja izmjena u bitnim okolnostima prijevoza nakon potpisivanja takove izjave upravo na tužitelju, a kako to propisuju članci 66. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/2017; nadalje u tekstu: TKU1) i članka 65. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 56/2022; nadalje u tekstu: TKU2). Tuženik navodi da su neosnovane tvrdnje tužiteljice da se u predmetnom sporu ima primijeniti isključivo TKU2 budući da je tužiteljica utužila naknadu za prijevoz za razdoblje od 30.4.2019. do 14.12.2022., a TKU2 je stupio na snagu tek 1.5.2022.

Nadalje, tuženik navodi da je u članku 66. stavku 15. TKU1 propisano da "o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, zaposlenik se svom poslodavcu treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja tog prava". Prema navodima tuženika, sama tužiteljica u tužbi tvrdi, bez dokaza, da se obratila tuženiku sa pisanim zahtjevom radi promjene načina naknade troškova prijevoza tek 1. travnja 2022. stoga je već iz ovog razloga svako utuženo potraživanje za razdoblje prije podnošenja takvog zahtjeva neosnovano. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je iz tužbenih navoda i dokaza priležećih u tužbi razvidno da tužiteljica nije postupila sukladno propisima koji su uređivali pitanje naknade za prijevoz u utuženom razdoblju pozivajući se pritom na odredbe članka 65. stavka 19. i stavka 20. TKU2. U odnosu na dostavljene priloge uz tužbu, red vožnje autobusnih linija i školske satnice, tuženik ukazuje da ovim dokazima tužiteljica ne dokazuje svoje tužbene navode budući da isti ne dokazuju ispunjavanje ili neispunjavanje uvjeta iz članka 66. TKU1 odnosno članka 65. TKU2 za cjelokupno utuženo razdoblje koje počinje od dana 30.4.2019., a sve kako je to detaljno opisano u odgovoru na tužbu.

Isto tako, tuženik navodi da tužiteljica tužbi ne prilaže niti predlaže niti jedan dokaz kojim bi se dokazivala visina potraživanja bilo da je osnova potraživanja prijevoz javnim prijevozom (npr. cjenik usluga javnog prijevoza) bilo za slučaj da je osnova potraživanja naknada troškova prijevoza privatnim prijevoznim sredstvom, a kako to propisuju TKU1 i TKU2.

Slijedom svega navedenog, s obzirom da je tužiteljica u prekluziji iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza, a da iz činjenica iznesenih u tužbi i predloženih dokaza ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška.

3. Tužiteljica se tijekom postupka podneskom od 22. svibnja 2023. očitovala na navode tuženika u kojima ističe da je dokumentacija koja je priložena tužbi vjerodostojna i istinita budući da je priložene rasporede sati tužiteljica dobila od samog tuženika, dok je vozni red linija autobusa preuzet sa službenih stranica autoprijevoznika Samoborček. Tužiteljica navodi da su netočne tvrdnje tuženika da se sa zahtjevom radi promjene načina naknade troškova prijevoza obratila tek 2022., već je to učinila 2019. prvo usmeno, a potom pismeno nadležnom ministarstvu. Nadalje, tužiteljica ističe kako su neosnovani navodi tuženika u kojima ističe da iz priležećih rasporeda vožnje ne proizlazi od kada su bili na snazi te koliko dugo traje svaka vožnja, sve obrazlažući navedenim podneskom pri čemu navodi da nije u mogućnosti koristiti niti međumjesni vlak budući da vrijeme čekanja na presjedanje prelazi 30 minuta. Isto tako, u odnosu na tuženikovo osporavanje visine tužbenog zahtjeva tužiteljica ističe da je visina isplate i cjenik javnog prijevoza u vidu računa s imenom i prezimenom tužiteljice bio predočen za kupnju mjesečnog pokaza računovodstvu škole, stoga isto tuženiku nije moglo ostati nepoznato te je na pripremnom ročištu predložila provođenje financijskog vještačenja.

4. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na navode tužiteljice istaknuo prigovor prekluzije kako u pogledu činjeničnih navoda tako i u pogledu predlaganja novih dokaza budući da se radi o sporu male vrijednosti pozivajući se pritom na odredbe članka 457. do članka 468. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Stoga, tuženik predlaže sudu ne uzeti u obzir kako činjenične navode iznesene u podnesku tužiteljice od 22. svibnja 2023., tako i dokazne prijedloge iz istog, a sve iz razloga nastupa prekluzije sukladno kogentnim odredbama ZPP-a. Tuženik ističe da osporava sve činjenične navode tužiteljice iz podneska od 22. svibnja 2023. kao neosnovane i paušalne, a isto tako osporava i vjerodostojnost te istinitost cjelokupne dokumentacije priležeće istom podnesku, koja se odnosi na molbu tužiteljice za priznavanjem troškova prijevoza upotrebom vlastitog automobila i redove vožnje autobusnih linija sve kako je to podrobno obrazloženo u podnesku tuženika od 24. listopada 2024. Tuženik ukazuje i na netočnost navoda tužiteljice o udaljenosti najbliže stanice vlaka do adrese prebivališta tužiteljice pri čemu ističe da je najbliža stanica vlaka udaljena svega 1,5 km, a ne 3,5 km.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o radu (str. 8-9 spisa), Molbu tužiteljice sa Obrascem za postavljanje upita zajedničkom Povjerenstvu za tumačenja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (str. 11-16 spisa), Molbu tužiteljice od 1.4.2022. (list 17-19 spisa), red vožnje autobusnih linija društva "Samoborček" (str. 20, str. 23-25, str. 92-129 spisa), raspored sati rada tužiteljice (str. 21-22, str. 26, str. 67-68 spisa), zahtjev za ispisom isplata naknada za troškove prijevoza s povratnicom (str. 27-28 spisa), pregled prometa računa s ispisom iznosa transakcije naknada za prijevoz (str. 32-45 spisa), Izjavu zaposlenika o načinu dolaska na posao i povratka s posla za 2018. godinu (str. 54-55 spisa), vozni red ZET- a (str. 69-70 spisa), Izvadak iz Google Mapsa (str. 66 spisa) te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične strane (str. 140-142 spisa).

6. Temeljem tako provedenog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom razlike naknade za trošak prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla upotrebom vlastitog automobila, za razdoblje od ožujka 2019. do studenog 2022. u ukupnom iznosu od 727,30 eura, što znači da se radi o sporu male vrijednosti.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu nastavnik engleskog jezika, kao ni činjenica da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa].

9. U ovom predmetu je sporno ostvaruje li tužiteljica pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla upotrebom vlastitog automobila u razdoblju od ožujka 2019. do studenog 2022., kao i visina utuženog potraživanja.

10. Na ročištu održanom dana 15. listopada 2025. saslušana je tužiteljica ER u svojstvu parnične stranke (str. 140-142 spisa) koja u svom iskazu u bitnome navodi je od veljače 2019. godine počela koristiti vlastiti automobil za prijevoz na posao, a da je prije toga dolazila na posao međugradskim prijevozom "Samoborček". Tužiteljica je iskazala da je u rujnu 2019. podnijela Molbu da joj se odobri korištenje auta te da joj se za to isplaćuje 1,00 kuna po prijeđenom kilometru. Predmetnu Molbu je predala u svojoj školi, ali ju je računovotkinja odbila te joj je rečeno da pošalje upit Povjerenstvu za tumačenje temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, što je ona i učinila. Tužiteljica je izjavila da je nakon toga podnosila zamolbu i školi i povjerenstvu, no navodi da su je ignorirali. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj do današnjeg dana nisu odobrili troškove prijevoza na posao i s posla uporabom vlastitog automobila, te da u tom cijelom razdoblju ne postoji organizirani javnim prijevoz od mjesta njezinog stanovanja do radnog mjesta. Nadalje, tužiteljica je izjavila da je njezin raspored rada svaki dan drugačiji, a isto tako i svaki tjedan te da se isti mijenja svake godine. Tužiteljica navodi da je čekala duže od 45 minuta na javni prijevoz bilo prije početka njezinog radnog vremena ili nakon završetka radnog vremena.

Tužiteljica je iskazala da je iznose za naknadu troškova prijevoza koje potražuje izračunala prema platnim listama i izvodima iz banke.

11. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit i vjerodostojan, budući da je isti životan i logičan, te odgovara priležećoj dokumentaciji u spisu. Temeljem iskaza tužiteljice i uvidom u dokumentaciju u spisu sud je utvrdio da je raspored rada tužiteljice organiziran u prijepodnevnoj i poslijepodnevnoj smjeni, a da udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice do mjesta rada iznosi 15,5 km prema kartografskoj podlozi Google Maps. Nadalje, sud je utvrdio da tužiteljica od mjesta prebivališta do mjesta rada može koristiti međumjesni prijevoz putem autobusa "Samoborček" u kombinaciji s prijevozom ZET-a ili vlak HŽ-a u kombinaciji s prijevozom ZET-a ili vlastiti automobil. Isto tako, sud je utvrdio da se tužiteljica najprije obratila svom poslodavcu, ovdje tuženiku sa zahtjevom da joj se odobri korištenje osobnog automobila za prijevoz na posao, odnosno 1,00 kn / km, a potom i zajedničkom Povjerenstvu za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama. Nadalje, sud je utvrdio da se tužiteljica ponovno obratila tuženiku u travnju 2022. sa zahtjevom da joj se odobri korištenje osobnog automobila za prijevoz na posao, odnosno 1,35 kn / km od 1.5.2022.

12. Pravo na naknadu za trošak prijevoza propisano je odredbom članka 66. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj: 128/17; dalje: TKU/17), koji je bio na snazi do 1. svibnja 2022. Stavkom 8. članka 66. propisano je da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovog članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Nadalje, stavkom 9. istog članka propisano je da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojega je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetaka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Odredbom članka 66. stavka 12. TKU/17 propisano je da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru. O načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, zaposlenik se svome poslodavcu treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja tog prava, ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta zaposlenika (čl. 66. st. 15. TKU/17). Isto je propisano i odredbom članka 65. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj: 56/22; dalje: TKU/22), koji je bio na snazi od 1. svibnja 2022., s time da je stavkom 14. istog članka propisano da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru. Stavkom 20. navedenog članka TKU/22 propisano je da zaposlenik voznim redom i rasporedom svog radnog vremena dokazuje ima ili nema organizirani javni prijevoz, odnosno da mu javni prijevoz omogućuje ili ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla u skladu s odredbama iz stavka 11. ovog članka.

13. Odredbom čl. 461.a ZPP-a propisano je da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica (st. 2.), dok je st. 6. propisano da stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz st. 3. i 4. tog članka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (st. 7.).

14. Budući da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, to je tužiteljica sukladno odredbi čl. 461.a st. 2. ZPP-a bila dužna uz tužbu dostaviti i svu dokumentaciju iz koje proizlazi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i predložiti sve dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Iz dokumentacije koja prileži uz tužbu nije bilo moguće utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Iako spisu prileži ispis prometa računa i iznosi transakcija iz kojih je vidljivo koliko je tuženik pojedini mjesec uplaćivao tužiteljici na ime naknade za troškove prijevoza, iz istih nije bilo moguće utvrditi razliku iznosa koje tužiteljica potražuje na ime naknade troškova prijevoza za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona iznose za naknadu troškova prijevoza koje potražuje po pojedinim mjesecima izračunala temeljem platnih lista i izvoda iz banke. Uvidom u spis nije utvrđeno da spisu prileže platne liste ili druga dokumentacija iz koje bi bilo moguće utvrditi broj radnih dana tužiteljice u pojedinom mjesecu te temeljem toga utvrditi ukupan iznos troška prijevoza za svaki mjesec utuženog razdoblja.

Obzirom da je visina utuženog potraživanja bila sporna, tužiteljica je tek na pripremnom ročištu predložila provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivio predloženom dokazu ističući prigovor prekluzije u pogledu predlaganja novih dokaza pozivajući se na odredbu čl. 461.a ZPP-a. Tužiteljica se na navedeno očitovala da je dokaz financijskog vještačenja mogla predložiti tek nakon što se tuženik očitovao odgovorom na tužbu. Međutim, tužiteljica prema ocjeni suda svojom krivnjom nije u tužbi predložila provođenje ovog dokaza s obzirom da se, ukoliko tuženik ne prizna tužbeni zahtjev, presumira da isti osporava tužbeni zahtjev kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine. S tim u vezi, ovaj sud najprije navodi da je za nastupanje prekluzije u iznošenju novih činjenica i predlaganja novih dokaza posve irelevantan sadržaj očitovanja protivne strane u postupku. Prekluzija nastupa po samom zakonu, bez obzira na držanje protivne strane u postupku. Nadalje, ovaj sud osobito ukazuje da sama činjenica što je tuženik osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu, ne oslobađa tužitelja obveze da iznesenim činjeničnim navodima i predloženim dokazima dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s čl. 7. st. 1. ZPP-a. Osim toga, sud posebno ukazuje na pravnu narav odredbe čl. 461.a ZPP-a koja predstavlja prisilnopravnu ili kogentnu normu, od koje zakon ne predviđa mogućnost odstupanja. Sud ističe da odredba čl. 461.a ZPP-a sadrži obligatorni, imperativni izričaj koji je izražen formulacijom "su dužne", te stoga sud nedvojbeno zaključuje da predmetna odredba koja propisuje prekluzivnost roka predstavlja kogentnu normu, a sud ne može stranci dati više prava od onoga što joj pripada na temelju zakona. Slijedom svega navedenog, sud je odbio dokazni prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja jer je isti predložen nakon podnošenja tužbe, a razlog koji je navela tužiteljica ne predstavlja opravdani razlog za uvažavanje navedenog dokaznog prijedloga.

15. Nadalje, odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a određeno je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a). Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na parničnim strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Njihova je dužnost također iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije sud će iznijeti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Dakle, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine. To znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti (čl. 7. i 219. ZPP-a). Prema tome, pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

16. Imajući u vidu načelo ekonomičnosti postupka, sud nije provodio dokaz saslušanjem zakonske zastupnice tuženika, dok ostali priloženi dokazi nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

17. Slijedom navedenog, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP-a tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim te je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora.

Tako su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to: za sastav odgovora na tužbu – 75 bodova po Tbr. 8/1, zastupanja na ročištu dana 9.10.2024. te zastupanja na ročištu dana 15.10.2025. – svako po 75 bodova po Tbr. 9/1, te pristup na ročište za objavu odluke – 37,5 bodova po Tbr. 9/3, dakle ukupno 262,5 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) i uvećano za PDV od 25% iznosi ukupno 656,25 eura.

Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 24. listopada 2024. budući da se istim uglavnom očituje o pravnim pitanjima spora, ponavlja već iznesene navode, te isti prema stavu ovog suda nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti. Tuženiku isto tako nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu i za presudu budući da uvidom u spis nije utvrđeno da je tuženik platio sudsku pristojbu, o čemu će ovaj sud odlučiti posebnim rješenjem po pravomoćnom okončanju postupka. Valja reći i da je neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška čekanja na raspravu dana 15.10.2025. u trajanju od sedam sati budući da je navedeno ročište počelo točno u 9,00 sati kako je bilo i zakazano.

Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

19. Na dosuđeni parnični trošak, tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP- a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.)

20. Na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 164. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u ukupno zatraženom iznosu. Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21. studenog 2025.

Sutkinja:

Vesna Horvath

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika