Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], IŽ

Poslovni broj: P-159/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću,odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćnicima iz OD KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d. , odvjetnici u Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 22.listopada 2025., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, dana 21.studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovor o kreditu broj 146- 16/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 19.01.2005.g., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 22.01.2005.g., pod posl.br. OU-70/05-1, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju TŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan novčani iznos od 165,16 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 12.03.2005.g. pa do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.454,64 EUR-a, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi da je dana 19.1. 2005. sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 146-16/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu s rokom vraćanja od 120 mjeseci. Promjenjiva kamatna stopa je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila 5,25 % godišnje. Čl.5. predmetnog ugovora propisano je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 0,63 %, jednokratno. Tužitelj tvrdi da je navedena odredba čl. 5. predmetnog ugovora ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Naime, tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 0,63 % bez da joj je prethodno , a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, kao niti zašto je određena naknada u visini od 0,63 % od iznosa kredita. Tužitelj se poziva na čl. 270. Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da kada je činidba nelogična, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa ili je u to vrijeme sklapa s korisnicima kredita, pa se o odredbi čl. 10. nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti zakon iz 2003.godine kao i kasniji ZZP sa izmjenama i dopunama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, uslijed čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Citirana odredba temelji se na Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tužitelj se poziva na presude suda EU, C-26/13, vezano uz tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, niti je precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Slijedom navedenog tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Nadalje se tužitelj poziva na odredbe čl. 1111. st.1., 2. i 3. ZOO., te na odredbu čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl.5. predmetnog ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 165,16 eura, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12.3.2005.godine do isplate, kao i da nadoknadi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva. navodi da je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 11.ožujka 2005. u iznosu od 1.244,39 kuna. Nadalje, ističe prigovor zastare s obzirom da je ugovor o kreditu otplaćen u lipnju 2014. godine. Tuženik navodi da je u čl. 5. ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,63 % jednokratno, slijedom čega je činidba na koju se tužitelj obvezao potpuno određena. Tuženik ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, te navodi da efektivne kamatne stope odražavaju ukupnu cijenu kredita izračunato sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Dakle, trošak obrade kredita je naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu. Ulazna naknada je prema stavu HNB dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu čl.84. ZPP-a, pa se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Tuženik je ispunio obvezu iz čl.173. Zakona o bankama kojim je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Čl.5. Ugovora o kreditu je ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njeno ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Nadalje, tuženik navodi da je čl. 5. Ugovora jasan, lako uočljiv i razumljiv. Dodaje da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju stavljeni na uvid svi podatci i uvjeti kreditiranja. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran, pa je tužitelj potpisivanjem ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik se poziva na presudu suda EU, broj: C-621/17 od 3.listopada 2019. u kojoj je sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ali da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Slijedom navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao neosnovan i da obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

2.1. S obzirom da je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti čl.5. Ugovora o kreditu broj: 146-16-2005 koji je 19.1.2005. sklopio sa tuženikom, te je tražio isplatu iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 165,16 eura, to je sud odredio da je VPS u ovom predmetu 165,16 eura.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u isplatni nalog – obračun ( list 3 spisa), podnesak banke od 11.4.2025. (list 8 spisa), specifikaciju uplata (list 9-12 spisa), pregled prometa za klijenta (list 13-23 spisa), Ugovor o kreditu (list 27-34 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 39-155 spisa), podnesak tužitelja od 31.7.2025. s prilozima (list 158-174 spisa), podnesak tužitelja od 18.8.2025. (list 175- 177 spisa), podnesak tužitelja od 25.8.2025. (list 178-186 spisa – identično s listom 187-195 spisa), podnesak tuženika od 8.10.2025. (list 197 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj LŽ je izjavio da je kredit trebao za kupnju stana, a da je cijena stana bila oko 1.200,00 možda do 1.300,00 eura za m2. Za stan je trebao još 190.000,00 kuna i kada je došao u banku tražio je iznos od 190.000,00 kuna. U banci su mu ponudili kredite u eurima i drugim valutama, a CHF je naveden kao najbolja i najpovoljnija valuta. Kada su mu izračunali ratu kredita u CHF vidio je da se radi o iznosu koji on može uredno plaćati iz svoje plaće. Kredit s valutom CHF ponuđen je kao najbolji i najpovoljniji, s obzirom na visinu rate koji bi on trebao plaćati, te s obzirom na visinu kamate koja je za kredite u CHF bila niža, nego za kredite u drugim valutama, kao i s obzirom na rok plaćanja. Djelatnik banke sigurno mu nije kazao da postoje bilo kakvi rizici vezani uz CHF. Isto tako nije mu kazao da postoji naknada za obradu kredita odnosno uopće se u to nije upuštao, pa mu samim time nije niti objasnio što takva naknada obuhvaća. Kada je došao na potpis Ugovora o kreditu pročitao je ugovor, obratio je pozornost na rate kredita, visinu kredita, kamate, rok otplate, dok na druge odredbe ugovora nije obraćao više pažnje. Kada je došao u banku radi sklapanja ugovora o kreditu ugovor je bio gotov, u špranjci i nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora. Ugovor je ukratko pročitao u banci. Javni bilježnik mu je samo kazao da treba staviti potpis na svaku stranicu ugovora i da može doći do ovrhe ukoliko neće redovito otplaćivati rate kredita. Sredstva kredita išla su direktno investitoru i tek tada je uočio da mu je iz iznosa kredita skinuta i ta naknada. Nije pitao banku radi čega je ta naknada određena, a i mislio je ako ode pitati da ne može utjecati na odredbu ugovora o kreditu kojim je određena takva naknada. Predmetni stan služio je za stanovanje njega i obitelji, radi se o stanu od 38 ili 39 m2 i stan nikad nije služio za iznajmljivanje, niti kao poslovni prostor. U vrijeme uzimanja kredita bio je državni službenik odnosno radio je u državnoj upravi.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 146-16/2005 od dana 19.1.2005.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbu čl.5. predmetnog ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

12. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

13. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

15. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

17. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

19. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

20. Iz utvrđenog proizlazi da tužitelj prilikom razgovora s djelatnikom tuženika o predmetnom kreditu nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, da o istom nije bio upozoren niti prilikom sklapanja ugovora, i da je ugovor pročitao samo u stavkama koje su za njega bile najbitnije, dakle da je obratio pozornost na visinu rate kredita, visinu ukupnog iznosa kredita, kamate, i rok otplate. Samim time tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini za svaki od njih. S obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno je da je tužitelj mogao izvesti zaključak o visini naknade ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interesa potrošača, pa je shodno tome mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru , da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, kao niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, može se zaključiti da banka, tuženik, o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te naknade od strane tužitelja kao potrošača isti bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu) ili nametanjem neke druge obveze ili naknade.

22. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

23. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

24. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

26. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

27. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 31.7.2025. i 26.8.2025. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura svaki, zastupanje na ročištu dana 28.8.2025. i 22.10.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.100,00 eura eura, te pripadajući PDV u iznosu od 275,00 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove ovog postupka u iznosu od 1.454,64 eura.

Čakovec, 21.studeni 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun. Josipu Pintariću, odvj.

2. tuženik po pun. iz OD KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d.,odvj.