REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3554/2025-5

(ranije poslovni broj: Us I-1545/2024)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice LĐ, državljanke Ruske Federacije, koju zastupa opunomoćenica Sandra Šolaja, odvjetnica u Zagrebu, Zvonimirova 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 21. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/22-06/8327, URBROJ: 511-01-212-23-11 od 22. siječnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude i povrata spisa tuženiku donese novo rješenje o zahtjevu tužiteljice, pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju presude.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u predmetnom upravnom sporu.

IV. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, da isplati odvjetnici Sandri Šolaja, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.500,00 EUR, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/8327, URBROJ: 511-01-212-23-11 od 22. siječnja 2024., odbijen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i određen joj je rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora (EGP) od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.

2. Tužiteljica u tužbi navodi kako je prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu imala prevoditelja za ruski jezik, ali treba uzeti u obzir da je njoj materinji jezik čečenski. Ističe kako je odgovarala na pitanja koja su joj postavljena, te nije govorila izvan toga niti je mogla znati što bi eventualno još bilo značajno da kaže, osim činjenica koje su njoj osobno poznate i razloga zbog kojih je ona osobno sa svojim bratom i sestrom morala napustiti dom. Suprotno navodima tuženika (na str. 3 drugi odlomak pobijanog rješenja), tužiteljica ističe kako nikada nije tvrdila da posjeduje medicinsko znanje i vještine ni da je bila na popisu za regrutaciju. Tako se tuženik nikako nije, u odnosu na tužiteljicu, mogao pozvati na čl. 15 Zakona o izlasku i ulasku u Rusku Federaciju, jer se taj zakon na nju ne odnosi niti je ikada tvrdila da je dobila poziv za regrutaciju. Jedino je navela da je njezin brat dobio poziv za regrutaciju i nije se namjeravao odazvati tom pozivu, već je otišao u Kazahstan i zbog te činjenice i ukoliko bi bili otkriveni, prijetila je opasnost cijeloj obitelji odnosno njoj i njezinoj sestri da bi ih vlast, kako bi im pokazala da se pozivu svi moraju odazvati, vrlo vjerojatno izložila određenoj torturi, fizičkoj i psihičkoj, pa i mogućnosti da ih pošalju na ratište kao dio pomoćnog osoblja. O stanju u Čečeniji piše i aljazzera.net (https://balkans.aljazeera.net/teme/2022/12/18/bordzger-kadirovci-se-bore-u- ukrajini- ceceni-suosjecaju-sa-ukrajincima) i opisuje postupanje vlasti s onima koji se ne odazovu mobilizaciji odnosno s članovima obitelji osobe koja se ne odazove mobilizaciji te se između ostalog navodi: ”Čečenski novinar nastavlja kako se Čečenija prije 20 godina borila u dva rusko-čečenska rata i “nacija je objavila šta želi“, a to je nezavisnost. Oni, dakle, nisu L, oni su kolaboracionisti. No, nažalost, natjerali su previše N da idu tamo [u Ukrajinu]. Ako odbiju, onda im režim G ubija ili otima članove porodice.“ Nastavno na navedeno, tvrdi kako nije nelogično da su ona i sestra s važećim putovnicama legalno napustile Čečeniju odnosno Kazahstan.

2.1. U odnosu na navod da je njen brat imao putovnicu iako je dobio poziv za mobilizaciju, tužiteljica tvrdi kako tuženik opet šturo i formalno tumači zakon bez da je nju na tu okolnost detaljnije ispitao. Obrazlaže kako je Čečenija dio Ruske Federacije, poznato je da se godinama želi odcijepiti i da se narod Čečenije borio protiv Ruske vlasti, dakle, Čečenija pripada Ruskoj Federaciji, ali u stvarnosti zapravo narod ne podržava rusku vlast i politiku. U tom smislu Čečenija nije u svim segmentima, pa tako niti digitalno ili na bilo koji način u potpunosti integrirana u ruski administrativni aparat. Upravo zbog te činjenice je brat tužiteljice, s obzirom da je u pozivu za mobilizaciju naznačeno da se mora javiti na služenje vojske u roku od pet dana, iskoristio taj rok od pet dana i predao svoj zahtjev za izdavanjem putovnice upravo u Moskvi, jer Moskva i Čečenija nisu u toj mjeri „umrežene” da bi u Moskvi već bio zabilježen poziv za služenje vojnog roka za nekog iz Čečenije. Na taj način je brat uspio ishoditi putovnicu prije nego što je otkriveno da je dobio poziv za vojsku u Čečeniji kojem se nije odazvao. Sama tužiteljica je prilikom svog saslušanja pred tuženikom zato i navela i smatrala bitnim navesti da je brat dobio putovnicu u Moskvi, a ona u Groznom. Ali je na tu okolnost nitko nije dalje ništa pitao kako bi pojasnila zašto je to bitno. Tužiteljica je u svom iskazu također navela (pitanje 25.) da su se bojali da li će uopće uspjeti napustiti Rusiju. Taj strah upravo proizilazi iz činjenice da ih je bilo strah hoće li vlasti otkriti prilikom prelaska granice da je brat zapravo u bijegu od služenja vojske, odnosno mobilizacije. Naime, u svom zahtjevu tužiteljica je bitnome navela da je njezin brat NĐ dobio poziv za služenje vojnog roka. Tuženik se u pobijanom rješenju poziva na Odluku predsjednika V o mobilizaciji dodatnih ljudi te navodi da se odluka odnosi samo na osobe s prijašnjim ratnim iskustvom. Činjenica jest da je predsjednik E donio takvu odluku, ali je također činjenica da se ta odluka provodi bez ograničenja i to tako da se mladi muškarci pozivaju pod izlikom na služenje vojnog roka, a u stvarnosti ih se nakon dva tjedna obuke šalje na ratište u Ukrajnu. To je stvarnost o kojoj izvještavaju mediji i o kojoj svjedoče L i drugi pripadnici naroda Ruske Federacije (https://www.slobodnaevropa.org/a/cecenija-rat-ukrajina- mobilizacija- hrvatska/32195424.html).

2.2. Tuženik nadalje u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako tužiteljica nije priložila kopiju bratova poziva za vojsku i da je poziv zaprimljen od druge osobe, a što dovodi u pitanje vjerodostojnost samog poziva. Tužiteljica ističe da to što ona nije priložila kopiju poziva ne može biti od presudnog značaja za odbijanje njnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Dodaje kako je uobičajeno, čak i u Hrvatskoj, da pismena za koje je potrebna osobna dostava često budu ostavljena članu kućanstva, susjedu i sl., a u okolnostima u kojima je poziv poslan nije čak ni za očekivati da će biti uručen na ruke primatelju, za vlast je bitno da je poziv uručen. Sam tuženik navodi da je Amnesty International upozoravao na uhićenja čečenskih azilanata po povratku u zemlju te da su po povratku u zemlju bili uhićeni ili im se gubi svaki trag. Nejasno je iz kojih izvora tuženik crpi informacije da su navedeni tražitelji azila koji su vraćeni u Čečeniju bili usko povezani s radom nevladinih organizacija ili su bili ključni svjedoci u postupcima kršenja ljudskih prava. Tvrdi kako već sama činjenica da je osoba zatražila međunarodnu zaštitu i da joj je ta zaštita odbijena te da je vraćena u Čečeniju za tražitelja predstavlja opasnost od mučenja i zatvaranja. U konkretnom slučaju tužiteljica, njna sestra i brat su napustili Čečeniju u trenutku kada je brat dobio poziv za regrutaciju. Sada je to čečenskim vlastima, kao i vlastima Ruske Federacije, poznato i svaki povratak u zemlju podrijetla za njih predstavlja ozbiljan rizik od proganjanja (torture, mučenja i moguće zatvaranja), jer je brat odbio služiti državi, a podredno su zbog toga i sestre iskazale neslaganje s vlasti, što ih stavlja u kontekst „neprijatelja državne vlasti”. Tuženik je naveo da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite, dok tužiteljica tvrdi da je iz svih navedenih razloga upravo osoba koja bi povratkom u Čečeniju trpila mučenje, ponižavajuće postupanje i kažnjavanje od strane državnih vlasti, jer je napustila državu u trenutku kada je brat dobio poziv za regrutaciju i time iskazala neslaganje s državnom politikom i stavom prema ratu.

2.3. Tužiteljica osporava i određeni rok za napuštanje EGP-a u trajanju od svega 8 dana, bez obrazloženja iz kojeg bi bilo vidljivo da li su i koje osobne okolnosti uzete u obzir pri određivanju navedenog roka (u rješenju nije navedena niti jedna osobna okolnost koja je uzeta u obzir), bez obrazloženja iz kojeg bi bio vidljiv značaj određenih osobnih okolnosti za utvrđivanje roka unutar zakonom određenih granica, bez obrazloženja iz kojeg bi bilo vidljivo temeljem čega je utvrđeno da ne postoje neke druge zapreke za napuštanje EGP-a i temeljem čega je utvrđeno da je određeni rok dostatan rok u kojem tužiteljica može napustiti EGP, pa tužiteljica smatra da pobijano rješenje nije obrazloženo te da je u tom dijelu nerazumljivo i ne može se ispitati. Tužiteljica smatra kako je određeni rok neprimjeren, odnosno prekratak, da ne posjeduje novčana sredstva i da bi trebao svakako biti određen drugačiji rok i to onaj od maksimalnih 30 dana, jer bi joj to svakako dalo veće šanse za primjerenu organizaciju povratka. Predlaže poništiti osporeno rješenje i odobriti joj besplatnu pravnu pomoć.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tijekom postupka utvrđeno da ženama u Čečenskoj Republici, pa tako i u Ruskoj Federaciji, ne prijeti opasnost od mobilizacije ako nisu određenog zvanja, odnosno medicinske struke. Ističe kako je tužiteljica, kao i ostali članovi njene obitelji, navodila kontradiktorne navode vezane uz napuštanje zemlje podrijetla, poziv koji je bio poslan njenom bratu te način na koji su došli do putnih isprava. Tijekom postupka tužiteljica je navela da je njen brat primio poziv za vojsku, dok je sam brat tužiteljice naveo da je otac preuzeo navedeni poziv u nekoj državnoj instituciji koja je nadležna za izdavanje poziva, a sam otac da je preuzeo poziv u mjesnom odboru. Prema mišljenju tuženika, navedeno potvrđuje kontradiktornosti vezane uz sam poziv na kojem tužiteljica i temelji svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tuženik navodi kako je tužiteljica prilikom uzimanja zahtjeva potvrdila da se dobro razumije s prevoditeljicom za ruski jezik te je vlastoručnim potpisom potvrdila zapisnik. Nadalje, sukladno članku 14. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti Ministarstvo je dužno osigurati prevoditelja za jezik za koji se opravdano pretpostavlja da ga tražitelj razumije i na kojem može komunicirati. S obzirom da je tužiteljica potvrdila poznavanje ruskog jezika i da se razumije s prevoditeljicom, tuženik tvrdi da je postupak opravdano proveden na ruskom jeziku, koji je ujedno službeni jezik Ruske Federacije, pa tako i Čečenske Republike. U odnosu na tužbeni navod da tužiteljica nikada nije tvrdila da posjeduje medicinsko znanje i vještine niti da je bila na popisu za regrutaciju, tuženik ističe kako je tužiteljica tijekom postupka navela da je zemlju podrijetla napustila zbog mobilizacije koja je prijetila njenoj braći i njoj. S obzirom na navedeno, tuženik je u postupku ustvrdio da tužiteljica ne posjeduje zvanje koje se uzima u obzir kod regrutacije žena niti da je primila poziv, što je i potvrđeno slobodnim napuštanjem zemlje podrijetla, jer bi u suprotnom sukladno članku 15. Zakona o ulasku i izlasku iz Ruske Federacije napuštanje moglo biti ograničeno. Nadalje navodi kako je prema izvješću Agencije Europske unije za azil pozivanje N na služenje vojnog roka i dalje ograničeno na svega 500 osoba godišnje. Nadalje, predsjednik Čečenske Republike potvrdio je sudjelovanje 36000 pripadnika Akhmad postrojbi u Ukrajini, ali to su pripadnici specijalnih postrojbi, za što tužiteljičin brat nema potrebne vještine i znanje. Također, navedena brojka potvrđuje da od sveukupnog broja oružanih snaga Ruske Federacije koje se koriste za rat u Ukrajini samo šest posto čine pripadnici čečenskih postrojbi.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu.

6. Tužiteljica je kao razloge za napuštanje zemlje podrijetla navela strah od mobilizacije koja je prijetila njenoj braći i njoj. Nakon što je brat dobio poziv za vojsku, sestra i ona su bile u strahu, jer znaju dosta slučajeva gdje su ženske članove obitelji prisilno odvodili u rat kao medicinsko osoblje, iako nisu bile medicinske struke. Također, ukoliko bi muški član otišao iz zemlje da izbjegne mobilizaciju, ženske članove obitelji su odvodili, zatvarali i mučili toliko dugo dok se taj muški član obitelji ne bi vratio nazad. Tužiteljica je nadodala da se u Čečenskoj Republici žene prisiljavaju davati laže izjave ispred kamera u kojima tvrde da i žene mogu držali oružje te da su spremne otići u rat. Najčešće su prisiljavane žene koje su protiv rata ili čiji su muževi ili sinovi prisilno odvedeni. Izjavila je da su predstavnici tijela vlasti dolazili u njihovu obiteljsku kuću tražeći brata te kada je brat napustio zemlju ocu su rekli da ukoliko mu se sin ne vrati, da će odvesti tužiteljicu i njenu sestru.

7. Tuženik je prihvatio samo tužiteljičine izjave o identitetu i državljanstvu, dok ostali navodi nisu ocijenjeni vjerodostojnima. Nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15, 127/17 i 33/23) niti okolnosti koje bi opravdavale priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. istog Zakona. Stoga je zahtjev odbijen, a tužiteljici je naloženo da u roku od 8 dana od izvršnosti rješenja napusti EGP, jer će u protivnom biti prisilno udaljena.

8. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1621/2024-10 od 11. srpnja 2024., poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/22-06/8325, URBROJ: 511-01-212-24-13 od 22. siječnja 2024. i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak, a rješenjem od 22. siječnja 2024. odbijen je zahtjev GĐ, brata tužiteljice, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je naloženo da u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja napusti EGP.

8.1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4359/2024-6 od 13. lipnja 2025., poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22- 06/8325, URBROJ: 511-01-212-24-23 od 17. rujna 2024. i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak, a rješenjem od 17. rujna 2024. odbijen je zahtjev GĐ, brata tužiteljice, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je naloženo da u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja napusti EGP.

9. Na raspravi 21. listopada 2025. na upit suda da li je u izvršenju presude poslovni broj: Us I-4359/24 od 13. lipnja 2025. doneseno novo rješenje o zahtjevu za međunarodnu zaštitu koji je podnio brat tužiteljice, opunomoćenica tuženika navodi da rješenje nije doneseno, jer još nije zaprimljeno mišljenje SOA-e o postojanju sigurnosnih zapreka. S obzirom na navedeno, opunomoćenica tužiteljice odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužiteljice, jer smatra da to u ovoj fazi postupka nije svrhovito te da se ne stvaraju nepotrebni troškovi.

10. Zahtjev za međunarodnu zaštitu ne može prihvatiti, kao takav, zato što član obitelji podnositelja zahtjeva osnovano strahuje od proganjanja ili je izložen stvarnoj opasnosti od ozbiljne nepravde. Međutim, prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu potrebno je uzeti u obzir takve prijetnje prema članu obitelju podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen prijetnjama od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi. S tim u vezi, i kao što je to naglašeno u uvodnoj izjavi 36. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite, članovi obitelji ugrožene osobe u pravilu su izloženi opasnosti da se i oni sami nađu u osjetljivoj situaciji (tako Sud Europske unije u predmetu M i dr., presuda C-652/16 od 4. listopada 2018., točke 44.-51.).

11. Članak 4. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite treba tumačiti na način da prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir prijetnje od proganjanja i ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdilo je li potonji, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen takvim prijetnjama (tako Sud Europske unije u predmetu M i dr., presuda C-652/16 od 4. listopada 2018.).

12. Međunarodna zaštita ne priznaje se automatski samo zato što je član obitelji podnositelja izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi, već se svaki zahtjev procjenjuje pojedinačno. Međutim, u individualnoj procjeni ne može se zanemariti ugroženost člana obitelji. Ako je član obitelji u zemlji podrijetla izložen riziku, onda i sam podnositelj zahtjeva može biti posredno ili direktno ugrožen zbog obiteljske povezanosti. To proizlazi iz uvodne izjave 36. Direktive 2011/95/EU i potvrđeno je praksom Suda EU (M, C-652/16, t. 44.–51.) – članovi obitelji ugrožene osobe u pravilu se nalaze u osjetljivoj situaciji.

13. Iako brat tužiteljice ne ulazi u krug osoba koje se u smislu članka 4. stavka 1. točke 18. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti smatraju članovima obitelji, činjenice iz bratovog predmeta mogu biti odlučne za procjenu sestrinog zahtjeva, kroz materijalnu procjenu postojanja rizika zbog obiteljske povezanosti i postupanja vlasti prema članovima obitelji u zemlji podrijetla u takvim ili sličnim slučajevima.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da osporavano rješenje nije zakonito te je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

15. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužiteljica nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom III. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15).

15.1. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Sandra Šolaja, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.500,00 eur, u skladu s čl. 6. i 9. Pravilnika te tbr. 27. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Odvjetnici je priznat trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi 06.03.2025. i 21.10.2025. po 250 bodova, dakle 750 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 1.500,00 eura.

U Zagrebu 21. studenoga 2025.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točaka I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv točaka III. i IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnica Sandra Šolaja, Zvonimirova 62, [adresa] Zagreb

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Ilica 335, [adresa] Zagreb, sa spisom

3. U spis