REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3465/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici GT, zaposlenica po punomoći i MT, zaposlenici po punomoći (SU-50/2012), protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, Pisarnica ZAGREB I, Zagreb Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja MT, zaposlenice i punomoćnice tuženika Dajane Tica, odvjetnice, dana 21. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva isplatu s osnova naknade štete u visini iznosa od 19.283,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, naknaditi tuženiku Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja RT, nastradao u prometnoj nezgodi dana 21. studenog 1998. godine u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede, da je nesreću skrivio FT BT upravljajući osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod pravnog prednika tuženika. Navodi da je obustavljen kazneni postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Ks- 29/2000 protiv FT zbog zastare kaznenog progona, te da je osiguranik tužitelja RT vodio postupak radi naknade štete pod poslovnim brojem P-530/99 i poslovnim brojem P-260/08 a koji su postupci pravomoćno okončani. Navodi da su se vodili postupci protiv ovdje tuženika pod poslovnim brojem P-560/13 i poslovnim brojem P-145/16 i da je postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P- 560/13 tuženik priznao svoju odgovornost. Tužitelj navodi da je rješenjem broj 151973 od 26.05.2009. godine osiguraniku PT priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a uzrok nastale invalidnosti je 100% ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede. Navodi da je za vremensko razdoblje od 01.07.2021. godine do 31.03.2024. godine na ime invalidske mirovine JT isplatio ukupno iznos od 19.238,15 EUR što predstavlja stvarnu štetu u skladu s čl. 161. stavak 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, ističe da je pozvao tuženika da mu naknadi štetu nastalu isplatom invalidske mirovine za navedeno razdoblje u mirnom postupku, ali je isti otklonio kao neosnovan zahtjev za naknadu štete zbog prekida uzročno posljedične veze jer bi osiguranik tužitelja po redovitom tijeku stvari ostvario pravo na starosnu mirovinu odnosno da nije nastupila stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. stavak 3. ZOOP-a. Navodi da tuženik odgovora za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba čl. 161. u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, pa stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa u visini od 19.238,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22.04.2024.g do isplate. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava uzročno posljedičnu vezu te ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti iz razloga što nije utemeljen na mjerodavnim odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP). Nadalje navodi da u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu cjelokupne mirovine isplaćene njegovu osiguraniku u određenom periodu iako na naknadu u toj visini nema pravo s obzirom na citirane zakonske odredbe, da prema dokumentaciji dostavljenoj uz tužbu tužitelj je svom osiguraniku priznao pravo na mirovinu zbog radne nesposobnosti prouzročene ozljedom na radu, a u toj situaciji ne postoji razlika iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a na koju bi tužitelj imao pravo kao na naknadu štete. Tuženik navodi kako sukladno čl. 27. ZOOP- a potrebno je utvrditi stvarnu štetu za koju tuženik odgovara po polici automobilske odgovornosti, a na koje okolnosti tužitelj ne predlaže provođenje dokaznog postupka, a teret dokaza je na tužitelju. Tuženik se protivi da se za potrebe ovog parničnog postupka koriste dokazi koji su provedeni u drugim postupcima, osporava odgovornost jer prometnu nezgodu nije skrivio osiguranik tuženika. Ističe da iz rješenja o umirovljenju proizlazi činjenica da je osiguranik tužitelja do dana priznavanja invalidske mirovine (15.12.2008. godine) imao ukupno 33 godine, 2 mjeseca i 25 dana mirovinskog staža, pa bi osiguranik tužitelja po redovnom toku stvari stekao uvjete za starosnu mirovinu najkasnije dana 01.05 2009. godine, te bi po redovitom toku stvari tužitelj od tog dana isplaćivao starosnu mirovinu svom osiguraniku. Ističe da ostvarivanjem prava na starosnu mirovinu u svakom slučaju se prekida uzročno- posljedična veza navedenog i prometne nezgode iz 1998. godine jer bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari (i da nije bilo prometne nezgode) ostvario pravo na starosnu mirovinu i tužitelj bi u utuženom periodu svakako vršio davanja po osnovi mirovine iz vlastitih sredstava i da nije bilo prometne nezgode. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Zapisnik o uviđaju, rješenje Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ks-29/2000 od 01.03.2006.g., podnesak tuženika (list 5- 10, list 33-36 spisa), presude Trgovačkog suda u Zagrebu, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, presude Županijskih sudova (list 37-45, list 45-50, list 111-290, list 299-375, list 382-386 spisa), nalaze i mišljenja vještaka (list 51-61, list 65-74 spisa), rješenje od 26.05.2009.g. (list 61-63 spisa), potvrde o isplati invalidskih mirovina (list 75-92 spisa), dopis tužitelja od 29.03.2024.g. i tuženika od 30.06.2024.g. (list 93-97 spisa).

Sud je izvršio uvid u spis Pl-260/08 (P-530/99) (list 393-483 spisa).

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženika niti da je osiguranik tužitelja RT u prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede kako to navodi tužitelj u činjeničnim navodima tužbe. Između stranaka sporna je odgovornost osiguranika tuženika, osnov i visina tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj u tijeku postupka osporava da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivao Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ističe da tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je Zakon o mirovinskom osiguranju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovine uslijed ozljede na radu, ozljede izvan rada, profesionalne bolesti te tjelesnog oštećenja. Osporava navode iz odgovora na tužbu posebice u dijelu kojim tuženik osporava odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja, te kojim se osporava uzročno posljedična veza (podnesak tužitelja od 18.09.2024. godine – list 293-298 spisa).

6. Tuženik u tijeku postupka osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 19.02.2025.g. Nadalje tuženik ističe kako je teret dokaza na okolnost utvrđivanja visine štete na tužitelju, pa odustaje od prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja, te neće uplatiti predujam za provođenje istog. Nadalje navodi da je osiguranik tužitelja, RT, umirovljen zbog ozljede na radu, a u tom slučaju ne postoji razlika mirovine iz čl. 27. ZOOP-a koja bi tužitelju dala pravo na utuženu naknadu. Tuženik ističe da je neupitna primjena odredbi čl. 27. ZOOP-a u ovom predmetu, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa je tako jasno istaknuto u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 265/2023-2 od 03.07.2024. godine donesenog po reviziji tuženika u predmetu u kojem tužitelj potražuje isplatu štete koju trpi plaćanjem iste mirovine koja je predmet ovog spora samo za period koji je prethodio periodu koji je utužen u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik odustaje od svih dokaznih prijedloga.

7. Tuženik nakon zaključenja prethodnog postupka povlači prijedlog za provođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem jer da je teret dokaza na tužitelju. Tužitelj ističe kako nema dokaznih prijedloga jer nisu sporne pretpostavke odgovornosti za štetu već je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.

8. U ovoj pravnoj stvari predmet spora je naknada štete tužitelju u visini iznosa koji je isplatio s osnova invalidske mirovine RT, osiguraniku tužitelja.

9. Između stranaka sporna je odgovornost tuženika, osnov i visina tužbenog zahtjeva te je sporno da li se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na pravni odnos stranaka odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju.

10. U tijeku ovog postupka sud je u bitnom utvrdio da je osiguranik tužitelja RT zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se zbila dana 27.11.1998. godine (list 5-8 spisa), da se vodio kazneni postupak protiv okrivljenog BT (osiguranik tuženika) te je kazneni postupak obustavljen zbog zastare (list 9-10 spisa).

Nije sporno da je tužitelj vodio protiv tuženika postupke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi naknade stvarne štete s osnova isplaćene invalidske mirovine, a koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku JT.

Sud je utvrdio u tijeku ovog postupka da je tužitelj isplatio za utuženo vremensko razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. ožujka 2024. godine iznos u visini od 19.283,15 EUR (list 75 spisa, nesporno između stranka).

11. Uvidom u spis poslovni broj P-530/99 (Pl-260/08) Općinskog suda u Zaboku utvrđeno je da je tužitelj RT, iz [adresa] podnio tužbu protiv pravnog prednika tuženika radi naknade neimovinske i imovinske štete. U postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-530/99 utvrđena je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja. Presudom i rješenjem Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P- 260/08 (P-530/99) usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, a presudom i rješenjem Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-1624/08 od 05. studenog 2008. godine potvrđena je presuda prvostupanjskog suda te je preinačena u dijelu odluke o kamatama (list 393-483, list 484 spisa).

12. Sud je nadalje utvrdio da je tužitelj rješenjem oznake Klasa: 141-02/08-01 OB: 03229460882, Urbroj: 341-25-05/3-08-135026 od 26.05.2009. godine priznao JT zbog ozljede na radu uslijed čega je nastupila opća nesposobnost za rad pravo na invalidsku mirovinu počev od 01.01.2009. godine (list 61-63 spisa).

13. U tijeku ovog postupka tuženik osporava osnov i visinu štete te ističe kako dokumentacija koju tužitelj dostavlja uz tužbu na okolnost osnova i visine štete nije dokaz za utvrđivanje odgovornosti i osnova štete imajući u vidu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj navodi da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

Sud je sukladno čl. 288.a. stavak 2. ZPP-a upozorio stranke da je potrebno provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem kako bi se utvrdilo da li postoji razlika između isplaćenih iznosa koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku i iznosa koje bi tužitelj trebao isplatiti osiguraniku tj. pretpostavljene starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u utuženom vremenskom razdoblju da nije bilo štetnog događaja.

14. Između stranaka sporno je da li je nastala stvarna šteta tužitelju, a koji osnov i visinu štete tuženik osporava.

Nadalje je sporno između stranaka da li tužitelju pripada naknada štete s osnova isplate invalidske mirovine primjenom odredbi čl. 160. do 162. Zakona o mirovinskom osiguranju te da li je tužitelj isplatom invalidske mirovine pretrpio stvarnu štetu sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima.

15. Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplate koje je tužitelj vršio svom osiguraniku, u odredbi čl. 160. st. 1. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje ta isplata. Stavkom 2. članka 160. citiranog Zakona propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe dok je čl. 163. st. 1. citiranog Zakona propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju se odredbe ovoga Zakona (čl. 163. st. 7. Zakona).

Odredbom čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

16. Sud nije prihvatio navode tužitelja kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji definira stvarnu štetu kao štete koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu. Sud je u ovoj pravnoj stvari primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZOMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva isplatu naknade štete od tuženika u visini iznosa od 19.283,15 EUR za vremensko razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do 31. ožujka 2024. godine koju štetu je u utuženom razdoblju isplatio korisniku tj. svojom osiguraniku koji je u prometnoj nezgodi stradao, a koju je prema tvrdnjama tužitelja skrivio osiguranik tuženika. Sud ističe kako između tužitelja i tuženika ne postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu jer osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (vozača) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Naime odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP-a propisana je obveza društva za osiguranje za sklapanje Ugovora o osiguranju, sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja, a odredbama tog zakona uređen je i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja, dok je obveza tuženika za naknadu štete tužitelju u konkretnom slučaju regulirana odredbom čl. 27. ZOOP.

Sud je odlučujući o zahtjevu tužitelja imao u vidu i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. odlučujući o pitanju tuženika „Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode)“ iznio sljedeće shvaćanje: „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina.“ U navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske izričito je navedeno da se na ovakve slučajeve primjenjuje Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (isplate mirovine) a radilo se o slučajevima u kojima su isplate mirovina vršene i u razdoblju nakon 2013. kada je stupio na snagu ZOMO, pa zapravo nema dvojbe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da se primjenjuje ZOOP.

Tako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odlukama poslovni broj Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022.g., poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. g. poslovni broj Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020. godine za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine stvarna štete koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do stjecanja prava na invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

Sud je između različitih stajališta koje su zauzeli viši sudovi, a što proizlazi iz odluka Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovoj pravnoj stvari primijenio stajalište zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. godine iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

17. Tuženik u ovoj pravnoj stvari tvrdi kako tužitelj nije dokazao da bi pretrpio stvarnu štetu dočim tužitelj tvrdi da mu je tuženik u obvezi isplatiti utuženi iznos sukladno čl. 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju.

18. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tuženik je povukao prijedlog za provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem jer da je teret dokaza na tužitelju. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne predlaže provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja sporne činjenice visine pretrpljene stvarne štete za razdoblje od 01.srpnja 2021. godine do 31. ožujka 2024. godine te da li postoji novčana razlika između obiteljske mirovine koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svom osiguraniku tj. da li je manji od iznosa mirovina koju bi u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svom osiguraniku JT da nije bilo štetnog događaja. Tužitelj je stajališta da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju a ne odredba čl. 27. ZOOP-a, pa u tom smislu navodi da sud može utvrditi osnov i visinu tužbenog zahtjeva na temelju dostavljene dokumentacije koja prileži u spisu.

19. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja visine stvarne štete, a koju činjenicu je tužitelj na kojem je teret dokaza trebao dokazati imajući u vidu da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje čl.27. ZOOP-a kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

Slijedom navedenog kako tužitelj nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva to je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan sve kao pod točkom I. izreke presude.

20. Sud je odlučivao o troškovima parničnog postupka sukladno čl. 154. stavak 1. ZPP- a te je tuženiku priznat trošak sastav odgovora na tužbu od 24.07.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 18.02.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.02.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.10.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), ukupno 2.000,00 EUR te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 500,00 EUR, ukupno 2.500,00 EUR.

Na dosuđeni iznos sud je tuženiku dosudio i zateznu kamatu tekuće od dana presuđenja do dana isplate (čl.151. stavak 3. ZPP-a).

U Zagrebu, 21. studenog 2025. godine

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud, pisanim putem u 4 primjerka.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po punomoćniku