Poslovni broj: P-528/2024-30
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Josip Petrović, odvjetnik iz Zlatara , Kaštelska 4 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici TN , Ana Katarina Grubišić i Margita Kiš Kapetanović odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 7. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Josipa Petrovića , odvjetnika iz Zlatara , a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika , dana 21. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 2.111,11 Eura zajedno s zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to kako slijedi:
na iznos od 5,37 eura tekućim od 15.11.2008.,
na iznos od 12,40 eura tekućim od 16.1.2009.,
na iznos od 12,58 eura tekućim od 17.2.2009.,
na iznos od 6,05 eura tekućim od 18.3.2009.,
na iznos od 7,86 eura tekućim od 15.4.2009.,
na iznos od 8,34 eura tekućim od 16.5.2009.,
na iznos od 5,58 eura tekućim od 13.6.2009.,
na iznos od 6,25 eura tekućim od 17.7.2009.,
na iznos od 3,70 eura tekućim od 15.8.2009.,
na iznos od 7,00 eura tekućim od 12.9.2009.,
na iznos od 3,82 eura tekućim od 14.10.2009.,
na iznos od 5,46 eura tekućim od 12.11.2009.,
na iznos od 5,20 eura tekućim od 15.12.2009.,
na iznos od 10,47 eura tekućim od16.1.2010.,
na iznos od 13,28 eura tekućim od11.2.2010.,
na iznos od 12,12 eura tekućim od 11.3.2010.,
na iznos od 16,65 eura tekućim od 13.4.2010.,
na iznos od 20,66 eura tekućim od 13.5.2010.,
na iznos od 24,60 eura tekućim od 12.6.2010.,
na iznos od 30,10 eura tekućim od 13.7.2010.,
na iznos od 24,81 eura tekućim od 13.8.2010.,
na iznos od 39,67 eura tekućim od 14.9.2010.,
na iznos od 34,58 eura tekućim od 14.10.2010.,
na iznos od 36,45 eura tekućim od 13.11.2010.,
na iznos od 43,46 eura tekućim od 14.12.2010.,
na iznos od 53,63 eura tekućim od 11.1.2011.,
na iznos od 41,37 eura tekućim od 11.2.2011.,
na iznos od 45,04 eura tekućim od 11.3.2011.,
na iznos od 40,36 eura tekućim od 11.4.2011.,
na iznos od 50,54 eura tekućim od 11.5.2011.,
na iznos od 62,77 eura tekućim od 1.6.2011.,
na iznos od 62,50 eura tekućim od 11.7.2011.,
na iznos od 103,32 eura tekućim od 11.8.2011.,
na iznos od 64,99 eura tekućim od 11.9.2011.,
na iznos od 60,24 eura tekućim od 11.10.2011.,
na iznos od 60,55 eura tekućim od 11.11.2011.,
na iznos od 60,57 eura tekućim od 11.12.2011.,
na iznos od 65,87 eura tekućim od 11.1.2012.,
na iznos od 68,97 eura tekućim od 11.2.2012.,
na iznos od 69,36 eura tekućim od 11.3.2012.,
na iznos od 67,26 eura tekućim od 11.4.2012.,
na iznos od 68,33 eura tekućim od 11.5.2012.,
na iznos od 70,62 eura tekućim od 11.6.2012.,
na iznos od 67,96 eura tekućim od 11.7.2012.,
na iznos od 68,18 eura tekućim od 11.8.2012.,
na iznos od 63,60 eura tekućim od 11.9.2012.,
na iznos od 65,11 eura tekućim od 11.10.2012.,
na iznos od 68,38 eura tekućim od 11.11.2012.,
na iznos od 67,37 eura tekućim od 11.12.2012.,
na iznos od 69,00 eura tekućim od 11.1.2013.,
na iznos od 64,77 eura tekućim od 11.2.2013.,
na iznos od 63,99 eura tekućim od 11.3.2013., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.117,78 Eura s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.380,06 s zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1.Tužitelj FN u tužbi tvrdi da je s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d., Zagreb dana 24. veljače 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206246721, kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, s time da se tužitelj sukladno čl. 2. predmetnog Ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je čl. 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,66 % godišnje, međutim tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 5,66 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan, a osim toga, kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva i tužitelju prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani ni mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, pače , tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom i značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke tako da je razvidno kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (kamatna stopa i valutna klauzula vezana za švicarski franak), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi njegova kreditna obveza, a da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu te tužitelj osim toga tvrdi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima" , s time da tužitelj tvrdi da prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ,,Narodne novine '' . br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite tako da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika te je osim toga čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine br. '' 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla pa je stoga tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao i s obzirom na navedeno , kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,66 % godišnje te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,686825 CHF tako da tužitelj od tuženika potražuje preplaćene iznose te zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa tužitelj traži isplatu iznosa od 2.310,40 Eura/17.407,72 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je podneskom od 25. kolovoza 2023. nakon nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Mladena Pavetića precizirao tužbeni zahtjev tako da s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja-valutne klauzule traži isplatu iznosa od 2.111,11 Eura/15.906,15 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. , Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve, kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu te tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na iznose dospjele prije 12. listopada 2017. , zatim tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, jer iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje motornog vozila, ali tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe te zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati i budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok što se tiče valutne klauzule , tuženik tvrdi da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora te je valutna klauzula izrijekom zakona dopuštena, legitimna ugovorna odredba, a nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, jer se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa se ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, s time da tuženik tvrdi da također nije sporan niti drugi bitan sastojak Ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata, jer je ugovorena početna kamata od 5,60%, a osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima je platiti redovnu kamatu tako da je kamata određena Ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose te nadalje tuženik tvrdi da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF i da je tečaj CHF prema Euro/Dem , a time i prema hrvatskoj kuni tečaj, koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan, a kao što Hrvatska narodna banka „štiti“ tečaj kune prema Euru tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema Euru, a time posredno i tečaj kune prema CHF, dakle činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute pa tuženik tvrdi da on kao banka ne samo da nije znala nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, a osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Fguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja Eura, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke pa je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / Eura, pače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Vice-guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena te nadalje tuženik ističe da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije dok što se tiče informacije kako Hrvatska narodna banaka štiti tečaj kune prema Euru , radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. te je na istu upozorio tadašnji Fguverner Hrvatske narodne banke prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru te standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje Fguverner Hrvatske narodne banke i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita te je tuženik o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu tako da je tuženik korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF i banka je za to imala točno određene smjernice, kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, a isto tako tuženik ističe da je bio posljednja banka, koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama, pače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju i iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, pače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila na valutni rizik, a od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja i tužitelj zapravo nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci T (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ , dakle, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF i tuženik tvrdi da je jasno da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. te isto tako tuženik ukazuje na pravno shvaćanja Suda Europske unije u presudi br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. SC Banca Transilvania SA, br. ECLI: EU:C :2020:5321 u kojoj je potvrđeno pravno shvaćanje tuženika da kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti i isto tako tuženik ukazuje da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava i stoga je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu, kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava na osnovi čl. 1. st 2. Direktive 93/13/EEZ i presude br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. pa time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule pa slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i tuženik traži naknadu troškova parničnog s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. U ovom predmetu dana 7. studenog 2023. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku donio je presudu , kojim je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naložio tuženiku naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.611,53 EUR- a s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 7. studenog 2023. pa do isplate dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 781,03 Eur s zakonskom zateznom kamatom.
5. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Gž-4923/2023-2 od 24. rujna 2024. u cijelosti ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
6. Tužitelj je podneskom od 1. listopada 2025. precizirao tužbeni zahtjev na način naveden u toč. I. izreke presude.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kupnji motornog vozila od 24. veljače 2006. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podgajskog poslovni broj: Ou-230/06 od 24. veljače 2006.,uvid u Suglasnost o zapljeni od 24. veljače 2006., uvid u promet po kreditu ( list 14 do 18 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 19 do 21 spisa ), uvid u dokumentaciju ( list 34 do 78 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo , financije i devizno poslovanje Mladena Pavetića i saslušan je tužitelj FN, kao stranka u svrhu dokazivanja .
8. Nesporno je da je FN s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb dana 24. veljače 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206246721, kojim se Ugovorom u čl. 1. tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti ,uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom , a rok otplate kredita bio je ugovoren na 84 mjeseca , s time da se tužitelj sukladno članku 2. predmetnog Ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,66 % godišnje te se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila marke : Opel, tip: Astra 3, model ,, Cosmo '' , godina proizvodnje 2006. , a u čl. 6. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 330,10 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.
9. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa] Vlaste Podgajskog pod brojem: Ou-230/06 od 24. veljače 2006.
10. Nesporno je da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit.
11. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora , koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu čl. 1, i 6. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta- devizni tečaj , da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , sporna je visina tražbine i tijek zakonskih zateznih kamata.
12. Tužitelj se osnovano poziva na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika .
13. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
15. Tužitelj FN je izjavio, saslušan u svrhu dokazivanja, da je uzeo kredit kod tuženika, a namjena tog kredita bila je kupnja automobila te se ne sjeća u kojem iznosu je bio taj kredit , a također se ne sjeća na koliko rata je bila otplata tog kredita, s time da tvrdi da je u cijelosti otplatio predmetni kredit.Tužitelj navodi da kada je uzimao predmetni kredit u poslovnici Zagrebačke banke u [adresa] nije mu ništa objašnjeno u vezi tečaja CHF niti mu je bilo što rečeno o stabilnosti tečaja CHF. Tužitelj se ne sjeća da li mu je od strane banke bilo što rečeno i objašnjeno o promjeni kamatne stope i kriterijima za promjenu iste. Tužitelj tvrdi da je tijekom otplate kredita došlo do povećanja rate kredita, ali se nije informirao kod tuženika zbog čega je došlo do promjene tečaja CHF.Tužitelj nadalje tvrdi da je kupio predmetni automobil za osobne potrebe, a nije obavljao nikakvu profesionalnu i sličnu djelatnost , odnosno nije imao u vlasništvu obrt niti tvrtku, a u vrijeme kada je uzeo predmetni kredit radio je u Općoj bolnici u Zaboku. Tužitelj navodi da je osobno otplaćivao predmetni kredit te to nije nitko drugi činio u njegovo ime i sve je plaćao preko banke. Tužitelj tvrdi da se zapravo ne sjeća predmetnog ugovora o kreditu niti tko ga je sastavljao, ali je pročitao taj ugovor te nakon što ga je pročitao , ništa posebno u svezi s tim nije pitao. Tužitelj navodi da je uzeo kredit u CHF, a ne u drugoj valuti, jer su mu u banci prilikom potpisivanja Ugovora govorili da je to za njega povoljnije. Tužitelj se ne sjeća da li je u svezi s predmetnim ugovorom išao kod Javnog bilježnika da isti ovjeri. Tužitelj nadalje tvrdi da je predmetni Ugovor bio pisan sitnim tiskanim slovima, a da prije sklapanja Ugovora nije ,,gledao '' kakav je tečaj CHF , s time da zna što znači valutna klauzula i da je ista bila u Ugovoru , kojeg je on potpisao.
16. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog ,anuiteta uslijed rasta tečaja već je, pače, tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza, s time da iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da mu od strane banke nije ništa objašnjeno u vezi tečaja CHF niti mu je bilo što rečeno o stabilnosti tečaja CHF.
17. Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.
18. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
19. Također valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet DN protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
20. Slijedom navedenog ništetni su čl. 1, i čl. 6 predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta -valutna klauzula.
21. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' 35/05 i 41/08 –dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
22. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
23. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladenu Pavetiću na okolnost visine tražbine, odnosno visine mjesečnih preplaćenih iznosa i ukupno plaćenog iznosa s osnova nedopuštene valutne klauzule.
24. Prema nalazu i mišljenju vještaka ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja-valutna klauzula za razdoblje od 10. travnja 2006. do 13. ožujka 2013. iznosi 2.111,11 Eura, a kod preračunavanja u kunsku protuvrijednost , korišten je srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan uplate rate kredita.
25. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka stavio primjedbe, jer da je vještak odstupio od zadatka, i nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita već je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna, s time da tuženik ističe kako uzimanje u obzir samo činjenica, koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke, a i do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, Hrvatske narodne banke pa u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule , posljedica je njeno neprimjenjivanje.
26. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.
27. Nadalje , iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač
28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladena Pavetića, koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije i izračuna u kojem je jasno prikazao u tablicama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF , koji tečaj se je mijenjao, pri čemu je rastao mjesečni anuitet tužitelju pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka tako da je odbijen prijedlog tuženika za dopunu vještačenja kao nepotreban budući da je financijski vještak u dovoljnoj mjeri proveo vještačenje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
29. S obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da je on prema predmetnom Ugovoru o kreditu preplatio mjesečne anuitete zbog promjene deviznog tečaja-valutne klauzule u ukupnom iznosu od 2.111,11 Eura pa je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude pri čemu valja reći da nakon preciziranja tužbenog zahtjeva , zbroj pojedinačnih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata odgovara iznosu od 2.111,11 Eura.
30. Tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.
31. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.
32. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.
33. U svezi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ja presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio tužbe u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. listopada 2022. tako da nije proteklo 5 godina ,koliko iznosi zastarni rok prema čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.
34. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 25. kolovoza 2023. zbog povečanja tužbenih zahtjeva u dijelu , koji se odnosi na isplatu za mjesec veljaču 2013.
35. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a prema stavku 3.istog članka Zakona tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
36. U konkretnom slučaju tužitelj je podneskom od dana 25.kolovoza 2023. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev ,jer prvotno tužitelj traži isplatu iznosa od 2.310,40 Eura/17.407,72 kuna dok podneskom od 25. kolovoza 2023. traži iznos od 2.111,11 Eura pa se sukladno čl. 191. st. 3. ZPP-a ne radi o preinaci tužbe tako da je takav prigovor tuženika neosnovan.
37. Tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač.
38. Takve tvrdnje tuženika nisu osnovane , jer je tužitelj tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača budući da je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
39. Naime , predmetni kredit je bio namjenski za kupnju automobila , kao što tužitelj to tvrdi u svom uvjerljivom i logičnom iskazu , a automobil je koristio za svoje osobne potrebe te nije imao otvoren obrt niti je bio vlasnik tvrtke već je bio zaposlen u Općoj bolnici Zabok , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit tako da je tužitelj bio potrošač i radilo se o potrošačkom kreditu.
40. Tuženik u svojim podnescima navodi i prigovor prijeboja tražbine , međutim takav prigovor prijeboja nije određen te nije naveden iznos tražbine , koje bi tuženik prebio s tražbinom tužitelja pa takav prigovor nije osnovan.
41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za: sastav tužbe od 11. 6. 2019. po tbr. 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23.12.2022. po tbr. 8/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 27.2.2023. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 28. 8. 2023. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi od dana 3. 10.2023. po tbr.9/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 1. 10. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 7. 10. 2025. po tbr 9/1 100 bodova a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.400,00 Eur te PDV od 25% u iznosu od 350 Eur čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 Eura, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,78 Eura te troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,56 Eura tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.117,78 Eura na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 21. studenog 2025.
42. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.380,06 Eur s zakonskom zateznom kamatom.
U Zaboku 21. studenog 2025.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda ,Županijskom sudu u Zagrebu.
Dostaviti:
1. Josip Petrović, odvjetnik iz Zlatara , Kaštelska 4
2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Importanne, Iblerov trg
10/VII
