REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-315/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Metelka, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 21. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu 71024541200 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 17.11.2004. godine, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 da isplati tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 650,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2004. pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.528,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenoga 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 16,78 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 18. siječnja 2025. podnijela tužbu navodeći da je sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 71024541200 dana 17.11.2004. na iznos od 64.984,62 EUR. Navedeni kredit isplaćen je tužiteljici 20.12.2004. Ugovorom o namjenskom kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 64.984,62 EUR obračunate prema srednjem tečaju za EUR Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 513,78 EUR. Ugovorne strane su člankom 2. ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita tužiteljici s osnove naknade za obradu kredita ustegnuo iznos od 4.900,00 HKR. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i to u neodređenom iznosu od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti je određena u konkretnom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a te kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 2. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi kolika je ta naknada, na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Ništetnost sporne odredbe članka 2. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 2. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP- a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga tužiteljica pred laže da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužiteljice da plati sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, da sud naloži tuženiku da joj isplati s osnove plaćenih troškova iznos od 667,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 01.12.2004. do isplate te da joj tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor zastare, osporava tijek zakonskih zateznih kamata, da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje navodi da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu ništetne, već su jasne, lako uočljive i razumljive kao takve te da tužiteljica nje niti dokazala svoje tvrdnje da bi osporene odredbe Ugovora o kreditu prouzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu s prilozima (stranica 8-18 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 19-26 spisa), prometi po kreditu/specifikacija (stranica 27-34 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 71 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (stranica 72-73 spisa), proizvodi za domaće i strane fizičke osobe financiranje krediti (stranica 77-81 spisa), potvrdu o naplaćenoj naknadi (stranica 105 spisa), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 106-110 spisa) i saslušao tužiteljicu (stranica 124 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj 71024541200 od 17. studenoga 2004. kojim su ugovoreni troškovi vezani uz sklapanje Ugovora, zahtjev rad isplate na ime ništave odredbe o troškovima za obradu kreditnog zahtjeva iznosa od 667,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2004. do isplate jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

6. Neosnovan je prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer sud smatra da je naznačena vrijednost u skladu s vrijednosti postavljenog deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva. Naime, u ovoj pravnoj stvari dokazi se izvode u pogledu osnovanosti oba zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju oba zahtjeva pri čemu se ističe da sama vrijednost predmeta spora nije od značaja, niti za ovlaštenje za zastupanje, niti za sastav suda, niti za vrstu postupka.

7. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja postavila konačni tužbeni zahtjev u pogledu kondemnatornog dijela zahtjeva na isplatu iznosa od 650,34 eura sa pripadajućim zateznim kamatama podneskom od 27. svibnja 2025. (stranica 115-116 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja. Kako je tužiteljica u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev u iznosu od 667,12 eura povukla tužbu za iznos od 16,78 eura, a tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju, to je odlučeno u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP kao u izreci rješenja.

8. Člankom 2. Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena je obveza tužiteljice da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

9. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

10. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o troškovima vezanim uz sklapanje Ugovora i visini tih troškova.

12. Tužiteljica je iskazala da je sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom 2004. godine u svrhu kupnje stana. Prilikom obrade kreditnog zahtjeva naplaćena joj je takozvana ulazna naknada. Pročitala je Ugovor o kreditu, međutim, nitko joj ništa nije rekao oko plaćanja navedene naknade. Koliko se sjeća navedena naknada joj je ustegnuta prilikom obrade kredita. Koliko se sjeća, naknada je uzeta iz visine odobrenog kredita. Nije mogla utjecati na odredbe Ugovora o kreditu pa tako ni na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. U banci joj nisu rekli na što se naknada odnosi i koji se troškovi time pokrivaju.

13. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije bila informirana o visini troškova vezanih uz sklapanje Ugovora o kreditu jer takav iskaz ocjenjuje uvjerljivim te tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi eventualno bilo utvrđeno drugačije činjenično stanje. Sud smatra istinitim iskaz tužiteljice kada navodi da joj nije rečeno o kojem iznosu troškova se radi i na što se točno ti troškovi odnose.

14. Također sud prihvaća istinitim iskaz tužiteljice da joj je kredit bio potreban za kupnju stana, a iz čega slijedi da je tužiteljica potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP/03.

15. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje troškova za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

17. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Nadalje, prema članku 142. ZOO/91 opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

19. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača.

23. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati troškove vezane uz sklapanje Ugovora u visini Odluke o Tarifi naknada za usluge koje obavlja banka.

24. Kako je odredba Ugovora o namjenskom kreditu ništava u članku 2. kojim se korisnik kredita obvezuje platiti sve troškove i naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je tuženik primio po osnovi koje su utvrđene ništavima.

25. Sud je radi utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva izveo dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen 17.11.2004. te je isplaćen 20.12.2004. Ugovoreni iznos kredita iznosio je 64.984,62 EUR, te iznos ulazne naknade od 1,0% iznosi 654,91 EUR što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 EUR= 7,481945 kn) daje iznos od 4.900,00 kn što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR daje iznos od 650,34 EUR. Dana 20.12.2004. tužiteljici je naplaćena ulazna naknada što je razvidno iz potvrde koju je dostavila tužiteljica na zahtjev vještaka. Ukupan iznos naknade koji je tužiteljici obračunat i naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 650,34 eura.

26. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te je tužiteljica u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka postavila tužbeni zahtjev podneskom od 27.05.2025. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

27. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 650,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2004. do isplate primjenom članka 214. ZOO/91 budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade i troškova. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO/05).

28. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništavosti članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji se odnosi na obvezu korisnika kredita na plaćanje svih naknada sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

29. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva donošenjem ove presude.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 07.03.2025. (Tbr. 8/1- 100 bodova), zastupanja na ročištu 28.03.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 27.05.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 29.10.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) te je ukupno tužiteljici priznato 500 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura uz porez na dodanu vrijednost od 250,00 eura odnosno ukupno 1.250,00 eura.

31. Također joj je priznat trošak predujma za vještačenje u iznos od 199,08 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 eura čime je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.528,72 eura, dok je u ostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 01.10.2025. obzirom na to da je navode iznesene u predmetnom podnesku tužiteljica mogla iznijeti u podnesku od 27.05.2025. za koji joj je priznat trošak sastava podneska te joj nije priznat trošak naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

32. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO/05 tekuće od presuđenja do isplate.

33. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 21. studenoga 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje o plaćanje pristojbe za presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.