REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. Pr-115/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. LJ iz OD Vukić & partneri iz Rijeke, protiv tužene Opće bolnice Pula-Pola, Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, zastupane po pun. Ediju Slivaru odvjetniku iz Pule, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 14. studenog 2025. godine održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 21. studenog 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženoj Općoj bolnici Pula - Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543 da tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati bruto iznos od 2.780,16 EUR (slovima:dvijetisućesedamstoosamdeseteuraišesnaestcenti) zajedno sa propisanim z zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose kako slijedi:
• • na iznos od 254,35 EUR od 16.02.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 216,00 EUR od16.03.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 154,28 EUR od 16.04.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 245,45 EUR od 16.05.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 156,52 EUR od 15.06.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 406,90 EUR od 16.07.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 126,26 EUR od 15.08.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 227,34 EUR od 14.09.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 142,11 EUR od 16.10.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 111,22 EUR od 16.11.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 162,41 EUR od 14.12.2019. godine pa do isplate,
• • na iznos od 135,65 EUR od 16.01.2020. godine pa do isplate,
• • na iznos od 174,89 EUR od 15.02.2020. godine pa do isplate,
• • na iznos od 88,88 EUR od 14.03.2020. godine pa do isplate,
• • na iznos od 177,90 EUR od 16.04.2020. godine pa do isplate,
pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
II Odbija se tužitelj prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva glede isplate zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima iz točke I izreke ove presude, kao neosnovan.
III Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.000,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st.2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 21.11.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
IV Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se tužba tužitelja prema tuženoj povučena za bruto iznos glavnice od 5.183,20 eura sa kamatom na isti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je tužitelj je u razdoblju od 01. prosinca 2013. godine do danas neprekidno zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktor medicine specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja u tuženikovom Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje. U navedenom razdoblju tužiteljeva plaća regulirana je, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 149/09 –u daljnjem tekstu: ZR/09), Zakona o radu (NN 93/14 –dalje ZR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15 –dalje: KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18 –dalje KU/18) Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12 –dalje: TKU/12) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17 –dalje: TKU/17). Navodi u bitnom da odredbe čl. 86 ZR/09, kao i čl. 94. ZR/14 propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Nadalje u bitnom navodi da tužitelj ima pravo na navedene dodatke na plaću, i to kumulativno, za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate. Naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, sukladno odredbi iz čl. 51. st. 1. KU/13. Ta naknada sukladno toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati. To je i po prirodi stvari opravdano, obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, za koje KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. To je i po prirodi stvari opravdano, obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, za koje KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Obzirom da tuženik nije tužitelju isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, samim time je tužitelj uskraćen za puni iznos naknade za godišnji odmor, koja sukladno gore citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Na isti je način tužitelju uskraćeno pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost sa posla ili bolovanje do 42 dana, u utuženom razdoblju. Kao što je već iznijeto, tuženik nije jedini poslodavac u zdravstvu u Republici Hrvatskoj koji je plaće liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima isplaćivao na način protivan odredbama Kolektivnih ugovora i zakona, kako je opisano u prethodnim točkama ove tužbe. Takvu su praksu imali i drugi javni poslodavci u zdravstvu za koje je Ministarstvo vršilo centralni obračun plaća pa se stoga pred sudovima u RH vode brojni slični postupci radi isplate dijela plaća. Sudska je praksa o pravnim pitanjima iznijetim u ovoj tužbi već zauzela jedinstveni stav, dajući za pravo radnicima koji potražuju sve gore navedene dodatke na dio plaće koji predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izdao priopćenje da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2019., zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu, zauzeto pravno shvaćanje da zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu, pozivajući se na presudu VSRH posl. br.: Revr 206/2012 i dr. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik kao poslodavac ističe da u cijelosti isplaćuje plaću tužitelju kao i svim ostalim radnicima na temelju ugovora o radu i po odredbama kolektivnog ugovora, a obračun plaće za sve radnike izvršava se temeljem zakonskog propisa po programu za obračune plaća, tzv. Centralni obračun podataka (COP), koji program je temeljem zakonskog propisa izradila i vodi Financijska agencija, a uveden je u primjenu u lipnju/srpnju 2014. godine. Dakle, Fina kao operater na tome programu izvršava obračun plaća za sve institucije predviđene propisom pa tako i za tuženika i tuženik nema nikakvog utjecaja u obračun plaća, može samo unijeti podatke o radnicima i ostvarenim radnim satima, a ostale elemente obračuna plaće, dodatke i slično, temeljem primjene kolektivnog ugovora i njegovog tumačenja provodi u svojem djelovanju Fina, primjenjujući sve zakonske propise i tumačenja tih propisa u njihovoj primjeni. Stoga i prije svega, tuženik smatra da je tužitelj u slučaju da je smatrao da se njemu pogrešno obračunava plaća ili neki dodatak na plaću, dakle da se je neko njegovo pravo kao radnika prekršilo, morao se je prethodno obratiti vansudskim zahtjevom za zaštitu prava tužitelju kao poslodavcu da bi mogao ovu tužbu uložiti. Naime, u suštini ovoga spora nije da li tužitelju pripada neka isplata nekog novčanog iznosa već je suština spora u tome da tužitelj kao radnik tvrdi da se njemu krši neko radno pravo i obračunava mu se dodatke, slično kao da se potražuje da mu nije određen dnevni odmor te je time radio prekovremeno ili da nije koristio dnevni odmor. Dakle, prije predloženog sudskog vještačenja je tužitelj već zaključio da je njemu uskraćena isplata određenih iznosa dodataka na plaću ali prije dolaska do stupnja financijskog vještačenja, potrebno je nedvosmisleno utvrditi dali tužitelju po propisima pripadaju određene isplate a da bi se to utvrdilo, sud će uz tvrdnje koje iznosi tužitelj u tužbi i njegova tumačenja zakonskih propisa na tu temu i ostalog, morati konkretno utvrditi koje dodatke smatra sud pravilnim da se primjenjuju i nakon toga će financijski vještak moći izvršiti svoju zadaću, računanja razlika, što je i njegov djelokrug rada. Naime, da bi se utvrdilo dali tužitelj ima neko radno pravo, odnosno pravo na obračun nekog dodatka na plaću, mora postojati izričito postavljeni zahtjev da mu se to pravo prizna, dokazi da to pravo pripada tužitelju temeljem propisa i tumačenja odredbi kolektivnog ugovora. Obvezatno tumačenje propisa – kolektivnog ugovora daje zajedničko povjerenstvo, tumačenje se daje u formi zaključaka koji se usvajaju na sjednici Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Navodi da tuženik primjenjuje sve propise i tumačenja. Tužitelj u tužbi citiran i mišljenje Vrhovnog suda RH, o priznavanju dodataka na plaću u vrijeme prekovremenog rada ali ne navodi da je nakon toga mišljenja Vrhovni sud RH u revizijskim odlukama dopunio svoje mišljenje na način da je precizno utvrdio u kojemu trenutku se započinje obračunavati prekovremeni rad. Tuženik tvrdi da propise i tumačenja o isplati plaća primjenjuje pravilno a nije za očekivati da bi se moglo pripisati državi koja donosi te zakonske propise i uređuje njihovu primjenu i tumačenje neka slaba namjera ili pokušaj da radnike nepravilnim obračunom plaća dovodi u položaj oštećene osobe. Konkretno, ako kolektivno pregovaranje dovede do uređenja nekog područja radnih odnosa do određene situacije ili stanja, svaki radnik koji smatra da se njemu krše prava iz radnog odnosa ima pravo uložiti zahtjev za zaštitu prava i nakon obavezujućega tumačenja zajedničkog povjerenstva može očekivati da će to mišljenje biti primijenjeno i da će ili dobiti razliku plaće ili je neće dobiti. Nadalje, u drugi sudskim sporovima koje vode ostali radnici, utvrđeno je da liječnici za vrijeme dežurstva ne ostvaruju određene dodatke jer je to rad u tzv. „dežurstvu“ koje je kolektivnom ugovorom vrlo jasno uređeno i isključuje način obračuna plaće koji sada potražuje tužitelj. Prije svega, strane ugovornice koje su zaključile kolektivni ugovor (radnici i poslodavci) preko svojih predstavnika predvidjeli su da će se u slučaju pogrešne primjene odredbi kolektivnog ugovora o tome odlučiti arbitražom koju će sazvati ugovorne strane a ne može se bez odluke takve arbitraže smatrati da neka od strana ugovornica pogrešno primjenjuje odredbe kolektivnog ugovora i da se time omogućuje pojedinom radniku pravo da svoje tražbine na razliku plaće ostvaruje tužbom sudu. Naime, prema sadašnjem stanju stvari, kolektivni ugovor je na snazi, niti jedna od ugovornih strana nije smatrala da nešto sporno postoji da bi sazivala arbitražu i dakle sve je u najboljem redu. Nadalje, očito je da za prethodno razdoblje, dakle prije 1. siječnja 2019. godine, vođen određen broj sudskih postupaka kod različitih sudova i protivi različitih poslodavaca ali isto tako je nastavljeno kolektivno pregovaranje te je radnicima – liječnicima u novim aneksima kolektivnog ugovora priznato još određenih dodataka te se to i isplaćuje. Dakle, bez obzira na to da tužitelj ne mora znati što mu pripada od dodataka i može u tužbi napisati da mu pripadaju svi dodaci, potrebno je napomenuti da su neki dodaci priznati zaključenjem aneksa a ostali dodaci nisu priznati i ne isplaćuju se a prema jednoj revizijskoj odluci koja je prispjela u sadašnju stvarnost, ipak ima nekog značaja zaključeni kolektivni ugovor i njegovi aneksi, preciznije rečeno odredbe kolektivnog ugovora moraju se primjenjivati. Slijedom navedenog tužena je predložila odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 7-10 spisa, 30-31 spisa, 37-97 spisa, 100-113 spisa-nalaza i mišljenja, specificiranog tužbeni zahtjev od 16.05.2025.g. zaprimljen 19.5.2025.g. na listovima 118 do 119 spis.
4. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj na listovima 118 do 120 spisa osnovan je u cijelosti.
5. U prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica je potraživala od tužene na ime glavnice ukupan iznos od 7.963,36 eura, list 6 spisa, da bi u konačnici smanjila tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka na iznos glavnice od 2.780,16 eura sa kojim djelomičnim povlačenjem se tužena suglasila sukladno članku 193 st. 1 ZPP- a na ročištu od 14.11.2025.godine, pa je rješenjem valjalo utvrditi da je tužba tužitelja prema tuženoj povučena za bruto iznos glavnice od 5.183,20 eura sa kamatom na isti.
6. Predmet ovog spora je u konačnici zahtjev tužitelja za isplatom plaće za neisplaćene dodatke na prekovremeni te razlika za manje obračunate iznose naknade za godišnji odmor i bolovanja, sukladno jasnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva u konačnici za razdoblje od 1.1.2019. pa do 31.3. 2020.godine (ispravljeno na ročištu od 24.1.2025.godine).
7. Između stranaka nije sporna činjenica da je u predmetnom razdoblju tužitelj bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu na radnom mjestu doktora medicine specijalista anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja što proizlazi kako iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke o čemu će biti riječi u nastavku tako i iz postojećih pisanih dokaza u spisu (listovi 7 do 10). Ono što je sporno u ovom predmetu jest osnovanost osnove te visina tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovanost osnove sporno je i pitanje da li je tužena tužitelju ispravno obračunavala plaću po navedenim osnovama, da li je ispravno obračunavala dodatke na plaću, da li je primjenjivala ispravne parametre , a sporna je i metoda obračuna po navedenim osnovama kao i pitanje načina utvrđivanja mjesečnog fonda radnih sati te vrijeme primjene dodatka III Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.
8. U odnosu na tužbeni zahtjev po navedenim osnovama ukazuje se slijedeće.
9. Naime odredbom čl.1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11 ) u čl.1. određuje koji su blagdani u Republici Hrvatskoj, a u st. 2 propisuje da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi. Sukladno čl.5. istog zakona zaposlenici na dane blagdana imaju pravo na naknadu plaće. Sukladno navedenim odredbama neosnovano je pozivanje na navedeni zakon kada se ukazuje da se rad na blagdan uračunava u redovni rad i redovnu mjesečnu satnicu jer to navedenim zakonom nije propisano. Isto tako neosnovano se u tumačenju Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva u zaključku 153 poziva na Zakon o blagdanima i neradnim danima iako tim zakonom kako je već rečeno nije propisano da se rad blagdanom uračunava u redovnu mjesečnu satnicu. Zakon o radu ne propisuje ništa dodatno u pogledu neradnih dana. Zakon o radu propisuje da radnici mogu raditi u punom i nepunom radnom vremenu. Isto tako čl. 65 Zakona o radu propisuje da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). Plaće zdravstvenih radnika regulirane su odredbama Temeljnog KU za službenike namještenike u javnim službama, KU za djelatnost zdravstva, te Granskim KU za područje zdravstva, kao i Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, Priroda rada zdravstvenih radnika zahtjeva precizno vođenje evidencije o nazočnosti na poslu. Osim obračuna mjesečnog fonda radnih sati ostvarenih na radnom mjestu važno je voditi računa i o efektivno ostvarenim satima rada te o njihovoj strukturi, kako bi se mogla ispravno obračunati plaća zdravstvenog radnika, osobito u slučajevima smjenskog i prekovremenog rada. Stoga valja reći kako je navedena materija različito propisana temeljnim Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama u odnosu na Kolektivni ugovor za zdravstvo i zdravstveno osiguranje. Kolektivnim ugovorom za zdravstvo iz 2013. godine u čl.58 st.9 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati. Stavkom 1. čl. 58 KU propisani su dodaci za rad noću subotom, nedjeljom, prekovremeni rad i rad u drugoj smjeni i turnusima. Čl.58. st.10. propisano je da se dodaci iz st. 1 međusobno ne isključuju. Čl.58. propisano je pravo na uvećanu plaću za 150% za rad na blagdane i neradne dane, a st. 4. istog članka propisano je da sati odrađeni na blagdan, neradni dan, u smislu zakona o blagdanima i neradnim danima i dane Uskrsa ubrajaju se u redovitu mjesečnu satnicu. Međutim temeljnim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike iz 2012. i 2017. koji se primjenjuje i na tuženu ne propisuje da rad blagdanom ulazi u redovnu mjesečnu satnicu. Naime takvo utvrđenje da bi rad blagdanom ulazio u redovnu mjesečnu satnicu protivno je odredbama Zakona o blagdanima i neradnim danima kao i Zakonom o radu koji propisuju da su blagdani neradni dani dakle da radnik na blagdan nije dužan raditi. Sukladno tome Temeljni kolektivni ugovor iz 2012. i 2017. godine ne sadrži takvu odredbu, a Granski kolektivni ugovori za zdravstvo od 2011. do 2018. godine to propisuju. Pravilo je da se kolektivnim ugovorima detaljnije definiraju prava radnika ovisno o struci i potrebama posla, ali u svakom slučaju prava propisana zakonom o radu ne mogu se smanjiti ili ograničiti kolektivnim ugovorom jer je to ugovaranje protivno kogentnoj normi zakona što takve odredbe čini ništetnim. Definicija redovnog mjesečnog fonda radnih sati u svim je kolektivnim ugovorima za zdravstvo jednak, a to je umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati rada dnevno, isto tako u svim je Granskim kolektivnim ugovorima prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Dakle ukoliko u redovni mjesečni fond ulaze radni dani i radni sati onda nema nikakve logike da u taj fond ulazi neradni dan i neradni sati. Upravo zato za rad blagdanom je drugačije propisana plaća ukoliko radnik ipak na taj dan radi, pa je ta plaća uvećana za 150%. Dakle pravilo je da se na dane blagdana ne radi jer su to neradni dani pa se oni kao takvi ne mogu uračunavati u redovnu mjesečnu satnicu niti u redovni mjesečni fond radnih sati. Naime, takvim obračunavanjem blagdana u redovnu mjesečnu satnicu vrši se diskriminacija prema radnicima koji na taj dan ipak rade, u odnosu na one koji ne rade, a primaju naknadu. Dakle radnici koji rade na blagdan moraju odraditi više sati mjesečno da bi im se nakon toga priznao prekovremeni rad, u odnosu na radnike koji u dane blagdana nisu radili, što je diskriminatorno. Prema stavu ovog suda poslodavac ne može radnika zadužiti za veći broj radnih sati od ostalih bez obzira da li mora raditi na dane blagdana jer mjesečni fond radnih sati predstavlja sate koje radnik treba ostvariti u redovnom radu (u tom smislu ide i GžR-27/15 Županijskog suda u Puli-Pola). Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci GžR-1300/2019 od 21. listopada 2019. u kojoj kaže da iako je odredbom čl. 59KU/05 odnosno čl. 52 KU/13 definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati definiranog čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentiran se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl. 59. KU/05, odnosno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13 smatraju prekovremenim radom.
10. Sukladno tome sav višak sati koji nastaje izvan redovnog mjesečnog fonda radnih sati predstavlja prekovremeni rad u smislu č. b58. st. 9 KU/05 odnosno čl. 51 st. 9 KU /13, što je u skladu s odredbama Zakona o radu koji propisuju prekovremeni rad.
11. Nadalje, za ocjenu pravilnosti nije odlučna samo odredba čl. 47. KU koja definira plaću radnika već treba primijeniti prije svega Zakon o radu kao opći propis. Zakon o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 73/13,93/14,127/17) u odredbi čl. 86., a koja je istovjetna s odredbom čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17) je propisao pravo na povećanu plaću, a prema kojoj za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Tim odredbama propisane su okolnosti koje radniku koji radi u takvim okolnostima daje pravo na ostvarivanje povećane plaće, iz njih međutim ne proizlazi da prava na povećanu plaću ostvarena pod više od jednom od navedenih okolnosti, se međusobno isključuju, već naprotiv da se mogu međusobno kumulirati, što je uostalom u suglasju i sa recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda RH (primjerice Su-IV-56/19-18 od 9.12.2019.godine -VIII sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda RH). Iz sadržaja citiranih odredbi KU 13 i KU 18 a kojima je uređeno pravo na plaću i uvećanje na plaću propisano ZR, proizlazi da dodaci na plaću, a koji obuhvaćaju dodatak na posebne uvjete rada te druge dodatke i uvećanje plaće se međusobno ne isključuju, već naprotiv kumuliraju osim kada su u pitanju položajni dodaci, a u odnosu na koje je odredbom čl. 58. st. 3. KU 13 (čl. 56. st. 3. KU 18) izričito navedeno da se ne mogu kumulirati sa dodatkom uvećanja plaće s osnova posebnih uvjeta rada. Iz izloženog proizlazi da uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada ne isključuje pravo tužitelja da za odrađene sate prekovremenog rada ostvari ugovorene dodatke na plaću jer odredbama KU to izrijekom nije određeno, dok je naprotiv citiranim odredbama čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/14, te odredbama čl. 47., čl. 51., čl. 57. i čl. 59. KU 143/13 (45., 49., 55. i 57. KU 18) zdravstvenim radnicima priznato. Također, po prirodi stvari, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatke za posebne uvjete rada i dr. jer se i prekovremeni rad obavlja u istim otežanim uvjetima i s istom odgovornošću. U tom smislu ide i recentna sudska praksa primjerice Gž R -3684/2021 od 14.7.2022. itd. Posljedično pravu na razliku dodataka za sve efektivno odrađene sate rada, tužitelju pripada i pravo na isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor (čl. 36. KU 13 i čl. 34. KU 18) te razlika naknade plaće za bolovanje (čl. 59. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama - Narodne novine 141/12, dalje: TKU, čl. 58. st. 1. TKU - Narodne novine br. 128/17). Pogrešno je pravno shvaćanje sukladno sudskoj praksi kojim bi se fond prekovremenih sat utvrđivao samo sukladno odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, prema kojima se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi jer navedeni propis je propis opće naravi i u pogledu organizacije rada i radnog vremena pojedinih poslodavaca ne može isključiti primjenu posebnih propisa o radu i kolektivnih ugovora kojima su uređena ta pitanja. Odredbama čl. 51. KU 13 i odredbe čl. 49. KU 18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Prema odredbi čl. 30. st. 1. i st. 2. KU 13 (čl. 28. st. 1. i st. 2. KU 18) puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i raspoređeno je na pet dana u tjednu, u pravilu od ponedjeljka do petka.
12.Iako to ovdje, cijeneći utuženo razdoblje, nije od utjecaja, potrebito je ukazati na slijedeće. Zaključkom br.148 sa 23. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU 13 (dalje: Povjerenstvo) održane 1. srpnja 2015. određeno je da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana i to bez blagdana, subota, nedjelja u tekućem mjesecu s 8 sati, svi sati odrađeni izvan te satnice predstavljaju prekovremeni rad. Kasnijim Zaključkom br. 153. Povjerenstva od 21. prosinca 2015. Kojeg valja primijeniti cijeneći utuženo razdoblje utvrđeno je da redovni mjesečni fond sati predstavljaju sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana bez subota i nedjelja u tekućem mjesecu s 8 sati, sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ovim je zaključkom stavljen van snage zaključak broj 148. Prema Zaključku broj 17. sa 5. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 21. studenoga 2018. redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju se u redovnu mjesečnu satnicu. Nadalje, prema odredbi čl. 19.st.6. KU 13, tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinak kolektivnog ugovora, zbog čega je sud u primjeni odredbi KU vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje. Nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela KU, zato što je nemoralan, pretjerano strog i sl. (tako i Rev 281/21 od 27. travnja 2021.). Povjerenstvo je na 30. sjednici donijelo zaključak 169. prema kojem zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinak KU od dana stupanja na snagu KU. Izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinak KU od dana donošenja te izmjene. I Ustavni sud RH u svojim odlukama primjerice U-III-5184/2013 od 8.12.2016.godine primjerice ukazuje da se citira se "objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi ni zaštita ustavnih prava pojedinca zasnivati na razlozima koji ne počivanju na argumentu "zdravog razuma". Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačih prava" završen citat. Opisano se ogleda u tome da zbog činjenice da je radnik bio dužan raditi na neradni dan koji pada od ponedjeljka do petka, on dolazi u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji takvu obvezu rada nisu imali, pa obračun mjesečnog fonda radnih sati ne može biti kolektivnim ugovorom ugovoren nepovoljnije za radnika. Kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati, pa poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati sa većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom jer mjesečni fond radnih sati mora biti za sve radnike isti, a sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad koji na takav način mora biti i plaćen. Po ocjeni ovog suda djelatnik koji radi na blagdan koji pada u radnom tjednu tj. da će njemu tek kad odradi taj blagdan se početi obračunavati prekovremeni sati jer će morati odraditi 8 sati više ako je radio na blagdan koji pada u radnom tjednu potkrijepljen je i odvojenim mišljenjem sutkinje Vrhovnog suda DJS od 24.11.2021.godine u odluci Rev-1305/2021-1 kojim mišljenjem se opravdano ukazuje na svu apsurdnost tj. dovođenje istih djelatnika koji radi na jednaki način na istom radnom mjestu u nejednaki položaj ako se dogodi situacije da netko radi na blagdan koji pada u radni dan u tjednu što ovaj sud u cijelosti prihvaća budući pravna stajališta pa i ona najviša ne smiju biti lišena od primjene elementarno logičnog zaključivanja. Sukladno navedenom valjalo je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.
13. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića od 17.04.2025. godine listovi 100 do 110 spisa, utvrđeno je da tužitelju nije obračunavan dodatak za posebne uvjete rada, liječnički dodatak i znanstveni stupanj, na sate prekovremenog rada za period siječanj 2019. do ožujka 2020. godine. Vještak je zaključio da potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada za prekovremeni rad iznosi 1.371,04 €, potraživanje po osnovi neobračunatog liječničkog dodatka iznosi 705,83 €, potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za znanstveni stupanj iznosi 420,83 €, manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora iznosi 282,46 €, manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme bolovanja iznosi 0,00 €, a što čini ukupno potraživanje tužitelja po točki 1 u bruto 1 iznosu od 2.780,16 €, list 109 spisa.
14. Na zaprimljeni nalaz i mišljenje tužitelji i tužena nisu imali nikakvih primjedbi te su se na ročištu od 14.11.2025.godine suglasile i da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka.
15. Sud ne prihvaća tvrdnje tužene kako se plaća obračunava u elektroničkom sustavu te da isti sam vrši izračun prekovremenih sati bez mogućnosti utjecaja na izračun, te da su sve javne službe dužne koristiti taj sustav za izračun plaće, sud uvažava ali to ne opravdava tuženu u smislu utvrđenih činjenica u ovom postupku kako je nepravilnim načinom obračuna prekovremenih sati tužitelj zakinut za dio plaće koji mu pripada. Tužena u smislu svoje obveze primjene sustava COP i njegovog načina rada svoja prava može ostvarivati jedino od Republike Hrvatske koja je tu obvezu korištenja sustava propisala. Isto tako navodi da je bolnica javna ustanova te da se stoga obračun i isplata plaće zaposlenicima tuženika vrši putem Centraliziranog obračuna plaća (COP) koji se vodi pri Financijskoj agenciji nisu osnovani jer je poslodavac sukladno čl. 7. Zakona o radu dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću, a činjenica da istu obračunava putem navedenog obračuna ne oslobađa ga od obveze za isplatu plaće za izvršeni rad.
16. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelju dosuditi bruto iznos od 2.780,16 EUR sukladno nalazu vještaka list 9 nalaza (prema zbroju svih pojedinačnih iznosa iz tablice 7 zadnja kolona), stav I izreke ove presude. Tužitelju pripada i propisana zakonska zatezna kamata iz članka 29 st. 2 ZOO-a na svaki navedeni iznos od dospijeća pa do isplate , stav I izreke ove presude prema datumima kako je i navedeno da se sve ne ponavlja, osim u dijelu glede isplate zakonske zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći iz točke I izreke ove presude.
17. Tužitelja je valjalo odbiti jedino sa dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosima u stavku I izreke ove presude. Naime dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće, odnosno razlike plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.), stav II izreke presude 18. Isto tako sukladno članku 139 ZR-a za potraživanja iz radnog odnosa propisan je zastarni rok od 5 godina pa tražbina tužitelja cijeneći datume dospijeća i dan zaprimanja tužbe nije niti zastarjela.
20. U odnosu na postupovni dio ove parnice na ročištu od 14.11.2025.godine na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja punomoćnici stranaka su se izričito suglasili da sud sudi temeljem postojećih provedenih dokaza u spisu navodeći da nema potrebe odgađati ročište niti provoditi daljnje dokaze. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 2.12.2025., ali je isto rješenjem prezakazano za dan 21.11.2025.godine.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 1 i 2 ZPP-a. Prema stavku 2 istog članku propisno je između ostalog da se omjer uspjeha u parnici određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
23. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku je stoga valjalo priznati parnični trošak za: za sastav tužbe prema konačnoj vrijednosti predmeta spora 100 bodova prema Tbr 7/1, za zastupanje na ročištima od: 24.1.2025. i 14.11.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 4.10.2024., 21.2.2025. i 19.5.2025. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr. 8/1, ili ukupno 600 bodova što pomnoženo sa 2,00 eura po bodu (br. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50) iznosi 1200 eura z PDV od daljnjih 25% ili 300,00 eura zbrojeno po tom osnovu 1500,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura (list 112 spisa) , što sa iznosom od 1.500,00 eura daje na ime ukupnog parničnog troška tužitelja iznos od 2.000,00 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju, stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st.2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 21.11.2025.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.
24. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke presude sa kamatom na istu, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane stav IV izreke presude.
25. Isto tako sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada naknada za sastav podneska od 3.2.2025.godnie budući isti ne prileži u spisu.
U Puli, 21. studeni 2025. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. punomoćniku tužiteljice
2. punomoćnici tužene
