Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-371/2019-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 6. listopada 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 21. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 3209006818, koji je sklopljen 27. travnja 2007. i solemniziran dana 7. svibnja 2007. kod javne bilježnice Rankice Benc iz Varaždina pod br. OV-3147/2007 između tužitelja KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Narodne banke Hrvatske za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 da tužitelju KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.005,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 01.01.2008. pa do 30.06.2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
- na iznos od 42,27 eura sa kamatom od 16.11.2009. do plaćanja;
- na iznos od 116,68 eura sa kamatom od 16.12.2009. do plaćanja;
- na iznos od 127,27 eura sa kamatom od 16.1.2010. do plaćanja;
- na iznos od 134,07 eura sa kamatom od 16.2.2010. do plaćanja;
- na iznos od 132,60 eura sa kamatom od 16.3.2010. do plaćanja;
- na iznos od 139,35 eura sa kamatom od 16.4.2010. do plaćanja;
- na iznos od 151,74 eura sa kamatom od 16.5.2010. do plaćanja;
- na iznos od 141,92 eura sa kamatom od 16.6.2010. do plaćanja;
- na iznos od 156,12 eura sa kamatom od 16.7.2010. do plaćanja;
- na iznos od 155,64 eura sa kamatom od 16.8.2010. do plaćanja;
- na iznos od 185,07 eura sa kamatom od 16.9.2010. do plaćanja;
- na iznos od 167,93 eura sa kamatom od 16.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 171,89 eura sa kamatom od 16.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 161,30 eura sa kamatom od 16.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 162,88 eura sa kamatom od 16.1.2011. do plaćanja;
- na iznos od 156,61 eura sa kamatom od 16.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 160,40 eura sa kamatom od 16.3.2011. do plaćanja;
- na iznos od 160,60 eura sa kamatom od 16.4.2011. do plaćanja;
- na iznos od 172,18 eura sa kamatom od 16.5.2011. do plaćanja;
- na iznos od 196,80 eura sa kamatom od 16.6.2011. do plaćanja;
- na iznos od 224,81 eura sa kamatom od 16.7.2011. do plaćanja;
- na iznos od 240,26 eura sa kamatom od 16.8.2011. do plaćanja;
- na iznos od 193,19 eura sa kamatom od 16.9.2011. do plaćanja;
- na iznos od 177,35 eura sa kamatom od 16.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 178,41 eura sa kamatom od 16.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 180,59 eura sa kamatom od 16.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 194,26 eura sa kamatom od 16.1.2012. do plaćanja;
- na iznos od 198,37 eura sa kamatom od 16.2.2012. do plaćanja;
- na iznos od 193,89 eura sa kamatom od 16.3.2012. do plaćanja;
- na iznos od 193,22 eura sa kamatom od 16.4.2012. do plaćanja;
- na iznos od 195,48 eura sa kamatom od 16.5.2012. do plaćanja;
- na iznos od 199,43 eura sa kamatom od 16.6.2012. do plaćanja;
- na iznos od 194,51 eura sa kamatom od 16.7.2012. do plaćanja;
- na iznos od 193,15 eura sa kamatom od 16.8.2012. do plaćanja;
- na iznos od 181,08 eura sa kamatom od 16.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 191,48 eura sa kamatom od 16.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 196,33 eura sa kamatom od 16.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 193,11 eura sa kamatom od 16.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 189,25 eura sa kamatom od 16.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 187,92 eura sa kamatom od 16.2.2013. do plaćanja;
- na iznos od 186,55 eura sa kamatom od 16.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 196,15 eura sa kamatom od 16.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 181,01 eura sa kamatom od 16.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 179,71 eura sa kamatom od 16.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 181,19 eura sa kamatom od 16.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 179,64 eura sa kamatom od 16.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 184,81 eura sa kamatom od 16.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 188,16 eura sa kamatom od 16.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 189,79 eura sa kamatom od 16.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 195,61 eura sa kamatom od 16.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 189,74 eura sa kamatom od 16.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 97,82 eura sa kamatom od 16.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 100,80 eura sa kamatom od 16.3.2014. do plaćanja;
- na iznos od 98,20 eura sa kamatom od 16.4.2014. do plaćanja;
- na iznos od 94,48 eura sa kamatom od 16.5.2014. do plaćanja;
- na iznos od 95,28 eura sa kamatom od 16.6.2014. do plaćanja;
- na iznos od 97,94 eura sa kamatom od 16.7.2014. do plaćanja;
- na iznos od 100,06 eura sa kamatom od 16.8.2014. do plaćanja;
- na iznos od 100,61 eura sa kamatom od 16.9.2014. do plaćanja;
- na iznos od 102,88 eura sa kamatom od 16.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 106,14 eura sa kamatom od 16.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 106,76 eura sa kamatom od 16.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 107,24 eura sa kamatom od 16.1.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.2.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.3.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.4.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.5.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.6.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.7.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.8.2015. do plaćanja;
- na iznos od 106,99 eura sa kamatom od 16.9.2015. do plaćanja;
kao i da mu nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 2.206,61 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. studenoga 2025. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 16. svibnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 82.923,95 kn protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb. U tužbi je naveo da je s tuženikom 27. travnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209006818 koji je 7. svibnja 2007. solemniziran kod javne bilježnice Rankice Benc iz [adresa] pod brojem OV-3147/2007. Ugovor u svojem čl.2. regulira redovnu kamatnu stopu na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U skladu s tim tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, od početne stope 4,50% godišnje, o čemu je ga je obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je tužitelj otplaćivao. Postupajući na taj način, tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima čl.4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je plaćao tužitelj, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Tvrdi da je sporna ugovorna odredba ovisila isključivo o odluci jedne strane, banke, bez preciznog navođenja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena te da takva odredba predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji tu istu promjenu ne može ni na koji način predvidjeti, niti provjeriti okolnosti pod kojima je došlo do te promjene jer ne postoji precizni mehanizmi kontrole. Tvrdi da odredba čl.2. Ugovora kojom se kamatna stopa određuje kao "promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." temeljem čl.81. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZZP/03) predstavlja nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl.87. ZZP/03, te čl. 296., 322. i 323. ZOO-a ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene. Nadalje je tužitelj naveo da su u čl.7. Ugovora sadržane odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Temeljem čl.7. Ugovora bio je u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema uručenom otplatnom planu. Tvrdi da ga tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke te da je postupanjem tuženika rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebačen na njega i prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ka štetu tužitelja kao potrošača. Tvrdi da je odredaba čl.7. Ugovora, u dijelu kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu također tuženik nije pojedinačno pregovarao niti mu je pružio dostatne podatke, nepoštena ugovorna odredba, koja je kao takva ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Nadalje je naveo da su navedena pravna utvrđenja sadržana i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te VSRH poslovni broj Revt-575/16 od 3.10.2017., VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., kao i Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2521/15, U- III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., donesenoj u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Poziva se na navedena utvrđenja temeljem odredbe čl.502.c. Zakona o parničnom postupku. Naveo je da je posljedica nepoštenih ugovornih odredaba opisanih tužbi znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Nadalje je naveo da je 11.1.2016. na poziv tuženika, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kred itiranju, sklopio Dodatak predmetnog ugovora o kreditu, tzv. konverziju kredita u EUR, kojom je na dan 30.9.2015. ustanovljena i priznata preplata po istom kreditu u iznos od 25.941,51 kn. Ako se iz preplate od 25.941,51 kn, utvrđene u izračunu konverzije tuženika na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznos u razdoblju od 15.6.2008. pa do 15.11.2009. i obračuna kamata na taj iznos koja iznosi 11.744,68 kn, tvrdi da je ukupno preplaćeni iznos do 30.9.2015. kada je obavljena konverzija 82.923,95 kn. Naveo je da je o pitanju postojanja pravnog interesa da nakon što je sklopio dodatak ugovora o kreditu zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravno stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev.2868/2018 od 12.2.2019. utvrdivši da i dalje ima pravni interes za ovim zahtjevom, stoga što mu konverzijom nije u cijelosti namiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Tvrdi da budući da je preplaćeni iznos od 82.923,95 kn tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, je dužan kao nepošteni stjecatelj temeljem čl.1111. i 1115. ZOO- a vratiti cjelokupni iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova. Istaknuo je prigovor zastare. Nadalje je naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 11. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, kao i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno odredbama zakona i potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Istaknuo je da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega smatra u cijelosti neosnovanom tužbu i navodi da to proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tvrdi da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Naveo je da tužitelj ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja. Predložio je da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da mu naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 25. ožujka 2025. (stranica 293-298 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Naveo je da sređuje tužbeni zahtjev u skladu s točkom 7. nalaza i mišljenja vještaka, no na način da i dalje potražuje utuženi iznos od 11.005,90 EUR, a ne vještačenjem utvrđeni iznos od 11.038,07 EUR. Naveo je da ne povisuje tužbeni zahtjev za razliku od 32,17 EUR, kako bi izbjegao protivljenje tuženika za to povišenje tužbenog zahtjeva. Naveo je da razliku od 32,17 EUR oduzima od najranijeg utuženog obroka iz tužbenog zahtjeva. Istim podneskom tužitelj je iskazao tužbeni zahtjev u valuti EUR, s obzirom da je u međuvremenu u Republici Hrvatskoj kao službena valuta uveden euro.
4. Tuženik je tijekom postupka pozivao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske oglednom sporu Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i na sudsku praksu iz kojih proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, tvrdio je da je tužitelj prihvatio konverziju i da je sklapanjem dodatka o konverziji nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim sustavom Republike Hrvatske, te da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Tuženik je istaknuo i da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se kuća adaptirana sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Vezano za konverziju kredita naveo je i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Naveo je da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, odnosno provesti konverziju kredita iz CHF u EUR, te da je time stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije. Naveo je da je konverzijom uspostavljena ravnoteža kao i da se tužitelj ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ. Osporio je da bi tužitelj imao pravo na isplatu zateznih kamata kako iste potražuje, te naveo da se tuženika treba smatrati savjesnim stjecateljem. Naveo je i da je nesporno da je tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od 25.941,51 kn, te predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja za iznos već priznate preplate u konverziji. U konačnici je predložio sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve te naloži tuženiku da mu naknadi troškove postupka. Tužitelj je isticao da mu je konverzija bila faktično nametnuta, da se radi o potrošačkom ugovoru, da je tužitelj nepošteni stjecatelj. Naveo je da je za iznos priznate preplate od 25.941,51 kn umanjio svoje ukupno potraživanje, odnosno predložio je da vještak ima za zadatak da izračuna visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu na način da izračuna razliku između mjesečnih iznosa koji su stvarno isplaćeni tuženiku i iznosa anuiteta koji su trebali biti isplaćeni prema početnom otplatnom planu, uzimajući u obzir kamatnu stopu od 4,50% godišnje i srednji tečaj HNB-a na dan isplate tj. korištenja kredita, te uzimajući u obzir preplatu iz konverzije prema pravilima o uračunavanju sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se protivio provođenju financijskog vještačenja, i naveo da ako sud prihvati taj dokazni prijedlog predlaže da se uzmu u obzir tzv. negativne razlike kao i da vještak utvrdi kolika je visina preplate iz konverzije utvrđena čl.5. Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelj je isticao da je negativne razlike i preplatu iz konverzije uzeo u obzir pri postavljanju tužbenog zahtjeva i da se ne protivi da se tako stavi u zadatak financijskom vještaku.
5. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijed log za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelj prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209006818 od 27.4.2007. sa izvatkom iz zemljišne knjige i potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Rankice Benc od 7.5.2007. (stranica 10-18 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR od 11.1.2016. sa potvrdom o solemnizaciji od 11.1.2016. (stranice 19-22 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije od 11.1.2016., 7.1.2016. (stranice 23-24 spisa), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (stranice 25-27 spisa), informativni sažetak konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 28 spisa), efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa na dan 2.5.2019. (stranice 29-33 spisa), dokumentaciju u kuverti na stranicama 35-59, a koja se sastoji od – efektivna kamatna stopa/realna godišnja stopa od 5.12.2019. – stranice 35-46 spisa, prometa po kreditu/specifikacija uplata za razdoblje od 27.4.2007. do 1.12.2019. – stranice 47-59 spisa, dokumentaciju u kuverti na stranici 70-140 spisa, a koja se sastoji od izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama, dopisa Zagrebačke banke tužitelju, izračuna konverzije na dan 30.9.2015., informativnog sažetka izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR i prometa po kreditu. Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, te saslušao tužitelja, kao stranku.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik Zagrebačka banka d.d. i tužitelj KH, kao korisnik kredita i založni dužnik, te AH, kao založni dužnik 27. travnja 2007. zaključili predmetni ugovor o kreditu broj 3209006818 kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 119.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije ni sporno da je tužitelj na anuitete bio dužan platiti redovnu kamatnu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%. Članak 7. Ugovora o kreditu sadrži odredbe o načinu otplate kredita, time da je otplata kredita bila ugovorena da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćana za CHF, te da prvi anuitet iznosi 599,11 CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Istim člankom ugovoreno je da za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, a o izmjenama iznosa anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti/rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate. Također nije sporno niti to da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2016 dana 11. siječnja 2016. Iz tog Dodatka proizlazi da su ugovorne strane suglasno ustanovile da neotplaćena glavnica u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 101.876,02 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 711.173,27 kuna, a na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima je 261 mjesec, a utvrđena preplata na dan 30.9.2015. iznosi 25.941,51 HRK. Iz tog Dodatka ugovoru o kreditu proizlazi i da su ugovorne strane suglasno utvrdile da se ukupan iznos preplate koristi za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta/rate te da se zadnjom uplatom iz rate podmiruje dio anuiteta/rate koji može biti manji od 50% anuiteta/rate te je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate. Nakon iskorištenja preplate korisnik kredita je obvezan nadalje podmirivati anuitete/rate u punom iznosu.
9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 3209006818 od 27.4.2007. i imaju li tužitelji pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sporno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, kao i od kada eventualno tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose. Sporan je i status potrošača tužitelja, odnosno u bitnom tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
10.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.5.2005. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2023. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu s topu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim od redbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
12. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je došao u banku dići kredit u iznosu od 77.000,00 EUR i trebao je dostaviti podatke o plaći, zk. izvadak za hipoteku, potvrdu o nepostojanju poreznog duga i ostale podatke. Banka mu je izračunala kreditnu sposobnost i predložila da uzme kredit u švicarskim francima jer je Švicarska najsigurnija zemlja, a švicarski franak najsigurnija valuta i da to svi uzimaju. Nije pregovarao s bankom o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nije mu spominjan termin valuta utočišta, nisu mu objašnjeni parametri na temelju kojih se mijenja kamatna stopa niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Spominjan je iznos kredita, duljina otplate i visina rate. Namjena kredita je bila obnova obiteljske kuće. Tada je bio zaposlenik bratove firme, a obrt je imao prije dizanja kredita. D.o.o. je otvorio prije 5 godina i prije dvije godine si je ured preselio u prizemlje te obiteljske kuće, no to prizemlje nije bilo obuhvaćeno nikakvim radovima za koje je uzet kredit. Kredit je uzeo u Zagrebačkoj banci jer je to njegova banka, a na upit je li mu ponuđen kakav drugi kredit odgovorio je da nije. Rečeno mu je da uzme kredit u švicarskim francima jer je to najsigurnije. Primio je otplatni plan i u tom otplatnom planu su rate kredita bile iste. Iskazao je kako mu nije kod javnog bilježnika rečeno da će se mijenjati rate i to drastično, a niti u banci. Pročitao je Ugovor o kreditu i dodatak ugovoru. Ne zna je li bio kreditno sposoban za kredit u drugoj valuti, a nakon konverzije su mu rate bile manje, odnosno zna da nisu rasle.
13. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu broj 3209006818 predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je u konačnici zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), odnosno da tuženik neosnovano osporava tužitelju status potrošača.
14. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl.2. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnost i je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,50% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 16. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
16. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
17. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom ( 25.941,51 HRK). Dodatak Ugovoru o kreditu od 11.1.2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci je Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća prav ila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 K protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
20. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatku Ugovora o kreditu rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i naložio vještakinji da se očituje o visini razlike između mjesečnih iznosa koje su stvarno isplaćivani tuženiku i iznos anuiteta koji su trebali biti isplaćeni prema početnom otplatnom planu uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje iz ugovora o kreditu i srednji tečaj HNB za CHF na dna isplate, odnosno korištenja kredita, uzimajući u obzir preplatu iz konverzije prema pravilima o uračunavanju i tzv. negativne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate kredita, te kamatna stopa niža od početno ugovorene, te da se očituje je li visina preplate iz konverzije utvrđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
22. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju priloženu u spisu. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je 27.4.2007. zaključen ugovor o kreditu broj 7103632696 između Zagrebačke banke d.d. i KH iz [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, na iznos od 119.500,00 CHF uz redovnu kamatnu od 4,50% godišnje. Rok otplate kredita je 30 godina, odnosno 360 mjeseci, a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima. Promjena visine kamatnih stopa po kreditu broj 7103632696 iznose od 27.4.2007. do 1.10.2007. po stopi od 4,50%, od 1.10.2007. do 1.2.2008. po stopi od 5,15%, od 1.2.2008. do 1.7.2009. po stopi od 5,80%, od 1.7.2009. do 1.5.2010. po stopi od 6,30%, od 1.5.2010. do 1.11.2010. po stopi od 6,05%, od 1.11.2010. do 1.7.2011. po stopi od 5,50%, od 1.7.2011. do 1.1.2014. po stopi od 5,25 %, te od 1.2.2014. do 30.9.2015. po stopi od 3,23%. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je da je izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa izračunat na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Nadalje iz nalaza proizlazi da je tužitelj s osnova promjene kamatne stope od strane tuženika ukupno više platio 5.479,99 CHF odnosno 24.415,33 kuna i to po razdobljima više 29.336,73 (3.893,65 EUR) i manje -4.921,40 kune (-653,18 EUR). Nadalje u nalazu i mišljenju stalna sudska vještakinja je navela da je kredit isplaćen 7.5.2007.po tečaju 1 CHF = 4,455361 kuna. Razlika radi promjene tečaja CHF izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa po odlukama tuženika primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od toga iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Tužitelj je s osnova promjene tečaja CHF više ukupno platio 72.824,64 kuna, odnosno 9.665,49 EUR i to po razdobljima više od obveze 73.096,64 kuna, odnosno 9.701,19 EUR i manje od obveze -269,00 kuna, odnosno -35,70 EUR. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj više platio kroz razdoblje otplate kredita radi promjene kamatnih stopa 24.415,34 kune, odnosno 3.240,47 EUR i radi promjene tečaja CHF 72.824,64 kuna, odnosno 9.665,49 EUR, odnosno sveukupno 97.239,98 kuna (12.905,96 EUR), te je napomenula da se razlika između točke 5. 72.824,64 kuna i točke 6. 97.201,65 kuna nalaza i mišljenja odnosi na zateznu kamatu. Izračun preplate je izvršen na način da na anuitete uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od toga iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Anuitet iznosi 599,11 CHF x tečaj na dan korištenja 4,455361 = 2.669,25 kuna. Nadalje proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao manje iznose od obveze izračunate na opisan način pa je na dug s osnova kamate obračunata zatezna kamata koja je naplaćivanja iz prve uplate, a prema dokumentu naziva Promet po kreditu tuženik tereti tužitelja za zateznu kamatu. Stalna sudska vještakinja Vlasta Santo-Olđa navela je da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,5% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 97.201,65 kuna odnosno 12.900,88 EUR. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je 11.1.2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 63.842,43 EUR, a preplata iznosi 25.941,51 kuna, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Visina preplate iz konverzije utvrđena je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). U izračunu na iznose preplate za razdoblje od 13.12.2007. do iskorištenja preplate obračunat će se zatezna kamata te će se namirenje zatezne kamate i iznosa preplate zatvoriti iz utvrđenja preplate iz Dodatka ugovoru o kreditu u iznosu od 25.941,51 kuna. Ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi od 14.035,29 kuna u razdoblju od 13.12.2007. do 15.11.2009. (djelomično) i obračunata kamata na te iznose 11.906,22 kuna prema izračunu, preplaćeni iznosi do 30.9.2015. iznose 83.166,36 kuna odnosno 11.038,07 EUR.
23. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 7. listopada 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Na primjedbu tuženika da u izračun nije uzeta preplata utvrđena u postupku konverzije iskazala je da je navedena preplata uračunata kao što je vidljivo u točki 7. nalaza i mišljenja, te je iskaza da je konverzija provedena sukladno zakonu.
24. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Valja napomenuti i da su prilikom izrade nalaza i mišljenja uzete u obzir tzv. negativne razlike i iznos preplate priznat u konverziji.
25. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. uz uračunavanje iznosa od 25.941,51 kn, odnosno 3.443,03 EUR, koji je Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđen kao iznos preplate, te obračun zatezne kamate uz izvršeno zatvaranje zatezne kamate i utvrđene razlike, više platio 11.038,07 EUR je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju zatraženi iznos od 11.005,90 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a i 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, odnosno njegov pravni prednik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o namjenskom kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
26. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 16. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP -a. Tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 200,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.005,90 EUR. Za sastav podneska od 29.6.2022., 25.3.2025. i 7.5.2025. sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 200,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Sud je tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištima održanim 9.6.2022., 10.11.2022. i 7.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR, za svako, i to na temelju tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je priznato ukupno 1.400,00 EUR, na što valja obračunati i PDV u iznosu od 350,00 EUR, sukladno tbr.46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 156,61 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.206,61 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
28. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 21. studenog 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106. a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu
