Poslovni broj: P-195/2025-58
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnik Zvonimir Barun, odvjetnik iz Zaprešića, B. A. Krčelića 15 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici RŽ, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg 10/VII radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 8. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice PŽT , odvjetničke vježbenice iz Zaprešića , a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika , dana 21. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku:Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.051,10 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice : PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 5.051,10 EUR do 30. rujna 2015.
III. Odbacuje se kao nedopuštena tužba tužiteljice: PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu iznosa od 2,98 EUR s zakonskom zateznom kamatom : na iznos od 1,11 EUR od 1. 10. 2005. pa do isplate , na iznos od 0,91 EUR od 1. 11. 2005. pa do isplate i na iznos od 0,96 EUR od 1. 12. 2005. pa do isplate.
IV. Tuženiku:Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.244,58 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. studenog 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 102,91 EUR s zakonskom zatezno kamatom.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.784,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom
Obrazloženje
1.Tužiteljica PŽ u tužbi tvrdi da je dana 12. kolovoza 2005. sklopila s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205264834, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da je u članku 2. i 7. predmetnog Ugovora navedeno da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, s time da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,90 % i tužiteljica tvrdi da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu,kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope i osim toga tužiteljica tvrdi da je u članku 1. i 7. predmetnog Ugovora ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF te da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima također za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu i tužiteljica tvrdi da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. , kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (medu ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna pa da su u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđena i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Revt-249/14 od 9. travnja 2015. tako da su tim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a dodatna okolnost, koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke, kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužiteljica, nisu mogli nikako utjecati pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara, a na temelju takvih utvrđenja u tim presudama , sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene pa prema tome ništetne i da je u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-đ1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (medu ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovor o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i tužiteljica nadalje tvrdi kako je prema navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za opisani rizik, koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za v alutu švicarski franak ili neće pa su stoga sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno,savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da su sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 79/2007,125/2007,79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud,u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, s time da tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,90%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23% pri čemu tužiteljica navodi da je dana 1. siječnja 2014. zakonodavac za tužiteljičin Ugovor o kreditu člankom 1 l.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%, a s obzirom da se radi o zakonskoj intervenciji , koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa te isto tako tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, što nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita te nadalje tužiteljica navodi da je dana 18. veljače 2016. s učinkom od 30. rujna 2015. s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015), ali tužiteljica tvrdi kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj : Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. tako da tužiteljica ističe da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici povećavao kamatnu stopu sve do dana 1. siječnja 2014. kada je, kako je rečeno, zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora, ali se preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila i nakon 1. siječnja 2014. do dana konverzije, jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga, jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi , a tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune,sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka i stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta ,koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta, zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita , što ukupno predstavlja iznos od 30.569,42 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate i tužiteljici je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u CHF u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa, kao i iznos preostale glavnice u kunama(prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije)u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom na dan isplate kredita tečaju CHF spram kune u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, što ukupno predstavlja iznos od 34.748,08 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. veljače 2016. do isplate , ali tužiteljica uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015) tužiteljici na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 24.882,83 kn,a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije i tuženik tužiteljici nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa od 34,00 kn pa tužiteljica ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iznosi 9.865,25 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. veljače 2016. do isplate i tužiteljica je više obračunati iznos preostale glavnice preplatila , jer s danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren je dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke tako da je na ime povećanja kamatne stope i ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos i tužiteljica tvrdi da ukupna preplata iznosi 40.434,67 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pa tužiteljica od tuženika potražuje navedeni iznos , kao i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Nakon provedbe financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 3. prosinca 2021. precizirala tužbeni zahtjev tražeći od tuženika na ime preplaćenih iznosa kamata zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule iznos od 38.114,15 kn s zakonskim zateznim kamatama za svaki uplaćeni mjesečni iznos te naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu te osporava osnovu i tijek zateznih kamata, zatim osporava pravni interes tužiteljice, jer se radi o konvertiranom kreditu, a osporava tužiteljici i svojstvo potrošača , odnosno potrošačkog ugovora sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i tuženik također stavlja prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 14. lipnja 2014. , a ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 18. veljače 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i tuženik ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/ 15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama pa prema tome, na strani tuženika postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor, a konverzija kredita nastupila je na temelju očitovanja volje tužiteljice , koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužiteljica u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kreditate početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom, koju je banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu i iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu i to ukupno uplaćene iznose preračunate u EUR , a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu, rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio, pri čemu na iznos preplate, banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričito] zakonskoj odredbi, snosio potrošač i takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi7 , a i banka je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužiteljica stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima, koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate, dakle , u konkretnom slučaju tužiteljica je svojom slobodnom voljom, prihvatila konverziju te sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos, koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju joj banka nije mogla uskratiti, ali tužiteljica tvrdi da ju tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, međutim tuženik tvrdi za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, jer sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičina prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice , riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom i taj pravni posao odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope , a njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote pa je taj pravni posao bio, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom, s time da tuženik ističe da kada je tužiteljica razmatrala mogućnost konverzije, najprije je prihvaćala „izračun konverzije"utemeljen na „novom otplatnom planu"te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate tako da to sve isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio,otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate, a tuženik tvrdi da to potvrđuje i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni boj: Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. , koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora),odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora" dok što se tiče Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužiteljica poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije i u konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno, ,jer se u toj Odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora, s time da tuženik ističe da sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije, iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv i izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone ,,primijenjeni CHF tečaj"sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. te tuženik tvrdi da su svi uplaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 19 c. st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i to točno kako je zakonom određeno dok sukladno izričitoj odredbi čl. 19 c st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZPK 15 na iznos preplate tuženik banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je nju snosio potrošač, a u odnosu na tvrdnje tužiteljice da od 1. siječnja 2014. se na inicijalni otplatni plan trebala primjenjivati zakonski određena kamatna stopa od 3,23% ( s ne početno ugovorena kamatna stopa ) , tuženik tvrdi da takav zahtjev tužiteljice nije osnovan , jer u čl. 11a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da u ugovorima o stambenom kreditu ( u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koji su sklopljeni uz valutnu klauzulu ) kod koje je tečaj ugovorene strane valute u odnosu ma ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20% , za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji , ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30% zaokruženo na dva decimalna mjesta , a u konkretnom slučaju ako bi i bile ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ako bi se i imao primijeniti početni tečaj , ne bi tada bilo aprecijacije tečaja za više od 20% pa samim time tužiteljica ne bi imala pravo na sniženu kamatnu stopu od 3,23% , s time da u odnosu na tvrdnje tužiteljice vezano za nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije , tuženik ukazuje na čl. 19 c toč. 8. ZID ZPK /15 , koji propisuje da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. ( dan konverzije ) te neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. dok što se tiče stjecanja bez snove kako to tvrdi tužiteljica, tuženik isto osporava pri čemu navodi da se mjesečna otplata vršila sukcesivno u anuitetima pa se tako niti stjecanje bez osnove nije dogodilo primitkom jednokratne uplate tužiteljice tuženiku u iznosu od 9.865,,25 kn ,ali da Promet po kreditu dokazuje da nikakve uplate tužiteljice tuženiku u tom iznosu , u razdoblju otplate nije bilo pa tako niti 18. veljače 2016. i sukladno tome tužiteljica ne može niti potraživati taj iznos od tuženika uvečano sa zakonskim zateznim kamatama , s time da tuženik ističe da je tužiteljica kod ovog suda vodila parnični postupak pod poslovnim brojem:
P-591/15 , koji je pravomoćno okončan povlačenjem tužbe u svezi istog Ugovora te je u podnesku o povlačenju tužbe navedeno da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu parnične stranke su ujedno riješile spor mirnim putem i da je izvršena konverzija na način da je tužiteljica dovedena u položaj , kao da nikad nije sklopila ugovor o kreditu s valutnom CHF klauzulom , a da je tuženik prilikom izračuna konverzije u isti ukalkulirao sve što je tužiteljica po ugovoru o kreditu platila pa tako i utuženu razliku kamata i da su parametri kamatne stope jasno definirani , zamijenjene su ništetne odredbe čl. 2.1. i 7.2. predmetnog ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije.
4. U ovom predmetu dana Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je donio presudu 24. svibnja 2022., kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 38.114,15 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice , kao neosnovan u preostalom iznosu od 22,44 kn/2,98 EUR , odnosno s zakonskom zateznom kamatom tekućom : na iznos od 8,37 kn od 1. 10. 2005. pa do isplate, na iznos od 6,85 kn od 1. 11. 2005. pa do isplate i na iznos od 7,22 kn od 1. 12. 2005. pa do isplate te su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 15.608,13 kuna s zakonskom zatezno kamatom tekućom od dana 24. svibnja 2022., a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom.
5. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Dubrovniku je rješenjem poslovni broj: Gž-630/2022-3 od 2. travnja 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 38.114,15 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te u odnosu na troškove postupka i u tim dijelovima predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
6. Nakon takvog rješenja Županijskog suda , tužiteljica je sukladno uvođenju valute EUR , kao valute Republike Hrvatske uredila tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 5.054,08 EUR,s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude.
7. Tuženik se protivio tako uređenom tužbenom zahtjevu iz razloga navedenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka i traži da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 12. kolovoza 2005., uvid u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 18. veljače 2016.,uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 22 spisa ), uvid u Promet po kreditu ( list 23 do 103 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 104 do 106 spisa ), uvid u Obavijest Zagrebačke banke d.d. tužiteljici od 12. studenog 2015. o konverziji ( list 121 spisa ), uvid u Izračun konverzije ( list 123 do 128 spisa ) , uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu ( list 131 spisa ), uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu ( list 133 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franaka ( CHF ), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 135 do 137 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje GŽ od 18. veljače 2021. i uvid u dopune nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 13. srpnja 2021. i 16. veljače 2022.
9. Nesporno je da je tužiteljica PŽ sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 12. kolovoza 2005., sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205264834, za adaptaciju kuće , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u roku od 15 godina i da tražbina dospijeva dana 12. kolovoza 2021. , da se sukladno članku 2. i 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima od 249,63 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva ,,u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." te u članku 7. točka 2. Ugovora , ugovoreno je da ,,Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka i da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." te je u članku 1. točka 2. Ugovora ugovorena ,,valutna klauzula''.
10. Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornog odnosa mijenjao kamatnu stopu i da je ista povečavana u odnosu na početnu kamatnu stopu .
11. Tako je zbog promjene kamatne stope povećavan i mjesečni anuitet od početnih 249,63 CHF , od 1. studenog 2007. 260,76 CHF, od 1. ožujka 2008. 271,80 CHF , od 1. kolovoza 2009. 278,58 CHF, od 1. lipnja 2010. 275,40 CHF, od 1. prosinca 2010. 268,76 CHF, od 1. kolovoza 2011. 265,96 CHF, od 1. ožujka 2013. 272,58 CHF, da bi od 1.veljače 2014. bila smanjena kamatna stopa u odnosu na početnu kamatnu stopu na iznos od 249,37 CHF.
12. Nesporno je da su tužiteljica PŽ i tuženik Zagrebačka banka d.d. , Zagreb zaključili dana 18. veljače 2016., Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 15.683,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015., što je u kunama 109.481,54 kuna , a da je na taj dan preostala otplata kredita od 69 mjeseci , a tim Dodatkom Ugovora stranke su utvrdile da preplata na taj dan iznosi 6.176,72 kuna tako da uzimajući u obzir navedeni iznos glavnica tražbine tuženika iznosi 10.662,42 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja , a koji iznos bi prema tom Dodatku Ugovora tužiteljica trebala platiti tuženiku zajedno s redovnom kamatom , a redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. sastavljena je od fiksnog i varijabilnog dijela pri čemu fiksni dio iznosi 3,98 postotnih poena te se ne mijenja do konačne otplate kredita dok se za varijabilni dio kamatne stope ugovara šestomjesečna referentna kamatna stopa jedan za euro te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i na niže sukladno Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, a na dan 13. rujna 2015. iznosi 2,36 postotnih poena tako da visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. iznosi 6,34 %
13. Nadalje je nesporno da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne. 10. Tužiteljica se osnovano poziva na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika .
14. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. Narodne novine br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Prema čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 25/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 i 126/21 –dalje ZOO ) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.
16. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope, koju je tužiteljica platila niti je određena niti odrediva.
17. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužiteljicu bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužiteljice.
18. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice , koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije. 16. Dakle, dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj:3205264834 od dana 12. kolovoza 2005., koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.
19. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun , odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužiteljica nije mogla izračunati kako se do nje dolazi.
20. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne .
21. Naime, razlozi banaka , odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.
22. Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužiteljice u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem, koje tužiteljica u okviru promjene kamatne stope , a i valutne klauzule nije prezentirao.
23. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužiteljice naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, to je isto dužna vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.
24. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora , koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: dio odredbe sadržan u članku 1. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu , koji glasi:,,uz valutnu klauzulu '' i dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora koji glasi:,,Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 249,63 CHF (slovima:: dvijestočerrdesetdevet i 63/100 chf) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“
25. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik ,,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.
26. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog ,anuiteta uslijed rasta tečaja već je dapače tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
27. Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.
28. Slijedom navedenog ništetni su dijelovi Ugovora i to: dio odredbe sadržan u članku 1. točka 2. Ugovora, koji glasi:,,uz valutnu klauzulu '' i dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora , koji glasi:,,Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 249,63 CHF (slovima:: dvijestočetrdesetdeveti 63/100 chf) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“.
29. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 18. veljače 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ), kojim je tužiteljica, kao korisnik kredita prihvatilakonverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika ,kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim, u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
30. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
31. Nadalje , u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
32. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio je da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
33. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli te je tužiteljica preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila.
34. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
35. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
36. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo , financije i devizno poslovanje GŽ na okolnost koliko je tužiteljica više platila zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu u trenutku sklapanja ugovora te koliko je tužiteljica platila više tuženiku u odnosu na tečaj za vrijeme sklapanja ugovora.
37. Prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno je da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta , zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju od 1. 11. 2007. do 1. 1. 2014. ukupno iznosi 10.662,47kn dok ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja –valutna klauzula za razdoblje od 1. 10. 2005. do 2. 9. 2015. ukupno iznosi 17.660,43 kn, a kod preračunavanja u kunsku protuvrijednost korišten je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan uplate rate kredita.
38. Tužiteljica je na navedeni nalaz i mišljenje vještaka stavila primjedbe da vještak radi izračun ,kao da je isplata bila 23. kolovoza 2005. umjesto 22. kolovoza 2005., da vještak radi izračun kao da je početni tečaj bio 4,7457 kn za 1 CHF umjesto ispravnog 4,744575 kn za 1 CHF, da vještak računa razlike kamata , a ne anuiteta iako u mišljenju govori o razlici anuiteta ( preplata se odnosi na kamatne stope,anuiteti su iznosi , koji su plaćeni svaki mjesec ), da je vještak izvršio izračun do 30. rujna 2015. , a ne do stvarnog datuma konverzije 18. veljače 2016. pa da time nije obračunao preplatu po anuitetima , koji su dospjeli u valuti CHF , a koji su plaćeni ( 10., 11., 12., 2015. i 1. i 2. 2016. ) i da vještak nije obračunao preplatu po razlici u preostaloj glavnici pa stoga tužiteljica predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da izvrši izračun preplate zbog razlike anuiteta i zbog rasta tečaja do 18. veljače 2016. ( umanjeno za dio potraživanja , koji je prikazan u preplati zbog rasta kamatnih stopa ) te da prikaže situacije pozitivnih preplata po mjesecima , zatim da utvrdi da li je isplata kredita bila 22. ili 23. kolovoza 2005. te da upotrijebi ispravan početni tečaj i da se očituje da li je tužiteljica oštećena i za pogrešno obračunatu glavnicu u konvertiranom kreditu.
39. Stalni sudski vještak za knjigovodstvo , financije i devizno poslovanje GŽ u dopuni nalaza i mišljenja od 13. srpnja 2021. naveo je da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene mjesečnih anuiteta za razdoblje od 1. studenog 2007. do 18. veljače 2016. ukupno iznosi 7.694,18 kn , a da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula za razdoblje od 1. listopada 2005. do 18. veljače 2016. ukupno iznosi 19.748,57 kn, s time da razlika između glavnice na dan 18. veljače 2016. prema početnim uvjetima i početnom tečaju i na dan konverzije i tečaju na dan konverzije iznosi 26.150,07 kn te vještak tvrdi da je kredit isplaćen na dan 23. kolovoza 2005. po tečaju 4,7457 kn za jedan CHF.
40. Na navedenu dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje GŽ tužiteljica je ponovno stavila primjedbe da postoji očita greška u zbrajanju, obzirom je pogrešno vještak naznačio da ukupan zbroj preplate po tečaju po svim godinama iznosi 19.748,57 kn, umjesto 21.517,84 kn kako ispravno treba stajati kada se zbroje iznosi po pojedinim godinama te da je vještak posljedično iskazao pogrešan iznos preplate po osnovi valutne klauzule te tužiteljica predlaže da vještak ispravi pogrešku u zbrajanju i da ispravno navede da ukupna preplata s osnove promjene tečaja iznosi 21.517,84 kn, a osim toga tužiteljica tvrdi kako je vještak računao pogrešnu razliku, odnosno pogrešno je shvatio da tužiteljica traži izračun razlike CHF glavnice na dan konverzije prema stvarnom i početnom otplatnom planu, umjesto da je računao razliku CHF glavnice po početnim uvjetima u odnosu na glavnicu konvertiranog kredita u EUR na dan konverzije, kako je tužiteljica i predložila u podnesku od 25. ožujka 2021. i to da na dan konverzije 18. veljače 2016. prema obračunu tuženika preostalo je za otplatiti glavnicu od 14.641,93 CHF (kunska protuvrijednost 101.196,89 kn), ali da je inače vještak ispravno naznačio da preostala CHF glavnica prema obračunu tuženika iznosi 14.641,93 CHF, međutim ostaje nejasno zašto je kao kunsku protuvrijednost navedene glavnice naznačio iznos od 93.561,93 kn, kada jasno proizlazi da kunska protuvrijednost iznosi 101.196,89 kn, međutim da navedena pogreška vještaka u izračunu kunske protuvrijednosti nije odlučna za izračun razlike glavnice, obzirom ovaj iznos nije relevantan , jer na dan konverzije 18. veljače 2016., ako se gleda prema početnim uvjetima i početnom tečaju, preostalo je za otplatiti glavnicu od 14.204,83 CHF (kunska protuvrijednost od 67.411,86 kn) te da je na dan konverzije preostalo za otplatiti glavnicu konvertiranog kredita od 10.011,50 EUR (kunska protuvrijednost od 76.313,99 kn), što sve proizlazi iz Obavijesti o izračunu efekata konverzije. s time da tužiteljica tvrdi da ona razlika glavnice, koja je ključna u ovom sporu je razlika između glavnice konvertiranog kredita u EUR na dan konverzije i CHF glavnice prema početnim uvjetima i početnom tečaju pa tužiteljica ističe da se oduzimanjem iznosa od 76.313,99 kn i iznosa od 67.411,86 kn dobije razlika u glavnici koju tužiteljica potražuje u iznosu od 8.902,13 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od dan konverzije 18. veljače 2016. do isplate i tužiteljica tvrdi da je vještak posljedično iskazao pogrešan iznos razlike u glavnici na dan konverzije tako da tužiteljica predlaže da vještak pravilno utvrdi razliku glavnice na dan konverzije koju tužiteljica potražuje,odnosno da potvrdi da ista iznosi 8.902,13 kn kako je prethodno prikazano, ali tužiteljica ističe da je razvidno da njezino ukupno potraživanje s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nastalo uslijed otplate kredita do konverzije i uslijed više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije, iznosi 38.114,15 kn(29.212,02 kn + 8.902,13 kn) koji iznos tužiteljica i potražuje.
41. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je na nalaz i mišljenje također stavio primjedbe da su izračuni iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u pravnom smislu posve irelevantni, slijedom odluke donesene u oglednom sporu VSRH br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kojim je zauzeo obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima , s time da podredno tuženik ukazuje da izračun vještaka nije niti matematički niti pravno ispravan i tuženik prigovara da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 6.176,72 kn i tuženik posebno ističe kako nema nikakve pravne i činjenične osnove te pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužiteljica , koju obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (6.176,72 kn) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužiteljica te tuženik također ističe kako je sudski vještak pogrešno izračunao razliku glavnice.
42. Stalni sudski vještak za knjigovodstvo , financije i devizno poslovanje GŽ pisanim putem se očitovao dana 16. veljače 2022. na primjedbe tužiteljice i tuženika te je naveo da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope za razdoblje od 1. studenog 2007. do 18. veljače 2016. ukupno iznosi 7.694,18 kn., da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula, za razdoblje od 1. listopada 2005. do 18. veljače 2016. ukupno iznosi 21.517,84 kn., a da razlika između glavnice na dan 18. veljače 2016. prema početnim uvjetima i početnom tečaju i na dan konverzije i tečaju na dan konverzije za EUR ( € ) iznosi 8.902,13 kn.
43. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo , financije i devizno poslovanje GŽ, koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije uzimajući u obzir sve uplate , kao i konverziju kredita te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i sud ga u cijelosti prihvaća.
44. Iz nalaza i mišljena stalnog sudskog vještaka proizlazi da preplata po izvršenoj konverziji iznosi 6.176,72 kn/819,79 EUR i time su se sukladno čl. 172. ZOO-a zatvorile zatezne kamate , kao što to i vještak tvrdi u svom nalazu i mišljenju , međutim tužiteljica sukladno tome nije precizirala tužbeni zahtjev i nije naznačila eventualne iznose zateznih kamata koje bi potraživala već je samo prvotno postavljeni tužbeni zahtjev pretvorila u valutu EUR.
45. S obzirom na navedeno i prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužiteljica je prema predmetnom Ugovoru o kreditu preplatila mjesečne anuitete , zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule te razlike na dan 18. veljače 2016. prema početnim uvjetima i početnom tečaju i na dan konverzije glavnicu u ukupnom iznosu od 38.114,15 kuna/5.054,08 EUR .
46. Presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku od 24. svibnja 2022. postala je pravomoćna u dijelu u iznosu od 22,44 kn /2,98 EUR s zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1,11 EUR od dana 1.10.2005. do isplate, na iznos od 0,91 EUR od dana 1.11.2005. do isplate, i 0,96 EUR od dana 1.12.2005. do isplate tako da se radi o presuđenoj stvari , a kako tužiteljica i u preciziranom tužbenom zahtjevu traži te iznose , to je u tom dijelu valjalo odbaciti tužbu kao nedopuštenu.
47. Budući da tužiteljica traži iznos od 5.054,08 EUR , a da je odbačena tužba za iznos od 2,98 EUR , to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 5.051,10 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude.
48. Tužiteljica ima pravo tražiti od tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno čl. 1115 ZOO-a zakonske zatezne kamate na ime ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od idućeg dana od dana nastanka učinaka konverzije 1. listopada 2015. pa je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.
49. U preostalom iznosu zakonskih zateznih kamata do dana učinaka konverzije 30. rujna 2015. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice pa je valjalo odlučiti kao u toč.II. izreke presude.
50.. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.
51. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku .
52. Tražbina glede ništetnosti promjenjive kamatne stope je u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove, s time da je podnošenjem navedene tužbe došlo do prekida zastare, koja je mogla početi ponovo teći tek nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: 26. P-1401/2012., koja je postala pravomoćna po donošenju presudu VTS RH poslovni broj: 43. Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014., a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno 12. lipnja 2019. tako da nije nastupila zastara tih tražbina.
53. Također i glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ja presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2019. , tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice pa je slijedom navedenog valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude.
54. Tuženik se tijekom postupka protivio preinaci tužbe tužiteljice.
55. Prema čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
56. U konkretnom slučaju tužiteljica je u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 40.434,67. kn isti smanjila na iznos od 38.114,15 kuna/5.054,08 EUR tako da se ne radi o preinaci tužbe sukladno gore navedenoj odredbi Zakona.
57. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , jer u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , potrošač je fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
58. Prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni kredit radi obavljanja poslovne djelatnosti već je to bio namjenski-stambeni kredit za adaptaciju kuće kako je navedeno u predmetnom ugovoru te tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit , a ne poslovni , jer se poslovni krediti odobravaju po različitim kriterijima i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta ( BON 1, BON 2, godišnje financijsko izvješće , bilance firme , poslovne prihode i rashode za određena razdoblja ) te je potrebna i izrada poslovnog plana i isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju te je dakle tužiteljica dokazala da je potrošač.
59. Također nije osnovan niti prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji , jer je tužiteljica kao korisnik kredita bila dužna isplatiti kredit , a sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji uračunava se u ispunjenje obveze , s time da nije sporno da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP- a, budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva i zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u cijelosti , ( vps :38.114,15 kn/5.054,08 EUR,uspjeh tužiteljice 5.051,10 EUR i zakonske zatezne kamate od 1. 10. 2015. -99,94%), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku, koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 20. 11. 2020. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 23. 11. 2020. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 3. 2021. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 3. 12. 2021. po tbr 8/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 12. 1. 2022. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 11. 4. 2022. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 13. 4. 2022. po tbr 9/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 6. 10. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 8.10. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 2.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 500,00 EUR , čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 547,49 EUR , kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,07 EUR i troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 97,02 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.244,58 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 21. studenog 2025.
61. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 102,91 EUR s zakonskom zateznom kamatom , jer troškovi sudske pristojbe na tužbu ne iznose 200,00 EUR već 100,07 EUR , a troškovi sudske pristojbe na presudu iznose 97,02 EUR , a ne 100,00 EUR , kao što to navodi tužiteljica.
62. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.784,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
U Zaboku 21. studenog 2025.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , Županijskom sudu u Dubrovniku .
Dostaviti:
1.Zvonimir Barun, odvjetnik iz Zaprešića, B. A. Krčelića 15
2.Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg
10/VI
