- 1 -              Rev 168/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 168/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice U. Z. B. d.d. M., koju zastupa punomoćnica B. S. R., odvjetnica u D., protiv tuženika 1. S. K., OIB …, iz D., i 2. N. K., OIB …, iz Z., kao pravnih slijednika ranijeg tuženika L. K., oboje zastupanih po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-509/2019-2 od 31. srpnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-145/16 od 29. lipnja 2017., u sjednici održanoj 10. listopada 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-509/2019-2 od 31. srpnja 2019., i presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-145/16 od 29. lipnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              'Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 28.130 EUR sa zateznom kamatom od 25. srpnja 2000. do 7. prosinca 2001. po stopi od 18 % godišnje, a od 8. prosinca 2001. pa do isplate po stopi od 12 % godišnje a sve pod prijetnjom ovrhe.'

 

              II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 57.500,00  kuna  u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".

 

2. Presudom suda drugog stupnja žalba tužiteljice je djelomično uvažena, a djelomično odbijena kao neosnovana, te je presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj 9 P-145/16 od 29. lipnja 2017.

 

a) potvrđena u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je naloženo tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na iznos od 28.130 EUR isplatiti tužitelju zatezne kamate od 25. srpnja 2000. do 7. prosinca 2001. po stopi od 6% godišnje (razliku između 18% i 12% godišnje).

 

b) preinačen u preostalom dijelu te je u tom dijelu suđeno:

 

              „I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 28.130 EUR sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2000. do naplate po stopi od 12 % godišnje.

 

              II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženici podnose reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred oba nižestupanjska suda i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se drugostupanjska presuda preinači i potvrdi presuda suda prvog stupnja, odnosno da se presuda suda drugog stupnja ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Potražuju trošak revizije.

 

4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, i 89/14 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa koji temelji na zaključenom ugovoru o kreditu sa prednikom tuženika, koji po tvrdnji tužitelja nije vraćen u cijelosti.

 

8. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

 

- da su pravni prednik tužitelja i pravni prednik tuženika - raniji tuženik L. K., 12. veljače 1999. pod brojem 912/99 sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu za kupovinu stana, po kojemu je predniku tuženika odobren kredit u iznosu od 66.023,00 DEM s rokom vraćanja od 60 mjeseci, s tim da je prednik tuženika preuzeo obvezu plaćanja kamata po kamatnoj stopi LIBOR + 6%, a u slučaju zakašnjenja da je dužan platiti zatezne kamate po Odluci Banke o visini zatezne kamate,

 

- da je prema izvodu iz bančinih knjiga dug prednika tuženika po navedenom kreditu na dan 19. lipnja 2000. ukupno iznosio 85.271,98 KM, a odnosi se na glavnicu u iznosu od 55.019,20 KM, redovne kamate u iznosu od 2.516,58 KM i zatezne kamate u iznosu od 27.736,20 KM, a što proizlazi i iz provedenog financijskog vještačenja,

 

- da je prednik tuženika kod K. d.d. T. imao novac na štednoj knjižici, pa tako prema tužiteljičinoj kartici za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2001. stanje na dan 11. svibnja 2000. iznosi 58.749,98 KM i ova novčana svota je isplaćena trećoj osobi H. Z. po primanotnom nalogu,

 

9.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio preostali tužbeni zahtjev, utvrdivši da je nastupila zastara predmetne novčane tražbine u smislu odredbe članka 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO), čija primjena proizlazi iz odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15), jer da je riječ o alternativnom zahtjevu koji je podnesen tek 5. lipnja 2014., pa da je protekao 3-godišnji rok godine od  dospijeća novčane tražbine čija se naplata zahtjeva.

 

9.2. Prihvativši u cijelosti provedeno financijsko vještačenje u ovom predmetu, prvostupanjski sud je nadalje zaključio da tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan ni da predmetna tražbina nije zastarjela, jer da iz tog vještačenja proizlazi da ne postoji dug prednika tuženika - ranijeg tuženika L. K. prema tužiteljici. Ovo stoga jer tužiteljica na dan 19. srpnja 2000. potražuje za glavnicu i redovnu kamatu iznos od 57.535,78 KM, a na štednoj knjižici prednika tuženika je novčanom svotom od 58.749,98 KM pokriveno i više od onog što se traži i to uz zatezne kamate za čiji obračun je uvjet da bi dužnik bio u zakašnjenju s ispunjenjem novčane obveze po osnovi dugovanja. Uz to utvrđuje da je prema odredbi čl. 2. st. 2. predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu za kupovinu stana broj 912/99  od 12. veljače 1999. prednik tuženika Banci izdao vlastitu solo mjenicu na iznos odobrenog kredita sa obračunatom kamatom do roka otplate, pa da ta mjenica vjerovniku (sad tužiteljici) dopušta naplatu iz cjelokupne dužnikove imovine, pa tako i iz deviznog štednog uloga prednika tuženika kod tužiteljičine prednice. Prvostupanjski sud zaključno utvrđuje da je tužiteljičina prednica to iskoristila i naplatila se raspolažući s štednim ulogom prednika tuženika na način da je novčanu svotu iz te štednje isplatila trećoj osobi H. Z. i to u većem iznosu nego je obveza dužnika sad tuženika po osnovi kredita bila prema tužiteljičinoj prednici i zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer da ne postoji dug tuženikovog prednika prema tužiteljici.

 

10.1. Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužiteljice, a koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP-a preinačuje prvostupanjsku presudu jer smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je nastupila zastara predmetne novčane tražbine u smislu odredbe članka 372. ZOO-a, a to iz razloga jer je tek na ročištu od 5. lipnja 2014. postavljen i alternativni zahtjev (kako ga i sam tužitelj pogrešno naziva), pa da je stoga protekao 3-godišnji rok godine od dospijeća novčane tražbine čija se naplata zahtjeva, jer je tužitelj na navedenom ročištu samo uredio tužbeni zahtjev koji je prvotno glasio na nevažeću valutu DEM, tako što ga je postavio u važećoj valuti EUR.

 

10.2. Uz navedeno smatra da je pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda vezano za sadržaj odredbe čl. 2. st. 2. predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu od 12. veljače 1999., kao i da je prednik tuženika Banki izdao vlastitu solo mjenicu na iznos odobrenog kredita s obračunatom kamatom do roka otplate, koja je vjerovniku (sad tužiteljici) dopustila naplatu tražbine iz cjelokupne dužnikove imovine, pa tako i iz deviznog štednog uloga prednika tuženika kod tužiteljičine prednice, što je tužiteljičina prednica i iskoristila i naplatila se raspolažući s štednim ulogom prednika tuženikova na način da je novčanu svotu iz njegove štednje isplatila trećoj osobi H. Z. i to u većem iznosu nego je bila obveza dužnika po osnovi kredita prema tužiteljičinoj prednici, a to stoga što se prednik tuženika, kao korisnik kredita, radi osiguranja urednog vraćanja kredita temeljem odredbe čl. 2. st. 2. predmetnog Ugovora samo obvezao tužiteljičinoj pravnoj prednici K. d.d. T. izdati solo mjenicu na iznos odobrenog kredita s obračunatom kamatom do roka otplate kredita, ali nije ovlastila Banku da svoju tražbinu naplatiti iz njegove devizne štednje, a prednik tuženika nije dokazao da su stranke na drugi način ugovorile da će njegova devizna štednja služiti za osiguranje vraćanja kredita po predmetnom Ugovoru.

 

10.3. Polazeći od činjenice da su predniku tuženika isplaćena novčana sredstva po odobrenom kreditu te da je vraćen samo dio tog kredita (tvrdi da je uplatio iznose od 11.003 DEM i 15.937 DEM, a da je Banka samostalno aktivirala njegov polog od 45.000 DEM na način da ga je bez njegovog znanja isplatila na račun Z. kojeg uopće ne poznaje), drugostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 28.130 EUR, koji predstavlja protuvrijednost iznosa neplaćene glavnice predmetnog kredita od 55.019,20 DEM, s zateznom po stopi utvrđenoj zakonom, a ne onoj po odluci banke.

 

11. Tuženici u reviziji prije svega tvrde da su nižestupanjski sudovi  počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, navodeći da se pobijana presuda ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva i da proturječi sama sebi, te da nema razloga o odlučnim činjenicama, kako vezano za istaknuti prigovor nenadležnosti suda RH, tako i primjene materijalnog prava, a prvenstveno pitanja prigovora zastare tražbine tužiteljice. Naime tuženici smatraju da sud RH nije nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari i da je u ovom slučaju trebalo primijeniti materijalno pravo Federacije BiH, odnosno Zakon o obligacionim odnosima BiH i Republike Srpske, a ne propise RH, konkretno ZOO-a, te se pri tome poziva na odredbu čl. 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne Novine" broj 53/91, 88/01- dalje ZRSZ), te čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu.

 

12. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, dok bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (članak 16. ZPP-a).

 

13. Prema odredbi čl. 16. st. 1. ZPP-a sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost, a kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego kakav drugi domaći organ, oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu (st. 2. citirane odredbe), dok prema st. 3. te odredbe kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi i pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak.

 

14. U ovom slučaju je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena, u slučaju spora, nadležnost suda u Tuzli. S obzirom na tu odredbu i prigovor tuženika o nenadležnosti suda RH, a i sukladno citiranoj odredbi ZPP-a i po službenoj dužnosti, nižestupanjski sudovi trebali su ispitati ima li takva ugovorna odredba značaj sporazuma o prorogaciji međunarodne nadležnosti i ako ima je li ona valjana (čl. 49. ZRSZ-a), ali i jesu li eventualno tuženici dali svoj pristanak da im sudi sud u RH, sukladno odredbi čl. 16. st. 3. ZPP-a, te jesu li stranke citiranom odredbom čl. 7. ugovora o kreditu ujedno ugovorile i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

 

15. Odluke nižestupanjskih sudova uopće ne sadrže obrazloženje o navedenim prigovorima tuženika te su iz tog razloga nejasne i nerazumljive te se ne mogu ispitati, a drugostupanjska presuda je tim više nerazumljiva jer je taj sud Zakon o obligacionim odnosima BiH i Republike Srpske, kao materijalno pravo primijenio samo vezano za zateznu kamatu dok je na preostali dio primijenio pravo RH, odnosno ZOO-a.

 

16. Kako pobijane presude uopće ne sadrže razloge o odlučnoj činjenici nadležnosti suda RH, niti i primjeni mjerodavnog materijalnog prava obje pobijane presude imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati, pa je revizijski prigovor o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a osnovan.

 

17. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. listopada 2023.