Poslovni broj: P-14/2024-25

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja GD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja , odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15 protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba , Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 , kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić , odvjetnik iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, D. T. Gavrana 13 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 7. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Gorana Devrnje, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika OD , odvjetničke vježbenice iz Zagreba , dana 21. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 15079 od 26.srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja: GD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika: Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba , Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 i to: u dijelu toč. 2. , koji glasi: ,,Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora ” i u dijelu tč. 3. , koji glasi ''Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV-a) = 1.025,07 CHF'' .

II. Tuženiku: Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba , Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 se nalaže da tužitelju: GD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 641,13 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku: Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba , Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 se nalaže da tužitelju: GD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 21. studenog 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja : GD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba , Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj GD u tužbi tvrdi da je dana 26. srpnja 2005. sklopio s tuženikom Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba Ugovor o kreditu br. 15079 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.312,79 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu i to u toč . 2. predmetnog Ugovora o kreditu gdje je navedeno da ,,Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. . III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u toč. I. ovog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora'' te u toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti ,,troškove zaključenja ugovora + 22% PDV'' u iznosu od 1.025,07 CHF '' , s time da tužitelj navodi da je iz knjigovodstvene kartice vidljivo kako je trošak zaključenja ugovora naplaćen kao troškovi obrade kredita, čime je tuženik još više doveo tužitelja u zabludu oko sadržaja Ugovora te su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena naplata tzv. ulazne naknade ništetne , jer je odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' broj 35/005) propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva, a prema čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi i u konkretnom slučaju je već iz samog teksta sklopljenog Ugovora razvidno da sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati, jer iz sadržaja sklopljenog Ugovora razvidno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru u smislu čl. 295. ZOO, a nesporno je kako tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao o sadržaju odredbe čl. 12.3. niti mu je na bilo koji način pojasnio ili prezentirao koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi korisnik kredita iste bio u obvezi nadoknaditi i osim u pogledu utvrđenog iznosa kredita, namjene i ugovorenog roka otplate, korisnik kredita je u odnosu na sve ostale ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora bio doveden u situaciju ,,uzmi ili ostavi" i svi ostali elementi ugovora pa tako i sporna odredba, predstavljaju oblik i sadržaj obrasca ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika na kojem tuženik kao kreditor ustraje i bez kojeg isti ne bi mogao niti biti zaključen , s time da sporna odredba pritom nije niti jasna niti lako razumljiva i uočljiva budući iz odredbe ni na koji način ne proizlazi što to točno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, koja je struktura tih troškova, zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži te po kojoj točno osnovi se takav trošak uopće naplaćuje, unatoč činjenici da iz iste proizlazi izravna financijska obveza za korisnika kredita, a osim toga, za razliku od tuženika koji je prilikom sklapanja Ugovora djelovao u okviru svoje djelatnosti, korisnik kredita je predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača (čl. 3. ZZP), odnosno kao fizička osoba koja djeluje izvan svoje poslovne aktivnosti odnosno poduzetničke djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije imao potrebnih pravnih i ekonomskih znanja da bi mu takva odredba mogla biti jasna ili lako razumljiva te je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (,,Narodne novine '' broj 96/2003), a koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, radi čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što se posebno odnosi na odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te nadalje , u stavku 3 istog članka propisano je kako činjenica da se od pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca te teret dokaza da se o određenoj odredbi pojedinačno pregovaralo pritom leži upravo na trgovcu (st. 4.) i da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, izričito propisuje i čl. 3. st. 1. Direktive 96/13/EEZ od 5. travnja 1993. i prema odredbi čl. 5. Direktive ugovorne odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo kada se potrošaču u pisanom obliku nudi već unaprijed određeni sadržaj ugovora te prema tome, polazeći od nesporne činjenice da je sporna odredba bila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da je istom odredbom činidba ugovorena protivno čl. 269. st. 2. i čl. 271. st. 1. ZOO, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj, te da je navedenom odredbom korisniku kredita nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstra profitom) obveza, jasno je kako je takvom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca te kako je stoga ista ništetna i odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje te tužitelj nadalje tvrdi da tuženik u konkretnom slučaju na temelju ništetnih odredbi čl. 3. Ugovora ostvario korist u vidu neosnovano naplaćenih iznosa na temelju naknade za troškove zaključenja Ugovora u određenom iznosu, u vidu da su tužitelju dan nakon sklapanja ugovora naplaćeni troškovi obrade ugovora kredita u iznosu od 4.830,61 kn što je kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa troškova zaključenja ugovora u CHF. I tužitelj napominje da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 4.830,61 kn, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu , a povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita te na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja i da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i sud Europske unije i hrvatski sudovi pa slijedom svega navedenog tužitelj traži da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 15079 od 26.srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika i to: u dijelu toč. 2. , koji glasi: ,,Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u toč. I. ovog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora ” i u dijelu toč. 3. , koji glasi ''Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV-a) = 1.025,07 CHF'' , a osim toga tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 641,13 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 28. srpnja 2005. , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tuženik Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da ističe prigovor mjesne nenadležnosti, zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije pa tako glede prigovora mjesne nenadležnosti tvrdi da je tužitelj temeljem istog Ugovora o kreditu podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem P-5993/2022, kojom zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, u kojem se postupku tuženik upustio u raspravljanje, a budući da je tužitelj podnio tužbu pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskom građanskom sudu u Zagrebu temeljem istog pravnog odnosa, podnošenjem ove tužbe mjesno nenadležnom sudu proizlazi da tužitelj namjerno onemogućuje spajanje postupaka, odnosno ispunjenje pretpostavki za spajanje postupaka sukladno odredbi čl. 313. ZPP-a, čime u cijelosti zlouporabljuje svoja procesna ovlaštenja pa tuženik predlaže ovom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim te ustupi predmet mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kojem se predlaže spojiti predmetni postupak s predmetom koji se pred sudom vodi u postupku poslovni broj: P-5993/2022, jer sukladno čl. 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je prema čl. 48. istoga zakona za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika dok glede prigovora zastare tražbine tužitelja, tuženik tvrdi da se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga i kako je trošak ulazne naknade isplaćen još u travnju 2007., naknada za prijevremeni raskid ugovora u studenom 2011., a tužba je podnesena u siječnju 2023. sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari , jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare, a što se tiče tužbenih zahtjeva tužitelja, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer je tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapao u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama te nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju, s time da se tužitelj u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava pri čemu napominje da se pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, u cijelosti osporava., a kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te u konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi i opreza radi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa tako tuženik također ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti ulazne i izlazne naknade u cijelosti promašeni i tuženik tvrdi da je nejasno po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade kredita nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovoren i ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora, a koji trošak je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati i nakon što je tužitelj dobio informativnu ponudu za sklapanje kredita u valuti CHF i EUR, tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, a u predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka te iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi nisu uključeni u predmetni ugovorni odnos , dakle, tužitelj je prije podnošenja zahtjeva bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove pa je prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi i odredbom čl. 9.3. općih uvjeta određeno je da u slučaju prijevremenog prestanka ugovora davatelju kredita pristoji prvo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi davatelj kredita stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora, u visini od 2% od u trenutku prestanka ugovora još nedospjelog iznosa glavnice tako da je navedena odredba u potpunosti jasna, razumljiva i točno određena te se iznos naknade štete može vrlo lako izračunati primjenom jednostavne matematičke funkcije – množenja, a nadalje tuženik tvrdi da odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima su regulirani učinci raskida ugovora nisu kogentne odredbe te su stranke bile ovlaštene ugovoriti međusobna prava i obveze za slučaj raskida ugovora te tuženik ističe kako nema vlastiti kapital i za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] , koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti pa je navedeni iznos potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a, dakle ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja i prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi pored izmakle koristi i stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja, te treba uzeti u obzir činjenicu da se za sredstva kojima tuženik kreditira korisnika kredita zadužuje kod banke i za ta pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu, a tužitelj ni na koji način nije dokazao niti obrazložio na koji je način prouzročena neravnoteža u međusobnim obvezama te da je isto upravo na štetu ovdje tužitelja tako da tuženik slijedom svega navedenog smatra da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužitelj mogao utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama i tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u račun br. 842051-05 od 27. srpnja 2005., uvid u Ugovor o kreditu br. 15079 od 26. srpnja 2005., uvid u Promet po kreditu ( list 11 do 21 spisa ), uvid u Izjavu ( list 30 i 31 spisa ), uvid u tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu od 10. studenog 2022., uvid u odgovor na tužbu od 22. veljače 2023., uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Štefice Hren iz Donje Stubice , uvid u očitovanje navedenog vještaka i saslušan je tužitelj GD u svrhu dokazivanja.

4.

Nesporno je da je dana 26. srpnja 2005. tužitelj DD s tuženikom Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba zaključio Ugovor o kreditu br. 15079 , kojim kreditom je odobreno i stavljeno na raspolaganje tužitelju za kupnju automobila iznos od 30.312,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a rok otplate kredita je 84 mjeseca, ugovorena je kamatna stopa od 5,80 % , odnosno efektivna kamatna stopa od 6,88 % te je ugovoreno u dijelu toč. 2.: ,,Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u toč. I. ovog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora ” i u dijelu toč. 3. : ,,Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV- a) = 1.025,07 CHF'' .

5. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na naknadu za obradu kredita ( tzv ulazna naknada ) u gore navedenim dijelovima predmetnog Ugovora ,da li je tužitelj aktivno legitimiran , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li se utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' mogu primijeniti u konkretnom slučaju i sporna je pravna osnova tužbe.

6. Tužitelj GD saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2004. ili 2005. , a da u vrijeme sklapanja predmetnog kredita kao i tijekom otplate kredita nije bio niti vlasnik obrta niti je imao svoju tvrtku, a u vrijeme tog kredita bio je zaposlenik tvrtke „Belina“ [adresa] dok je sada zaposlen u špediciji.Tužitelj navodi da je uzeo predmetni kredit za kupnju automobila za privatne svrhe te je otplatio predmetni kredit, a koji kredit je on otplaćivao .Tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni Ugovor o kreditu i da su mu govorili da nema rizika niti nikakvih problema u vezi uzimanja kredita u CHF i navodi da mu je to bio prvi kredit i prvi susret s valutom CHF. Tužitelj tvrdi da je pitao da li može sklopiti ugovor o kreditu u EUR, ali da su mu objašnjavali da mu je svakako bolje da sklopi ugovor o kreditu u CHF. Tužitelj navodi da je bio svjestan toga da se tečaj valute mijenja, ali s obzirom na valutu CHF došlo je do takvog povećanja, slikovito rečeno „da nije imao djetetu za kruh“.Što se tiče troškova kredita, tužitelj navodi da je sve to bilo kao neka „interkalarna kamata“ i nije mu objašnjeno zašto plaća tu naknadu za troškove obrade kredita dok što se tiče iznosa kredita sve je rješavao kod auto kuće.

7. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05,41/08,125/11,78/15 i 29/18 –dalje ZOO) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

8.

U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita niti je određena niti odrediva.

9. Naime, naknada za obradu kredita ( tzv ulazna naknada ) određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužitelja bez da je za to tražio suglasnost.

10.

Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća naknada za obradu kredita , uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja , koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

11. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada u toj visini pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed, pripremlienog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

12. Iz takvog odnosa tužitelja i tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za troškove obrade kredita.

13. Osnovano tužitelj navodi da je na opisani način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada kreditnog zahtjeva ulazi u opis radnog mjesta službenika za što on dobiva mjesečnu plaću.

14. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' ,kako to u svom uvjerljivom iskazu navodi tužitelj , a u opisanom položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

15. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

16. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu za obradu kredita niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu, koju je tužitelj morao platiti.

17. Slijedom navedenog utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu , sadržana u dijelu toč. 2.: ,,Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u toč. I. ovog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora ” i u dijelu toč. 3. : ,,Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV- a) = 1.025,07 CHF'' radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude.

18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

19. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

20. Tijekom postupka stranke su učinile nespornim da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita ( tzv ulaznu naknadu u iznosu od 641,13 EUR .

21. S obzirom na gore navedeno prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 641,13 EUR te je valjalo odlučiti kao u toč. II. Izreke presude.

22. Osim navedenog iznosa od 641,13 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana plaćanja 28. srpnja 2005.

23. Tužitelj je dokazao da je potrošač , jer nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju automobila pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

24. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

25. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, jer tužitelj u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, automobil je koristio za svoje osobne potrebe i otplatio je osobno kredit kako sve to proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza.

26. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja .

27. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužitelja nije osnovan.

28. Naime, kako se radi o stjecanju bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i taj rok teče od dana utvrđenja ništetnosti dijela odredbi , koji se odnose na naknadu za obradu kredita, tzv. ulazne naknade , a kako je ta ništetnost utvrđena ovom presudom dana 21. studenog 2025. , to svakako nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

29. Tuženik je stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije, međutim taj prigovor je paušalan i neodređen , odnosno tuženik ne navodi razloge za takav prigovor , ali valja reći da su tuženik i tužitelj bili u obveznopravnom odnosu zaključivši predmetni Ugovor o kreditu i tužitelj ima pravo i pravni interes da traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora , kao i isplatu temeljem te ništetnosti tako da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu.

30. Tuženik je stavio i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , a sud je rješenjem od 21. listopada 2024. odbio takav prigovor , jer je tužitelj potrošač pa stoga može podnijeti tužbu kod Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, s obzirom na svoje mjesto prebivališta [adresa].

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br.53/91,91/92,58/93,112/99,88/01,117/03,88/05,02/07,84/08,96/08,123/08,57/11,14 8/11,25/13,89/14,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 -dalje ZPP ) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 9. 2. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 13. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 21. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 22. 4. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 7. 10. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.200,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 300,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR te troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 150,00 EUR i troškovi sudske pristojbe na presudu 150,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 21. studenog 2025.

32. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR , koji se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude, jer punomoćnik tužitelja nije bio nazočan na tom ročištu.

33. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 21. studenog 2025 .

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Goran Devrnja , odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15

2. Odvjetničko društvo Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz [adresa],

G 1325