REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl. broj: P-7894/2019-55
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Silviji Sunčani Stubičar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FP iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa Odvjetničko društvo Andreis & Partneri d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Luke Švasteca i punomoćnika tuženika odvjetnice Sofije Petković, na ročištu radi objave i uručenja presude dana 21. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju FP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 941,04 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:
na iznos od 22,43 EUR od 01.07.2008.
na iznos od 30,78 EUR od 01.08.2008.
na iznos od 30,80 EUR od 01.09.2008.
na iznos od 31,14 EUR od 01.10.2008.
na iznos od 33,67 EUR od 01.11.2008.
na iznos od 31,96 EUR od 01.12.2008.
na iznos od 34,12 EUR od 01.01.2009.
na iznos od 34,44 EUR od 01.02.2009.
na iznos od 34,59 EUR od 01.03.2009.
na iznos od 34,17 EUR od 01.04.2009.
na iznos od 34,24 EUR od 01.05.2009.
na iznos od 33,61 EUR od 01.06.2009.
na iznos od 33,14 EUR od 01.07.2009.
na iznos od 33,25 EUR od 01.08.2009.
na iznos od 33,49 EUR od 01.09.2009.
na iznos od 33,46 EUR od 01.10.2009.
na iznos od 33,21 EUR od 01.11.2009.
na iznos od 33,67 EUR od 01.12.2009.
na iznos od 34,03 EUR od 01.01.2010.
na iznos od 34,55 EUR od 01.02.2010.
na iznos od 34,42 EUR od 01.03.2010.
na iznos od 35,13 EUR od 01.04.2010.
na iznos od 34,99 EUR od 01.05.2010.
na iznos od 35,24 EUR od 01.06.2010.
na iznos od 37,53 EUR od 01.07.2010.
na iznos od 37,05 EUR od 01.08.2010.
na iznos od 3,12 EUR od 01.09.2010.
na iznos od 3,08 EUR od 01.10.2010.
na iznos od 3,01 EUR od 01.11.2010.
na iznos od 3,14 EUR od 01.12.2010.
na iznos od 3,31 EUR od 01.01.2011.
na iznos od 3,19 EUR od 01.02.2011.
na iznos od 0,09 EUR od 18.02.2011.
na iznos od 3,06 EUR od 01.03.2011.
na iznos od 3,00 EUR od 01.04.2011.
na iznos od 3,00 EUR od 01.05.2011.
na iznos od 3,22 EUR od 01.06.2011.
na iznos od 3,24 EUR od 01.07.2011.
na iznos od 3,41 EUR od 01.08.2011.
na iznos od 3,32 EUR od 01.09.2021.
na iznos od 3,21 EUR od 01.10.2011.
na iznos od 3,19 EUR od 01.11.2011.
na iznos od 3,18 EUR od 01.12.2021.
na iznos od 3,22 EUR od 01.01.2012.
na iznos od 3,26 EUR od 01.02.2012.
na iznos od 0,71 EUR od 01.02.2014.
na iznos od 0,72 EUR od 01.03.2014.
na iznos od 0,71 EUR od 01.04.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.05.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.06.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.07.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.08.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.09.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.10.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.11.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.12.2014.
na iznos od 0,70 EUR od 01.01.2015.
na iznos od 0,70 EUR od 01.02.2015.
na iznos od 0,70 EUR od 01.03.2015.
na iznos od 0,69 EUR od 01.04.2015.
na iznos od 0,69 EUR od 01.05.2015.
na iznos od 0,69 EUR od 01.06.2015.
na iznos od 0,69 EUR od 01.07.2015.
na iznos od 0,68 EUR od 01.08.2015.
na iznos od 0,68 EUR od 01.09.2015.
na iznos od 0,68 EUR od 01.10.2015.
do isplate, po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju FP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 4.230,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:
na iznos od 14,45 EUR od 01.01.2011.
na iznos od 42,84 EUR od 01.02.2011.
na iznos od 635,87 EUR od 18.02.2011.
na iznos od 46,34 EUR od 01.03.2011.
na iznos od 41,83 EUR od 01.04.2011.
na iznos od 42,64 EUR od 01.05.2011.
na iznos od 61,80 EUR od 01.06.2011.
na iznos od 63,67 EUR od 01.07.2011.
na iznos od 79,68 EUR od 01.08.2011.
na iznos od 71,46 EUR od 01.09.2011.
na iznos od 62,45 EUR od 01.10.2011.
na iznos od 61,49 EUR od 01.11.2011.
na iznos od 60,79 EUR od 01.12.2011.
na iznos od 65,09 EUR od 01.01.2012.
na iznos od 68,83 EUR od 01.02.2012.
na iznos od 69,33 EUR od 01.03.2012.
na iznos od 66,74 EUR od 01.04.2012.
na iznos od 68,49 EUR od 01.05.2012.
na iznos od 69,69 EUR od 01.06.2012.
na iznos od 67,67 EUR od 01.07.2012.
na iznos od 68,20 EUR od 01.08.2012.
na iznos od 66,69 EUR od 01.09.2012.
na iznos od 63,43 EUR od 01.10.2012.
na iznos od 66,91 EUR od 01.11.2012.
na iznos od 68,58 EUR od 01.12.2012.
na iznos od 67,41 EUR od 01.01.2013.
na iznos od 60,85 EUR od 01.02.2013.
na iznos od 66,42 EUR od 01.03.2013.
na iznos od 66,91 EUR od 01.04.2013.
na iznos od 64,73 EUR od 01.05.2013.
na iznos od 57,93 EUR od 01.06.2013.
na iznos od 57,76 EUR od 01.07.2013.
na iznos od 59,43 EUR od 01.08.2013.
na iznos od 62,10 EUR od 01.09.2013.
na iznos od 65,81 EUR od 01.10.2013.
na iznos od 63,90 EUR od 01.11.2013.
na iznos od 65,25 EUR od 01.12.2013.
na iznos od 66,78 EUR od 01.01.2014.
na iznos od 59,08 EUR od 01.02.2014.
na iznos od 60,83 EUR od 01.03.2014.
na iznos od 60,26 EUR od 01.04.2014.
na iznos od 58,31 EUR od 01.05.2014.
na iznos od 57,69 EUR od 01.06.2014.
na iznos od 57,97 EUR od 01.07.2014.
na iznos od 60,18 EUR od 01.08.2014.
na iznos od 62,04 EUR od 01.09.2014.
na iznos od 61,65 EUR od 01.10.2014.
na iznos od 63,26 EUR od 01.11.2014.
na iznos od 64,35 EUR od 01.12.2014.
na iznos od 63,71 EUR od 01.01.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.02.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.03.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.04.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.05.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.06.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.07.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.08.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.09.2015.
na iznos od 64,59 EUR od 01.10.2015. do isplate, po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju FP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 2.194,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. pa do isplate, koja se od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici u roku od 15 dana trošak parničnog postupka u iznosu od 5.470,77 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2025. g. do isplate, prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 29. studenog 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 069-50-3166314 ovjerenog dana 2.prosinca 2005 g po javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 62.920,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s pripadajućim kamatama od 4,95% uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika. U članku 2. stoji kako je godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke odnosno da će se promjena ugovorene kamatne stope vršiti u skladu s važećim odlukama Banke, te je na taj način kamatnom stopom pogodovano banci tuženiku a na štetu korisnika tužiteljice, budući da je ta odredba izvor nepravične zarade (ekstra dobiti) banke. Nadalje, odredbom čl. 1. Ugovora glavnica je vezana za švicarski franak (CHF) odnosno ugovorena je valutna klauzula a na štetu tužiteljice, te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, i sastavljena je unaprijed tako da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na njezin sadržaj niti je prikladno i pravodobno bila upozorena od strane tuženika. Nepoštena ugovorena valutna klauzula nije zakonom dopuštena niti utemeljena, a takvom odredbom je prouzročena znatna šteta tužiteljici. Tužiteljica se pri tome poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. iz kolektivnog spora u kojem je tuženik bio treće tuženik, a kojom je utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je ništetna. A također je presudom istog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita jer je u kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03).
Nadalje, tužitelj i tuženik su dana 15. travnja 2016. godine sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 (dalje: Dodatak) i to na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) kojim je proveden postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, navedeno nije od važnosti za potraživanje tužitelja jer je riječ o preplaćenim iznosima prije nego je učinjena sama konverzija. Stoga se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2868/2018 u kojoj je utvrđeno pravno shvaćanje kako korisnici kredita odnosno potrošači koji su sklopili dodatke (Anekse) ugovoru o kreditu i to na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) u odnosu na konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR imaju pravni interes za postavljanje deklaratornih tužbenih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te posljedično i kondemnatornih zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa. Kako je dakle, prilikom ishođenja kredita tužitelja od tuženika, radi neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa od strane tuženika i na ugovorenoj valutnoj klauzuli, a sve na štetu tužitelja, tužitelj morao tuženiku kao kreditoru vratiti znatno veći broj novčanih jedinica nego li mu ih je tuženik stavio na raspolaganje prilikom isplate kreditnog iznosa, to tužiteljica u tužbi navodi da potražuje iznos od 112.514,62 kune (kasnije 14.933,27 eura).
Tužiteljica je podneskom od 18. travnja 2024. g. konačno uredila tužbeni zahtjev, nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a što prema stavu Vrhovnog suda RH ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe.
2.U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako osporava i osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako su stranke u sporu dana 15. travnja 2016. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, pa je time izmijenjen osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove, pa je dakle, Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora pa je tužitelj prihvatio promjenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita, zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Dodatka je prethodio prihvat konverzije i to nakon primitka svih propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija i potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik ističe kako je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka. Tuženik navodi da je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su predmet ovoga spora. Tuženik također ističe prigovor zastare jer je cjelokupno potraživanje u zastari. Tuženik također tijekom postupka ističe prigovor radi prebijanja i konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi trošak postupka.
3. Tužbeni zahtjev je osnovan.
4. Prema odredbi članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno, i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi stavka 2. ovog članka interesi iz stavka 1. mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralni, etički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi.
5. U ovom predmetu pravno su relevantne: pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potom Odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, Rev-2245/17, Rev-221/18 od 3. rujna 2019. godine, Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev-2868/18. U odnosu na pravo Suda Europske unije mjerodavne su: Odluke C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, C-51/17 od 20. rujna 2018. g. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine.
6. Po primitku nalaza i mišljenja financijskog vještaka tužiteljica je uredila kondemnatorni tužbeni zahtjev, a što sud ne smatra djelomičnim povlačenjem tužbe upravo jer je tužiteljica tužbeni zahtjev mogla postaviti tek nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje.
7. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i javne bilježnice Renate Kutije Kušpilić, kao i svjedoka IP, te je proveo financijsko vještačenje, a izvršen je uvid u ugovor o kreditu, dodatak ugovoru, otplatni plan, dopis s promjenama kamatne stope, ponudu Dodatka ugovoru, otplatni plan i novi otplatni plan, pregled uplata, izjavu o prihvatu izračuna konverzije i nalaz financijskog vještaka, kao i njegov dopunski nalaz.
8. Predmet spora u ovom predmetu je kondemnatorni zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog novčanog iznosa bez pravne osnove, na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju valutne klauzule uz tečaj švicarskog franka.
9. Stranke u postupku ne osporavaju da su sklopile ugovor o kreditu kako je navedeno u točki 1. Obrazloženja niti da su sklopile Dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija. U odnosu na prigovor tuženika da bi sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija, ništetne ugovorne odredbe postale valjane te u prilog svojim tvrdnjama navodi određenu sudsku praksu.
10. Navedeni stav tuženika u potpunosti je pogrešan.
Naime, imajući u vidu odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: „ZOO“), ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Osim toga, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u revizijskom postupku Rev-2868/2018, potpuno je suprotan navedenim tvrdnjama Tuženika. U navedenoj presudi stoji:
„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (…) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.“
Slijedom navedenog, činjenica da je sklopljen Aneks ugovoru o kreditu ne znači da su ništetne ugovorne odredbe postale valjane, a niti da je Tužitelj izgubio pravo i pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi i isplatu preplate koja je rezultat ništetnih ugovornih odredbi.
Nadalje, „kolektivnom presudom“ utvrđeno je kako su pojedine odredbe ugovora o kreditu, konkretno, odredbe koje se odnose na netransparentno mijenjanje kamatne stope i pogrešno korištenje zaštitne valutne klauzule, ništetne. U skladu s pozitivnim propisima Republike Hrvatske moraju se vratiti sva plaćanja (preplate) koja su iz takvih odredbi proizašla, dok je konverzijom Ugovora o kreditu, odnosno sklapanjem Aneksa, Tuženik Tužitelju vratio samo dio tog iznosa, ali ne i cjelokupan iznos. Slijedom navedenog, a kao što je i vidljivo nakon provedenog vještačenja, utvrđeno je koliko je Tužitelj preplatio Tuženiku, odnosno, koliko je Tuženik prilikom konverzije vratio Tužitelju te koja je preostala razlika koju Tuženik i dalje duguje Tužitelju. Također, ističe se kako potpisivanje predmetnog Aneksa nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a niti navedenim Aneksom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Navedeni stav potvrdio je Županijski sud u Rijeci, u rješenju, poslovni broj: Gž- 505/2017, od 3. srpnja 2019. te presudom, poslovni broj: Gž-380/2018, od 3. lipnja 2019, kao i rješenjima; poslovni broj: Gž 1418/2017, od 10. lipnja 2019. i poslovni broj: Gž 1689/2018, od 25. rujna 2019, kao i Županijski sud u Šibeniku, presudom i rješenjem, poslovni broj: Gž 826/2017, od 4. studenog 2019. Niže citiramo i dijelove obrazloženja predmetnih odluka:
„Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama.“
„Odredbom čl.323. st.1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st.1. ZOO-a“
11.U odnosu na sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu, tuženik ističe kako se Aneks Ugovoru o kreditu odnosi na konvertiranje ugovora ab initio i to za oba bitna sastojka, valutnu klauzulu i kamatnu stopu. Navodi kako su stranke stvorile novu pravnu osnovu te kako je Tužitelj bio slobodan ne prihvatiti konverziju ako mu nije odgovarala. Također navodi kako su stranke, svojom voljom, nadomjestile ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Nastavno na netom izneseno, Tužitelj ističe da je predmetni Aneks sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a što je isključivi razlog zbog kojeg je Trgovački sud u Zagrebu u „kolektivnom sporu“ utvrdio ništetnim ugovorne odredbe. Tužitelj nije inicirao potpisivanje navedenog Aneksa, međutim, njegov dobrovoljni pristanak za sklapanjem toga Aneksa, u konkretnoj situaciji, ne predstavlja ništa drugo nego financijsku prisilu. Naime, da Tužitelj nije tako postupio, Tuženik bi i dalje primjenjivao ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojem slučaju bi za Tužitelja nastala još veća šteta. Pritom valja dodati da Tužitelj uopće ne osporava Tuženiku da bi isti postupao u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu. „ZPK“) koji reguliraju konverziju i obračun konverzije, već Tužitelj osporava točnost obračuna. Pogrešno Tuženik zaključuje da se ništetne odredbe Ugovora o kreditu mogu nadomjestiti voljom stranaka citirajući pritom dio obrazloženja revizijske odluke Vrhovnog suda poslovni broj Rev- 1172/2018. Naime, u citiranoj odredbi jasno je navedeno kako se „Načelno promatrano(…)“ odnosno Vrhovni sud je naveo kako se radi o općem principu, međutim koji nije primjenjiv na konkretan slučaj, budući da se citirana odluka odnosi na promjenu kamatnih stopa nakon 1. siječnja 2013. (a što je također Vrhovni sud utvrdio ništetnim – „Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora“5), a u kojoj nije navedeno ništa vezano za sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu. Međutim, druga odluka Vrhovnog suda poslovni broj Rev 2868/2018, a koju je Tužitelj već naveo u točci III. ovog podneska, daje odgovor na pitanje da li su stranke potpisom Aneksa izmijenile ništetne odredbe
Ugovora o kreditu te se citira:
„Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).
12.U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi Tužitelj i Tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo Tuženik svojom jednostranom odlukom.
Obzirom da Tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi Tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, Tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe ZOO-a, što je potvrđeno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju, posl. broj: Revt-249/14-2, od 09. travnja 2015. te Ustavnog suda Republike Hrvatske, odlukom broj: U-III-
2521/215, U-III2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215, od 13. prosinca 2016. Ugovor o kreditu nije sadržavao niti kriterij na temelju kojeg bi se predmet obveze mogao odrediti, a ni u kojem slučaju kriterij koji bi Tužitelj kao prosječan potrošač mogao razumjeti. O nerazumljivosti navedenih odredbi zauzeli su stav Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Presudi i Rješenju, posl. broj: Revt 249/14-2, od 09. travnja 2015. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u Presudi i Rješenju posl. broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014. te u presudi posl. broj Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. kako slijedi:
„Terminologija koja je korištena u ovim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.“
Navedeni stav je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ i Presudom Europskog suda pravde, posl. broj: C-26/13, u predmetu CP i FPB protiv OTP Jelzálogbank Zrt, od dana 30. travnja 2014. u kojoj odluci je jasno i nedvosmisleno utvrđeno da ugovorna odredba potrošaču ne treba biti samo i isključivo gramatički razumljiva, već mu na transparentan način trebaju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Iz svega navedenog proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, a koja se mijenjaju jednostranom odlukom Tuženika nisu bile razumljive Tužitelju kao prosječnom potrošaču, a niti su mogle biti razumljive ikome. Naime, odredbe formulirane na način kao u navedenom Ugovoru o kreditu nisu bile razumljive niti osobi koja bi bila stručnjak u ekonomskom području, obzirom je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope isključivo odluka Tuženika na koju Tužitelj nije imao, niti mogao imati bilo kakav utjecaj. Štoviše, o tim odlukama o promjeni kamatne stope i anuiteta otplate Tuženik je obavještavao Tužitelja dopisom bez ikakve mogućnosti prigovora na isti te u kojima nije naveo zbog čega je došlo do promjene kamatne stope . Prema tome, Tuženik je takvim postupanjem propustio kamatnu stopu vezati uz neku tržišnu referentnu vrijednost na temelju koje bi Tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno provjeriti opravdanost njezine promjene. Iz navedenog proizlazi da je rizik promjenjivosti kamatne stope u cijelosti bio prebačen na stranu Tužitelja, što je, sukladno odredbama ZOO-a, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isto je također dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, Tuženik je pridržavanjem prava da kamatnu stopu mijenja jednostrano svojom odlukom bez da su konkretizirani podaci i metodologija izračuna, postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Prema tome, navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope su nepoštene i ništetne. Mišljenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženo u obrazloženju navedene Presude i Rješenja, analogno je primjenjivo i na predmetni slučaj:
„Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
„Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne…“
Na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, Tuženik je jednostrano tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu kredita i visinu Tužiteljeve obveze. Tužitelj je stoga platio Tuženiku znatno veće iznose od onih koji su utvrđeni prvotnim Otplatnim planom. Obzirom je Tuženik sva povećanja anuiteta otplate, izraženih u CHF, učinio temeljem jednostrane odluke, Tužitelj je plaćanjem svakog nezakonito povišenog mjesečnog anuiteta preplatio razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje je zaista bio dužan platiti sukladno Ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu. Prema Ugovoru o kreditu, Tužitelj je bio u obvezi plaćati mjesečni anuitet u iznosu od 346,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti. O promjenama kamatne stope i anuiteta Tužitelj je bio obaviješten dopisom koji nije sadržavao razloge, niti obrazloženje promjena kamatnih stopa i anuiteta.
13. Tužitelj ističe kako je Tuženik institut valutne klauzule pogrešno primijenio, iz kojeg razloga je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.
Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja, pa tako i iznos ugovora o kreditu koji je Tuženik isplatio Tužitelju te anuiteti koje je Tužitelj plaćao Tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku Tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Radi lakšeg i jednostavnijeg prikaza, Tužitelj navodi hipotetski primjer:
Iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 HRK, a tečaj CHF/HRK je 1/4, odnosno, iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 HRK tj. 500 CHF. U trenutku kada je tečaj CHF/HRK porastao na 1/5, „novi“ iznos anuiteta i dalje iznosi 2.000,00 HRK (budući da nije došlo do promjene vrijednosti domaće valute), ali iznos u stranoj valuti iznosi 400 CHF (jer je strana valuta aprecirala). Navedeni primjer je točan i zakonit način primjene valutne klauzule. Tuženik je u ovom hipotetskom primjeru, a što je nesporno iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, u trenutku porasta tečaja CHF/HRK na 1/5 povećao iznos anuiteta na 2.500,00 HRK tj. 500 CHF. Dakle, tuženik je promijenio iznos domaće valute dok iznos strane valute nije mijenjan, iako se vrijednost domaće valute nije mijenjala. U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13.12.2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba ZOO-a u pitanju ugovaranja valutne klauzule.
„Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog upravo tvrdnjama Tužitelja jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija, na način na koji je to Tuženik činio, ništetna. Slijedom navedenog, Tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Tužitelj također navodi kako odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz „kolektivnog postupka“ i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača (ovdje Tužitelja), kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Istovjetno shvaćanje Vrhovni sud RH zauzeo je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.
14.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Navedeni prigovor Tuženika u cijelosti je promašen. Naime, odgovor na navedeni prigovor već je dao Vrhovni sud Republike Hrvatskeu odluci, poslovni broj: Rev- 2245/17-2, od 20. ožujka 2018., u kojoj je odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. U prethodno citiranoj odluci Vrhovni sud RH zauzeo je stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 13. lipnja 2014. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., a imajući u vidu odredbu čl. 225. ZOO-a, prigovor zastare potraživanja u potpunosti je neosnovan. Istovjetno shvaćanje Vrhovni sud RH zauzeo je i u odluci, poslovni broj: Rev- 3142/2018, od 19. ožujka 2019.
15. U odnosu na prigovor radi prebijanja koji iznosi tuženik podneskom od 23. lipnja 2020. iznosi prigovor radi prebijanja te traži da sud utvrdi postojanje tražbine Tuženika prema Tužitelju u iznosu od 86.716,59 kn. Navedeni prigovor osim što je neosnovan, Tuženik nije ni dokazao postojanje svoje tražbine. Naime, upravo iz nalaza i mišljenja vještaka Smolara, od 10. ožujka 2021. strana 5., u obračunu pod B) proizlazi da je utvrđen iznos glavnice od 86.716,59 kn koji je Tuženik priznao konverzijom (red 4.), ali upravo je navedeni iznos vještak uzeo u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja te je utvrdio da i uračunavanjem navedenog iznosa postoji manje priznati iznos umanjenja glavnice od 16.535,09 kn. Dakle, jasno je da o eventualnoj tražbini Tuženika prema Tužitelju nema govora, što nedvosmisleno proizlazi iz predmetnog nalaza i mišljenja.
16. Iz iskaza svjedoka IP razvidno je da zna da se radi o predmetu stambenog kredita u švicarskim francima. 2005. godine nudili su klijentima stambeni krediti u eurima i u švicarskim francima. O svim podacima su prethodno djelatnici prošli edukaciju kako bi klijentima dali potpunu informaciju o proizvodima. Uvijek na kraju razgovora s klijentima obavezno su se uručivali letci i Uvjeti poslovanja klijentima. Kredit koji je predmet ovog postupka ona nije radila, nije pregovarala s tužiteljicom i konkretnih informacija u vezi nje i razgovora nema. Dakle o konkretnom ugovoru o kreditu nema saznanja niti u koju svrhu je isti zaključen odnosno da li je za potrebe stanovanja tužiteljice. Na nastavno pitanje pun. tuženika da li su inače klijentima objašnjavali rizike kredita i detalje samih kredita da jesu, ali da za konkretan slučaj ne može znati. U samom ugovoru su navedeni rizici koji se naglašavaju klijentima a i javni bilježnik čita ugovor s klijentom. Posebno naglašava da djelatnik banke koji kontaktira sa strankom ne pregovara o uvjetima kredita niti može mijenjati ugovore kredita. U banci cjelokupnu dokumentaciju koja se dostavlja uvijek kontrolira dvoje ljudi. Na pitanje da li su klijenti mogli izabrati da umjesto kredita u švicarskim francima uzmu kredit u nekoj drugoj valuti svjedok odgovara da su mogli izabrati i kredit u eurima. U članku ugovora o kreditu stoji da imaju mogućnost promjene valute. Na pitanje imajući u vidu navod da su u ugovoru istaknuti rizici da li može objasniti kako se mogla promijeniti kamatna stopa ili valuta, odnosno kako je u ugovoru navedeno da se mijenja kamatna stopa ili valuta ista odgovara da se u ovom trenutku ne sjeća jer se radi o ugovoru iz 2005. godine.
17. Sud nije posebno cijenio iskaz navedenog svjedoka jer ista nije govorila o okolnostima konkretnog slučaja nego načelno i općenito.
18. Iz iskaza tužiteljice razvidno je da se radilo o stambenom kreditu za privatne svrhe. Na nastavno pitanje da li je u banci mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi Ugovora, odnosno da li je mogla utjecati da bilo koja odredba ne bude u ugovoru odgovorila je kako nije mogla utjecati. Nadalje da li joj je prilikom razgovora o ugovoru bilo objašnjeno kako bi se mijenjala kamatna stopa, odnosno za koju referentnu vrijednost bi se promjena vezala odgovorila je da nije. Eventualna promjena valutne klauzule odnosno do kojeg iznosa bi se mogao anuitet povećati odgovorila je da nije. Prilikom sklapanja aneksa ugovora joj nije objašnjeno što je sama konverzija i na koji način u odnosu na provedenu konverziju će joj biti umanjena ugovorna obveza. Također joj nije prilikom sklapanja aneksa ugovora objašnjeno kakvo će biti obeštećenje odnosno kako će biti obeštećena. Znala je što je valutna klauzula. Pročitala je ugovor o kreditu, međutim, smatra da joj je kao laiku trebalo detaljnije objasniti sve odredbe ugovora i mišljenja je da su djelatnice kod tuženika bile neuke u pogledu samog ugovora i nisu joj objasnile kako će taj ugovor i njegovo ispunjenje biti u budućnosti. Nije mogla izabrati ugovor o kreditu s nekom drugom valutom, a nije prigovarala promjenama kamatnih stopa. Prije konverzije nije bilo moguće promijeniti valutnu klauzulu i nitko ju nije o tome obavijestio, nego samo da se može obaviti konverzija i da će ubuduće anuitet biti izražen u eurima a ne u švicarskim francima. Na nastavno pitanje da li je to učinila prije obavljene konverzije odgovorila je da nije. Predmetni ugovor je ona sama otplaćivala.
19. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio uvjerljivim, logičnim i u skladu s dokumentacijom predmetnog spisa.
20. Iz iskaza svjedoka javne bilježnice Renate Kutije Kušpilić razvidno je da se ne sjeća tužiteljice i ne sjeća se da bi ista sklopila Ugovor o kreditu 29. studenog 2005. godine, te ističe kada joj se pokazuje poleđina lista 11 spisa da je na istoj njezin potpis na solemnizaciji Ugovora. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika da li je prilikom solemnizacije Ugovora postupano sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, odgovorila je da je postupano po navedenom članku.
21. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 10.3.2021. g. razvidno je da je nedospjela glavnica prema otplati banke na dan 30.9.2015. g. 322.801,23 HRK, preostala glavnica prema ugovoru o kreditu 219.549,55 HRK, razlika u glavnici kod preračunavanja kredita iz CHF u kredit u EUR – efekt konverzije 103.251,68 HRK, banka je priznala glavnicu konverzijom 86.716,59 HRK, manje priznati iznos umanjenja glavnice je 16.535,09 HRK, pozitivne preplate kamata su 8.100,45 HRK i pozitivne preplate tečaja su 34.488,81 HRK odnosno ukupno je potraživanje po manje priznatom iznosu umanjenja glavnice, pozitivnim preplatama kamata i pozitivnim preplatama tečaja 59.124,36 HRK.
22. Iz dopunskog nalaza i mišljenja od 12.12.2024. g. razvidno je da je nedospjela glavnica prema otplati banke na dan 30.9.2015. g. 42.843,09 eura, preostala glavnica prema ugovoru o kreditu 29.139,23 eura, razlika u glavnici kod preračunavanja kredita iz CHF u kredit EUR – efekt konverzije 13.703,85 eura, banka je priznala glavnicu konverzijom 11.509,27 eura, manje priznati iznos umanjenja glavnice je 2.194,58 eura, pozitivne preplate kamata su 1.075,12 eura i pozitivne preplate tečaja su 4.577,45 eura.
23. Sud nalazi da su i nalaz i mišljenje i dopunski nalaz i mišljenje sačinjeni stručno, precizno i skladu s dokumentacijom spisa, te ga je prihvatio kao temelj prilikom odluke o visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.
24. U odnosu na saslušanje tužiteljice sud je utvrdio da je nedvojbeno da tužiteljica ulazi u kategoriju prosječnog potrošača koji ne može ulaziti u ekonomske analize kretanja tržišta kapitala na svjetskom tržištu, za što je potrebno daleko veće stručno i specijalizirano znanje, koje ne može imati ni diplomirani pravnik, ekonomist ili matematičar, pa stoga nalazi da je ista postupala s pažnjom prosječnog i savjesnog potrošača jer je pročitala ugovor i isti u rokovima i otplatila, unatoč činjenice da su ugovorom uneseni u pravni posao i dijelovi koje nije moguće predvidjeti, a to se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ovdje sud nalazi potrebnim istaknuti i da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pregovaralo između ugovornih strana.
25. Sud je izveo i dokaz saslušanjem svjedoka IP i svjedoka IPB koje međutim, nisu iskazivale o konkretnim činjenicama, nego općenito pa sud ne nalazi da iskaze treba posebno analizirati.
26. Prema mišljenju ovog suda, predmetni osnovni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor sa standardnim stipulacijama koji sadrže odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno, važeći propisi.
27. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO), predmetni ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor jer sadrži opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
28. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
29. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, po mišljenju ovog suda, odredbe čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP), a koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.
30. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev sud je u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje i dopunski nalaz financijskog vještaka te je stoga i prihvatio tužbeni zahtjev jer je isti sačinjen na temelju predmetnih nalaza.
31. Sukladno članku 323. ZOO-a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
32. Sukladno članku 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.
33. Sukladno članku 1115. ZOO-a stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.
34. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski ugovor o kreditu s nepoštenim ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečene iznose prema izračunu vještaka.
35. Glede prigovora zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.01.2020. godine doneseno mišljenje Su-IV- 47/2020-2, po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, očigledno je da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika u cijelosti neosnovan, jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019. g. dakle unutar roka od 5 godina od donesene kolektivne presude u predmetu „Potrošač“ protiv 8 banaka od kojih je tuženik jedna od banaka.
36. U odnosu na procesnopravni prigovoru radi prebijanja, potrebno je istaknuti da je o istome odlučio Vrhovni sud RH u predmetu Rev-549/2023.
37. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
38. U ovom postupku tužiteljica upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita isplatio tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredbi o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO) vezana za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužiteljice kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora i promjenjive kamatne stope. Nije u ovoj parnici sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužiteljicu, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćala nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
39. Dakle, kada je tome tako, tuženik kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužiteljica nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužiteljicu) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženika. Prošireno vijeće Vrhovnog suda RH prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a što u ovom slučaju nije bilo, nego je prigovor radi prebijanja stavljen u fazi glavne rasprave, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.
40. Obzirom na navedeno, a kako u ovom slučaju tuženik nije stavio protutužbeni zahtjev, nego je istaknuo prigovoru radi prebijanja, u odnosu dakle, na tzv. "negativne razlike" sud otklanja navedeni prigovor tuženika jer sud nalazi kako prema prirodi ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik, tužitelj nikako nije mogao nešto "steći" pa da bi se prijeboj vršio na temelju tražbina koje tužitelj i tuženik imaju jedan prema drugome. Naime, tužitelj je potrošač, a potrošač plaćanjem prema nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to bio isključivo tuženik. Nadalje, tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, čak i kada bi tuženikov prigovor "prijeboja" bio osnovan, a što nije, treba uzeti u obzir da prijeboj nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga. S obzirom na to da niži tečaj datira iz perioda ugovaranja, nastupila je zastara potraživanja i prijeboj ne nastaje. Zastara na tražbinu tuženika s osnove nižeg tečaja tekla je cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije, te nije došlo do prekida tijeka zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Dakle, za tuženika tijek zastare nije bio prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, jer je tuženik kao kreditor tužitelja te kao pasivno legitimirana strana ne može imati koristi od podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo tužitelju kao potrošaču u čiju korist i radi čijeg interesa je tužba podnesena. Također, je potrebno dodati da je za nepoštenost navedenih odredbi odgovoran isključivo tuženik, pa isti ne može imati nikakve benefite, odnosno blagodati, uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja spornih odredbi. Čak ako bi se uzelo u obzir da je tužitelj naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego li je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora, sve sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – 29/18) koji propisuje: "Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radio o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja."
41. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a imajući u vidu troškovnik i vrijednost predmeta spora, i to trošak sastava tužbe (Tbr 7/1) u visini od 500,00 eura (VPS 14.933,26 eura) , trošak sastava podneska od 12.1.2022., 23.6.2022., 7.10.2022. i 13.10.2023. i 18.4.2024. g. odnosno 5 podneska svaki po 200,00 eura ( VPS 7.366,51) kao i trošak zastupanja na ročištima: 27.8.2020. od 500,00 eura i ročišta od 7.6.2022., 17.1.2023., 7.9.2023., 13.10.2023., 14.2.2024., 9.4.2024., 3.7.2024., 5.9.2024., 13.12.2024. i 2.9.2025. svaki po 200,00 eura, odnosno ukupno 4.000,00 eura i trošak PDV-a od 1.000,00 eura, potom trošak sudske pristojbe za tužbu od 195,77 eura i trošak financijskog vještačenja od 275,00 eura, odnosno ukupno 5.470,77 eura. Temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje OZ), tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 21. studenog 2025.
Sudac
Silvija Sunčana Stubičar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
Tužitelju po pun.
Tuženiku po pun.
