REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3077/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆH, iz [adresa] **.**.2001., OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a , OIB:23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 14. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Marijana Belčića, odvjetnika, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 21. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627- 5103366520, sklopljenog dana 23.01.2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =

200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a , OIB:23057039320, platiti tužiteljici ĆH, iz [adresa], Ulica 1. svibnja 17, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 610,03 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 602,32 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 21. studenog 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik dana 23. siječnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 40.340,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 10. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,50% od iznosa kredita. Tužiteljica navodi da joj je tuženik dana 31. siječnja 2007. godine naplatio naknadu a obradu kredita u iznosu od 4.596,24 kn (610,03 eura). Tvrdi da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ta odredba unaprijed formulirana od strane banke i implementirana u predmetni, tipski ugovor na koji tužiteljica nije imala utjecaja. Ističe da je navedena odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Poziva se na odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, te navodi da se radi o stjecanju bez osnove. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna odredba i kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 610,03 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2007. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prije svega ističe prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 610,03 eura, koji iznos se potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom. Prigovara statusu potrošača i navodi da je tužiteljica u ovom postupku dužna dokazati taj status. Tuženik naglašava da je odredba o naknadi za obradu kredita, jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena dana 31. siječnja 2007. godine, te se poziva na opći zastarni rok od 5 godina. Navodi da visina naplaćene ulazne naknade nije sporna. Osporava zatraženi tijek zateznih kamata, te navodi da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku parnični trošak.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrde tuženika od 12.08.2024. o plaćenoj naknadi i saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. siječnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 40.340,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 10. st. 1. po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 2,50 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita. Nije sporno da je dana 31. siječnja 2007.g. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 610,03 eura, dakle visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

8. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača, te osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Saslušana je tužiteljica koja je izjavila da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu čija namjena je bila zatvaranje kredita koji je podigao njezin suprug koji se u međuvremenu bio razbolio, kao i podmirivanje određenih dugovanja, za režije i za troškove liječenja svoga supruga. Izjavila je da je cijeli iznos kredita potrošila za osobne potrebe, a ne za bilo kakvu poslovanje niti profesionalnu djelatnost. Navela je da nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Tvrdi da joj zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita, te da joj je iznos naknade za obradu kredita, banka umanjila kredit. Tužiteljica je naglasila da joj je u tom trenutku taj iznos naknade predstavljao problem i veći financijski izdatak, jer je bila u teškoj financijskoj situaciji.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za podmirenje dugovanja i zatvaranje postojećeg suprugovog kredita, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

11. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita

- tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 2,50 % od iznosa kredita, navodi se da je tužiteljica spomenutu naknadu u iznosu od 610,03 eura platila dana 31. siječnja 2007. godine, o čemu nema spora među strankama.

12. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

13. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

14. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 96. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je ovom tužbom najprije postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

16. Tužiteljica osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

17. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 10. st. 1. koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora". Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 610,03 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2007. godine do isplate, odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

18. U pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

19. Kamatna stopa teče od dana 01. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

20. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS) navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.340,00 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji u konkretnom slučaju iznosi 610,03 eura.

21. U ovom slučaju je tužitelj je u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe, dok drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode traži isplatu utuženog iznosa. U recentnoj sudskoj praksi zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 610,03 eura.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

23. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 50 bodova, sastav podneska od dana 08.07.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 23.10.2025.g. – 50 bodova, pristup na ročište 14.11.2025.g. - 50 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 25 bodova, ukupno 225 bodova, odnosno 450,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 112,50 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 13,27 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 602,32 eura.

24. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 21. studenog 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

25. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 21. studenog 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku