Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-812/2021-63

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Zagorje-Tehnobeton d.d. Varaždin, OIB: 68289504926, Pavleka Miškine 49, Varaždin, zastupanog po punomoćniku Domagoju Crnogorcu, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženice EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, radi stjecanja bez osnove , nakon zaključene glavne javne rasprave 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 21. studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja Zagorje-Tehnobeton d.d. Varaždin prema tuženici EČ s osnova povrata stečenog bez osnove temeljem presude ovoga suda broj P-803/08-54 od 25. rujna 2009. u iznosu od 15.335,20 EUR (petnaest tisuća tristo trideset pet eura i dvadeset centi).

II/ Utvrđuje se da postoji tražbina tuženice EČ prema tužitelju Zagorje- Tehnobeton d.d. Varaždin s osnova dijela zakonskih zateznih kamata na glavnični iznos iz točke 4/ izreke presude ovoga suda broj Pr-239/18 od 13. lipnja 2019. obračunate do 1. prosinca 2015. u iznosu od 15.335,20 EUR (petnaest tisuća tristo trideset pet eura i dvadeset centi).

III/ Prebija se tražbina tužitelja iz točke I/ s tražbinom tuženice iz točke II/.

IV/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 159.434,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. rujna 2010. do isplate .

V/ Nalaže se tužitelju Zagorje-Tehnobeton d.d. Varaždin da tuženici EČ naknadi troškove postupka u iznosu od 46.465,50 EUR (četrdeset šest tisuća četiristo šezdeset pet eura i pedeset centi) u roku od 15 dana.

VI/ Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka preko iznosa dosuđenog u točki V/, a do zatraženog iznosa od 59.965,50 EUR, te se u cijelosti odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj Zagorje-Tehnobeton d.d. podnio je 11. siječnja 2016. tužbu protiv tuženice EČ u kojoj navodi da je tuženici isplatio iznos od 1.201.259,87 kn po osnovi presude i rješenja ovoga suda broj P-803/08 od 25. rujna 2009. kojom je utvrđen kao nedopušten otkaz ugovora o radu temeljem kojeg je EČ prestao radni odnos u Zagorje-Tehnobeton d.d., određen je sudski raskid radnog odnosa, poslodavcu Zagorje-Tehnobeton d.d. naložena je isplata naknade štete u iznosu od 336.243,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom te naknade plaće u bruto iznosu od 594.907,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne novčane iznose te naknada parničnog troška u iznosu od 70.615,53 kn. Spomenuti iznos od 1.201.259,87 kn tužitelj je tuženici isplatio 9. rujna 2010. Povodom revizije tužitelja Vrhovni sud RH svojom je presudom i rješenjem broj Revr-209/15 od 21. listopada 2015. ukinuo prvostupanjsku presudu (broj P-803/08) kao i drugostupanjsku presudu (presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1293/10) te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Slijedom navedenog otpala je pravna osnova temeljem kojeg je tužitelj tuženici isplatio navedeni iznos, a kako tuženica nije odgovorila na traženje tužitelja da joj izvrši povrat primljenog novčanog iznosa, to tužitelj podnosi ovu tužbu kojom temeljem čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima potražuje predmetni iznos koji je tuženica stekla bez osnove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. rujna 2010. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe da joj je tužitelj odbio dobrovoljno platiti dosuđene iznose zbog čega je predmetni iznos prisilno naplaćen u ovršnom postupku pod brojem Ovr-2128/10 prema rješenju o ovrsi od 1. rujna 2010. kod čega navodi da je u iznosu koji je naplaćen u korist tuženice sadržan i trošak tog ovršnog postupka koji je nastao kao posljedica tužiteljevog odbijan ja na dobrovoljno ispunjenje obveze, te je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno, a ukidna odluka Vrhovnog suda ne odnosi se na isto zbog čega to rješenje nije izgubilo svoju pravnu snagu, zbog čega tužitelj nema pravo na povrat tih troškova. Tuženica navodi i da se nakon ukidne odluke Vrhovnog suda broju Revr-209/15 ponovni postupak kod ovoga suda vodi pod brojem Pr-143/15 u kojem tuženica i nadalje ustraje sa svojim tužbenim zahtjevom. Tuženica osporava tijek zakonske zatezne kamate koju tužitelj potražuje od 10. rujna 2010. te sukladno čl. 1117. st. 2. ZOO ističe da joj je odluka Vrhovnog suda dostavljena 1. prosinca 2015. Poziva se i na pravo zadržanja sukladno čl. 72. ZOO, ukazuje da je tužitelj nesposoban za plaćanje budući da je nad njime otvoren postupak predstečajne nagodbe te smatra da je tuženica ovlaštena zadržati tužiteljevu stvar (novac) do podmirenja tužiteljeve obveze o kojoj se vodi spor u predmetu broj Pr-143/15. Ističe i procesno pravni prigovor radi prebijanja tražeći da se njezine tražbina iz predmeta broj Pr-143/15 kompenzira s tužiteljevom tražbinom ukoliko sud nađe osnovanim tužbeni zahtjev.

3. Ovaj sud donio je presudu broj P-16/2016-32 od 24. kolovoza 2018. kojom je naložio tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.188.947,57 kn, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 12.312,30 kn) tužbeni zahtjev odbijen te je tuženici naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove, a po žalbama stranaka ova je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-429/2019-2 od 17. studenoga 2021. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, pri čemu se u ukidnoj odluci u bitnome navodi da je tuženicu potrebno pozvati na ispravak i određeno postavljan je zahtjeva koji se odnosi na istaknuti prigovor radi prebijanja kako bi se po njemu moglo postupati i odlučiti. Nakon toga ovaj je postupak nastavljen pod brojem P-812/2021.

4. U nastavku postupka tuženica je podneskom od 17. veljače 2022. obavijestila sud o Izjavi o prijeboju od 21. veljače 2020. kojom je tužitelj stavio u prijeboj svoje potraživanje iz ovog postupka s tražbinom tuženice koju ona ima prema tužitelju s osnova presude ovoga suda broj P-954/14 od 29. listopada 2018.

5. Nadalje, po pozivu suda iz rješenja broj P-812/2021-3 od 18. veljače 2022., tuženica je podneskom od 1. ožujka 2022. specificirala svoj prigovor radi prebijanja navodeći da je u međuvremenu pravomoćno riješen postupak pod brojem Pr-239/2018 (raniji brojevi: P-803/08, P-143/15 i P-84/18) u kojem je prvostupanjska presuda broj Pr-239/2018 od 13. lipnja 2019. potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-13/19 od 17. lipnja 2020., pa sukladno presuđenju u navedenom postupku, kao i s obzirom na pravni učinak koji je između stranaka polučila tužiteljeva Izjava o prijeboju od 17. veljače 2020., tuženica stavlja u prijeboj razliku potraživanja tužitelja iz Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. (koja se odnosi na ovdje utuženo potraživanje) sa svojim dospjelim potraživanjem na dan 12. siječnja 2016. u iznosu od 350.000,00 kn (koje se odnosi na dio zakonskih zateznih kamata na glavnični iznos iz točke 4. izreke presude broj Pr-239/18 od 13. lipnja 2019. koji iznosi 594.907,37 kn, a kamate se računaju na iznose navedene u toj točki do 12. siječnja 2016.), a podredno stavlja u prijeboj cjelokupno svoje potraživanje iz točke 4. izreke presude broj Pr-239/18 od 13. lipnja 2019., pri čemu predlaže utvrditi visinu potraživanja financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

6.1. U podnesku od 2. studenoga 2022. tužitelj navodi da je Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. koju je tužitelj izjavio Odvjetničkom društvu Petrić i dr. stavljena izvan snage nagodbom između OD Petrić i dr. i tužitelja od 9. ožujka 2021., što znači da tražbina tužitelja niti djelomično nije namirena, već i dalje postoji u cijelosti. Naime, Ugovorom o ustupu tražbine od 29. studenog 2019. tuženica je zajedno s UČ ustupila Odvjetničkom društvu Petrić i dr. svoju tražbinu prema tužitelju u iznosu od 2.146.733,50 kn iz pravomoćne presude ovoga suda broj P-954/14 od 29. listopada 2018. od čega se polovica tog iznosa (1.073.366,75 kn) odnosi na tražbinu tuženice, a druga polovica na tražbinu UČ. Upravo ovu tražbinu koju je tuženica ustupila OD Petrić tužitelj je Izjavom o prijeboju od 21. veljače 2020. prebio s dijelom svoje tražbine u iznosu od 1.073.366,75 kn, te istom Izjavom traži od tuženice da razliku do nepodmirenog dijela potraživanja (dakle glavnični iznos od 127.893,12 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos; 1.201.259,87 kn – 1.073.366,75 kn = 127.893,12 kn) podmiri isplatom na račun tužitelja , a ovu razliku tuženica nikada nije podmirila tužitelju.

6.2. Tužitelj nadalje navodi da je ĆČ **.**.2020. protiv tužitelja podnijelo zahtjev za izravnu naplatu temeljem presude broj P-954/14 tražeći isplatu cjelokupnog dosuđenog iznosa (ignorirajući činjenicu da je tužitelj dio tražbine od 1.073.366,75 kn već podmirio prijebojem na temelju Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020.) te je FINA postupajući po tom zahtjevu 25. lipnja 2020. s računa tužitelja zaplijenila iznos od ukupno 4.577.839,86 kn (1.134.338,78 kn + 3.443.501,08 kn). Po prijedlogu tužitelja radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom te za odgodu ovrhe ovršni sud je uputio tužitelja na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te prihvatio prijedlog za odgodu ovrhe protiv kojeg je rješenja o odgodi ovrhovoditelj izjavio žalbu. Nastali spor OD Petrić i tužitelj riješili su izvansudskom Nagodbom od 9. ožujka 2021. kojom se tužitelj obvezao OD Petrić podmiriti u cijelosti tražbinu iz presude P-954/14 na način da će dio od 3.526,250,00 kn podmiriti efektivnom isplatom na račun OD Petrić (čl. 2.4. Nagodbe) a preostali dio ustupom svoje tražbine koju tužitelj ima prema ZČ (iz postupka broj Povrv-12/2020 kod Trgovačkog suda u Varaždinu) Odvjetničkom društvu Petrić (čl. 2.6. Nagodbe). Sukladno toj nagodbi i raspolaganjima stranaka u ovršnom postupku rješenjem broj Ovr-390/2020-14 od 9. ožujka 2021. naloženo je FINI da izvrši prijenos zaplijenjenih sredstava u iznosu od 3.526.250,00 kn u korist OD Petrić, a da razliku zaplijenjenog iznosa vrati ovršeniku (ovdje tužitelju) što je FINA i učinila 10. ožujka 2021., te su tužitelj i OD Petrić 9. ožujka 2021. i zaključili Ugovor o ustupu tužiteljeve tražbine prema Zoranu ZČ Odvjetničkom društvu Petrić u iznosu od 610.942,05 kn s kamatama i troškovima. Na taj način, a sukladno Nagodbi od 9. ožujka 2021., tužitelj je u cijelosti podmirio tražbinu OD Petrić iz presude broj P-954/14, uključivši i dio koji je prethodno već bio podmiren Izjavom o prijeboju od 21. veljače 2020. , te je time ta Izjava o prijeboju u cijelosti stavljena izvan snage što znači da je ovdje predmetna tražbina tužitelja u cijelosti ostala nepodmirena.

6.3. Tužitelj ističe i da je tuženica temeljem pravomoćne presude ovoga suda broj Pr-239/18 od 13. lipnja 2019. dana 6. kolovoza 2020. podnijela FINI zahtjev za izravnu naplatu u kojem je zatražila samo isplatu dosuđenih parničnih troškova (251.859,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama) navodeći da je preostali dio tražbine iz te presude ustupila ŽČ Ugovorom o ustupu tražbina od 6. kolovoza 2020. Zbog činjenice da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen u vrijeme kada ovršna isprava (presuda broj Pr-239/2018) još nije stekla svojstvo ovršnosti, FINA je zaplijenjena sredstva vratila tužitelju zbog čega tuženica po ovom zahtjevu za izravnu naplatu nije naplatila ništa, a tužitelj je kasnije i to 16. ožujka 2021. dobrovoljno platio tuženici iznos od 195.067,67 kn na ime parničnih troškova i kamata po presudi broj Pr-239/2018. Naime, budući da je tuženica po pravomoćnoj presudi broj P- 803/2008 već naplatila parnične troškove u iznosu od 70.615,53 kn , to je tužitelj tuženici isplatio iznos od 181.243,47 kn dodatnih parničnih troškova dosuđenih presudom Pr-239/2018 (251.859,00 kn parničnih troškova iz presude Pr-239/2018 umanjeno za 70.615,53 kn parničnih troškova dosuđenih presudom broj P -803/08 = 181.253,47 kn) te još 13.824,21 kn kamata na taj iznos tekućih od 13. lipnja 2019. pa do isplate dana 16. ožujka 2021., a što sve zajedno daje isplaćeni iznos od 195.067,67 kn. Stoga tužitelj smatra kako tuženica s osnova presude broj Pr-239/2018 eventualno još može imati tražbinu prema tužitelju samo u iznosu od 70.615,53 kn na ime parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2019., što je daleko manje od tužiteljeve tražbine.

7.1. U podnesku od 17. studenoga 2022. tuženica osporava navode tužitelja da bi Nagodbom od 9. ožujka 2021. Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. bila stavljena izvan snage ili na bilo koji drugi način izgubila učinak što ne proizlazi iz te Nagodbe. Tuženica smatra da sama činjenica da je tužitelj Nagodbom pristao vjerovniku ĆČ platiti dio duga iz presuda P-954/2014 koju je ranije, Izjavom o prijeboju od 21. veljače 2020., prebio s ovdje predmetnom tražbinom ne znači da je ova Izjava o prijeboju izgubila učinak, već to može značiti samo da je tužitelj pristao vjerovniku platiti tražbinu koja ne postoji budući da ju je tužitelj prije sklapanja nagodbe prebio s ovdje utuženom tražbinom. Tuženica i OD Petrić primili su Izjavu o prijeboju 2. ožujka 2020. te je najkasnije s tim datumom tužitelj, prema knjigovodstvenim propisima, imao obvezu knjižiti prijeboj u poslovnim knjigama, odnosno ostaviti otvorenu ovdje utuženu tražbinu tuženice samo za ostatak iznosa, kako to navodi i u Izjavi o prijeboju, te takvo knjiženje tužitelj traži i od OD Petrić u samoj Izjavi o prijeboju. Najkasnije s tim datumom tuženica je, budući da je obaviještena o prijeboju, imala pravo smatrati da je njen dug, koji tužitelj utužuje u ovom postupku, prestao za iznos od 1.073.366,75 kn. Učinak prijeboja nastao je svakako podnošenjem tužbe u ovom predmetu 12. siječnja 2016. godine (odnosno za dio tražbine od 1.073.366,75 kn donošenjem presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-954/14 od 29. listopada 2018.), jer su se tada srele i prestale tražbine stranaka. Tuženica dodaje i da su nagodbom od 9. ožujka 2021. stranke izvansudski riješile ne samo predmet Ovr-320/2020, već sve međusobne sporne odnose te da se iz dokaza koje prilaže tužitelj ne može zaključiti da se iznos od 1.060.249,19 kn, koliko je novčanih sredstava vraćeno tužitelju, odnosi upravo na dio tražbine tuženice. Budući da su učinci Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. nedvojbeno nastali, tužitelj i OD Petrić nisu mogli iz eventualnog dogovora o poništenju učinaka izjave o prijeboju (što se ni jednom riječju ne spominje u Nagodbi od 9. ožujka 2021.) izostaviti tuženicu koja je nakon primitka Izjave o prijeboju imala pravo smatrati da njezin dug u većem dijelu ne postoji.

7.2. Što se tiče tužiteljevih navoda o Ugovoru o cesiji sklopljenim s ŽČ **.**.2020., tuženica navodi da je isti raskinut Sporazumom o raskidu ugovora o cesiji od 21. rujna 2020. što znači da tuženica ima dospjelu i kompenzabilnu tražbinu prema tužitelju opisanu u podnesku od 1. ožujka 2022.

7.3. U odnosu na iznos od 70.615,53 kn koji je tužitelj tuženici odbio platiti jer je tuženica parnične troškove u tom iznosu već naplatila po presudi broj P-803/08, a koja je osnova otpala, tuženica ukazuje da tužitelj u ovom postupku traži povrat cijelog isplaćenog iznosa po toj presudi, uključujući i spomenuti iznos od 70.615,53 kn iako je za taj iznos dužan po presudi Pr-239/2018, a što smatra nesavjesnim postupanjem tužitelja i zlouporabom prava u postupku.

8.1. U podnesku od 1. veljače 2023. tužitelj navodi da je Nagodbom od 9. ožujka 2021. ugovoren novi način podmirenja protutražbine iz presude broj P-945/2014, pa već iz same te činjenice proizlazi da je ovom nagodbom Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. stavljena izvan snage bez obzira što to nije i izrijekom navedeno u Nagodbi koja u suprotnom ne bi imala nikakvog smisla niti bi bilo moguće ugovoriti dvostruko namirenje jedne te iste tražbine. Navodi da kompenzant i kompenzat mogu u svakom trenutku suglasno stornirati izjavu već provedenog prijeboja i ugovoriti novi način podmirenja međusobnih tražbina sukladno čl. 2. ZOO budući da isto nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva. Storniranjem izjave o prijeboju oni su suglasno izvršili povrat u prijašnje stanje kakvo je bilo prije prijeboja čime su retroaktivno oživjeli tražbine koje su već bile podmirene izjavom o prijeboju, kao da prijeboja nije niti bilo, pa je tako ovdje utužena tražbina tužitelja prema tuženici u cijelosti ostala nepodmirena. Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. tiče se tuženice samo utoliko što je njome tužitelj u prijeboj stavio tražbinu koju ima prema tuženici, a ne tražbinu koju bi imao prema OD Petrić, a to sukladno čl. 84. st. 2. ZOO , dok se u svemu ostalom ta izjava o prijeboju i storniranje te izjave tiče isključivo odnosa tužitelja i OD Petrić. U nagodbi jasno stoji da ispunjenjem obveza iz iste ugovorne strane više nemaju nikakvih međusobnih potraživanja temeljem presude broj P-954/14, te je tužitelj dostavio dokaze iz kojih je vidljivo da je u cijelosti ispunio svoje obveze iz Nagodbe na podmirenje protutražbine iz presude broj P-954/14, a čak da to i nije slučaj, ticalo bi se isključivo odnosa tužitelja i ĆČ.

8.2. U pogledu Sporazuma o raskidu ugovora o ustupu tražbina od 21. rujna 2020. tužitelj navodi da se, budući da o tome tuženica prvi puta obavještava tek u podnesku od 17. studenoga 2022., radi o izmišljenom dokumentu za potrebe ove parnice te da je nositelj te protutražbine i dalje ŽČ. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 32. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 288. ZOO, tužitelj smatra da je potrebno da raskid ugovora o ustupanja tražbine bude sačinjen u obliku javne ili ovjerovljene privatne isprave kako bi se spriječile manipulacije iz ustupa tražbine, pri čemu navodi i da je tuženica u predmetu broj P-264/2016 već pokušavala manipulirati svojim tražbinama.

8.3. U istom podnesku, a sukladno fiksnom tečaju, tužitelj izražava svoj tužbeni zahtjev u valuti EUR tako da potražuje iznos od 159.434,58 EUR.

9.1. Na pripremnom ročištu od 11. srpnja 2023. tužitelj dodatno ističe da su presudom broj Pr-239/18 tuženici dosuđene naknade plaće u potpuno istim iznosima i s potpuno istim dospijećem kako je to prethodno tuženici bilo dosuđeno točkom IV . ukinute presude broj P-803/08 te je tužitelj tražbinu tuženice po toj presudi u cijelosti podmirio zajedno sa zateznim kamatama dana 9. rujna 2010. u ovršnom postupku broj Ovr-2128/10. To znači da su se tražbina tužitelja radi povrata iznosa plaćenog po točki IV. ukinute presude broj P-803/08 i eventualna protutražbina tuženice iz točke IV . presude broj Pr-239/18 susrele dana 9. rujna 2010., a ne dana 12. siječnja 2016. kako to navodi tuženica. Štoviše, na dan kad su se ove tražbine susrele, one su bile potpuno istog iznosa, što znači da bi nakon eventualnog prijeboja navedena tražbina tužitelja i navedena protutražbina tuženice u cijelosti bile namirene. To znači da bi nakon takvog prijeboja i nadalje egzistirala tražbina tužitelja radi povrata iznosa plaćenog po točkama III. i VII. ukinute presude P-803/08 kao i tražbina radi povrata plaćenih troškova ovrhe po rješenju o ovrsi broj Ovr-2128/10.

9.2. Na istom ročištu tuženica se protivi ovom tužiteljevom tumačenju trenutka kada su se srele i prestale međusobne tražbine stranaka koje su predmet ovog postupka jer tuženica u prijeboj stavlja tražbinu iz nove presude broj Pr-239/18, a ne presude iz 2010. godine. Ujedno ispravlja navode svojeg podneska od 1. ožujka 2022. vezano uz prigovor radi prebijanja i datum podnošenja tužbe tako da ispravan datum podnošenja tužbe glasi 11. siječnja 2016. kao datum slanja tužbe preporučenom pošiljkom, slijedom čega predlaže i da se zakonske zatezne kamate na potraživanje tuženice navedeno u točki III. podneska obračunaju do datuma 11. siječnja 2016.

10.1. Podneskom od 25. srpnja 2023. tužitelj je preinačio tužbu na način da je tužbeni zahtjev povećao na iznos od 161.086,55 EUR /1.213.706,64 kune navodeći da je iz pribavljenih podataka Zagrebačke banke d.d. od 17. srpnja 2023. vidljivo da je tužitelju, pored iznosa od 1.201.259,87 kuna koji je zaplijenjen dana 9. rujna 2010., banka po rješenju o ovrsi na dan isplate zaplijenjenih sredstava 11. listopada 2010. zaplijenila i tuženici isplatila i dodatni iznos od 12.446,77 kuna koji se odnosi na zatezne kamate tekuće od dana zapljene 9. rujna 2010. do dana isplate 11. listopada 2010.

10.2. Ovakvoj preinaci tužbe tuženica se usprotivila u podnesku od 14. rujna 2023., a sud je nije dopustio rješenjem broj P-82/2021-48 od 6. prosinca 2024. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-519/2025-2 od 24. travnja 2025., u bitnome iz razloga što je preinaka izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud nije utvrdio da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

11. U istom podnesku od 25. srpnja 2023., osim što ponavlja već ranije iznesene navode, tužitelj iznosi navode o dospijeću tražbine tužitelja i eventualne protutražbine tuženice te o učinku eventualnog prijeboja. Naime, u bitnome smatra da tužitelj na utuženi iznos koji je isplaćen tuženici ima pravo tražiti zakonske zatezne kamate tekuće od 11. listopada 2010. kada je taj iznos isplaćen tuženici budući da se od tog dana tuženica koristi novčanim sredstvima tužitelja koje je naplatila po nezakonitoj presudi. S druge strane, osporava potraživanje tuženice s osnova zateznih kamata tekućih od dana podnošenja tužbe pa do isplate pozivajući se na odredbu čl. 1117. st. 2. ZOO te ukazujući da je tuženica odluku Vrhovnog suda RH broj Revr-209/15 (kojom je ukinuta presuda broj P-803/08) zaprimila 1. prosinca 2015. te da tužitelj najkasnije od tog dana ima pravo potraživati zatezne kamate, iako on smatra da je njegova tražbina dospjela s danom isplate utuženog iznosa tuženici. Što se tiče učinka prijeboja tražbina, tužitelj smatra da su se međusobne tražbine stranaka susrele 11. listopada 2010. u bitnome iz razloga što su presudom broj Pr-239/18 tuženici dosuđeni potpuno isti iznosi na ime naknade plaća kao i točkom IV. ukinute presude broj P -803/08, a te joj je iznose tužitelj podmirio 11. listopada 2010., pa je po tužitelju jedino logično rješenje da se u slučaju prijeboja međusobne tražbine prebiju na način da se kao dan njihovog susreta uzme upravo dan 11. listopada 2010. U suprotnom, kad bi se kao dan susreta tražbina uzeo 1. prosinca 2015., tuženica bi na svoju protutražbinu imala pravo obračunavati zatezne kamate nakon 11. listopada 2010. iako joj je toga dana faktično u cijelosti ta protutražbina isplaćena, samo po drugoj pravnoj osnovi koja je bila nevaljana, a koji iznos tuženica nikada nije vratila tužitelju. Time bi tužitelj bio neopravdano oštećen, a što bi bilo apsurdno iz razloga što je Vrhovni sud usvojio njegovu reviziju kojom je ukinuta presuda broj P-803/08. Kod toga tužitelj ukazuje i na stajalište pravne teorije da prilikom prijeboja mora biti dospjela samo tražbina dužnika koji izjavljuje prijeboj, a ne i tražbina vjerovnika koja se prebija iz razloga što je prijeboj zamjena za ispunjenje tražbine, a u čl. 25. st. 1. ZOO propisano je da dužnik novčane obaveze istu može ispuniti i prije dospijeća.

12. U podnesku od 14. rujna 2023. tuženica se protivi navodima tužitelja o prestanku učinka Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. za što ne postoji niti jedan mjerodavan materijalnopravni propis, naime učinak prijeboja ne može prestati prešutno niti sklapanjem nekog drugog nepovezanog pravnog posla, a pogotovo ne pravnog posla iz kojeg je isključena bilo koja strana na koju prijeboj ima učinak. Tuženica nikada nije izrazila volju da prestane učinak izjave o prijeboju, a nakon što je obaviještena o prijeboju, imala je pravo smatrati da je dug koji tužitelj utužuje u ovom postupku prestao za iznos od 1.073.366,75 kuna, dok naknadno nikada nije bila obaviještena o drugačijem stanju stvari niti je bila uključena u bilo kakve pregovore vezane uz taj dug. U pogledu tužiteljevih navoda o formi raskida ugovora o ustupu tražbine tuženica navodi da Ovršni zakon propisuje samo uvjete za dokazivanje aktivne legitimacije stranaka u postupku, dok je za postojanje i valjanost ugovora o ustupu mjerodavan Zakon o obveznim odnosima prema kojem je ugovor o ustupu neformalan ugovor, a u konkretnom slučaju i ugovor o ustupu od 6. kolovoza 2020. i raskid tog ugovora od 21. rujna 2020. sklopljeni su u pisanom obliku čime je olakšano dokazivanje međusobnih odnosa i prave volje stranaka. Sporazumom o raskidu od 21. rujna 2020. tuženica je ponovno postala ovlaštenik tražbine iz presude broj Pr-239/18 pa zbog toga predmetna tražbina niti nije bila predmetom ostavinske rasprave iza pokojnog ŽČ. Tuženica se protivi i tužiteljevim navodima o dospijeću tražbine tužitelja i protutražbine tuženice te učinku prijeboja navodeći da je tražbina tužitelja dospjela onoga dana kada je tuženica postala nepošteni stjecatelj (kad je prema njoj postavljen zahtjev za vraćanjem) sukladno čl. 1115. ZOO. Tražbina tužitelja (vraćanje po ukinutoj presudi) nije mogla nastati prije donošenja presude Vrhovnog suda broj Revr-209/15 od 21. listopada 2015. kada je ukinuta presuda broj P-803/08 jer učinak pravomoćnih sudskih presuda traje do njihovog ukidanja/stavljanja izvan snage. Tumačenja tužitelja o sretanju tražbina na dan 11. listopada 2010. nemaju uporište ni u zakonu, a niti u pravnoj teoriji. Zakon traži da oba potraživanja koja se prebijaju budu dospjela te je tražbina tuženice iz točke IV. presude Pr-239/18 dospjela u razdoblju od 20. srpnja 2008. do 20. kolovoza 2009., a tražbina tužitelja dospjela je s utuženjem 11. siječnja 2016. te je to trenutak kada su se srele obje dospjele tražbine.

13. U ponovljenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, nadalje u spise broj Pr-239/2018, P-264/2016, Ovr-390/2020 i Ovr-2128/2010, saslušao je tuženicu i svjedoka ČČ, dok je od predloženog saslušanja svjedoka VČ tuženica odustala, proveo je financijsko vještačenje te je pročitao nalaz i mišljenje financijske vještakinje Vlaste Santo-Olđa kao i dopune nalaza i mišljenja te je vještakinju i usmeno saslušao. Kao nepotreban odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za obnovu financijskog vještačenja budući da sud smatra kako su provedenim financijskim vještačenjem u potpunosti utvrđene relevantne činjenice koje se odnose na visinu tražbina stranaka.

14. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sukladno čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi povrata iznosa stečenog bez osnove od strane tuženice i to iznosa koji je tuženici isplaćen temeljem presude koja je kasnije ukinuta, te je tako ta osnova otpala.

16. Tom zahtjevu tuženica suprotstavlja prigovor prava zadržanja primljenog novčanog iznosa sukladno čl. 72. ZOO, kao što ističe i procesnopravni prigovor radi prebijanja (preciziran u podnesku od 1. ožujka 2022. te u podnesku od 6. listopada 2025.), a protivi se i vraćanju troškova ovršnog postupka broj Ovr-2128/10 budući da za iste pravna osnova nije otpala. Iako je tuženica na ročištu za glavnu raspravu 10. srpnja 2018. isticala i prigovor da je iznos od 340.153,00 kn ustegnut na ime poreznih davanja, zbog čega ga ista nije stekla bez osnove već ga je stekla država, navedene činjenice kao i dokaze koji su na tu okolnost predloženi (rješenja Porezne uprave od 6. srpnja 2011.) sud nije uzeo u obzir sukladno čl. 299. st. 3. ZPP, naime kako se radi o činjenicama koje su tuženici bile svakako poznate već 2011. godine kada su donesena rješenja na koja se poziva, to je tuženica ove činjenice i dokaze mogla istaknuti do zaključenja prethodnog postupka (koji je u prvobitno provedenom postupku zaključen na pripremnom ročištu 11. svibnja 2016.).

17. Među strankama nije sporno, a kako je to utvrđeno i uvidom u spis broj Pr- 239/2018, da je presudom ovoga suda broj P-803/08-54 od 25. rujna 2009., između ostaloga, Zagorje-Tehnobeton d.d. [adresa] (kao 2. tuženiku u tom postupku) naloženo da EČ (tužiteljica u tom postupku) isplati iznos od 336.243,75 kn na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2009. do isplate (točka III/ izreke) kao i da joj isplati naknadu plaće u iznosu od 594.907,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose u razdoblju od lipnja 2008. do srpnja 2009. (točka IV/ izreke) kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 70.615,53 kn (točka VII/ izreke), a koja je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1293/10-2 od 10. svibnja 2010., dok je po podnesenim revizijama Vrhovni sud RH svojim rješenjem broj Revr-209/15-2 od 21. listopada 2015. ukinuo i prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, u kojem je predmetu (pod novim brojem Pr-239/2018) naposlijetku donesena presuda broj Pr-239/2018-18 od 13. lipnja 2019. kojom je naloženo 2. tuženiku Zagorje Tehnobeton d.d. da tužiteljici s osnova naknade štete isplati iznos od 532.522,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2019. do isplate (točka 3/ izreke) te da joj s osnova naknade plaće isplati bruto iznos od 594.907,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju od lipnja 2008. do srpnja 2009. (točka 4/ izreke) te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 251.859,00 kuna (točka 8/ izreke), te je ova presuda u navedenim dijelovima potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-13/2019-3 od 17. lipnja 2020., dok je Vrhovni sud RH presudom i rješenjem broj Rev-346/2021-3 od 24. siječnja 2023. odbio kao neosnovane revizije tužiteljice i 2. tuženika protiv spomenute drugostupanjske presude. Vezano uz navedeni postupak nije sporno niti da je tuženica EČ odluku Vrhovnog suda broj Rev R-209/15-2 od 21. listopada 2015. primila 1. prosinca 2015. (dostavnica na listu 265 navedenog spisa).

18. Nadalje, nije sporno, kako je to utvrđeno i uvidom u spis Ovr-2128/10, da je po pravomoćnosti presude broj P-803/08 od 25. rujna 2009. tuženica u ovršnom postupku broj Ovr-2128/10 ovrhom na novčanim sredstvima po računu tužitelja kao ovršenika naplatila svoju novčanu tražbinu temeljem te presude (točke III., IV. i VII. Izreke) tako što je sukladno rješenju o ovrsi broj Ovr-2128/10-2 od 1. rujna 2010., koje je Zagrebačkoj banci d.d. dostavljeno 8. rujna 2010., banka najprije dana 9. rujna 2010. zaplijenila novčana sredstva po računu ovršenika (tužitelja) i to u ukupnom iznosu od 1.201.259,87 kn, kako je to vidljivo i iz prometa po računu priloženog uz tužbu (stranice 25 - 26 spisa), a koja je sredstva naknadno (11. rujna 2010.) tuženici i isplatila. Nesporno je da je u ovaj iznos uključen i iznos troškova ovršnog postupka sukladno rješenju o ovrsi u iznosu od 12.312,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2010. kao dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, kako to proizlazi iz samog rješenja o ovrsi. Protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik je podnio pravodobnu žalbu povodom koje je rješenjem broj Ovr-2128/10-9 od 14. listopada 2010. upućen na pokretanje parnice, tako da je sukladno navedenom rješenje o ovrsi postalo pravomoćno. Stoga ovdje valja istaknuti da se, upravo s obzirom na činjenicu da su spomenuti troškovi ovršnog postupka u iznosu od 12.312,30 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tuženici dosuđeni pravomoćnim rješenjem o ovrsi koje naknadno nije ukinuto odnosno na bilo koji način izgubilo svoju pravnu snagu, u pogledu tih troškova ne radi o stjecanju bez osnove od strane tuženice temeljem osnove koja bi naknadno otpala, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev sud ocijenio neosnovanim.

19. Sukladno svemu naprijed navedenom tijekom postupka nisu sporne činjenice da je tuženici isplaćen iznos (osim troškova ovrhe) po osnovi sudske presude koja je kasnije otpala kao osnova, kao i da tuženica taj iznos tužitelju nije vratila. Međutim, sporna je njezina obveza vraćanja s obzirom na istaknute prigovore prava zadržanja i prigovora radi prebijanja pri čemu se ukazuje spo rnom i visina tužiteljeve tražbine. Naime, sporan je učinak Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. odnosno je li ista naknadno stavljena izvan snage. Sporno je i je li tuženica i nadalje ovlaštenik tražbine s osnova presude broj Pr-239/18 ili je istu ustupila ŽČ.

20. Uvidom u Izjavu o prijeboju od 21. veljače 2020. (stranica 148 spisa) utvrđeno je da je ista naslovljena na Odvjetničko društvo Petrić i dr. d.o.o. te na tuženicu EČ te istom Zagorje-Tehnobeton d.d. stavlja u prijeboj tražbinu tuženice EČ prema društvu Zagorje-Tehnobeton d.d. (koju je tražbinu tuženica Ugovorom o ustupu tražbine od 29. studenoga 2019. ustupila OD Petrić i dr.) u iznosu od 1.073.366,75 kn temeljem presude broj P-954/14 s tražbinom tužitelja Zagorje-Tehnobeton d.d. prema tuženici EČ s osnova povrata iznosa od 1.201.259,87 kn temeljem revizijske odluke broj Rev R-209/15 od 21. listopada 2015., tako da se navedene tražbine prebijaju do iznosa od 1.073.366,75 kn, kod čega se tužitelj poziva na odredbu čl. 84. st. 2. ZOO te poziva da se izjavljeni prijeboj evidentira u poslovnim knjigama, a da razliku nepodmirenog dijela potraživanja EČ uplati na račun Zagorje-Tehnobeton d.d.

21. Uvidom u spis broj Ovr-390/2020 utvrđeno je da je OD Petrić i dr. [adresa] kao ovrhovoditelj protiv ovršenika Zagorje-Tehnobeton d.d. podnijelo FINI zahtjev za izravnu naplatu od 24. lipnja 2020. (stranice 88 do 112 navedenog spisa) temeljem pravomoćne presude broj P-954/14-141 od 29. listopada 2018. kojom je tužitelju Zagorje-Tehnobeton d.d. [adresa] naloženo da tuženicima u tom postupku naknadi parnične troškove i to 1. tuženici EČ i 4. tuženiku UČ trošak u iznosu od 2.146.733,50 kn (od čega, dakle, na 1. tuženicu EČ otpada iznos od 1.073.366,75 kn), a 2. tuženici JČ i 3. tuženiku FČ trošak u iznosu od 2.145.427,25 kn pri čemu je priložen Ugovor o ustupu tražbine od 29. studenoga 2019. kojim su svi navedeni tuženici svoje tražbine s osnova navedenih parničnih troškova ustupili OD Petrić i dr. te je priložena specifikacija tražbine ovrhovoditelja u kojem se navodi da je dio tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 105.000,00 kn namiren te je za taj iznos ovrhovoditelj umanjio glavnicu te predlaže da se izravnom naplatom s računa ovršenika na njegov račun prenese ukupni iznos od 4.187.160,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Povodom navedenog zahtjeva za izravnu naplatu Zagorje-Tehnobeton d.d. podnio je kao ovršenik 12. listopada 2020. prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po tom zahtjevu nedopuštenim, kao i prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u bitnome iz razloga što je nad ovršenikom bio u tijeku postupak predstečajne nagodbe. U tom postupku sud je zaključkom i rješenjem broj Ovr- 390/2020-8 od 27. studenog 2020. uputio ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te je odgodio prijenos zaplijenjenih sredstava do okončanja parničnog postupka na koji je ovršenik upućen, a na koje je rješenje ovrhovoditelj izjavio pravodobnu žalbu, no prije donošenja odluke o toj žalbi ovrhovoditelj je na zapisnik sastavljen pred sudom dana 9. ožujka 2021. povukao žalbu te su ovrhovoditelj i ovršenik suglasno predložili da sud naloži FINI da postupi po zahtjevu za izravnu naplatu u iznosu od 3.526.250,00 kn (od ukupno zaplijenjenih 4.586.499,19 kn) te da navedeni iznos prenese u korist ovrhovoditelja, a da razliku zaplijenjenog iznosa od 1.060.249,19 kn vrati ovršeniku te je ovršenik povukao prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao i prijedlog za odgodu ovrhe.

22. Uvidom u Nagodbu sklopljenu između OD Petrić i dr. d.o.o. [adresa] i Zagorje-Tehnobeton d.d. [adresa] od 9. ožujka 2021. (stranice 236 - 240 spisa) utvrđeno je da je svrha sklapanja ove Nagodbe okončanje svih međusobnih neriješenih pitanja neovisno o tome vodi li se o istima sudski postupak ili je već pravomoćno okončan (toč. 1.1. Nagodbe). U toč. 2.1. Nagodbe ugovorne strane suglasno su utvrdile da OD Petrić i dr. ima prema Zagorje-Tehnobeton d.d. glavničnu tražbinu u iznosu od 4.187.160,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2018. do isplate i to s osnova troškova postupka u predmetu broj P - 954/14; u toč. 2.2. utvrdili su i da OD Petrić i dr. ima tražbine s naslova ovršnih i parničnih troškova iz toč. 3.1. i 3.3. Nagodbe koji su dijelom potvrđeni sudskim odlukama, a u tim točkama navode se ovrha pod brojem Ovr -747/2019 i zahtjev za izravnu naplatu od 24. lipnja 2020. temeljem osnove P-954/14 (u toč. 3.1. Nagodbe), zatim ovrha pod brojem Ovr-257/2020 te postupci kod Trgovačkog suda broj R1- 31/2020, P-217/2020, P-257/2020 i ovršni postupak kod ovoga suda broj Ovr- 390/2020 (toč. 3.3. Nagodbe). Nadalje, u toč. 2.4. Nagodbe Zagorje-Tehnobeton d.d. obvezao se na ime troškova postupaka opisanih pod toč. 3.1. i 3.3. Nagodbe, zakonskih zateznih kamata tekućih od 29. listopada 2018. do isplate kao i na ime dijela glavničnog potraživanja OD Petrić isplatiti ukupan iznos od 3.526.250,00 kn i to tako da se izvrši prijenos navedenog iznosa od ukupno zaplijenjenog iznosa temeljem zahtjeva za izravnu naplatu od 24. lipnja 2020., a radi naplate ostatka glavnice iz toč. 2.1. Nagodbe ustupom potraživanja Zagorje-Tehnobeton d.d. prema ZČ u parničnom postupku kod Trgovačkog suda u Varaždinu pod brojem Povrv -12/2020 (o čemu je u spis priložen i Ugovor o ustupu tražbine od 9. ožujka 2021. – str. 241-242 spisa).

23. Prema odredbi čl. 84. st. 2. ZOO dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao da ustupanje, kod čega između stranaka nije sporno da je tužitelj kao dužnik po osnovi presude broj P-954/14 novom vjerovniku OD ĆČ i dr. kao primatelju (nakon ustupanja te tražbine od strane tuženice EČ temeljem ugovora o ustupu tražbine od 29. studenoga 2019.) imao pravo istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom koju dužnik Zagorje-Tehnobeton d.d. ima prema EČ (ovdje utuženo potraživanje temeljem presude broj P-803/08), no sporno je da li je navedenom Nagodbom od 9. ožujka 2021. Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. izgubila učinak odnosno stavljena izvan snage, kako to tvrdi tužitelj. Kod toga valja istaknuti da je prijeboj (kompenzacija) jedan od načina prestanka obveze koji nastaje nakon izjave o prijeboju s učinkom od trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to sukladno čl. 196. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, s obzirom na nespornu činjenicu da je 21. veljače 2020. tužitelj dao izjavu o prijeboju, učinak te izjave jest prestanak s jedne strane tražbine s osnova troškova parničnog postupka P-954/14 ranijeg vjerovnika EČ odnosno novog vjerovnika OD ĆČ, a s druge strane djelomično tražbine tužitelja Zagorje-Tehnobeton d.d. s osnova povrata stečenog bez osnova temeljem presude broj P-803/08 prema EČ (do iznosa koji je tužitelj stavio u prijeboj). Stoga sud smatra da u odnosu na tražbinu tužitelja s osnova stečenog bez osnove po presudi broj P-803/08 nisu osnovani navodi tužitelja da je sklapanjem Nagodbe od 9. ožujka 2021. Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. stavljena izvan snage jer su stranke te nagodbe regulirale drugačiji način namirenja tražbine OD Petrić s osnova presude P-954/14, što tužitelj tumači slobodom uređenja obveznih odnosa sukladno čl. 2. ZOO, jer po stavu ovoga suda stranke svojim ugovorom (nagodbom) ne mogu mijenjati i način prestanka obveze dužnika koji nije stranka tog ugovora, konkretno obveze tuženice EČ koja nedvojbeno ni na koji način nije sudjelovala u sklapanju te nagodbe, iako je, kako je ranije rečeno, Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. proizvela učinak i na nju u smislu djelomičnog prestanka obveze tuženice na povrat stečenog bez osnove. Navedeno bi po stavu ovoga suda, bilo suprotno odredbi čl. 336. ZOO prema kojoj ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane kao i načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO koji propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja) te načelu dužnosti suradnje (čl. 5. ZOO koji propisuje da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima). Osim toga, kako to ističe i sama tuženica, iz Nagodbe od 9. ožujka 2021. proizlazi da su stranke te nagodbe regulirale veći broj međusobnih spornih odnosa i potraživanja, a ne samo potraživanja iz presude P-954/14, kao i da se u samoj Nagodbi (kao ni u postupku broj Ovr-390/2020) niti jednom riječju ne spominje Izjava o prijeboju niti njezino stavljanje izvan snage. Slijedom svega ovdje navedenoga sud je utvrdio da je Izjavom o prijeboju od 21. veljače 2020. došlo do djelomičnog prestanka obveze tuženice na vraćanje stečenog bez osnove temeljem presude broj P-803/08 i to do iznosa koji je tom izjavom tužitelj stavio u prijeboj (1.073.366,75 kn).

24. U pogledu sporne činjenice je li tuženica i nadalje ovlaštenik tražbine koju stavlja u prijeboj procesnopravnim prigovorom radi prebijanja sud je izvršio uvid u specifikaciju tražbine uz zahtjev za izravnu naplatu od 6. kolovoza 2020. (stranice 248 do 251 spisa) kojim je tuženica zatražila izravnu naplatu svoje tražbine temeljem presude broj Pr-239/2018-18 na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, ali prema spomenutoj specifikaciji samo tražbine s osnova troškova postupka u ukupnom iznosu od 251.859,00 kn kod čega navodi da je daljnje tražbine dosuđene u točkama 3/ i 4/ izreke presude ustupila FČ Prišliću Ugovorom o ustupu tražbina sklopljenim 6. kolovoza 2020. Nadalje, izvršen je i uvid u Sporazum o raskidu ugovora o ustupu tražbina od 21. rujna 2020. (stranica 269 spisa) sklopljen između tuženice i ŽČ, u kojem se navodi da stranke suglasno raskidaju Ugovor o ustupu tražbine od 6. kolovoza 2020. kojim je tuženica kao ustupiteljica ŽČ kao primatelju ustupila tražbinu iz presude broj Pr-239/2018 i to tražbinu s osnova naknade štete i s osnova naknade plaće u iznosima kako je to dosuđeno u navedenoj presudi u točkama 3/ i 4/ izreke. Vezano uz navode tužitelja iznesene tijekom postupka kojima on osporava navedeni raskid ugovora o ustupu tražbina zbog nedostatka propisanog oblika, a za koji raskid smatra da sukladno odredbama čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ) i čl. 288. ZOO mora biti sačinjen na način da je ovjeren potpis osobe kojoj je ugovorom o ustupu tražbine ista bila ustupljena odnosno da takav raskid ugovora o ustupu tražbine mora biti u obliku javne ili ovjerovljene privatne isprave, valja reći da sud ove navode ne smatra osnovanima. Naime, odredbom čl. 32. st. 1. OZ propisano je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Navedena odredba regulira, dakle, način na koji se utvrđuje aktivna legitimacija ovrhovoditelja koji predlaže ovrhu temeljem ovršne isprave u kojoj on nije označen kao vjerovnik, dakle ne radi se o odredbi koja bi izvan okvira ovršnog postupka bila primjenjiva na situaciju raskida ugovora o ustupu tražbine, kako to tumači tužitelj. Štoviše, u nastavku te odredbe čl. 32. st. 1. OZ određeno je da ako se prijenos ne može dokazati na taj način (javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom), prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku što znači da čak ni u slučaju kada ne postoji javna ili ovjerovljena privatna isprava koja dokazuje prijelaz tražbine s jednog vjerovnika na drugog, navedeno ne znači da novi vjerovnik ne može pokretati ovršni postupak, već može ishoditi pravomoćnu odluku u parničnom postupku kojom dokazuje prijelaz tražbine. Drugim riječima, niti iz ove odredbe Ovršnog zakona ne proizlazi da je upravo javna ili ovjerovljena privatna isprava o prijelazu tražbine na novog vjerovnika (odnosno o raskidu ugovora o ustupu tražbine kako to tvrdi tužitelj) propisani oblik za pravni posao iz kojeg proizlazi prijelaz tražbine (odnosno za raskid takvog ugovora). Za navedeno su mjerodavne odredbe ZOO i to odredbe čl. 80. do 89. ZOO koje reguliraju ustup tražbine te odredbe čl. 286. do 294. ZOO koje reguliraju oblik ugovora, posebno čl. 288. ZOO o raskidu ugovora kojima je oblik propisan, no iz navedenih odredaba ne proizlazi da je bilo za ustup tražbine, bilo za raskid ugovora o ustupu tražbine propisan poseban oblik u kojem je moguće valjano sklopiti takve pravne poslove. Slijedom navedenog, radi se o neformalnim pravnim poslovima za koje nije propisano da je potrebna ovjera potpisa bilo koje ugovorne strane odnosno nije propisano da isti moraju biti u obliku javne ili ovjerovljene privatne isprave, zbog čega sud smatra ovakve navode tužitelja neosnovanima.

25.1. Osim toga, budući da tužitelj iznosi navode kojima osporava vjerodostojnost sklopljenog Sporazuma o raskidu ugovora o ustupu tražbine smatrajući da se radi o manipulaciji tuženice u vezi ustupanja tražbine, sud je izvršio uvid u spis broj P-264/16 te je proveo saslušanje tuženice i svjedoka ČČ.

25.2. Uvidom u spis broj P-264/16 utvrđeno je da je u istom podnesena tužba tužitelja Zagorje-Tehnobeton d.d. protiv tuženika EČ i ČČ radi pobijanja pravnih radnji dužnika temeljem čl. 66. ZOO i to Ugovora o darovanju nekretnine od 9. ožujka 2015., a vezano uz ovdje predmetno potraživanje tužitelja, time da je sukladno rješenju broj P-264/2016-52 od 2. veljače 2022. taj postupak u prekidu do pravomoćnog okončanja ovog postupka. Vezano uz navode tužitelja o stavljanju u prijeboj tražbine tuženice po presudi broj P-954/14 iako je istu tražbinu tuženica 29. studenoga 2019. ustupila Odvjetničkom društvu Petrić, a čime tužitelj potkrepljuje svoje navode o manipulacijama tuženice u pogledu ustupa tražbina (pa tako i u ovom postupku), valja reći da je tuženica već u odgovoru na tužbu u tom postupku istaknula prigovor radi prebijanja stavljajući u prijeboj najprije svoju tražbinu iz postupka broj Pr-84/18 (raniji broj predmeta Pr-239/18), a podredno i svoju tražbinu temeljem presude broj P-954/14-141 od 29. listopada 2018., te je na ročištu za glavnu raspravu 3. veljače 2020. utvrđeno, nakon navoda punomoćnika tužitelja, da je dana 29. studenoga 2019. izvršen ustup tražbine iz presude broj P-954/14-141, što tuženica nije osporila, već je u daljnjem tijeku postupka ostala kod prigovora radi prebijanja samo s osnova tražbine temeljem presude broj Pr-239/2018 na isti način kako je prijeboj izjavila i u ovom postupku (podnesak od 15. prosinca 2022.), nakon čega je taj postupak prekinut.

25.3. U svom iskazu svjedok ČČ navodi kako mu je poznato da je njegova majka imala neku tražbinu prema Zagorje-Tehnobetonu vezano uz otkaz te u vezi toga iskazuje da je prije otprilike tri godine naišao prilikom jednog razgovora između majke i oca ŽČ, kada je otac tražio da "makne to i skine s njega", da više ne želi u to biti involviran, pri čemu se govorilo o cesiji za onaj njezin radni spor, a što je otac tražio jer je to njega smetalo i nerviralo jer to traje dugi niz godina. Neko vrijeme kasnije pitao je majku što se s tim dalje događalo, da li je to riješeno, na što mu je ona odgovorila da je to riješeno i da više nema veze s njim. Ne zna zbog čega je došlo do te cesije, to je stvar između njih dvoje. Ne zna niti bilo kakve detalje vezano uz samo sklapanje ugovora između majke i oca, niti iznose. Navodi kako ova tražbina nije bila predmetom ostavinske rasprave iza pokojnog ŽČ, te ne polaže nikakvo pravo na tu tražbinu, već je to tražbina njegove majke.

25.4. Tuženica EČ u svom iskazu opisuje kako je prije otprilike petnaestak godina došlo do cijele situacije kada je njih četvero direktora u Zagorje- Tehnobetonu dobilo neopravdani otkaz te je donesena prva presuda u kojoj je presuđeno da joj je Zagorje-Tehnobeton dužan isplatiti određene novčane tražbine zbog neopravdanog otkaza, te kako joj te tražbine nisu isplaćene, došlo je do naplate ovrhom 2010. Nakon toga ta je presuda ukinuta te je bilo ponovno suđenje, a u konačnici donesena je pravomoćna presuda također u njezinu korist gdje je također Zagorje-Tehnobetonu naložena isplata, a koja je presuda postala pravomoćna 2020. U međuvremenu kod tužitelja se zakomplicirala financijska situacija, došao je u ogromne dugove, preko pola milijarde kuna, ušao je u postupak sklapanja predstečajne nagodbe, te su posto jali ogromni problemi vezani uz naplatu bilo kakvih tražbina prema tužitelju. U to vrijeme još je bio u tijeku ovaj spor koji se i sada vodi, bila je donesena nepravomoćna presuda kojom je sud odbio njezin prigovor prijeboja, bilo je tu i drugih okolnosti kao neizvjesnost što će biti ako krene stečaj tužitelja, također ona je plaćala iz svoje mirovine troškove i za druge sporove koje je vodila vezano uz svoj status dioničara, te su njezini tadašnji odvjetnici iz OD Petrić tražili najbolje rješenje. Oni su, međutim, htjeli naplatiti svoje troškove jer im je bilo dugo čekati kako će završiti ovdje predmetni spor, a s druge strane ona je trebala svoje novce odnosno svoju tražbinu zaštititi ako odluči da i ona ide u naplatu, tako da njezina tražbina ne bude ugrožena, zbog čega je i došlo do toga da je sa svojim suprugom ŽČ sklopila ugovor o cesiji vezano za ovdje predmetno potraživanje. Tražbinu iz radnog spora suprugu je ustupila na način da su napisali ugovor u ustupanju, a možda je napisan u odvjetničkom uredu, te je potpis tuženice na tom ugovoru ovjeren kod javnog bilježnika. No, kada je njezin suprug čuo što se sve događalo i što je sve tužitelj poduzimao vezano uz naplatu prema OD Petrić u vezi troškova, to ga je uzrujalo jer je on bio besprijekorna osoba te su ga sve te neizvjesnosti uzrujavale, bio je ogorčen na cijelu situaciju, a osim toga već je imao i svoje zdravstvene probleme, zbog čega nije htio imati nikakve veze s ovim sporom i tražbinama i osobama koje su za to vezane te je molio tuženicu da ga iz toga isključi. Stoga su nakon nekakvih mjesec ili mjesec i nešto dana od sklapanja ugovora o cesiji taj ugovor o cesiji stornirali, nakon čega više s njezinim suprugom nije bilo nikakve riječi o tome. Ugovor su stornirali na način da je ona izdiktirala sadržaj tog sporazuma o raskidu ugovora o cesiji, suprug ga je pisao na računalu, te su ga zajedno i potpisali, a što je bilo negdje u rujnu ili listopadu 2020. te su taj dokument dali njezinim tadašnjim odvjetnicima iz OD Petrić koji su vodili predmet. Predmetna tražbina nije bila predmetom ostavinske rasprave iza ŽČ, a tuženica i njezin sin su jedini nasljednici iza istog, te joj je sin rekao da on niti u snu ne smatra da bi on trebao imati bilo kakvo pravo na tu tražbinu. Izjava o prijeboju od 21. veljače 2020. dostavljena joj je poštom na kućnu adresu. Nije znala ništa o sklapanju nagodbe tužitelja s OD ĆČ, tu dokumentaciju dobila je u ovom postupku zajedno s drugom dokumentacijom.

25.5. Valja reći i kako je nesporno da je ŽČ umro, kako to proizlazi i iz smrtnog lista za imenovanog (stranica 422 spisa), i to 26. travnja 2023. Isto tako, tijekom postupka tužitelj ne osporava da se na Sporazumu o raskidu ugovora o ustupu tražbine od 21. rujna 2020. nalazi potpis ŽČ, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka ČČ te tuženice koji su suglasno iskazivali o raskidu ugovora o ustupu tražbina sklopljenog između tuženice i njezinog supruga, kao što su, kao nasljednici iza ŽČ iskazali da tražbina koja je bila predmetom Ugovora o ustupu tražbina od 6. kolovoza 2020. nije bila predmetom ostavinske rasprave, već da se radi o tražbini tuženice (što su sve potvrdili i u svom očitovanju danom kod javnog bilježnika Melanije Duić iz [adresa] od 28. rujna 2023. - stranice 423 - 424 spisa). Po stavu ovoga suda sve ovdje navedeno jasno ukazuje na to da je upravo tuženica vjerovnik tražbine po osnovi točaka 3/ i 4/ izreke presude broj Pr-239/18 od 13. lipnja 2019.

26. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti o tuženičinom procesnopravnom pitanju radi prebijanja. Prema čl. 196. st. 1. i st. 2. ZOO za nastanak prijeboja potrebna je izjava o prijeboju (a to je u konkretnom slučaju Izjava od 21. veljače 2020.) te se nakon toga smatra da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to, dok sukladno čl. 195. ZOO obje tražbine moraju biti dospjele. Stoga sud utvrđuje da su tražbine tuženice koje ona prvenstveno stavlja u prijeboj iz točke 4/ izreke presude broj Pr-239/18 dospjele u razdoblju od 20. srpnja 2008. do 20. kolovoza 2009., dok je s druge strane dospijeće utužene tražbine tužitelja radi stjecanja bez osnove po presudi broj P-803/08-54 od kada je tužitelj imao pravo od tuženice zahtijevati povrat iznosa isplaćenih po toj presudi nastupilo s danom kada je tuženica primila ukidnu revizijsku odluku u tom predmetu, dakle 1. prosinca 2015., a što je sukladno i odredbi čl. 1117. st. 2. ZOO te stajalištu Vrhovnog suda RH (odluka broj Rev-1868/2016), pa je upravo to dan kada su se, po stavu ovoga suda, susrele ove međusobne tražbine stranaka i kada je nastao učinak prijeboja, dok sva drugačija tumačenja stranaka sud ne smatra osnovanima.

27.1. Na okolnost visine tražbine tužitelja te tražbine tuženice koju ona stavlja u prijeboj s utuženom tražbinom tužitelja po prijedlogu tuženice provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Vlasti Santo -Olđa iz [adresa], a to sukladno rješenju broj P-812/2021-32 od 4. ožujka 2024. kojim je određen zadatak vještačenja na način da se utvrdi visina tražbine tužitelja nakon nastupanja učinaka Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. kojom su prebijene utužena tražbina tužitelja i tražbina tuženice iz presude broj P-954/14 prebijene do iznosa od 1.073.366,75 kn, umanjeno za troškove ovršnog postupka koji su naplaćeni temeljem rješenja o ovrsi broj Ovr-2128/2010 (12.312,30 kn + 188,90 kn) te da se, u bitnome, utvrdi visina tražbina tuženice koje ona stavlja u prijeboj, a koja odgovara preostaloj tražbini tužitelja nakon nastupanja učinaka Izjave o prijeboju. Vještakinja je dostavila svoj nalaz i mišljenje 6. svibnja 2024. na koji je tuženica podneskom od 28. svibnja 2024. izjavila prigovor budući da je vještakinja, umjesto utuženog iznosa od 1.201.259,87 kn za iznos troškova ovrhe umanjila iznos od 1.073.366,75 kn (tužiteljev dug prema tuženici iz presude broj P-954/14), zbog čega je pogrešan i daljnji izračun vještakinje. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj je stavio prigovore podneskom od 12. lipnja 2024. u kojem navodi da se nalaz i mišljenje vještakinje u vezi prijeboja može uzeti u obzir samo uvjetno tj. samo pod uvjetom da tuženica dokaže da je tražbinu iz presude broj Pr-239/2018 doista ponovo stekla budući da je istu ustupila svom pokojnom suprugu ŽČ. Taj prigovor tužitelja sud, međutim, ne smatra osnovanim budući da je iz naprijed iznesenih razloga utvrdio da je tuženica ovlaštenik tražbine koju stavlja u prijeboj. Tužitelj osim toga iznosi i navode koje je iznosio i u ranijem tijeku postupka o stavljanju izvan snage Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. sklapanjem Nagodbe od 9. ožujka 2021. s OD Petrić, a koje je navode sud, kako je također ranije obrazloženo, ocijenio neosnovanima. Tužitelj prigovara i da je početno utužio iznos od 1.201.259,87 kn u koji je uključen iznos od 12.312,30 kn s osnova ovršnih troškova te zatezne kamate na te troškove u iznosu od 37,78 kn, a ne u iznosu od 188,90 kn jer je to iznos zateznih kamata koje su na ovršne troškove obračunate do 11. listopada 2010. kada je izvršena isplata prethodno zaplijenjenih sredstava (koja su zaplijenjena 9. rujna 2010.). Tužitelj također smatra da od tuženice ima pravo potraživati zatezne kamate na isplaćena novčana sredstva od 11. listopada 2010. kao dana isplate tih sredstava tuženici, a ističe i da je tuženica tužitelju bila u obvezi vratiti naplaćeni iznos po presudi broj P-803/08 od dana zaprimanja ukidne odluke Vrhovnog suda – 1. prosinca 2015. što znači da su se toga dana susrele tražbina tužitelja i eventualna protutražbina tuženice. Stoga tužitelj predlaže da vještakinja dopuni svoj nalaz i mišljenje sukladno njegovim prigovorima. Ovom prijedlogu za dopunu vještačenja po prigovorima tužitelja tuženica se usprotivila podneskom od 18. lipnja 2024. budući da tužitelj u dosadašnjem tijeku postupka nije predložio financijsko vještačenje na okolnosti koje predlaže u svom podnesku.

27.2. U dopuni nalaza i mišljenja od 15. listopada 2024. vještakinja je ispravila svoj nalaz i mišljenje vezano uz prigovor tuženice tako da je za iznos troškova ovrhe umanjila utuženu tražbinu te sukladno tome izvršila traženi izračun. Na ovu dopunu nalaza i mišljenja tuženica nije stavila prigovore, dok je tužitelj podneskom od 20. studenoga 2024. istaknuo da se ova dopuna nalaza i mišljenja odnosi isključivo na prigovore tuženice te je tužitelj osporava iz istih razloga zbog kojih osporava i osnovni nalaz i mišljenje vještakinje od 6. svibnja 2024. Osim toga protivi se stavu tuženice da ne postoje procesne pretpostavke da sudski vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja po prigovorima tužitelja iz razloga što tužitelj do zaključenja prethodnog postupka ni je predložio vještačenje budući da bi time, u bitnome, tužitelju bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom. Ovdje valja reći da je sukladno čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili ko jim pobija navode i dokaze protivnika te da sukladno čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke, a prema st. 2. sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica te sukladno čl. 259. st. 1. ZPP rukovodi vještačenjem odnosno daje vještaku zadatak vještačenja. Stoga je sud u ovom postupku i prihvatio prijedlog tuženice za provođenje financijskog vještačenja koje je bilo usmjereno na utvrđenje kako tražbine tužitelja preostale nakon izjavljenog prijeboja od 21. veljače 2020., tako i protutražbine tuženice. Navedeno ne znači da suprotna strana (tužitelj) ne može stavljati prigovore te predlagati dopunu vještačenja ukoliko istakne prigovore koje sud ocijeni osnovanim radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (budući da bi to doista bilo kršenje prava tužitelja na raspravljanje u smislu čl. 5. ZPP) uvažavajući pri tome i odredbu čl. 299. ZPP o prekluziji iznošenja novih činjenica nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je sud, kako je već ranije obrazloženo, rješenjem broj P-82/2021-48 od 6. prosinca 2024. riješio o preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 25. srpnja 2023. ne dopustivši tu preinaku, a to kako bi se time točno utvrdio predmet spora odnosno tužbeni zahtjev o kojem se raspravlja u postupku, a što je od utjecaja i na provođenje financijskog vještačenja. Nakon pravomoćnosti tog rješenja kojim nije dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva s početno utuženog iznosa od 1.201.259,87 kn na iznos od 1.213.706,64 kn (ukupan iznos koji je tuženici ne samo zaplijenjen s računa tužitelja, već i sa dodatno obračunatim kamatama isplaćen tuženici 11. listopada 2010.), sud je tako dopisom od 16. lipnja 2025. vještakinju pozvao, uvaživši taj prigovor tuženika, da u svom nalazu i mišljenju utuženu tražbinu u iznosu od 1.201.259,87 kn umanji za troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.312,30 kn zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iste od 1. rujna 2010. kao dana donošenja rješenja o ovrsi do dana zaplijene izvršene 9. rujna 2010. te da sukladno navedenom uskladi ostatak svog nalaza i mišljenja.

27.3. U konačnoj dopuni nalaza i mišljenja od 26. lipnja 2025. vještakinja navodi da utužena tražbina tužitelja (1.201.259,87 kn) umanjena za troškove ovrhe (12.312,30 kn) sa zateznom kamatom na te troškove obračunatom od 1. rujna 2010. do 9. rujna 2010. (37,78 kn) iznosi 1.188.909,79 kn. Nakon nastupanja učinaka Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. prema kojoj je utužena tražbina prebijena s tražbinom tuženice iz presude broj P-954/14 (do iznosa od 1.073.366,75 kn) razlika iznosi 115.543,04 kn. Nadalje, vještakinja je izračunala zakonske zatezne kamate na glavnični iznos iz točke 4/ izreke presude broj Pr-239/18 (koji iznosi 594.907,37 kn) od dospijeća pojedinih iznosa do 11. siječnja 2016. (koji datum podnošenja tužbe smatra relevantnim tuženica) te iste iznose 507.039,90 kn, a ukoliko se kamate izračunaju do 1. prosinca 2015. iste iznose 503.566,78 kn, dakle iste su svakako veće od tražbine tužitelja nakon nastupanja učinka Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. Nadalje, izračunata je i tražbina tuženice iz točke 4/ presude broj Pr-239/2018 i to s osnova glavničnog iznosa i kamata od dospijeća pojedinih iznosa od 11. siječnja 2016. što sveukupno iznosi 1.101.947,27 kn, a ukoliko se kamate izračunaju do 1. prosinca 2015. ukupna tražbina iznosi 1.098.474,15 kn.

27.4. Na posljednju dopunu nalaza i mišljenja niti jedna od stranaka nije dostavila nikakvo pisano očitovanje, a tuženica je podneskom od 6. listopada 2025., sukladno navedenom nalazu i mišljenju vještakinje, precizirala svoj prigovor radi prebijanja tako da prvenstveno stavlja u prijeboj razliku potraživanja tužitelja iz Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. koja iznosi 115.543,04 kn / 15.335,20 EUR sa svojim dospjelim potraživanjem na dan 1. prosinca 2015. u istom iznosu od 115.543,04 kn / 15.335,20 EUR koje se odnosi na dio zakonskih zateznih kamata na glavnični iznos iz točke 4/ izreke presude broj Pr-239/18 (a koje kamate, obračunate do 1. prosinca 2015. iznose ukupno 503.566,78 kn / 66.834,80 EUR), a podredno utuženom potraživanju tužitelja u iznosu od 1.188.909,79 kn / 157.795,45 EUR u prijeboj stavlja svoje potraživanje iz točke 4/ izreke presude broj Pr-239/18, dakle glavnicu i kamatu obračunatu do 1. prosinca 2015. koja iznosi 1.098.474,15 kn / 145.792,57 EUR te dio iznosa glavnice iz točke 3/ izreke presude broj Pr-239/18 u iznosu od 90.436,64 kn / 12.003,00 EUR.

27.5. Vještakinja je i usmeno na glavnoj raspravi 7. listopada 2025. obrazložila svoj nalaz i mišljenje odnosno dopune istoga nakon čega je tužitelj istaknuo da provedenim vještačenjem nije odgovoreno na njegova pitanja koja je postavio u svojim prigovorima zbog čega je predložio obnovu vještačenja. Ovakav prijedlog tužitelja sud je odbio kao nepotreban smatrajući da je vještakinja odgovorila na zadatak koji joj je postavio sud radi utvrđenja činjenica koje sud smatra relevantnima za odluku, dok je preostale prigovore tužitelja, kako je ranije obrazloženo, a koji su prigovori pravne naravi te se ne odnose na matematički izračun vještakinje, sud ocijenio neosnovanima.

28. Slijedom navedenog, sud je, temeljem konačnog nalaza i mišljenja vještakinje, utvrdio da je nakon nastupanja učinaka prijeboja temeljem Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020. preostala tražbina tužitelja u iznosu od 115.543,04 kn, što prema fiksnom tečaju iznosi 15.335,20 EUR, slijedom čega je sukladno čl. 338. st. 3. ZPP odlučeno kao u točki I/ izreke, dok je u točki II/ izreke utvrđeno u istom iznosu postojanje tražbine tuženice prema tužitelju s osnova dijela zakonskih zateznih kamata obračunatih na glavnični iznos iz točke 4/ izreke presude broj Pr-239/18, koje su tražbine u točki III/ izreke presude prebijene. Kako se radi o istaknutom prigovoru radi prebijanja, a ne o protutužbenom zahtjevu tuženice, u izreci presude ne utvrđuje se postojanje veće tražbine tuženice iznad iznosa utvrđene tražbine tužitelja, niti se tužitelju nalaže isplata razlike. Kako je, dakle, sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan radi isplate iznosa troškova ovršnog postupka broj Ovr-2128/10 (iznosa od 12.312,30 kn sa zateznom kamatom na te troškove u iznosu od 37,78 kn) kao i u dijelu iznosa od 1.073.366,75 kn budući da je za taj iznos tražbina prestala nastupanjem učinaka Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020., dok je za preostalu razliku od 115.543,04 kn / 15.335,20 EUR utužena tražbina prestala prebijanjem s protutražbinom tuženice iz točke II/ izreke, valjalo je tužbeni zahtjev u točki IV/ izreke odbiti u cijelosti.

29. Budući da je na taj način sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, to je bespredmetan prigovor prava zadržanja novčanih iznosa od strane tuženice u smislu čl. 72. ZOO.

30.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP. Naime, uzevši u obzir da je sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev s osnova troškova ovršnog postupka kao i za dio iznosa utužene tražbine za koji je tražbina prestala temeljem Izjave o prijeboju od 21. veljače 2020., dok je prijebojem prestala tražbina tužitelja samo u preostalom dijelu od 15.335,20 EUR (što čini samo 9,6% od ukupno zatraženog iznosa od 159.434,58 EUR), sud ocjenjuje da preostalih 90,4% čini uspjeh tuženice u ovom postupku, zbog čega je sud odlučio da je tužitelj u cijelosti dužan naknaditi parnične troškove tuženici.

30.2. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP sud je, prema troškovniku tuženice od 7. listopada 2025., sukladno vrijednosti predmeta spora (159.434,58 EUR) te vrijednosti boda u visini od 2,00 EUR prema tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa, koja se Tarifa primjenjuje sukladno tbr. 52. st. 3. ove Tarife) kao troškove potrebne za vođenje parnice tuženici priznao sljedeće troškove:

- sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.400,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife

- zastupanja na ročištima 11. svibnja 2016., 22. rujna 2016. , 11. studenoga 2016. i 18. svibnja 2018., ali umjesto u zatraženim iznosima od 2.400,00 EUR, za svako od ovih ročišta priznat je iznos od 1.200,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 2. Tarife budući da se na istima raspravljalo samo o procesnim pitanjima

- zastupanja na ročištima 10. siječnja 2017. i 29. rujna 2023., za svako od tih ročišta u iznosu od po 600,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 5. Tarife budući da su ta ročišta odgođena prije početka raspravljanja

- zastupanja na ročištima 10. srpnja 2018., 3. studenoga 2022., 11. srpnja 2023., 7. studenoga 2023. i 7. listopada 2025., za svako od ovih ročišta u iznosu od po 2.400,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife

- zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife

- sastava žalbe od 5. rujna 2018. protiv presude broj P-16/16-32 od 24. kolovoza 2018. u iznosu od 3.000,00 EUR sukladno tbr. 10.1. Tarife, te sastava žalbe od 20. veljače 2019. protiv dopunskog rješenja broj P-16/16-37 od 1. veljače 2019. u iznosu od 1.200,00 EUR sukladno tbr. 10. toč. 4. Tarife

- sastava obrazloženih podnesaka od 1. ožujka 2022., 17. studenoga 2022., 14. rujna 2023. i 28. svibnja 2024., svakoga u iznosu od 2.400,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je trošak obrazloženog podneska od 18. lipnja 2024. priznat u iznosu od 1.200,00 EUR (a ne u zatraženom iznosu od 2.400,00 EUR), a to sukladno tbr. 8. toč. 3. Tarife te je priznat i trošak sastava podneska od 6. listopada 2025., ali ne u zatraženom iznosu od 1.200,00 EUR, već u iznosu od 600,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife budući da istim tuženica samo precizira iznose tražbine koju stavlja u prijeboj sukladno nalazu vještaka

- PDV na sve naprijed navedene priznate troškove (koji ukupno iznose 36.100,00 EUR) i to u iznosu od 9.025,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife

- sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 1.340,50 EUR (10.100,00 kn) sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi.

30.3. Nije priznat trošak sastava žalbe protiv rješenja od 5. siječnja 2017. budući da je ta žalba odbijena pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice, a nisu priznati ni troškovi sastava podnesaka od 27. ožujka 2017. i 2. lipnja 2017. jer takvih podnesaka nema u spisu.

30.4. Na taj način tuženici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 46.465,50 EUR koje joj je dužan naknaditi tužitelj, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 59.965,50 EUR zahtjev tuženice za naknadu troškova neosnovan, kao što je u cijelosti neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka, kako je to obrazloženo u točki 30.1. obrazloženja. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama V/ i VI/ izreke.

U Varaždinu 21. studenoga 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćniku Domagoju Crnogorcu, odvjetniku iz Varaždina 2/ Tuženica po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte