Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1121/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tihani Ranđelović, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović iz Osijeka, protv uženice Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice, te zamjenika punomoćnice tuženice Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostvović & Rakušić iz Osijeka, uz javnu objavu dana 21. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj:9011090538, potvrđenog po Javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-236/06 dana 20. ožujka 2006. a koji je sklopljen dana 17. ožujka 2006. između tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, Podružnica Osijek, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, i to:

- dio odredbe čl. 4.1. koji glasi:

"koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana";

- odredba čl. 4.2. u cijelosti,

- dio odredbe čl. 6. koji glasi:

"Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

- dio odredbe čl. 7.2. koji glasi:

"plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te se obvezuije plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos od 6.833,23 eura (šesttisućaosamstotrideset- trieuradvadesettricenta) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 3,95 eura od 27.07.2007. pa do isplate

- na iznos od 30,86 eura od 27.08.2007. pa do isplate

- na iznos od 30,86 eura od 27.09.2007. pa do isplate

- na iznos od 30,86 eura od 27.10.2007. pa do isplate

- na iznos od 30,86 eura od 27.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 30,86 eura od 27.12.2007. pa do isplate

- na iznos od 28,17 eura od 27.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 28.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 28.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 30.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 27.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 40,19 eura od 27.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 40,19 eura od 27.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,19 eura od 27.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,19 eura od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,19 eura od 27.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 40,19 eura od 27.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 34,43 eura od 28.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 34,43 eura od 27.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 34,43 eura od 27.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 28.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 28.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 27.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 27.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 30.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 27.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 27.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 27.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 23.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 20.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 27.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 27.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 27.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 27.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 27.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 27.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 30,92 eura od 27.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 115,41 eura od 27.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 143,05 eura od 27.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 215,32 eura od 27.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 142,19 eura od 27.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 182,01 eura od 27.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 115,64 eura od 27.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 128,91 eura od 19.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 144,85 eura od 14.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 156,80 eura od 18.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 148,96 eura od 20.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 153,48 eura od 18.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 147,50 eura od 23.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 156,80 eura od 17.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 158,12 eura od 19.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 106,36 eura od 19.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 100,26 eura od 20.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 50,62 eura od 27.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 156,80 eura od 29.07.2014. pa do isplate

- na iznos od 116,98 eura od 16.08.2014. pa do isplate

- na iznos od 106,76 eura od 24.09.2014. pa do isplate

- na iznos od 109,01 eura od 18.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 114,22 eura od 18.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 112,11 eura od 19.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 112,47 eura od 29.01.2015. pa do isplate

- na iznos od 112,07 eura od 18.02.2015. pa do isplate

- na iznos od 86,32 eura od 24.03.2015. pa do isplate

- na iznos od 146,71 eura od 20.04.2015. pa do isplate

- na iznos od 130,25 eura od 18.05.2015. pa do isplate

- na iznos od 116,98 eura od 29.06.2015. pa do isplate

- na iznos od 107,75 eura od 20.07.2015. pa do isplate

- na iznos od 130,25 eura od 21.08.2015. pa do isplate

- na iznos od 123,61 eura od 18.09.2015. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011090538 potvrđen ndana 20. prosinca 2015. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV- 17205/15 a sklopljen dana 29. prosinca između tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banke Zagreb d.d. zagreb, radnička cesta 50, OIB:02535697732, Podružnica Osijek, u cijelosti."

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenenog iznosa po osnovi promijenjive kamatne stope i valutne kaluzule od 3.031,20 eura

(tritisućetridesetjedaneurodvadesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.522,30 eura (tisućupetstodvadesetdvaeuratridesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 21. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška iznad dosuđenog s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate s glavnim tužbenim zahtjevom koji u točki I. glasi kao pod I. izreke, dok je pod točkom II. zahtijevao utvrđenje ništetnim u cijelosti Dodatak ugovoru o kreditu broj:9011090538 potvrđen dana 30.12.2015. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-17205/15 a sklopljen dana 29.12.2015. između njega i tuženice, pod točkom III. da mu tuženica na ime preplate isplati iznos od 74.323,58 kn / 9.864,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta pa do isplate, te pod IV. da mu tuženica naknadi parnični trošak.

1.1. Ukoliko sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev, tužitelj sukladno čl. 188. 2. Zakona o parničnom postupku, postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim u točki II. zahtijeva na ime preplaćene, a nepriznate u konverziji razlike od 48.894,22 kn / 6.489,38 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate, zatezne kamate na ukupno preplaćeni iznos od 74.323,58 kn / 9.864,43 eura, tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog anuiteta pa do 30.09.2015., te iznos razlike nedospjele glavnice kredita od 18.933,15 kn / 2.512,86 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30.09.2015. pa do isplate, navodeći da će zahtijevane iznose konačno urediti nakon provedenog fianancijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

1.2. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom dana 17.03.2006. sklopio Ugovor o kreditu br.9011090538, potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod OU-236/06, kojim mu kreditor stavlja na raspolaganje iznos od 84.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene na dan isplate kredita, te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 240 mjeseci (20 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, te da će plaćati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promijenjiva sukladno odluci tužene o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,20% godišnje. Za vrijeme otplate kredita redovna kamatna stopa je s početnih 4,20% godišnje više puta mijenjana na njegovu štetu, a osim redovne kamate rastao je i tečaj švicarskog franka, stoga su se tijekom otplate kredita, anuiteti povećali znatno preko ugovorenih iznosa i to s početnih 2.441,35 kn na čak 3.689,97 kn u 7/2012. Smatra da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i nezakonite kako u pogledu promijenjive kamatne stope, tako i u pogledu ugovaranja valutne klauzule. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu je određeno da je kamatna stopa promijenjiva sukladno jednostranoj odluci banke bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati, pa smatra da je ovakva ugovorna odredba protivna čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer činidba u pogledu kamatne stope nije bila niti određena, niti odrediva. Također, tuženica s njim nije pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama, niti predvidjela egtaktne parametre koji utječu na odluku tužene o promjeni kamatne stope, ista je neodređena, nejasna, a što je povrijedilo ravnopravnost stranaka u ugovornom odnosu na njegovu štetu, te je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba na njegovu štetu. Predmetnim Ugovorom je ugovorena primjena valutne klauzule s obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF, ali mu nije pojašnjen rizik ugovaranja krrdita u valuti CHF, niti su mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, niti je bio upoznat s rizikom očekivanog blagog do umjerenog rasta CHF, kao i na mogućnost nekontroliranog rasta CHF. Stoga ga je tužena propustila upozoriti na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promijenjive kamatne stope i na mogućnost značajnog uvećanja kreditne rate, dok on kao prosječni potrošač nije mogao predvijeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu. Da su mu rastumačeni svi parametri na temelju kojih bi mogao predvidjeti promjenu kamatne stope, kao i parametri koji mogu uztecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, nikada ne bi pristao na takve uvjete ugovora. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14- 2 od 09.04.2015. kojom su potvrđena stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. i utvrđeno da su banke, među njima i tuženica, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika krredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promijenjivu kamatnu stopu, o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika krredita, zbog čega su takve odredbe ništetne. Nadalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačko suda Republike Hrvatskje broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promijenjiva elementa, tečaj valute švocarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovrnih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, CHF, te je utvrđeno da su banke korištenjem predmetnih odredbi, povrijedile kolektivna prava i interese potrošača, s kojima nisu pojednično pregovarale o svim ugovornim odredbama u vrijeme zaključenja ugovora, niti ih u cijelosti informirale o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke o vezanju glavnice i ugovornih kamata za tečaj CHF. Revizijskom odlukom VSRH broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018. zauzeto je shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe, dakle od 13.06.2014. Tom odlukom je obrazloženo da utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka skapanja ugovora, te se smatra da takva odredba nije niti bila ugovorena. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo slučaj u ovomu predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Navodi da je konverziji pristupio u stanju nužde, te osporava točnost izračuna konverzije, jer se isti temelji na uplaćenim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti do dana konverzije, a koji anuiteti u sebi sadrže preplatu temeljem nezakonito povećane kamatne stope i porasta tečaja CHF. Ističe da zaključenje dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nema i ne može imati utjecaj na utvrđivanja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu, te napominje kako je konverziji pristupio jer je bio prisiljen s obzirom na to da je jedino tako mogao podnijeti mjesečnu kreditnu obvezu. Prihvatio je konverziju isključivo iz razloga što nije htio riskirati i ostati u kreditu s enormno velikom glavnicom i povećanim anuitetima zbog povećanog tečaja CHF, posebno uzimajući u obzir da u vrijeme zaključenja Dodatka ugovoru nije još bilo doneseno rješenje Vrhovnog suda RH broj:

Rev2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojim je zauzeto je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu sukladno čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora i dodatka ugovoru o kreditu ništetne. Predlaže da sud usvoji njegov zahtjev temeljem odredbe čl. 322., 323., 324., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

1.3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj podneskom od dana 22. rujna 2025. djelomično povlači zahtjev za isplatu na način da sada potražuje ukupno 6.833,23 eura s pripadajućim zateznim kamatama, umjesto iznosa od 9.864,43 eura, te povlači u cijelosti zahtjev pod točkom II. osnovnog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnim u cijelosti Dodatka ugovoru o kreditu broj:9011090538 sklopljen dana 29.12.2015. između njega i tuženice. Na ročištu za glavnu raspravu od dana 14. studenog 2025. tužitelj navodi da opreza radi uređuje supsidijarni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem, na način da je taj zahtjev sada identičan osnovnom tužbenom zahtjevu kako je uređen u podnesku od 22.09.2025.

1.4. U podnesku od dana 29. rujna 2025. tuženica ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe.

2. U odgovoru na tužbu od dana 08. studenog 2019. i tijekom postupka tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, navodi da se potrošač može pozvati na presudu iz kolektivnog spora u parnicama za naknadu štete, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju. Navodi da u slučajevima kada su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) potrošači prihvatili ponude banaka o konverziji kredita izvršenim na način propisan tim Zakonom, potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Ističe kako se donošenjem odluke Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi napominje kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili, definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, jer je sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. Upravo iz odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo, citiramo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“ ... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“ te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 utvrdio je: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina čl. 1. st. 2. opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Oglednom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. . Ako bi se unatoč gornjoj argumentaciji odredilo izvođenje financijskog vještačenja, tada predlaže da vještak utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s kogentnim zakonskim odredbama te da uzme u obzir pozitivne i negativne razlike odnosno i razdoblja kad su kamata i tečaj bili niži od početnog. Također vještak bi trebao iznos eventualno utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznat prilikom konverzije.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu u svrhu dokazivanja pregovaranja o ugovornim odredbama, predlaže u svojstvu svjedoka saslušati javnog bilježnika i osobnog bankara.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku proveo dokaze koje su stranke predložile, te je saslušao tužitelja, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj:9011090538 od 17.03.2006. ovjeren po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod OU-236/036 dana 20.03.2006. (list 12.-15. spisa), Otplatnu tablicu (list 16.-18.), pregled uplata (list 19.-23.), Knjigovodstvenu karticu (list 24.-81.), Dodatak ugovoru o kreditu od 29.12.20215. sa potvrdom javnog bilježnika Mirjane Borić iz osijeka broj OV-17205/15 od 30.12.20215. (list 82.-89.), Izračun konverzije (list 90.-96.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Posrednik d.o.o. Osijek , te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 19.08.2025. (list 184.-216.).

3.1. Stranke nisu zahtijevale da sud pozove vještaka na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja. Sud nije izveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika i osobnog bankara, jer je tuženica na ročištu za glavnu raspravu od dana 14.11.2025. odustala od tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je konačni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 4.1., čl. 6. i čl. 7.2., te čl. 4.2. u cijelosti Ugovora o kreditu broj 9011090538 od dana 17.03.2006., kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao Banka dana17.03.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011090538 s namjenom adaptacije stambenog objekta, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 84.550,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom,

- da je Ugovor o kreditu solemnizirao dana 20.03.2006. javni bilježnik Dragica

Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-236/06,

- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,20% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da je rok otplate kredita 240 mjeseci,

- da korisnik kredita otplaćuje kredit u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno svakog 27-og u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da su tužitelj i tužena dana 29.12.2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011090538 (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.);

- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30.09.2015. na ime preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice ostao iznos od 35.620,39 eura, te da iznos preplate iznosi 3.729,71 eura / 28.485,66 kuna,

- da u prijelaznom razdoblju nakon 30.09.2015. do dana sklapanja Dodatka razlika između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EIR, utvrđenog novom otplatnim planom, iznosi 400,17 eura, te se smatra manje plaćenim iznosom,

- da se utvrđen manje plaćeni iznos namirio jednokratno iz sredstava preplate prijebojem, a preostali iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog, iznosi

3.329,54 eura / 25.429,36 kuna,

- da će se preostali iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dopsijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dopsjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita.

6. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 9011090538 od 17.03.2006. i Dodatka Ugovoru o kreditu od dana 29.12.2015.

7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu, budući je provedena konverzija kredita, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9011090538 od 17.03.2006. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu, ništetne, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, odnosno sklopljen je Dodatak Ugovora o kreditu dana 29.12.2015., visina zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 14.11.2025. proizlazi da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključio dana 17.03.2006. kao fizička osoba sa tuženicom, radi izgradnje kuće u kojoj živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Ugovor je pročitao prije potpisivanja i više-manje je mogao razumjeti ugovorne odredbe, ali o istima nije mogao pregovarati, jer mu je Ugovor u banci ponuđen na potpis unaprijed sačinjen i ponuđen na potpis od strane bankarskog referenta po principu "uzmi ili ostavi", ali nije tražio pojašnjenje ugovornih odredbi. Kredit u CHF valuti mu je ponuđen kao tada najpovoljniji. Nisu mu pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, niti mu je prezentirano na koji način može doći do kretanja tečaja, niti ga je itko upozorio da mu rata kredita može toliko drastično porasti, a sigurno ne bi podigao taj kredit da je to znao, odnosno da je na taj rizik bio upozoren. Kada je rata kredita počela drastično rasti, pristao je na konverziju kako bi kredit mogao i dalje otplaćivati, a kredit otplaćuje još uvijek. Pisanim putem se nije žalio banci zbog drastičnog rasta anuiteta, ali je dolazio u poslovnicu banke, izražavati nezadovoljstvo tim drastičnim rastom. Osobne podmiruje rate kredita uplatama svaki mjesec u Banci. Dobrovoljno je sklopio Dodatak ugovora o kreditu kako bi mogao podmirivati rate kredita i zadržati nekretninu koju je kupio od kredita.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 9011090538 od 17.03.2006. ovjeren po javnom bilježniku Dragici Dimančić iz Osijeka pd OU-236/036 dana 20.03.2006. (list 12.-15. spisa), sud utvrđuje da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu članka 4.1. prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, odredbu čl. 4.2. prema kojoj visinu kamatne stope Banka može promijeniti, odredbu čl. 6. prema kojoj se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, kao i čl. 7.2. prema kojoj u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete, o čemu će Banka pisano izvijestiti Korisnika kredita, koja je obavihest sastvani dio ugovora. U Ugovoru nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te u odnosu na valutnu klauzulu.

9.2. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011090538 proizlazi da je kredit konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.); da su stranke utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30.09.2015. na ime preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice ostao iznos od 35.620,39 eura, te da iznos preplate iznosi 3.729,71 eura / 28.485,66 kuna, da u prijelaznom razdoblju nakon 30.09.2015. do dana sklapanja Dodatka razlika između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EIR, utvrđenog novom otplatnim planom, iznosi 400,17 eura, te se smatra manje plaćenim iznosom, da se utvrđen manje plaćeni iznos namirio jednokratno iz sredstava preplate prijebojem, a preostali iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog, iznosi 3.329,54 eura / 25.429,36 kuna, te da će se preostali iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dopsijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dopsjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita.

9.2. Ostale izvedene dokaze sud nije posebno obrazlagao jer su nesporni među strankama, te dokaze koje je vještak obuhvatio nalazom i mišljenjem.

10. Prije svega treba napomenuti da prigovor nedostatka pravnog interesa u konkretnom slučaju nije osnovan. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.), sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ŽP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu, tužitelj nije odrekao svojih prava, koja mu pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dao i mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odreko svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena

10.1. Nije sporno da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnomu slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

10.2. Dakle, korisnik kredita (potrošač) ne gubi prigovor zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019., Rev-18/2018-2 od 26.05.2020. i Rev-809/2019 od 21.12.2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo slučaj u ovomu predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u švicarskim francima ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u švicarskim francima u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

10.3. Pored navedenog, nije odlučno pitanje da li je tuženica preplaćenim iznosima zatvarala konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarala ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženice, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva, jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati, niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

11. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. ožujka 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11.1. Stoga pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

11.2. Ovdje valja istaknuti to da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.3. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.5. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11.6. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11.7. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Također, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

12.2. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 17. ožujka 2006. bio na snazi, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12.3. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 4. istog Zakona, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

13. Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati. Naime, iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski radi izgradnje kuće u kojoj živi i sada sa obitelji, ugovor je zaključio kao fizička osoba i sam otplaćuje rate kredita putem uplata u Banci, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke, a niti je stan iznajmljivao. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).

14.1. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

14.2. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.3. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

15.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15.2. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

16. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

16.1. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

16.2. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

17. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/05.).

18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Posrednik d.o.o. Osijek, čiji je zadatak bio utvrditi po predmetnom Ugovoru o kreditu preplatu u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to od plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015. (konverzije), da li je konverzija provedena sukladno metodi propisanoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.), uzeti u obzir pozitivne i negativne razlike i iznos utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznate u konverziji i izračunat razliku između nove nedopjele eur glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije, te izvršiti prijeboj tzv. negativnih razlika sa svakomjesečnim iznosom preplate. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju za vremenski period od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30.09.2015. (konverzije) umanjeno za novčani iznos priznat u konverziji iznosi na ime kamate 2.923,32 eura, a za tečajnu razliku 3.909,91 eura, ukupno 6.833,23 eura u kojim iznosima je uzeo u obzir razdoblje kada su kamata i tečaj bili niži od početnog. Naime, preplata priznata tužitelju na dan 30.09.2015. konverzije iz valute CHF u EUR po zaključenom Dodatku iznosi 25.429,36 kuna, koji će se iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, da je tužena provela konverziju sukladno metodi propisanoj čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.), da je na ime predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj tuženoj u vremenskom razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije 30.09.2015. ukupno uplatio iznos od 352.637,48 kuna, tj. umanjeno za priznatu preplatu iznos od 327.208,12 kuna, odnosno više od prvotnog otplatnog plana iznos od 10.208,28 eura, a što umanjeno za preplatu iznosi 6.833,23 eura, kao razlika između uplata tužitelja te početno početno ugovorenog plana i početnog tečaja do dana 30.09.2015. (početno ugovoreni plan i tečaj na dan isplate:

275.723,17 kn, ukupno uplaćeno: 352.637,49 kn, razlika u kunama: - 76.914,31, razlika u eurima: -10.208,28, priznata preplata: 25.429,36 kn, razlika u kn:-51484,95, razlika u eur: - 6.833,23. Odnosno, tužitelj je do rujna 2015. na ime kamate više uplatio 2.923,32 eura, a na ime tečajne razlike 3.909,91 eura, a ukupno 6.833,23 eura. U provedenoj konverziji tužitelju nije priznat cjelokupan iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a uzimajući u obzir iznos povećanja mjesečnog anuiteta zbog odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi i povećanje nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu koji se odnosi na kamatu zbog povećanja tečaja CHF. Vještak navodi da je provedena konverzija imala za cilj djelomično priznati tužitelju samo preplaćene iznose po osnovi odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi. S obzirom na način provedbe konverzije, tuženica nije uzela u obzir preplaćene iznose po osnovi odredbe po valutnoj klauzuli u CHF, a s ciljem postizanja ravnoteže u odnosima ugovornih strana.

18.1. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženica isti osporavala u cijelosti podneskom od dana 27. kolovoza 2025., iznoseći primjedbe pravne naravi, dok ne spori matematički izračun i ne zahtijeva da se vještak pozove na ročište radi usmenog izlaganja nalaza i mišljenja. Naime, tuženica smatra da ne postoji pravna osnova tužiteljeva zahtjeva na povrat stečenog bez osnove, budući je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome Dodatak u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da su svi preplaćeni iznosi obuhvaćeni konverzijom, te da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što nije bila volja ugovornih stranaka, a niti da to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Također, tuženica smatra da je vještačenje bilo nepotrebno obzirom na činjenicu da je tužitelj s tuženom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu pa više nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev za isplatu.

18.2. U odnosu na primjedbu tuženice da je uzeta u obzir početna kamatna stopa kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod "promjenjiva" samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, dok je jedino početni tečaj bio poznat tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, u situaciji kada je iz navedenih razloga ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru o kreditu, tj. 4,20% godišnje u konkretnom slučaju, te početni tečaj CHF tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, kako je vještak i postupio pri izradi nalaza i mišljenja. U odnosu na navod tužene da je nalaz vještaka neosnovan, promašen i nepotreban, sud napominje da sukladno odredbama čl. 259. i čl. 260. Zakona o parničnom postupku, sud je taj koji rukovodi vještačenjem i daje zadatak vještačenja vještaku, sukladno kojem je vještak i postupio u izradi nalaza i mišljenja.

18.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, dok je tužena imala primjedbe pravne prirode, kako je navedeno, te nije zahtijevala da se vještak pozove na ročište radi izlaganja nalaza i mišljenja. Stoga sud nije pozivao vještaka na ročište za glavnu raspravu, obzirom na načelo ekonomičnosti postupka, te jer nije bilo spornih činjenica vezano za izračun.

19. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj osnovni zahtjev sa nalazom vještaka, podneskom od dana 22. rujna 2025. djelomično povukao tužbu za iznos od 3.031,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te sada zahtijeva na ime preplate 6.833,23 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki preplaćeni anuitet od dospijeća pa do isplate. Istim podneskom tužitelj je u cijelosti povukao točku II. osnovnog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovora o kreditu.

20. Iznos od 6.833,23 eura, tužena nije priznala tužitelju prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime isti nije obeštećen u cijelosti.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka je propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

21.1. Kako je navedeno, tužitelj je podneskom od dana 22. rujna 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 3.031,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovora o kreditu. Kako se tuženica u podnesku od dana 29. rujna 2025. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod III i IV. izreke, a troškovi postupka odmjereni su u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3305/2024-2 od 03.09.2024.).

22. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužitelju dosudio iznos od 6.833,23 eura sa zateznim kamatama od dospijeća anuiteta do isplate, kako je navedeno pod II. izreke, po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, 23. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.-31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01.01.2004. -31.12.2008. to joj je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina.

26. Tužiteljica je postavila tužbene zahtjeve eventualnom kumulacijom iz čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a kako je sud našao osnovanim glavni tužbeni zahtjev tužitelja kako je odlučeno kao pod I. i II. izreke, osim u dijelu koji je odbio kao pod III. i IV. izreke (jer tuženica nije pristala na djelomično povlačenje tužbe), stoga o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužitelja sud nije odlučivao.

27 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

27.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

27.2. Tužitelj je na ime isplate po osnovi ništetne valutne klauzule i promijenjive kamatne stope potraživao ukupan iznos od 9.864,43 eura (74.323,58 kn).

27.3. Sud je tužitelju dosudio iznos od od 6.833,23 eura.

27.4. Prema konačnom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, tužitelj je u postupku s osnovom uspio 100% (uspio je s valutnom klauzulom i kamatnom stopom u cijelosti na temelju kojih zahtijeva isplatu), a s visinom je uspio 69,27% (od ukupno traženih 9.864,43 eura uspio je sa 6.833,23 eura), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ukupni omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je s 86,64% (69,27% + 100% = 169,27% : 2 = 86,64%) a tuženik sa 13,36%, pa kad se jedno s drugim oduzme, dobije se konačni uspjeh tužitelja od 73,28%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).

27.5. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.040,14 eura.

27.6. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 1.895,07 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava obrazloženog podneska od 23.04.2025. i 22.09.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 8.05.2025. i 14.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a na te iznose od 250,00 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 145,07 eura, te plaćenog predujma za vještačenje od 500,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužitelja od 73,28% iznosi 1.022,30 eura, te uvećano za trošak plaćenog predujma za vještačenje od 500,00 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužitelju u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 1.522,30 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a u visini stope propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod V. izreke.

27.7. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška koji nije razmjeran postignutom uspjehu u sporu, nije osnovan, kao i zahtjev za naknadu troška na ime pristojbe na presudu od 145,07 eura. Naime, sukladno odredba čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) kojom su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20.05.2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (12.06.2019.) postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platio prilikom podnošenja tužbe u visini od 145,07 eura (1.093,00 kn) pa mu navedeni trošak pripada. Međutim, tužitelju ne pripada i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 145,07 eura, budući je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena 21.11.2025., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužitelj kao potrošač u ovom postupku oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

U Osijeku, 21. studenog 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćnici tuženice