Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-417/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a,OIB:23057039320, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, izvan rasprave, 21. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, od dana 26. rujna 2006.g. broj 2402006- 1031262160/51400607-5103167096, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, Gundulićeva 8/I, pod brojem OU-506/06, dana 27. rujna 2006.g., koja glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 653,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.09.2006.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 138,27 eur-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 26. rujna 2006. g. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5103167096, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz [adresa], pod brojem OU-506/06, dana 27. rujna 2006.g., kojim ugovorom je podigao kredit u iznosu od 105.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi da je odredbom čl. 10. st. 1. id. ugovora ugovoreno kako je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.“, te je temeljem navedene odredbe tužena naplatila od tužitelja, dana 29.09.2006.g., iznos od 4.925,34 kn na ime “naknade po kreditu“. S tim u vezi tužitelj obrazlaže da je tužena predmetnu odredbu čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Nastavlja da se sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako, sukladno čl. 81. st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.1. U tom smislu tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno, unaprijed bila pripremljena od strane tužene te o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je istom prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz prometa po kreditu u prilogu, vidljivo je da je tužena dana 29.09.2006.g. naplatila iznos od 4.925,34 kn na ime „naknade po kreditu“, a da tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi, sve imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 10. st. 1. id. Ugovora o kreditu po tužitelju nije jasna ni određena, jer iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj. Stoga zaključuje da iIz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, te da je tužena dužna vratiti tužitelj plaćeni iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Slijedom navedenog, tužitelj po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kao u točki I i II izreke ove odluke.

2. Po zaprimanju tužbe tuženik je pozvan u roku 30 dana dostaviti odgovor na tužbu. U pozivu je tuženik upozoren na potrebu očitovanja na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je pozvan dostaviti dokaze za svoje tvrdnje. Također je upozoren u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 da će u slučaju nedostavljanja odgovora biti donesena presuda zbog ogluhe.

3. Međutim, nakon urednog zaprimanja tužbe i poziva za davanjem odgovora na tužbu, tuženik nije u zadanom roku dostavio odgovor na tužbu, niti je to učinio do pisanja ove odluke, pa kako ni na koji način nije osporio navode iz tužbi i potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, konstatira se da su već u tom smislu ispunjeni uvjeti za donošenje presude temeljem ogluhe. Uz to se utvrđuje osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva koja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu, uz daljnje utvrđenje da navedene činjenice nisu u suprotnosti s pridonesenim dokazima ili općepoznatim činjenicama, te da ne postoje opće poznate okolnosti zbog kojih bi tuženik opravdano bio spriječen dostaviti odgovor na tužbu. Stoga je temeljem čl. 331.b st.1 ZPP-a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena presuda kao u izreci. Odnosno, nasuprot tome što tuženik nije osporio navode u tužbi ni protivio se postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je za svoje tvrdnje pridonio dokaze u vidu Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103167096 s Potvrdom javnog bilježnika Blanke Žaje br. OU-506/06, te u vidu Pregleda prometa po id. partiji kredita, pa se uz postojanje zakonskog osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva i meritorno utvrđuje ispunjenost uvjeta u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, te je donesena presuda kao u točki I. izreke ove odluke.

4. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2 sadržano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

5. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

6. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i u tu svrhu ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, te iz predmetne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Nasuprot tome i unatoč tome, evidentno je da je tužitelj platio te troškove kod banke i snosio sve druge troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i sl. Osim toga, nejasno je na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se ista odnosi, već je samo navedeno da je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.“

7. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je dakle glavnica i ugovorene kamate. Iz toga je dakle razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti ikakvu naknadu za obradu kredita, a što posljedično znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu takve odredbe ZOO-a.

8. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

9. Također, imajući u vidu navedenu situaciju u spisu tuženik nije ni pokušao dokazati, u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a, da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe. Iz toga je dakle također za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP-a, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.

10. Odluka o troškovima postupka donesena je obzirom je tužiteljica u tužbi potraživala troškove postupka i to; za sastav tužbe iznos od 125,00 eur (u koji je uključen pripadajući PDV), za sudsku pristojbu na tužbu iznos od 26,54 eur i jednako toliko za sudsku pristojbu na presudu. Međutim, tužitelju je kao opravdan dosuđen samo zatraženi trošak za sastav tužbe (s pripadajućim pdv.-om) dok mu je na ime sudske pristojbe za tužbu dosuđen iznos od 13,27 eur, koliko je stvarno platio id. trošak (list 27 spisa). Isti iznos priznat mu je i za sudsku pristojbu za presudu, jer se za presudu zbog ogluhe prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama plaća polovičan iznos sudske pristojbe.

U Karlovcu 21. studenog 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca.

2. Tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a