REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3846/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: BKL, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen **.**.1995. u mjestu Urus Martan, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica BK, pravnica u udruzi "Bez granica", Zagreb, Ulica Milana Šenoe 8C, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 21. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/22-06/7061, URBROJ: 511-01-212-25-15 od 1. rujna 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti udruzi "Bez granica", pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.000,00 eura (tisuću eura) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev za naknadu troškova izvršene pravne pomoći u iznosu od 500,00 eura (slovima: petsto eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/7061, URBROJ: 511-01-212-25-15 od 1. rujna 2025. odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom osporava rješenje tuženika kojim je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu zbog bitnih povreda pravila postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je rješenje doneseno protivno načelima iz članka 5., 8., 9. i 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku te odredbama članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tužitelj ističe da je zemlju podrijetla napustio zbog rizika od mobilizacije i prisilnog slanja u rat u Ukrajini te da se nalazi u vojnoj evidenciji, što potvrđuje preslikom vojne knjižice dostavljenom uz tužbu. Navodi da je tijekom postupka dosljedno i vjerodostojno opisivao način mobilizacije u [adresa], uključujući prisilne odlaske, otmice, pritiske te prijetnje članovima obitelji, što je tuženik zanemario. Tužitelj tvrdi da tuženik nije pravilno utvrdio činjenično stanje jer se oslonio isključivo na formalne propise Ruske Federacije, dok je propustio analizirati stvarnu praksu u [adresa]. U tom smislu ističe da je tuženik bio dužan ocijeniti aktualne informacije o zemlji podrijetla sukladno članku 28. stavku 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a što nije učinio. U prilog svojim navodima dostavlja više međunarodnih izvješća (EUAA, Danska/Švedska FFM misija, UN, Amnesty International, izvješća nevladinih organizacija i novinskih istraživačkih medija) iz kojih proizlazi postojanje raširene i sustavne prisilne mobilizacije u [adresa], uključujući fizičko nasilje, otmice, ucjene kaznenim postupcima te progone osoba koje odbijaju sudjelovati u ratu. Navodi da se iz tih izvješća također vidi da ne postoji mogućnost unutarnje zaštite unutar Rusije. Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno ocijenio njegove navode kao „subjektivne”, iako su objektivno potkrijepljeni međunarodnim izvorima. Smatra da je tuženik morao primijeniti načelo blagodati sumnje, budući da tražitelj međunarodne zaštite ne može uvijek predočiti sve dokaze, osobito kad su oni u državi podrijetla nedostupni. Nadalje navodi da, s obzirom na protuzakonitost i prisilnu narav mobilizacije u [adresa] te činjenicu da bi bio prisiljen sudjelovati u vojnim djelovanjima protivnima svojim moralnim uvjerenjima, ispunjava uvjete za priznanje azila sukladno članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a podredno i uvjete za supsidijarnu zaštitu iz članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ujedno ukazuje na načelo zabrane vraćanja (non-refoulement), smatrajući da bi povratkom bio izložen stvarnom riziku od mučenja, nasilja i ozbiljne nepravde. Tužitelj također traži priznavanje prava na besplatnu pravnu pomoć, ističući da nema dostatnih sredstava za pokrivanje troškova postupka. Tužitelj traži poništavanje rješenja, priznanje azila, ili podredno priznanje supsidijarne zaštite, priznavanje besplatne pravne pomoći te isplatu troškova punomoćnici.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava sve tužbene navode kao neosnovane. Navodi da je u postupku postupao sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Tuženik ističe da je tužitelj Rusku Federaciju napustio legalno, koristeći vlastitu putovnicu, da nikada nije zaprimio poziv za vojnu službu, te da nije dokazao da se vodi u vojnoj evidenciji niti da posjeduje vojna znanja i vještine potrebne za mobilizaciju. Smatra da su navodi o strahu od mobilizacije nevjerodostojni te da za primjenu instituta blagodati sumnje nema zakonskih uvjeta. Ukazuje da tužitelj nije imao problema s državnim tijelima, nije bio izložen progonu, nasilju, mučenju ili zloupotrebama, niti je bio politički aktivan. Tuženik osporava navode o stvarnom riziku povratka u Rusiju i ističe da tužitelj ni njegovi članovi obitelji nikada nisu bili pozivani na mobilizaciju, dok primjer tužiteljevog brata, koji je također nesmetano napustio Rusiju i Hrvatsku, potvrđuje izostanak interesa vlasti. Smatra tužiteljeve navode oportunističkima i usmjerenima na stjecanje zaštite „sur place“. U odnosu na pozivanje tužitelja na COI-izvore i međunarodne dokumente, tuženik navodi da su oni selektivno odabrani te da ne potvrđuju individualizirani rizik za tužitelja. Tuženik posebno naglašava da bijeg od vojne službe ili nelagoda prema mobilizaciji ne predstavlja sama po sebi osnovu za priznanje statusa izbjeglice prema UNHCR-ovom Priručniku. Tuženik nadalje ističe da povratak tužitelja ne bi bio u suprotnosti s načelom zabrane vraćanja, jer će mu biti omogućeno dragovoljno napuštanje države sukladno Zakonu o strancima. Smatra da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za priznanje azila ni supsidijarne zaštite, jer nije utvrđen osnovani strah od proganjanja, niti stvarni rizik od ozbiljne nepravde. Tuženik predlaže odbiti tužbu i potvrditi zakonitost osporavanog rješenja.

4. Tužitelj u podnesku od 9. studenoga 2025. u bitnom osporava sve navode tuženika iz odgovora na tužbu i ističe da je tuženik zanemario nesporne činjenice utvrđene u upravnom postupku, osobito da je tužitelj zemlju podrijetla napustio zbog mobilizacije, što proizlazi iz zahtjeva za međunarodnu zaštitu, zapisnika o saslušanju i samog obrazloženja pobijanog rješenja. Tužitelj navodi da je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice, osobito: postojanje i praksu mobilizacije u zemlji podrijetla, s naglaskom na položaj B; rizik povratka u kontekstu prisilnih i neregularnih mobilizacija; te stvarne okolnosti koje potvrđuju njegov subjektivni i objektivni strah od progona. Smatra da tuženik nije postupao sukladno načelu materijalne istine te nije pribavio niti ocijenio relevantne izvore informacija o zemlji podrijetla. Tužitelj tvrdi da zaključak o “općoj nevjerodostojnosti” njegovih iskaza nije obrazložen niti činjenično utemeljen. Ističe da je tijekom postupka davao dosljedne i životno uvjerljive iskaze, uključujući opis prijašnjih pritvaranja, zlostavljanja i straha od prisilne mobilizacije. Navodi da nepostojanje formalnog poziva za vojsku ne može biti dokaz nepostojanja rizika, jer se mobilizacija u [adresa] često provodi izvan formalnih procedura. Tužitelj osporava tvrdnju tuženika da se ne vodi u vojnoj evidenciji te dostavlja presliku vojne knjižice kao dokaz suprotnog. Smatra da je tuženik zanemario ovaj dokaz i pogrešno zaključio da ne postoji rizik mobilizacije. Također ističe da okolnosti vezane uz njegovog brata nisu relevantne za individualnu procjenu njegova slučaja. Tužitelj osporava navode tuženika o prethodnom boravku u Danskoj i ističe da je riječ o zakonitom boravku iz ranijeg razdoblja, koji nije povezan s aktualnim razlozima napuštanja zemlje. Nadalje, smatra da tuženik pogrešno tumači načelo zabrane vraćanja (non-refoulement) jer mogućnost “dragovoljnog napuštanja” ne otklanja obvezu procjene rizika povratka. Tužitelj ističe da su kumulativno ispunjeni svi elementi za priznanje međunarodne zaštite prema člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te Kvalifikacijskoj direktivi, uključujući razloge proganjanja, djela proganjanja, počinitelje proganjanja i nepostojanje zaštite u zemlji podrijetla. U prilog navodima dostavlja više izvješća međunarodnih organizacija (EUAA, FFM, UN, Amnesty International, medijski izvori) koji potvrđuju praksu prisilne mobilizacije B te rizik mučenja i zlostavljanja povratnika. Tužitelj naglašava da je riječ o mladoj osobi koja se protivi sudjelovanju u ratu u Ukrajini te da rizik progona proizlazi iz stavova koji su povezani s političkim uvjerenjem i prigovorom savjesti, što je relevantno prema praksi Suda EU (Ć, C-472/13). Na temelju svega navedenog, tužitelj predlaže da sud poništi pobijano rješenje i prizna mu status azilanta, odnosno podredno supsidijarnu zaštitu, a ako sud smatra potrebnim, da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 19. studenoga 2025. održao raspravu u prisutnosti tužitelja, opunomoćenice tužitelja i opunomoćenika tuženika te sudskog tumača za ruski jezik.

5.1. Sud je na raspravi saslušao tužitelja. Tužitelj navodi da trenutno ne ostvaruje prihod, no ranije je radio kao taksist u trajanju od približno osam mjeseci, s mjesečnim primanjima između 800 i 1.000 eura i više. U [adresa] živi njegova obitelj (majka, sestra i brat) u obiteljskoj kući koja je u vlasništvu majke. Navodi da postoji još jedna kuća u kojoj također žive. Kao razlog napuštanja Ruske Federacije ističe strah od mobilizacije i slanja u rat u Ukrajinu. Navodi da posjeduje vojnu knjižicu i da podliježe obvezi služenja vojnog roka. Ističe da je njegov bratić poslan na ratište i ondje poginuo te da je u [adresa] česta pojava da se ljudi prisilno mobiliziraju, dok su dobrovoljna novačenja sve rjeđa. Navodi da je moguće biti mobiliziran i bez formalnog poziva. Kao primjer navodi svojeg bratića, koji je prema njegovom iskazu najprije dobrovoljno potpisao ugovor, ali je kasnije prisilno poslan u rat. Ističe da te slučajeve nije vidio osobno, ali da je o njima čuo u okruženju i putem interneta. Tvrdi da je, nakon što je on napustio Rusiju, policajac dolazio u obiteljsku kuću i raspitivao se o njegovom boravištu te zapisao njegove podatke. Ne raspolaže informacijama o posljedicama povrataka drugih povratnika iz inozemstva. Navodi da je odluku o napuštanju zemlje donio nakon početka mobilizacije te da je [adresa] prethodno napustio i preselio u Moskvu. Zemlju je legalno napustio koristeći putovnicu, putujući u Tursku, a na granici je izjavio da putuje turistički. U kontaktu je s majkom, dok s ostalim osobama u Rusiji ne komunicira. Navodi da nikada nije bio formalno pozvan na služenje niti je izvršavao vojnu obvezu. Smatra da bi u slučaju povratka mogao biti prisiljen potpisati ugovor i poslan na ratište, bez obzira na to što nikada nije služio vojni rok niti ima vojna znanja, jer „tamo nema zakona“ i „mogu poslati bilo koga“. Ističe da ne želi sudjelovati u ratu jer „želi živjeti“. Navodi da njegov brat, koji ima 29 godina i živi u [adresa], nije dobio poziv za vojsku, ali da po njegovom mišljenju i dalje postoji mogućnost mobilizacije. Drugi brat je napustio Rusiju i u Danskoj živi kod strica. Tužitelj navodi da i sam strahuje od deportacije, jer se nalazi u zatvorenom centru u Hrvatskoj i ne zna kakav će biti ishod. Tužitelj navodi da ima zdravstvenih poteškoća s pamćenjem, što povezuje s ranijim traumatskim iskustvima, uključujući prometnu nesreću. Navodi da je 2020. godine bio uhićen, odveden u policijsku postaju, gdje je tjedan dana bio zadržan, pri čemu je bio izložen zlostavljanju. Taj događaj, međutim, nije bio povezan s mobilizacijom, nego s uporabom zabranjenih supstanci. Tijekom saslušanja potvrđuje da nikada nije bio pozivan na služenje vojnog roka, niti je imao vojnih obveza, ali smatra da postoji rizik da bi, zbog općeg stanja u [adresa] i rata u Ukrajini, mogao biti prisilno mobiliziran.

5.2. Opunomoćenik tuženika je u spis predao medijski članak s portala o regrutiranju u Rusiji. Opunomoćenica tužitelja ističe da su za utvrđenje relevantnih činjenica sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti prvenstveno mjerodavni izvori međunarodnih organizacija i tijela EU, dok se medijski članci mogu razmatrati samo iznimno, osobito ako su aktualni. Napominje da dostavljeni članak datira iz ožujka 2024., te zbog mogućih promjena okolnosti u Rusiji traži rok za očitovanje. U pogledu zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć predlaže da se od tuženika zatraže podaci o imovinskom stanju tužitelja. Također predlaže priklop spisa Us I-524/25 radi uvida u zapisnik saslušanja drugog tražitelja, koji je detaljno iznosio način mobilizacije u [adresa]. Opunomoćenica je ispravila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na troškove, tako da se besplatna pravna pomoć dosudi Udruzi „Bez granica“, uz naknadu troška sastavljanja tužbe, podneska i zastupanja na raspravi.

5.3. Sud je odbio prijedlog za opunomoćenice tužitelja za dodjelu roka za očitovanje u odnosu na medijski članak koji je predao opunomoćenik tuženika. Sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o opsežnom ni složenom dokazu, već o medijskom članku kratkog sadržaja, čiji su bitni navodi izneseni na raspravi, te se opunomoćenica tužitelja mogla očitovati odmah na raspravi, što je djelomično i učinila isticanjem stava o relevantnosti međunarodnih izvora. Slijedom toga, Sud ocjenjuje da nema potrebe određivati dodatni rok za očitovanje, jer bi to predstavljalo nepotrebno odugovlačenje postupka, protivno načelu učinkovitosti iz članka 8. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

5.4. Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nisu potrebni dodatni dokazi o imovinskom stanju tužitelja, budući da je nesporno utvrđeno da se tužitelj nalazi u Prihvatnom centru za strance, u statusu osobe s ograničenom slobodom kretanja, bez mogućnosti rada i ostvarivanja ikakvih primanja, te da nema imovine ni novčanih sredstava. Stoga je prijedlog opunomoćenice tužitelja za pribavljanje dodatnih podataka od tuženika odbijen kao nepotreban.

5.5. Sud je odbio prijedlog opunomoćenice tužitelja za priklop spisa iz drugog sudskog predmeta, budući da se radi o postupku koji se vodi između drugih stranaka, a sadržaj tog spisa predstavlja subjektivne iskaze druge osobe koji ne mogu biti dokaz u ovom postupku, koji se temelji na načelu individualne procjene rizika. Također, sadržaj drugog spisa podliježe zaštiti osobnih podataka i povjerljivosti. Konačno, Sud ocjenjuje da se relevantne informacije o mobilizaciji u [adresa] mogu pribaviti kroz objektivne izvore informacija o zemlji podrijetla, a ne kroz subjektivne iskaze drugih stranaka iz drugih predmeta.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 9. veljače 2024. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu;

- da tužitelj navodi da je Rusku Federaciju napustio zbog straha od mobilizacije i mogućeg slanja na ratište u Ukrajinu;

- da je tražitelj saslušan 29. svibnja 2024. te je potvrdio da se nalazi u vojnoj evidenciji i da posjeduje vojnu knjižicu;

- da je tužitelj Rusku Federaciju legalno napustio koristeći vlastitu putovnicu, bez zadržavanja ili ikakvih problema na granici;

- da tužitelj nikada nije zaprimio poziv za služenje vojnog roka, ni osobno ni putem sustava Gosuslugi;

- da tužitelj nije bio politički aktivan, niti je navodio da se bavio djelatnostima zbog kojih bi mogao doći u fokus vlasti;

- da je djelomična mobilizacija iz rujna 2022. obustavljena 28. listopada 2022. te se odnosi na osobe s ratnim iskustvom i specifičnim vojnim vještinama;

- da tužitelj nema ratno iskustvo, nije služio vojsku niti posjeduje tražene vještine.

8. Tuženik nije utvrdio postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon), već je tužiteljev strah od mogućeg proganjanja procijenjen kao subjektivan. Tuženik nije utvrdio opravdane razloge da bi se tužitelj povratkom u Rusiju suočio s ozbiljnom nepravdom u smislu članak 21. Zakona. Zbog nepostojanja uvjeta za priznanje azila (čl. 20.) i supsidijarne zaštite (čl. 21.), tužiteljev zahtjev je odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona.

9. Sud ocjenjuje da iskaz tužitelja u upravnom sporu, iako izražava subjektivni strah od mobilizacije, nije objektiviziran, niti sadrži činjenice koje bi upućivale na postojanje individualiziranog rizika od proganjanja ili ozbiljne nepravde u slučaju povratka. Iskaz je u bitnom općenit, odnosno nedovoljno konkretiziran. Tužitelj opisuje mobilizaciju u [adresa] u općim crtama („to svi znaju“, „vidio sam na internetu“, „mogu poslati bilo koga“), bez identifikacije konkretnih nadležnih tijela, vremenskog okvira, mjesta, osoba ili događaja. Nije naveo konkretan primjer prisilne mobilizacije kojeg je osobno svjedočio, osim bratića, za kojeg sam navodi da je najprije dobrovoljno potpisao ugovor, što isključuje element prisile.

9.1. Iskaz tužitelja ne potvrđuje postojanje stvarnog, individualno usmjerenog rizika od mobilizacije, progona ili ozbiljne nepravde, već odražava opće i pojednostavljene strahove koji nisu potkrijepljeni činjenicama, dokazima ili osobnim iskustvima koja dosežu prag članka 20. ili 21. Zakona. Iskaz je nedovoljno konkretiziran, nepovezan s osobnim okolnostima i ne potvrđuje individualizirani rizik, zbog čega nije moguće primijeniti načelo blagodati sumnje.

10. Tužitelj je predočio presliku vojne knjižice kao dokaz njegovog upisa u vojnu evidenciju. Međutim, sud ocjenjuje da sama činjenica upisa u vojnu evidenciju ne potvrđuje individualizirani rizik mobilizacije, budući da vojna evidencija obuhvaća opću populaciju muških državljana, bez obzira na stvarni mobilizacijski interes. Tužitelj nije bio predmet aktivnog vojnog poziva, prisilnog novačenja ili represivnog postupanja.

11. Tužiteljev iskaz o policijskoj posjeti kući nakon njegova odlaska, ako se zaista i dogodio, ne potvrđuje represivni interes, jer iz usporednog slučaja njegova brata koji živi u [adresa] ne proizlazi da bi uslijedile bilo kakve radnje prema njemu.

12. Iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj ikada zaprimio službeni poziv za služenje vojnog roka ili mobilizaciju, niti je utvrđeno da je bio predmet ikakvog formalnog postupka novačenja. Također je nesporno da je tužitelj zemlju podrijetla napustio zakonito, uz valjanu putnu ispravu i bez zapreka prilikom izlaska, pri čemu tijela granične kontrole nisu poduzela radnje koje bi upućivale na to da tužitelj evidentiran kao osoba od mobilizacijskog interesa. Tužitelj prije odlaska nije bio predmet kaznenog, prekršajnog niti drugog postupanja državnih tijela u vezi s mobilizacijom, kao ni drugim postupanjima koja bi upućivala na njegov osobni rizik. Nije utvrđeno da je bio izložen proganjanju povezanom s mobilizacijom nakon početka sukoba u Ukrajini, niti da su tijela vlasti prema njemu poduzimala konkretne radnje takve naravi. Prethodno pritvaranje i zlostavljanje, koje se po navodima tužitelja dogodilo, nije bilo povezana s mobilizacijom ili vojnom obvezom, već s ranijim incidentima nevezanim uz aktualni ratni sukob u Ukrajini.

13. Vezano za novačenje B, izvor Country of origin information (COI) FFM report – Russia - Recruitment of Chechens to the war in Ukraine od travnja 2024. godine navodi tri načina mobilizacije B, odnosno slanja na ratište u Ukrajinu. Prvi je patriotski po savjesti, drugi je pomoću novčane nagrade (plaćenici), a treći je prisila. Utvrđeno je da je od tih načina najveći broj onih koji su dobrovoljno potpisali ugovor (ugovorni vojnici koji primaju plaću). Utvrđeno je i da je vrlo mali broj B koji su otišli u rat u Ukrajinu iz patriotskih razloga. [adresa] je relativno siromašna regija u Rusiji, a zarađeni novac potpisivanjem ugovora s ruskim Ministarstvom obrane značajan je u usporedbi sa standardnim plaćama u [adresa]. Prema dvojici istraživača iz Zaklade Rondeli, većina B potpisala je ugovore i stoga su raspoređeni na ratište u Ukrajini iz financijskih razloga. Čečenski vojnici primaju mjesečne plaće od oko 3.000 USD zajedno s drugim beneficijama kao što su besplatno stanovanje i socijalne usluge. Ove dodatne pogodnosti odnose se samo na etničke S koji dobrovoljno potpišu ugovore vjerojatnije će utjecati na mjesto raspoređivanja i na zadatke koje obavljaju.

13.1. Vezano za prisilu izvor navodi sljedeće: Prema ĆK, opseg prisilne mobilizacije u [adresa] dosegao je vrhunac u periodu objave djelomične mobilizacija u Rusiji krajem rujna 2022. i o tada je u padu. Svi konzultirani izvori na temu prisilnog novačenja izjavili su da je prisilno novačenje u [adresa] usmjereno na određene skupine lokalnog stanovništva, pri čemu su kritičari vlasti u posebnoj opasnosti. Isto tako aktivisti i članovi organizacija civilnog društva mogu riskirati da budu regrutirani. Članovi obitelji glasnih kritičara čečenskih vlasti također riskiraju da budu novačeni. Također postoje primjeri osoba koje su regrutirane jer su bile dio LGBT zajednice. Tim osobama je dan izbor: ili će biti izložene na način da njihov LGBT identitet bude poznat u javnosti i njihovim obiteljima - što bi podrazumijevalo rizik da budu ubijeni - ili mogu potpisati ugovor s Ministarstvom obrane. Konzumenti ilegalnih droga i alkohola također su bili prisiljeni potpisati ugovore s Ministarstvom obrane. Zabilježeni su slučajevi i mobilizacije zatvorenika. Naime, vlasti su se koristile prisilnim regrutiranjem kako bi se riješile onoga što su označile kao „nepoželjno”.

14. Iz provedenih izvora proizlazi da u Ruskoj Federaciji postoji opća obveza služenja redovnog vojnog roka, što samo po sebi ne predstavlja teško kršenje temeljnih ljudskih prava, niti doseže prag proganjanja ili ozbiljne nepravde u smislu članka 20. ili članka 21. Zakona. Formalna djelomična mobilizacija provedena u rujnu 2022. službeno je završena 31. listopada 2022., a dostupni izvori ne potvrđuju da je naknadno došlo do prisilnog novačenja civilnog stanovništva na sustavnoj i neselektivnoj osnovi.

15. Sud ujedno nalazi da prema navodima izvješća iz travnja 2024. prisilno novačenje B postoji, ali je ograničeno na rizične skupine (politički aktiviste, kritičare režima, članove organizacija civilnog društva, LGBT osobe, konzumente alkohola ili droga, bivše zatvorenike ili osobe koje vlasti označavaju kao „nepoželjne“), pri čemu ne postoje indicije da tužitelj pripada ijednoj od navedenih skupina. Nije utvrđeno da je tužitelj ikada bio meta represivnog interesa vojnih, policijskih ili paravojnih struktura, niti da je u [adresa] ili Ruskoj Federaciji ranije prepoznat kao politički ili društveno eksponirana osoba. Izostanak zaprimanja formalnog poziva za mobilizaciju, zakonit izlazak iz zemlje te nepostojanje prethodnih postupanja državnih tijela u vezi s mobilizacijom dodatno potvrđuju da tužitelj nije bio individualno identificiran kao osoba mobilizacijskog interesa.

16. Sud primjećuje da jedan od tužiteljeve braće, koji ima 29 godina i dalje živi u [adresa], nije mobiliziran niti pozivan na služenje vojnog roka, što dodatno ukazuje da mobilizacija nije automatska, sustavna niti neselektivna, te da nema individualiziranog rizika. Ta činjenica predstavlja relevantnu usporednu okolnost koja dodatno potvrđuje izostanak individualiziranog rizika.

17. Slijedom navedenog, sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije utvrđen individualizirani i stvarni rizik od mobilizacije u smislu proganjanja (članak 20. Zakona) niti ozbiljne nepravde (članak 21. Zakona) koji bi opravdao odobravanje međunarodne zaštite.

18. Tuženik osnovano ističe da se tužiteljevi navodi o strahu od mobilizacije temelje na općim okolnostima u zemlji podrijetla, bez objektivnih potvrda da bi taj rizik bio individualiziran u odnosu na tužitelja.

19. Sud, razmatrajući sve navode stranaka i sadržaj upravnog spisa, ocjenjuje da je tuženik pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne odredbe zakona te da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje međunarodne zaštite.

20. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

21. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a.

22. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći i iskaza tužitelja Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u Republici Hrvatskoj ostvarivao plaću, ali nju ne ostvaruje nakon što mu je ograničena sloboda kretanja smještajem u prihvatni centar za strance. Tužitelj ispunjava uvjete za odobravanje besplatne pravne pomoći, jer unatoč ranijem ostvarivanju prihoda, trenutno nema prihode ni mogućnost rada, a nalazi se u statusu osobe s ograničenom slobodom kretanja u Prihvatnom centru za strance. Takav status objektivno onemogućuje ostvarivanje primanja, slijedom čega mu je u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

23. Budući da je pravnu pomoć pružila udruga „Bez granica“, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.000,00 eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.), i to trošak sastavljanja tužbe i zastupanja na raspravi u iznosu od po 500,00 eura.

24. Prema ocjeni ovog Suda trošak za sastavljanje podnesaka u iznosu od 500,00 eura, ne predstavlja opravdan izdatak. Tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastavljanje tog podneska i istovremeno pravo na naknadu troška za zastupanje na raspravi, već tužitelj ima u pravo na naknadu samo za zastupanje na raspravi. Naime, nije opravdano priznati tužitelju dvostruku naknadu, jer se isti učinak mogao postići usmenim izlaganjem navoda iz tog podneska na održanoj raspravi. Dakle, tužitelj nema pravo na naknadu troškova u iznosu od 500,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu, 21. studenoga 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

DNA:

1. Udruga „Bez granica“ – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, [adresa] Zagreb

3. Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova – elektroničkom poštom (na znanje)

4. U spis