Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], DJ

Poslovni broj: P-210/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice DJČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Brlečić & partneri j.t.d.,odvjetnicima iz Varaždina protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene, dana 21.studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici DJČ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 10.014,34 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena ,a koje teče:

na iznos od 73,68 € od 31.10.2010.

na iznos od 85,42 € od 30.11.2010.

na iznos od 1122,98 € od 31.12.2010.

na iznos od 119,40 € od 31.01.2011.

na iznos od 122,05 € od 28.02.2011.

na iznos od 115,02 € od 31.03.2011.

na iznos od 110,77 € od 30.04.2011.

na iznos od 143,55 € od 31.05.2011.

na iznos od 166,69 € od 30.06.2011.

na iznos od 196,55 € od 31.07.2011.

na iznos od 232,52 € od 31.08.2011.

na iznos od 160,45 € od 30.09.2011.

na iznos od 150,76 € od 31.10.2011.

na iznos od 152,36 € od 30.11.2011.

na iznos od 165,23 € od 31.12.2011.

na iznos od 184,61 € od 31.01.2012.

na iznos od 177,84 € od 29.02.2012.

na iznos od 173,33 € od 31.03.2012.

na iznos od 172,33 € od 30.04.2012.

na iznos od 179,70 € od 31.05.2012.

na iznos od 179,03 € od 30.06.2012.

na iznos od 173,99 € od 31.07.2012.

na iznos od 175,71 € od 31.08.2012.

na iznos od 160,05 € od 30.09.2012.

na iznos od 173,33 € od 31.10.2012.

na iznos od 175,45 € od 30.11.2012.

na iznos od 172,00 € od 31.12.2012.

na iznos od 158,73 € od 31.01.2013.

na iznos od 172,00 € od 28.02.2013.

na iznos od 170,01 € od 31.03.2013.

na iznos od 173,33 € od 30.04.2013.

na iznos od 149,44 € od 31.05.2013.

na iznos od 157,27 € od 30.06.2013.

na iznos od 153,42 € od 31.07.2013.

na iznos od 153,95 € od 31.08.2013.

na iznos od 167,49 € od 30.09.2013.

na iznos od 165,10 € od 31.10.2013.

na iznos od 173,33 € od 30.11.2013.

na iznos od 186,60 € od 31.12.2013.

na iznos od 244, 67 € od 31.01.2014.

na iznos od 244,67 € od 28.02.2014.

na iznos od 244, 67 € od 31.03.2014.

na iznos od 244,67 € od 30.04.2014.

na iznos od 244,67 € od 31.05.2014.

na iznos od 244,67 € od 30.06.2014.

na iznos od 377,39 € od 31.07.2014.

na iznos od 244,67 € od 31.08.2014.

na iznos od 377,39 € od 30.09.2014.

na iznos od 377,39 € od 31.10.2014.

na iznos od 973,01 € od 30.11.2014.

pa do isplate.

II. Tužiteljica se s viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 10.014,34 eura do iznosa traženog u tužbi od 99.000,00 HRK odnosno 13.139,56 EUR odbija.

III. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici DJČ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.722,15 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13.6.2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. Nakon provedenog postupka dana 25.srpnja 2024. donijeta je presuda pod brojem P- 570/2023-23 koja je po žalbi tuženika ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj: Gž-698/2024-2 od 28.svibnja 2025.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik Raiffeisenbank Austria dd. OIB:53056966535, jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine je, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrto tužena Raiffeisenbanka Austria d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008 godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stav Visokog trgovačkog suda RH da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt 249/14 od dana 09.04.2015. godine. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine je u toč. I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i četvrto tužene Raiffeisenbanka Austria d.d. i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrto tužena Raiffeisenbanka Austria d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008 godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. Kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naprijed citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora –ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne. Tužitelj navodi i odluku Vrhovnog suda RH donesena dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa promjenjivom kamatnom stopom niti u vezi sa valutnom klauzulom. Dakle, u slučaju promjenjive kamatne stope zastara počinje teći od 13.06.2014. godine, dok u slučaju valutne klauzule zastara počinje teći od 14.06.2018. godine, slijedom čega se ova tužba odnosi na pretplatu koja je izvršena na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno, vezanosti kredita za valutu CHF.

2.1. Tužiteljica i tuženik, zaključili su dana 23.07.2005. godine u [adresa] Ugovor o kreditu broj: 218-50-2965008 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 150.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, dana 09.08.2005. godine, pod poslovnim brojem OU-1209/05-1.

2.2. U čl.7. Ugovora pod naslovom „NAČIN OTPLATE“ navodi se „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

2.3. U čl. 1. Ugovora pod naslovom „IZNOS KREDITA“ navodi se „Kunska protuvrijednost CHF 150.000,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

2.4. Imajući u vidu pravomoćne sudske odluke citirane u Ad. 1 ove tužbe, Ugovor koji su stranke sklopile, a koji se i citira u ovoj tužbi, opterećen je ništetnim ugovornim odredbama,obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak.

2.5. Obzirom da odredba iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) propisuje:„Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“,jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužiteljica u ovoj tužbi poziva.

2.6. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“ tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

2.7. Parnične stranke su dana 10.02.2016. godine sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-2965008(dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit. Isto tako valja napomenuti da je tuženik dana 11.08.2005. godine isplatio tužitelju na temelju Ugovora iznos od 709.718,70 kuna kao protuvrijednost od 150.000,00 CHF. Prema tuženikovom izračunu konverzije,koji je izvršen nakon što je tužitelj nakon više od 10 godina platio ukupno 121 anuitet kredita,neotplaćena glavnica kredita iznosi 765.511,81 kunu, odnosno čak 55.782,11 kuna više nego što je tužitelju bilo inicijalno isplaćeno. Posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u Ugovoru o kreditu 318-50-3835182 broj očituje se u preplati te tužiteljevu pravu na restituciju preplaćenog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

2.8. U odnosu na mjesnu nadležnost, tužitelj ističe kako je predmetnim Ugovorom, čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, no i predmetna je odredba nepoštena stoga i ništetna, a iz razloga detaljno obrazloženih u Rješenju Županijskog suda u Rijeci, posl.br: Gž-2066/2017-2, od dana 15.11.2018.g. i Gž-2054/2018-2 koje su donesene u pravno i činjenično istovrsnom predmetu,radi čega se razlozi iz istih neće ponavljati već je tužiteljica iste dostavila u privitku ove tužbe.

3. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 1.3.2024.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je sa tužiteljicom dana 23.7.2005. zaključio ugovor o kreditu broj: 218-50-2965008 kojim je stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti od 150.000,00 CHF, te je ugovorena redovna kamata od 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, navodi da nije sporno da su stranke dana 10.2.2016. sklopile Dodatak broj: KONV-01/2016 ugovoru o kreditu , a kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije predmetnog kredita u kunski kredit s valutom u EUR. Tuženik tvrdi da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u valutnoj klauzuli CHF , da su joj uručeni opći akti kreditora , te da se svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika što je tužiteljici pojašnjeno, te je njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe prigovor zastare , te navodi da je presuda VTS RH, broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom donošenja, pa je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnove promjenjive kamatne stope počeo teći 13.6.2014. i kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina , a tužiteljica je tužbu podnijela 13.6.2023. razvidno je da je od pravomoćnosti navedene presude VTS RH proteklo više od 5 godina odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina. Glede valutne klauzule tuženik navodi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorene obveze izračunava na temelju tečaja valuta RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo sa skladom Zakona , pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora i da je ista nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule po vlastitom izboru odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje. Tuženik promjenu tečaja strane valute nije ni na koji način mogao predvidjeti niti procijeniti kretanje tečaja CHF. Neosnovani su navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno Načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno se trebaju ispuniti uvjeti iz čl.81. ZZP ( NN 96/03). Nadalje se tuženik protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluke u slučaju franak jer iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava moraju svaki zasebno dokazivati.

5. Glede konverzije tuženik navodi da je s tužiteljicom 10.2.2016. zaključio Dodatak broj: KONV-10/16 ugovoru kojim je provedena konverzija ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, navedeni dodatak je pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužiteljice. Tuženik se poziva na Odluku Vrhovnog suda RH, broj: Rev-1172/2018-2 od 19.3.2019. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u podnesak tuženika sa prilozima ( list 7-19 spisa), Dodatak broj KONV-1/16 ugovoru o kreditu ( list 20-24 spisa), pregled izvršenih uplata ( list 25-30 spisa), solemnizaciju ugovora ( list 31-32 spisa), ugovor o kreditu ( list 33-37 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 41-55 spisa), očitovanje tužiteljice od 16.10.2023. ( list 58-63 spisa), priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 14.lipnja 2023. ( list 66 spisa), sudske odluke ( list 67-83 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo Natalije Jambrečić, mag.oec. (list 93 -114 spisa), podnesak tuženika kojim se očituje na nalaz vještaka ( list 123-125 spisa), podnesak tužiteljice kojim se očituje na nalaz vještaka, te usklađuje tužbeni zahtjev sa istim ( list 128-130 spisa), podnesak tužiteljice (list 135-136 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

8. Tužiteljica je izjavila da joj je kredit trebao za kupnju kuće u kojoj sada žive. Bila je klijent Raiffeisen banke, pa se samo kod iste raspitivala za kredite. Kada su došli u banku tražili su kredite u EUR-ima, a u banci su joj odmah preporučili kredit u CHF navodeći da je to najsigurnije, najbolje, da je to Švicarska, da se s eurima nikad ne zna, te su se odlučili za kredit u CHF. Ne sjeća se da li su im prikazali opcije kredite u EUR i CHF, paralelno, samo zna da su kazali da je kredit u CHF najisplativiji. Nisu kazali da postoje bilo kakvi rizici vezano uz CHF, nije bio spomenut termin valute utočišta, pa ni sad ne zna što to znači odnosno sada to prvi put čuje i nije bilo rečeno koju valutu i na koji način štiti HNB. Bilo je rečeno samo da ako neće redovito plaćati da će im uzeti kuću isto kao i da uzmu kredit u EUR-ima. Nije se mogla sa sigurnošću sjetiti , no pretpostavlja da se radilo o promjenjivoj kamati , time da nije bilo rečeno o čemu ovisi promjena kamate , niti su im predočene odluke ili drugi akti banke u kojima bi bili navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. U vrijeme uzimanja kredita imala je trgovačko društvo – kozmetički salon u gradu u poslovnoj zgradi Milenium. Kredit su otplaćivali na način da su nosili novac u banku. Misli da joj je početna rata bila oko 2.500,00 do 3.000,00 kuna, a najviša rata, između 4.500,00 i 5.500,00 kuna kredita. Kada je došlo do porasta rate kredita ne sjeća se da li su u banci pitali za razlog , zna da se pričalo da rastu kamate. Glede sklapanja ugovora o kreditu, a nakon što su sve dogovorili došli su na potpisivanje, ugovor je sastavila banka i bio je gotov i nisu mogli utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Prije potpisivanja pročitala je ugovor i misli da je sve bilo jasno. Vezano uz konverziju kredita zna da im je sve teže bilo plaćati rate kredita, i da su se išli raspitivati o opcijama koje bi im bile nešto prihvatljivije. U banci su im, čini joj se, ponudili uzimanje novog kredita u EUR-ima kako bi se isplatio postojeći u CHF ali zna da je trebalo krenuti iz početka, uzimati nove jamce, bilo im je rečeno da je konverzija jednostavniji način. Ne sjeća se da li im je prilikom sklapanja konverzije bankarski službenik objasnio način izračuna konverzije. Ugovor o konverziji bio je sastavljen od strane banke. Javni bilježnik pročitao je osnovne stavke ugovora ali ih nije pojašnjavao. Na upit da li je razumjela da se valutna klauzula računa prema srednjem tečaju banke iskazala je da se uvijek ide po srednjem tečaju , da ona nije pravnik niti ekonomista, a da srednji tečaj znači da nije niti visoki, niti niski. Glede ugovora ( Dodatka), o konverziji razumjela je da se radi o promjeni iz CHF u EUR, da je isti ugovor pročitala, te je svojevoljno sklopila Dodatak o konverziji. Ne sjeća se da li je prilikom sklapanja dodatka bilo objašnjeno na koji je način izvršen izračun, zna da je bilo rečeno da će plaćati manje rate.

9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec., proizlazi da :

- je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora do dana 30.9.2015. više platio 165,64 eura,

- da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita do 30.9.2015. godine više platio 10.014,34 eura,

- ukupno više plaćeno po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja iznosilo je 10.179,98 eura,

- da je provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik umanjio glavnicu kredita za iznos od 199.492, 76 kuna,

- da je kredit odobren po početnom tečaju i uz kamatnu stopu koja je vrijedila na dan isplate kredita glavnica bi na dan 30.9.2015. iznosila 521.800,44 kuna i trebala bi biti umanjena za dodatnih 6.039,53 eura, odnosno 45.504,81 kunu,

- da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju,

- iz tabele koja se odnosi na izračun razlike anuiteta ( tabela 2) razvidno je da je vještak prilikom izračuna uzeo u obzir i više i manje uplaćenom po osnovi promjene tečaja CHF po osnovi promjene kamatne stope, pa je razvidno da je vještak uzeo u obzir i tzv. negativne razlike.

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 1.3.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i s tuženikom, kao bankom sklopili Ugovor o kreditu za kupovinu nekretnine, a kojim ugovorom je banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 150.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja. Rok vraćanja kredita iznosio je 300 mjeseci. Ugovorena je redovna kamata od 4,95 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nesporno je da su stranke dana 10.2.2016. sklopile Dodatak broj: KONV-01/2016 ugovoru o predmetnom kreditu.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

15. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF.

16. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljica postupanjem tuženika (banke ) oštećena, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., na odluku Vrhovnog suda RH, broj: Rev-2245/2017, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

17. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužiteljica u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbanka Austria d.d. Zagreb.

19. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

20. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

21. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

22. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

23. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

25. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

26. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno ZZP i Zakonu o obveznim odnosima.

28. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

29. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

30. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

31. Nastavno valja ukazati da se odstupilo od shvaćanja o direktnom učinku presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502. a ZPP-a u svezi s čl. 502. c ZPP-a samo u pogledu činjenice o pojedinačnom pregovaranju između potrošača i djelatnika banke o rizicima ugovaranja valutne klauzule u predugovornoj fazi nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. u kojem je zauzeo shvaćanje da utvrđenja iz odluke Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne predstavljaju neoborivu persumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivanje da je sklapanju spornih odredbi prethodilo pojedinačno pregovaranje.

32. Odredbom čl. 81.st.4. ZZP-a propisano je da je na trgovcu teret dokaza da se na unaprijed standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Tuženik na kojem je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim odredbama pregovaralo nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja i obaviještenosti potrošača u pred ugovornoj fazi sklapanja ugovora , dok je tužitelj svoj stav izrazio tužbom i iskazom tijekom postupka.

33. Po ocjeni ovog suda prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti objašnjeni svi parametri koji mogu utjecati na opseg njihove obveze , te je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik tečaja ugovorene valute, i da navedeno može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, a pri tome nije dovoljno da su odredbe ugovora gramatički razumljive potrošaču već mu moraju biti jasne u smislu mogućih rizika zbog kojih snosi financijski teret.

34. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

35. Prigovor zastare koju je istaknuo tuženik sud smatra neosnovanim.

36. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

37. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

38. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.. podnošenjem tužbe ovome sudu.

39. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

40. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023..god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

41. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

42. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

43. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, da nije bio informiran o rizicima vezanim uz uzimanje kredita s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je tražila kredit u EUR-ima , a da joj je djelatnik banke kao najbolji i najsigurniji preporučio kredit u CHF jer da se s eurima nikad ne zna , a slijedom čega se ista odlučila za uzimanje kredita s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da tužiteljica nije sa tuženikom pregovarala ni o jednoj stavci ugovora s obzirom da je ugovor bio sastavljen od strane tuženika, te je ona tako sastavljen ugovor o kreditu mogla samo potpisati ili ne potpisati. Isto tako kod sklapanja Dodatka ugovoru o konverziji isti je bio sastavljen od strane banke, time da se nije mogla sjetiti da li im je prilikom sklapanja Dodatka bio objašnjen način izračuna konverzije, time da joj je ponuđeno i uzimanje novog kredita u eurima kako bi se isplatio postojeći kredit u CHF pri čemu je prema navodima djelatnika banke trebalo krenuti iz početka, uzimati nove jamce i bilo im je rečeno da je konverzija jednostavniji način. Na konverziju se odlučila zbog toga jer im je bilo teško plaćati rate kredita koje su porasle od cca 2.500,00 do 3.000,00 kuna na iznose od 4.500,00 do 5.500,00 kuna mjesečno, a prilikom razgovora u banci bilo je rečeno da će sklapanjem konverzije plaćati manje rate. Po mišljenju suda iskaz tužiteljice je logičan, životno uvjerljiv, te je razvidno da je ista vjerovala djelatnicima banke radi čega se nije odlučila na uzimanje novog kredita u eurima, s obzirom da joj je bilo objašnjeno da je povoljnije sklapati konverziju nego uzimati novi kredit u drugoj valuti kojom bi se isplatio postojeći kredit u CHF, a da istovremeno djelatnika tuženika nije bilo upozorena niti u fazi preliminarnih razgovora o uzimanju osnovnog kredita o rizicima uzimanja kredita u CHF valuti, niti je bila upozorena kod sklapanja Dodatka o konverziji da se bilo čega odriče već je konverzija bila prezentirana kao najbolji način da u budućnosti plaća manje rate kredita, bez ikakvih drugih objašnjenja vezano uz konverziju.

44. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

45. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

46. Točno je da je temeljem čl.22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim, u konkretnom ugovoru o kreditu banka je na svom obrascu ugovora, a na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla stavljati nikakve primjedbe potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata.

47. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

48. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

49. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

50. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

51. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

52. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

53. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

54. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

55. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

56. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

92. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

57. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 10.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

58. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

59. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 10.2.2016..god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

60. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

61. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

62. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

63. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

64. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

65. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

66. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

67. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

68. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

69. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

70. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

71. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

72. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

73. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

74. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

75. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

76. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

77. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

78. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

79. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje, te je uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka.

80. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu preplate po kreditu već su prigovori tuženika bili pravne prirode , te i nadalje ostaje i isticao prigovor zastare.

81. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

82. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

83. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, a na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli primio.

84. Tuženik se protivio povlačenju tužbenog zahtjeva s obzirom da je u točci I. tužbenog zahtjeva postavljen zahtjev za isplatom u ukupnom iznosu od 99.000,00 kuna, a koji je nakon provedenog vještačenja tužitelj specificirao na iznos od 10.179,98 eura. Dakle, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva slijedom čega dolazi do primjene odredbi čl. 193. ZPP-a. Kako se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, to je sud odlučio o cijelom zahtjevu, kako je postavljen u tužbi 13.6.2023. Povlačenjem tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika, te kad se tuženik upustio u raspravljanje ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud odbio povučeni dio tužbenog zahtjeva. Nadalje, sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva nakon sređivanja istog u provedenom vještačenju, a s obzirom da se ova tužba odnosi na preplatu koja je izvršena na temelju odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a tužitelj je nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev na iznos od 10.179,98 eura kojem iznosu su objedinjeni iznosi više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja. Kako se ova tužba odnosi na preplatu temeljem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, to je sud sukladno nalazu i mišljenju vještaka smatrao utvrđenim da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita do 30.9.2015. više platio iznos od 10.014,34 eura , a slijedom čega je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog nakon provedenog vještačenja na iznos od 10.179,98 eura odbio.

85. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita.

86. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

87. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

88. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 10.014,34 eura). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 16.10.2023., 1.3.2024., 22.3.2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr.8/1), zastupanje na ročištu dana 24.10.2023., 17.6.2024., 16.10.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, za sastav podneska od 28.12.2023. u iznosu od 50,00 eura ( tbr. 8/3), što ukupno iznosi 1.450,00 eura, te pripadajući PDV od 362,50 eura. Tužiteljici su priznati troškovi predujma za provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, a slijedom navedenog je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi ukupne troškove postupka u iznosu od 2.212,50 eura.

89. Tuženiku su priznati troškovi sastava žalbe od 8.8.2024. što sa PDV-om iznosi 312,50 eura, kao i trošak sudske pristojbi za žalbu u iznosu od 177,85 eura.

90. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.722,15 eura.

91. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 21.studeni 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun. iz OD Brlečić & partneri j.t.d.,odvj.

2. tuženik po pun. iz OD Mađarić & Lui d.o.o.,odvj.