Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], DR

Poslovni broj: P-152/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja VR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 17.listopada 2025., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 21.studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 18.D) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215045012/08, sklopljenog dana 26.11.2008. godine, ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Marodiju dana 26.11.2008. godine, pod posl.br. OV-21880/08, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan novčani iznos od 248,00 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 03.04.2013.g pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, u iznosu od 423,14 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 13.svibnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su stranke dana 26. studenog 2008.g., u Podružnici tuženika u [adresa], sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215045012/08, i to tuženik kao Banka (kreditor) i tužitelj kao korisnik kredita. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila, u iznosu glavnice od 24.997,72 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 85 mjeseci. Čl. 6. propisano je da se kredit isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Čl. 18. predmetnog Ugovora propisano je da korisnik kredita – tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora – tuženika. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku. Odredba čl. 18. predmetnog Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi. Predmetnim ugovorom o kreditu, a koji je sastavljen i pripremljen od strane tuženika po principu „uzmi ili ostavi“, u čl. 18. ugovorena je i naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, no ista nije određena niti fiksno tj. u nominalnom iznosu, niti u postotku. Tako je tužitelj dana 04.04.2013.g. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita, a prema Potvrdi tuženika od dana 24.04.2025.g., jasno je vidljivo kako je tužitelju naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita dana 02.04.2013.g. u iznosu od 1.868,57 kn / 248,00 EUR-a. Predmetna naknada naplaćena je tužitelju bez ikakvog posebnog obrazloženja ili pozivanja na odluku i parametre na temelju kojih je takva izlazna naknada određena. Izlazna naknada koju je platio tužitelj prijevremeno djelomično otplativši kredit je ništetna jer nije određena niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s čl. 322. ZOO-a. Jednako tako, tuženik istu nije bio ovlašten naplatiti ni temeljem odredbe čl. 1024. ZOO-a jer isti nije pretrpio nikakvu štetu tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita. Naime, prema sadržaju ugovora, jasno je kako je tužitelj potrošač slijedom čega se u ovom slučaju imaju primijeniti i odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao i recentna sudska praksa nacionalnih sudova, ali i Europskog suda pravde. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U slučaju da trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo, dužan je i to dokazati (st. 4. istog članka istog zakona). Konačno, odredbom čl. 87. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Navedena stajališta potvrđuje i sudska praksa Europskog suda pravde - Presuda od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 u kojoj se navodi kako čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.1.Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Slijedom navedenog, obzirom da tužitelj nije mogao pregovarati o citiranoj odredbi (kao ni o bilo kojim drugim odredbama ugovora) te obzirom da nije primio razumljive, potpune obavijesti na kojima se temelji izračun izlazne naknade, citirana ugovorna odredba je ništetna, a tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti zajedno s zateznom kamatom. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a. Zaključno se ističe kako tužitelj protiv tuženika vodi postupak koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu, gdje je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, kao i ostale relevantne činjenice važne i za ovaj postupak, te je predložio priklopiti ovome spisu ovosudni spis posl.br. P-498/2023.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe odnosno osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti je dokazao da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Upravo je na tužitelju teret dokaza da je isti potrošač. Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je jasna , razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom vijeća EU 93/13/EEZ. Tuženik je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita , dakle tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Ugovor o kreditu propisivao je pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćanje iznos kredita sukladno odlukama tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2013.godine.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u obavijest tuženika od 24.4.2025. (list 5 spisa), Ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog (list 7-11 spisa), promete po kreditu ( list 12-27 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 32-103 spisa), očitovanje tužitelja ( list 107-119 spisa), podnesak tuženika (list 120-124 spisa), podnesak tužitelja (list 125-127 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj VR je izjavio da su mu sredstva kredita trebala za kupnju osobnog vozila čija cijena je bila oko 25.000,00 CHF, te se odlučio za tuženika iz razloga što je nudio najpovoljniju kamatu. Kada je razgovarao s djelatnikom banke vezano uz predmetni kredit isti mu je kazao najosnovnije stvari, dakle kakva će biti rata, rok otplate, dok mu drugo nije posebno objašnjavao. Tzv. izlazna naknada nije bila spomenuta. Kada je došao sklopiti Ugovor o kreditu nitko mu ništa nije posebno objašnjavao, on neke stvari nije razumio, no ono što mu je bilo bitno bila je rata kredita i rok otplate. Kada je razgovarao glede uvjeta kredita s djelatnikom banke isti mu nije spominjao nikakve rizike vezane uz CHF, dapače nagovarao ga je na takav kredit, da je to najsigurniji kredit, da je Švicarska nezavisna zemlja. Izjavio je da mu djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, niti mu je napomenuo koju valutu i na koji način u RH štiti HNB.

4.1. U vrijeme uzimanja predmetnog kredita nije imao obrt , niti firmu, radio je u građevinskom poduzeću Viadukt, koja firma je propala 2015.godine. Auto mu je trebao za osobne potrebe, s obzirom da se morao voziti od kuće na posao, time da je sjedište firme gdje je radio bilo u Zagrebu.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, ocjenom svakog dokaza zasebno, te u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud među parničnim strankama nalazi činjenično nespornim:

- da je tužitelj sa tuženikom dana 26.studenog 2008. u podružnici tuženika u [adresa] sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215045012/08,

- da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu glavnice od 24.997,72 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu,

- da je čl. 18. predmetnog ugovora propisano da korisnik kredita – tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o tarifi naknada za usluge kreditora – tuženika,

- da iz podataka tuženika od 24.4.2025. proizlazi da je dana 2.4.2013. od tužitelja naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.868,57 kuna,

- da je tužitelj predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku.

7. Između stranaka je sporno da li je ugovaranjem i naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita od strane tužitelja u iznosu od 1.868,57 kuna ( 248,00 eura) tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja, da li je tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da li tako ugovorena naknada predstavlja po svom sadržaju ugovornu kaznu.

8. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – dalje ZOO) kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom slučaju je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

9. Dakle, odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti, time da kod prijevremene otplate kredita banka nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, iz čega slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

10. Da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužitelja kao korisnika kredita i nastale štete tuženiku kao davatelju kredita. Dakle, pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (a u konkretnom slučaju povreda obveza iz ugovora se sastoji u prijevremenoj otplati kredita) je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta tada nema pravo na naknadu iste.

11. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita ( objektivno nastali troškovi) ali se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Banka je imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nije specificirao o kakvim se administrativnim troškovima radi niti koliko koji od tih troškova iznosi.

12. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita ( neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st.4. ZOO nema pravo. Stoga je odredba čl. 8. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima kao i gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja očito nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Prema odredbi čl. 232.st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Nesporna je činjenica da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe primio od tuženika iznos od 248,00 eura, to je isti taj iznos dužan vratiti tužitelju. U smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužitelju platiti i zatezne kamate od dana stjecanja , od 2.4.2013. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29.st.1. i 2. ZOO/05 s obzirom da se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem jer je on kao financijska institucija morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita nadoknađivanjem dijela kamate koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora radi čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

14. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u čl. 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Kako iz rezultata provedenog postupka, te uvida u ovosudni spis poslovni broj P-498/2023 proizlazi da u postupku pred sudom prvog stupnja nije bilo sporno da je tužitelj potrošač, s time da i iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita tužitelj naveden kao fizička osoba, pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sadržajem ovosudne presude broj: P-498/2023 koja je postala pravomoćna 26.5.2025. Iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), budući da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice (s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazivala), iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

16. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, i primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, pri čemu je ovdje za ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

17. Iz nacionalnog prava i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), proizlazi da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

19. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 31.7.2025. i 26.8.2025. ( Tbr.8/1 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 28.8.2025. i 17.10.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 50,00 eura, za pristup na ročište radi objave presude ( Tbr.9/3 Tarife) u iznosu od 25,00 eura, što ukupno iznosi 275,00 eura, a kojem iznosu treba dodati iznos PDV-a od 68,50 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, a slijedom čega je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 423,14 eura.

Čakovec, 21.studeni 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun. Josipu Pintariću,odvj.

2. tuženik po pun. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,odvj.