Poslovni broj: P-3396/2019-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku PG iz Odvjetničkog ureda Vučinić odvjetnici u Rijeci odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski i dr., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 15. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 21. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredbe čl. 4 Ugovora o kreditu broj 9010841758 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora od 19.03.2007 kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u dijelu koji glasi: „…koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana …“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učine za ugovorne strane te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenjivim kamatnim stopama tuženika od prve promjene kamatne stope pa nadalje

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 2.234,93 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 4,96 EUR od 31.10.2007 pa do isplate

na iznos od 19,65 EUR od 30.11.2007 pa do isplate

na iznos od 43,84 EUR od 28.02.2008 pa do isplate

na iznos od 41,39 EUR od 28.03.2008 pa do isplate

na iznos od 9,79 EUR od 30.04.2008 pa do isplate

na iznos od 72,88 EUR od 13.05.2008 pa do isplate

na iznos od 41,26 EUR od 31.05.2008 pa do isplate

na iznos od 41,23 EUR od 30.06.2008 pa do isplate

na iznos od 41,18 EUR od 04.08.2008 pa do isplate

na iznos od 22,52 EUR od 13.11.2008 pa do isplate

na iznos od 141,77 EUR od 30.11.2008 pa do isplate

na iznos od 40,95 EUR od 31.12.2008 pa do isplate

na iznos od 40,91 EUR od 11.02.2009 pa do isplate

na iznos od 40,86 EUR od 12.03.2009 pa do isplate

na iznos od 40,81 EUR od 31.03.2009 pa do isplate

na iznos od 40,76 EUR od 30.04.2009 pa do isplate

na iznos od 40,72 EUR od 09.06.2009 pa do isplate

na iznos od 40,67 EUR od 06.07.2009 pa do isplate

na iznos od 38,41 EUR od 07.08.2009 pa do isplate

na iznos od 38,36 EUR od 07.09.2009 pa do isplate

na iznos od 38,31 EUR od 07.10.2009 pa do isplate

na iznos od 38,26 EUR od 06.11.2009 pa do isplate

na iznos od 38,21 EUR od 07.12.2009 pa do isplate

na iznos od 38,16 EUR od 08.01.2010 pa do isplate

na iznos od 35,85 EUR od 31.01.2010 pa do isplate

na iznos od 2,26 EUR od 04.02.2010 pa do isplate

na iznos od 38,05 EUR od 05.03.2010 pa do isplate

na iznos od 37,99 EUR od 09.04.2010 pa do isplate

na iznos od 37,94 EUR od 06.05.2010 pa do isplate

na iznos od 9,82 EUR od 07.06.2010 pa do isplate

na iznos od 28,07 EUR od 21.06.2010 pa do isplate

na iznos od 37,83 EUR od 06.07.2010 pa do isplate

na iznos od 37,77 EUR od 10.08.2010 pa do isplate

na iznos od 37,72 EUR od 31.08.2010 pa do isplate

na iznos od 37,66 EUR od 30.09.2010 pa do isplate

na iznos od 37,60 EUR od 31.10.2010 pa do isplate

na iznos od 30,14 EUR od 30.11.2010 pa do isplate

na iznos od 30,09 EUR od 31.12.2010 pa do isplate

na iznos od 30,03 EUR od 08.02.2011 pa do isplate

na iznos od 59,90 EUR od 07.04.2011 pa do isplate

na iznos od 29,87 EUR od 06.05.2011 pa do isplate

na iznos od 24,62 EUR od 07.06.2011 pa do isplate

na iznos od 24,57 EUR od 12.07.2011 pa do isplate

na iznos od 24,52 EUR od 13.08.2011 pa do isplate

na iznos od 19,33 EUR od 13.09.2011 pa do isplate

na iznos od 19,43 EUR od 09.11.2011 pa do isplate

na iznos od 38,32 EUR od 06.12.2011 pa do isplate

na iznos od 19,17 EUR od 31.12.2011 pa do isplate

na iznos od 21,15 EUR od 08.02.2012 pa do isplate

na iznos od 21,10 EUR od 08.03.2012 pa do isplate

na iznos od 21,06 EUR od 31.03.2012 pa do isplate

na iznos od 21,01 EUR od 07.05.2012 pa do isplate

na iznos od 20,96 EUR od 12.06.2012 pa do isplate

na iznos od 20,91 EUR od 30.07.2012 pa do isplate

na iznos od 18,89 EUR od 07.08.2012 pa do isplate

na iznos od 18,84 EUR od 06.09.2012 pa do isplate

na iznos od 18,79 EUR od 09.10.2012 pa do isplate

na iznos od 18,75 EUR od 07.11.2012 pa do isplate

na iznos od 18,70 EUR od 11.12.2012 pa do isplate

na iznos od 18,66 EUR od 30.01.2013 pa do isplate

na iznos od 37,98 EUR od 08.03.2013 pa do isplate

na iznos od 20,61 EUR od 26.04.2013 pa do isplate

na iznos od 19,43 EUR od 30.04.2013 pa do isplate

na iznos od 19,38 EUR od 31.05.2013 pa do isplate

na iznos od 39,55 EUR od 08.08.2013 pa do isplate

na iznos od 40,28 EUR od 09.10.2013 pa do isplate

na iznos od 20,07 EUR od 13.11.2013 pa do isplate

na iznos od 20,01 EUR od 05.12.2013 pa do isplate

na iznos od 13,35 EUR od 19.03.2014 pa do isplate

na iznos od 11,74 EUR od 08.04.2014 pa do isplate

na iznos od 1,70 EUR od 07.05.2014 pa do isplate

na iznos od 1,69 EUR od 31.05.2014 pa do isplate

na iznos od 1,69 EUR od 11.07.2014 pa do isplate

na iznos od 1,67 EUR od 25.08.2014 pa do isplate

na iznos od 4,97 EUR od 07.11.2014 pa do isplate

na iznos od 1,64 EUR od 10.12.2014 pa do isplate

na iznos od 1,63 EUR od 09.01.2015 pa do isplate

na iznos od 1,62 EUR od 05.02.2015 pa do isplate

na iznos od 8,31 EUR od 08.09.2015 pa do isplate

na iznos od 4,38 EUR od 30.09.2015 pa do isplate

koje teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1 i čl. 7 Ugovora o kreditu broj 90108041758 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora kojim su glavnica i povrat obveze vezani uz valutu švicarski franak.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, da tužitelju ŽG, isplati s osnova razlike u tečaju iznos od 3.427,02 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 1,15 EUR od 13.11.2008 pa do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 31.12.2008 pa do isplate

na iznos od 4,18 EUR od 11.02.2009 pa do isplate

na iznos od 9,31 EUR od 12.03.2009 pa do isplate

na iznos od 4,18 EUR od 31.03.2009 pa do isplate

na iznos od 0,37 EUR od 08.04.2009 pa do isplate

na iznos od 3,72 EUR od 15.04.2009 pa do isplate

na iznos od 4,46 EUR od 30.04.2009 pa do isplate

na iznos od 1,37 EUR od 13.05.2009 pa do isplate

na iznos od 1,91 EUR od 09.06.2009 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 30.06.2009 pa do isplate

na iznos od 1,03 EUR od 06.07.2009 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 31.07.2009 pa do isplate

na iznos od 0,98 EUR od 07.08.2009 pa do isplate

na iznos od 0,04 EUR od 31.08.2009 pa do isplate

na iznos od 2,68 EUR od 07.09.2009 pa do isplate

na iznos od 1,23 EUR od 07.10.2009 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 31.10.2009 pa do isplate

na iznos od 1,19 EUR od 06.11.2009 pa do isplate

na iznos od 3,00 EUR od 07.12.2009 pa do isplate

na iznos od 0,13 EUR od 31.12.2009 pa do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 05.01.2010 pa do isplate

na iznos od 5,70 EUR od 08.01.2010 pa do isplate

na iznos od 6,09 EUR od 31.01.2010 pa do isplate

na iznos od 2,81 EUR od 04.02.2010 pa do isplate

na iznos od 8,02 EUR od 05.03.2010 pa do isplate

na iznos od 0,11 EUR od 31.03.2010 pa do isplate

na iznos od 12,36 EUR od 09.04.2010 pa do isplate

na iznos od 0,10 EUR od 30.04.2010 pa do isplate

na iznos od 11,91 EUR od 06.05.2010 pa do isplate

na iznos od 0,08 EUR od 31.05.2010 pa do isplate

na iznos od 8,20 EUR od 07.06.2010 pa do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 21.06.2010 pa do isplate

na iznos od 0,03 EUR od 30.06.2010 pa do isplate

na iznos od 26,08 EUR od 06.07.2010 pa do isplate

na iznos od 0,17 EUR od 31.07.2010 pa do isplate

na iznos od 19,02 EUR od 10.08.2010 pa do isplate

na iznos od 32,80 EUR od 31.08.2010 pa do isplate

na iznos od 30,26 EUR od 30.09.2010 pa do isplate

na iznos od 24,88 EUR od 31.10.2010 pa do isplate

na iznos od 27,55 EUR od 30.11.2010 pa do isplate

na iznos od 1,19 EUR od 01.12.2010 pa do isplate

na iznos od 5,74 EUR od 06.12.2010 pa do isplate

na iznos od 39,25 EUR od 31.12.2010 pa do isplate

na iznos od 7,66 EUR od 08.01.2011 pa do isplate

na iznos od 0,12 EUR od 31.01.2011 pa do isplate

na iznos od 36,40 EUR od 08.02.2011 pa do isplate

na iznos od 8,37 EUR od 11.03.2011 pa do isplate

na iznos od 47,73 EUR od 07.04.2011 pa do isplate

na iznos od 40,95 EUR od 06.05.2011 pa do isplate

na iznos od 50,47 EUR od 07.06.2011 pa do isplate

na iznos od 48,94 EUR od 12.07.2011 pa do isplate

na iznos od 60,62 EUR od 13.08.2011 pa do isplate

na iznos od 53,66 EUR od 13.09.2011 pa do isplate

na iznos od 51,41 EUR od 09.11.2011 pa do isplate

na iznos od 42,65 EUR od 06.12.2011 pa do isplate

na iznos od 44,92 EUR od 21.12.2011 pa do isplate

na iznos od 31,06 EUR od 31.12.2011 pa do isplate

na iznos od 29,10 EUR od 13.01.2012 pa do isplate

na iznos od 66,67 EUR od 08.02.2012 pa do isplate

na iznos od 119,55 EUR od 08.03.2012 pa do isplate

na iznos od 32,14 EUR od 31.03.2012 pa do isplate

na iznos od 22,37 EUR od 06.04.2012 pa do isplate

na iznos od 60,29 EUR od 07.05.2012 pa do isplate

na iznos od 0,05 EUR od 31.05.2012 pa do isplate

na iznos od 59,15 EUR od 12.06.2012 pa do isplate

na iznos od 53,14 EUR od 30.07.2012 pa do isplate

na iznos od 62,98 EUR od 07.08.2012 pa do isplate

na iznos od 1,03 EUR od 31.08.2012 pa do isplate

na iznos od 55,13 EUR od 06.09.2012 pa do isplate

na iznos od 0,35 EUR od 30.09.2012 pa do isplate

na iznos od 47,60 EUR od 09.10.2012 pa do isplate

na iznos od 6,01 EUR od 10.10.2012 pa do isplate

na iznos od 57,47 EUR od 07.11.2012 pa do isplate

na iznos od 47,39 EUR od 11.12.2012 pa do isplate

na iznos od 52,36 EUR od 30.01.2013 pa do isplate

na iznos od 8,17 EUR od 22.02.2013 pa do isplate

na iznos od 49,78 EUR od 08.03.2013 pa do isplate

na iznos od 53,78 EUR od 26.04.2013 pa do isplate

na iznos od 29,62 EUR od 30.04.2013 pa do isplate

na iznos od 51,75 EUR od 07.05.2013 pa do isplate

na iznos od 26,67 EUR od 31.05.2013 pa do isplate

na iznos od 6,51 EUR od 31.07.2013 pa do isplate

na iznos od 108,51 EUR od 08.08.2013 pa do isplate

na iznos od 155,27 EUR od 09.10.2013 pa do isplate

na iznos od 6,49 EUR od 11.11.2013 pa do isplate

na iznos od 55,34 EUR od 13.11.2013 pa do isplate

na iznos od 47,12 EUR od 05.12.2013 pa do isplate

na iznos od 17,87 EUR od 22.01.2014 pa do isplate

na iznos od 46,44 EUR od 19.03.2014 pa do isplate

na iznos od 30,03 EUR od 08.04.2014 pa do isplate

na iznos od 29,71 EUR od 07.05.2014 pa do isplate

na iznos od 127,49 EUR od 08.05.2014 pa do isplate

na iznos od 17,79 EUR od 31.05.2014 pa do isplate

na iznos od 31,94 EUR od 11.07.2014 pa do isplate

na iznos od 31,30 EUR od 25.08.2014 pa do isplate

na iznos od 130,39 EUR od 07.11.2014 pa do isplate

na iznos od 6,66 EUR od 09.12.2014 pa do isplate

na iznos od 67,54 EUR od 10.12.2014 pa do isplate

na iznos od 103,64 EUR od 09.01.2015 pa do isplate

na iznos od 3,05 EUR od 31.01.2015 pa do isplate

na iznos od 16,77 EUR od 05.02.2015 pa do isplate

na iznos od 31,19 EUR od 10.02.2015 pa do isplate

na iznos od 5,87 EUR od 28.02.2015 pa do isplate

na iznos od 5,87 EUR od 31.03.2015 pa do isplate

na iznos od 5,56 EUR od 30.04.2015 pa do isplate

na iznos od 5,37 EUR od 31.05.2015 pa do isplate

na iznos od 5,35 EUR od 30.06.2015 pa do isplate

na iznos od 39,67 EUR od 07.07.2015 pa do isplate

na iznos od 5,12 EUR od 31.07.2015 pa do isplate

na iznos od 35,27 EUR od 04.08.2015 pa do isplate

na iznos od 5,13 EUR od 31.08.2015 pa do isplate

na iznos od 41,67 EUR od 08.09.2015 pa do isplate

na iznos od 366,65 EUR od 30.09.2015 pa do isplate

koje teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u visini od 2.378,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 04. lipnja 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu 21.11.2005. broj 9010841758 na iznos od 46.285,50 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u jednakim mjesečnim anuitetima-264 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,30 % koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Tužena je mijenjala tijekom otplatnog perioda kamatna stopa, na više . U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 banaka u RH među kojima je i tužena banka dana 13. lipnja 2014. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Revt-294/14 od 14. svibnja 2015 u kojoj je između ostalog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke banke nepoštena ugovorna odredba pa samim time i ništetna te da su sukladno toma tužene banke dužne vratiti preplaćeni iznos kamata potrošačima -korisnicima kredita. Tužitelj smatra da je odredba čl. 4 ugovora o kreditu kojoj je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke, nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje neravnotežu prava i obveza na štetu dužnika-tužitelja, a posljedica čega je ništetnost takve ugovorne odredbe po čl. 102 ZZP-a. U odlukama povodom kolektivne tužbe Udruge Franak utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je navedeno da se kamatna stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke nerazumljive potrošačima. Predmetni ugovor o kreditu je sastavljen i sklopljen kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, a terminologija koja je korištena u odlukama banke kojima se mijenja kamatna stopa i način njenog obračuna je visoko stručna i kao takva ona je razumljiva isključivo osnim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača kao što je tužitelj takva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Predmetni ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zlouporabe prava. Polazeći od navedenog tužitelj smatra da je izvjesno da unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope je suprotno načelima obveznog prava time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje potrošač jedino znao visinu kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ni približno ocijeniti zašto kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati kamatna stopa, stoga takva ugovorna odredba u članku 4 ugovora osim precizno određene kamatne stope na dan sklapanja ugovora nema određenu niti odredivu buduću kamatnu stopu, o toj odredbi se s njom uopće nije pojedinačno pregovaralo, nadalje tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na sadržaj iste, ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi, tužitelju je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora što dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu što je suprotno osnovnim načelima temeljnog prava. Obzirom je odredba o ugovorenoj kamati u ugovor o kreditu osim u onom dijelu u kojem je utvrđena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora da je nepoštena ista je sukladno odredbi članka 102 zakona o zaštiti potrošača ništetna. Tužitelj je uredno ispunjavao svoje obveze po ugovoru, plaćao anuitete po dospijeću pa tako zahtijeva isplatu preplaćene kamate zbog ništetne odredbe iz članka 4 ugovora o kreditu te s osnova restitucije, a na temelju ništetnosti te ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena da će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom banke potražuje iznos koji će precizirati naknadno nakon što tuženik dostavit potrebnu dokumentaciju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelj nadalje navodi da je odredbom članka 1, i čl. 7 ugovora o kreditu ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. U početku otplate kredita srednji tečaj švicarca u odnosu na koju su se vršila isplate bio je relativno stabilan naglo je krenuo 2007. da bi do 1. rujna 2015. godine dosegao visinu od 6,390 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela i na bankarski sektor i činjenica promjene srednjeg tečaja chf, a rezultirala je i povećanjem mjesečnog anuiteta za tužitelja te povećanje uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF i srednjeg tečaja CHF, a na dan svake pojedine uplate. U postupku Udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 banaka u Republici Hrvatskoj među kojima je i tužena dana 14. lipnja 2018. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj PŽ-6632/2017 u toj presudi je između ostalog sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u CHF u prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF-a na dan plaćanja, dakle jasno je da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli te su odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora pisane velikim slovima, no Visoki trgovački sud je utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem koje bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste podliježu testu poštenosti. Sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, štoviše taj rizik su prešutjele i za kredit u CHF u nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te isto tako banke su uvjeravale da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni isključivo za kredit u CHF- u zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice s obzirom da je i kamata u valuti CHF te ugovorena kao promjenjiva, dakle tuženik je u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o važnim parametrima i činjenicama koje utječu na odluku o sklapanju predmetnog ugovora. Pored toga povećan je rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sve to nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj navodi da u smislu odredbe članka 1 ugovora kojim je ugovoreno da se tužitelju isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF-a na dan isplate i članak 7 kojima je tužitelj obvezan vratiti glavnicu uvećanu za kamatu prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja nesporno ugovorna odredba za koju tužitelj kao potrošač nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredbe o valutnoj klauzuli, također tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljicu propustio informirati o svim rizicima, prešutio je i nudio joj nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti tog kredita to je tužitelj doveden nesporno u situaciji s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tužitelju je pojam važnost valutne klauzule u osnovi bio jasan znao je da glavnica kredita koji je otplaćuje ovise o tečaju CHF u odnosu na kn, no nije joj bilo razumljivo jer nije bila upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Nije razumio niti znao kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stoga je jasno da odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u nesporno predstavljaju nepoštene, a samim time i ništetne odredbe. U slučaju ništetnosti svaka strana dužna je vratiti ono što je primila temeljem takve ništetne odredbe, pa je tuženik dužna tužitelju vratiti sve one iznose koje je primio na ime povećanja srednjeg tečaja CHF. Kako tuženik nije dostavio sve otplatne planove, specifikaciju uplata po predmetnoj partiji kredita to tužitelj nije u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev. Stoga postavlja stupnjevitu tužbu temeljem odredbe čl . 186 b ZPP-a. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 2 ugovora o kreditu kojom pregovaralo u dijelu koji glasi: „…promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …“, zatim čl. 1, i 7 u dijelu u kojem je valuta obveze i povrata vezana za CHF te slijedom takvog utvrđenja isplata preplaćenih kamata te preplate tečaja kn sve sa zakonskim zatezanim kamatama od dana plaćanja svako tako preplaćenog iznosa do isplate zajedno s troškovima postupka sve u roku od 15 dana.

Podneskom od 23. rujna 2020. tužitelj postavlja određen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom da je tuženik nakon podnošenja tužbe dostavio svu potrebnu dokumentaciju, pa stoga na ime preplate kamata potražuje iznos od 19.208,65 kn te na ime preplate tečaja 21.421,87 kn sa zakonskim zateznima kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana plaćanja istog pa do isplate.

U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Navodi kako je kredit konvertiran sukladno ZID ZPK, te je tuženik konverziju u cijelosti proveo u skladu s odredbama ZIDZPK i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u Dodatku ugovora o kreditu. Ističe kako nakon prihvata konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer je svrha tog instituta da svaka strana vrati sve što je primila. A u ovom slučaju kako se obavlja vraćanje preplate određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom u skladu s tim Zakonom . Tuženik je prije sklapanja Dodatka o konverziji, tužitelja informirao o svim parametrima konverzije, sve u skladu s odredbama ZIDZPK, stoga tuženik ističe da je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZIDZPK, te da su tuženi iznosi već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak, a tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR.

Tuženik nadalje osporava da su ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, osporava da je ništetna odredba iz ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope pri čemu posebno ističe kako u presudama iz kolektivne zaštite potrošača sudovi nisu utvrdili da bi ta kamatna stopa trebala biti fiksna, te tuženik u tom smislu negira da se na ovaj spor mogu primijeniti presude donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača. Ističe da je volja ugovornih strana bila da se ugovara promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, te da je ista ugovorena sukladno tada važećim propisima Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Ističe da banka kamatnu stopu nije mijenjala jednostrano i proizvoljno već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom banke, pri čemu je tužitelj uredno obavještavan o promjeni iste.

Tuženik se nadalje poziva na svoje opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te su bili i objavljeni na internetskim stranicama banke i dostupni u svim poslovnicama banke, a kojima je propisano pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavijesti klijente. Tuženik je tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene kamatne stope uz obavijest o promjeni kamatne stope uz koji je dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Radi svega navedenog, tuženik smatra da odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije nepoštena niti ništetna. Ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi kako smatra da potpisivanje Aneksa/konverzije nije od značaja za predmetni postupak budući se u istom ne rješava pitanje ništetnih odredbi niti obeštećenje tužitelja, a osim toga, sukladno zakonu ništetne odredbe se ne mogu osnažiti sklapanjem aneksa, a niti se suprotno stavu tuženika radi o novaciji odnosno zamjeni prethodne obveze novom, budući se sukladno zakonu dodatkom ugovora ne može učiniti novacija već isključivo sklapanjem novog ugovora u kojem će se navesti da se izmjenjuje prethodna obveza novom. Takvo shvaćanje potvrđeno je i u revizijskim odlukama Rev- 18/18 i Rev- 2868/18 kao i u odluci u oglednom primjeru Gos 1/20. Radi navedenog, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja kojim će se utvrditi stvarno preplaćeni iznosi s osnova promijenjene kamate i razlike tečaja. Dodatno se ukazuje na najrecentniju revizijsku odluku VSRH Rev- 18/18 u kojoj je ponovno potvrđen pravni interes potrošača za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora i nakon sklapanja Aneksa, a samim time logično je i pravno utemeljeno razmišljanje da onda tužitelj ima i pravni interes odnosno mogućnost zahtijevati restituciju na temelju te ništetnosti odnosno povrat svega što se financijskim vještačenjem utvrdi kao preplaćeni iznosi, jer u protivnom tužitelj zapravo faktički ni ne bi imao pravni interes za samo utvrđivanje ništetnim odredaba bez mogućnosti isplate/restitucije/obeštećenja.

U daljnjem tijeku postupka tuženik ponovno ističe da je konverzija provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF-e izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, radilo se o izvanrednoj intervenciji s jednokratnim učinkom usmjerenim na zaštitu potrošača kojom su takvi potrošači (korisnici kredita u CHF) dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR koji ne sadrži nepoštene odredbe. Na opisani način potrošač je doveden u isti pravni i činjenični položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF, u vrijeme sklapanja tog ugovora, odobren odgovarajući kredit u EUR koji ne sadrži nepoštene odredbe. Drugim riječima, sukladno čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, potrošač je doveden u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nepoštenih odredaba ugovora o kreditu. Pri tome tuženik naglašava da je uz Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) koji je svoj stav izrazio u rješenju Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine i Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) kao mjerodavno i kompetentno tijelo ocijenio da je upravo ZID ZPK 2015, odnosno njime predviđena konverzija, prikladna za postizanje postavljenog cilja – ravnoteže između strana, odnosno drugim riječima da je njime sama ravnoteža i uspostavljena.

Podneskom od 4. lipnja 2025. tužitelj po provedenom vještačenju uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate kamate iznos od 2.234,93 EUR te na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti iznos od 3.427,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinačno preplaćenog iznosa pa do isplate.

U odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja od 04. lipnja 2025 tuženik prigovara preinaci tužbenog zahtjeva i u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku tužitelja od 4. lipnja 2025. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je tužitelja kao stranku u te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Aleksandri Vio.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9010841758 od 21.11.2005 kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 46.285,50 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) adaptacija stambenog objekta, te da je čl. 4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,30% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 264 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivalo predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,30% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi u kunskoj protuvrijednosti 160.404,15 kn, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15. pa ta razlika predstavlja manjak u visini od 158,84 EUR.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe.

Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da su sredstva dobivena kreditom utrošena na adaptaciju stana na adresi [adresa] u kojem žive njegovi roditelji, stan je korišten isključivo za stanovanje, nikada nije iznajmljivan, niti je u njemu djelovao obrt ili trgovačko društvo, stoga je jasno je da predmetni pravni posao nije sklopljen u svrhu njezine poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 4. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje , te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,30 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,30 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu od strane službenika banke nije pojašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamate stope, niti mu je išta rečeno o parametrima koji utječu na istu. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu.

Tuženik nije predložio saslušanje bankara koji je pregovarao s tužiteljem. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Kako i sam tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno, kako će se ona mijenjati i o čemu će te promjene ovisiti dakle jasno je da je visina kamatne stope na način kako je formulirana spornom odredbom neodređena, neodrediva i svakako neizvjesna sa tužitelja kao potrošača. Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba ugovora o kreditu u čl. 4 istog u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.).

Tužitelj u svom iskazu navodi kako je došao u banku, da mu je u banci ponuđen kredit u valuti CHF kao povoljniji kredit, to je tada bila novost na tržištu. Nije mu bio jasan pojam valutne klauzule, niti mu je pojašnjeno da HNB utječe na tečaj kune u odnosu na EUR, dok to ne čini u odnosu na CHF valutu. Ovo mu je prvi kredit koji je podigao a da je vezan valutnom klauzulom

Dakle iz iskaza tužitelja jasno je da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga se informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben načini sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i obveza povrata iste u toj valuti, ništetan pa je odlučeno kao u točki III. izreke odluke.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev kojim je došlo do povišenja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnova zastare također nema, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Aleksandre Vio proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 2.234,9 3EUR, manje plaćene kamate a koje se odnose isključivo na period od veljače 2014. do rujna 2015. iznose 335,98 EUR.

Razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.427,02 EUR, negativne tečajne razlike iznose 289,29 EUR. Nadalje vještak navodi kako razlika između neotplaćene-nedospjele glavnice u EUR na dan 30.,09.2015 i nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju iznosi 14.409,38 kn/1.912,45 EUR. Nadalje zatezna kamata na utvrđene preplate kamate od plaćanja do 30.09.2015. iznosi od 1.422,34 EUR, dok zatezna kamata na utvrđene preplaćene iznose tečaja od dana plaćanja do 30.09.2015. iznosi 999,03 EUR. Nadalje vještak navodi kako je u konverziji utvrđen manjak od 158,84 EUR. Vještak navodi kako je na temelju dokumentacije priležeće spisu konverzija je provedena sukladno zakonu. Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama.

Iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir.

Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 4. lipnja 2025. te potražuje preplata s osnova razlike kamate u iznosu od 2.234,93 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća-dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, te preplata valutne razlike u iznosu od 3.427,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća-dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate sve u roku od 15 dana.

U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik nije iznio primjedbe na matematički izračun. Već prigovore pravne prirode o kojima se sud naprijed očitovao.

Sud nalaz i mišljenje vještakinje Aleksandre Vio u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a i to 2.234,93 EUR na ime preplate s osnova razlike u kamati te iznos od 3.427,02 EUR na ime preplate valutne razlike. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki II i IV izreke ove presude.

Na dosuđene iznose preplate kamate 2.114,24 EUR i valute 5.229,20 EUR tužiteljici je valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu od dana uplate svakog preplaćenog iznosa kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove sve pozivom na odredbu čl. 1111 i 1115 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose po točkama po točkama II i IV izreke ove presude.

U odnosu na negativne razlike za periode kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene i tečaj bio manji od početnog valja navesti kako Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima. Naime rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

No neovisno o tome ovaj sud će iznijeti svoje mišljenje o negativnim razlikama.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

U odnosu negativne razlike s osnova razlike u kamati u periodu od 1.1.2014 do otplate kredita a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope od 4,30 % valja navesti kako je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga navedena tražbina tuženika nije osnovana

Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 23.09.2020, 07.05.2024,., 04.06.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 13.09.24 u visini od 25 bodova (Tbr. 8 toč.3) za zastupanje na ročištima 09.05.2024., 15.07.2024. i 15.09.2025. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 499,89 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 66,36 EUR odnosno ukupno iznos od 2.378,75 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci V. izreke ove presude.

U Rijeci 21. studenog 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika