Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-342/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. listopada 2025. godine, u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja Marina Brajka, odvjetnika u Đakovu, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 21. studenoga 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205188239/2005, broj kreditne partije 7102818116, zaključen dana 26. srpnja 2005. godine između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja ZN kao korisnika kredita, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić dana 28. srpnja 2005. godine pod brojem OU-1591/05, a koja u čl. 1. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti…obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“; u čl. 2. glasi: „...redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d... sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja...Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“; a u čl. 23. J) glasi: „Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 992,95 eura zajedno sa zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos od 4,72 EUR od 20.08.2005. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,02 EUR od 20.09.2005. god. pa sve do isplate;

- iznos od 3,74 EUR od 20.10.2005. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,81 EUR od 19.11.2005. god. pa sve do isplate;

- iznos od 5,80 EUR od 20.12.2005. god. pa sve do isplate;

- iznos od 5,52 EUR od 20.01.2006. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,74 EUR od 21.02.2006. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,14 EUR od 21.03.2006. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,43 EUR od 16.05.2006. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,23 EUR od 15.06.2006. god. pa sve do isplate;

- iznos od 7,09 EUR od 14.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 17,64 EUR od 16.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 18,11 EUR od 17.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 20,01 EUR od 14.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,70 EUR od 15.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,87 EUR od 09.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,58 EUR od 10.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,93 EUR od 11.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 08,23 EUR od 11.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 7,63 EUR od 10.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 8,84 EUR od 11.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,21 EUR od 11.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,43 EUR od 12.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 19,59 EUR od 11.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 18,02 EUR od 11.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 23,16 EUR od 16.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,76 EUR od 16.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,39 EUR od 16.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,32 EUR od 16.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,02 EUR od 16.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 59,53 EUR od 16.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,75 EUR od 16.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 88,86 EUR od 16.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 91,65 EUR od 16.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 95,04 EUR od 16.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 95,92 EUR od 10.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 94,07 EUR od 8.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 22,45 EUR od 10.04.2013. god. pa sve do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. rujna 2022. podnio Općinskom sudu u Osijeku tužbu protiv tuženika, radi ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su dana 26. srpnja 2005. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205188239/2005, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku dana 28. srpnja 2005. godine pod brojem OU-1591/05, a prema kojem Ugovoru je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.317,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja, te je ugovoren rok otplate kredita od 26 godina. Tužitelj navodi kako se početno ugovoreni mjesečni anuitet tijekom otplate kredita, radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn, povećavao. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan zaključenja Ugovora je iznosila 4,50% godišnje. Također, navodi da je predmetni kredit otkazan dana 3. rujna 2011. godine.

Navodi dalje da je za trajanja otplate kredita, redovna kamatna stopa sa početnih 4,50% godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja, no tužitelj od tuženika nije zaprimio izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koji je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, pa iz tog razloga navodi kako nije u mogućnosti postaviti točno specificiran tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka.

S obzirom da su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda, broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., već utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to smatra da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

Međutim, stav je tužitelja da je posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto ništetnost ugovora u cijelosti jer su to bitni sastojci ugovora, a time i vraćanje primljenoga sukladno čl. 323. ZOO-a, a tek podredno da bi za posljedicu imalo anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos tuženik dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Slijedom navedenog, tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u cijelosti (pod točkom I.), a za slučaj da sud navedeni tužbeni zahtjev nađe neosnovanim, tužitelj postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnim (samo) odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu (pod točkom II.), a zatim s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev, tj. zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,01 kn/1.327,23 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (pod točkom III.), s time da tužitelj navodi kako ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev s navođenjem razlike između primljenog i vraćenog u cijelosti, kao niti svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, stoga da je iznos postavio okvirno, a tek nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te provođenja drugih predloženih dokaza na okolnost visine tražbine, da će konačno specificirati tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je sporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći, prije svega, kako potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, slijedom čega predlaže pozvati tužitelja da svoju tužbu dopuni tako da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva za isplatu, a u suprotnom da se tužba odbaci.

Tuženik je, zatim, istaknuo prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iz razloga što je za potraživanje tuženika temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo APS Delta s.r.o. na temelju Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva kao cesionara.

Tuženik dalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, jer iz prometa po partiji kredita je razvidno da su uplate vršene i od strane drugih (SCHACHINGER LOGISTIKA d.o.o.-a, ATLANTIC TRADE d.o.o.-a te VN).

Ističe, zatim, kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik, također, ističe prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi cijeli Ugovor o kreditu bio ništetan, te dalje obrazlaže kako je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti, iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, obrazlaže kako je tuženik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te je istaknuo da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa da je na takav način mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak. Drži da je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovoj stvari, usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, te spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, a pogotovo ne prouzročena radnjama tuženika.

Vezano za zahtjev tužitelja kojim potražuje zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik iste u potpunosti spori, držeći da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate na potraživani iznos eventualno od podnošenja tužbe, a nikako ne prije. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, uz naknadu parničnog troška.

3. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj 31-Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. godine, ovaj sud je određen kao stvarno nadležan sud te je spis predmeta dostavljen ovome sudu na daljnje postupanje.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 25. lipnja 2025. specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 3.109,85 eura, i to na ime preplate nastale uslijed jednostrano promjenjive kamatne stope i preplate nastale uslijed tečajne razlike, a sve s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od prvog sljedećeg dana od dana učinjene svakomjesečne uplate.

Kako je tužitelj prvotno tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 1.327,23 eura, proizlazi da je podneskom od 25. lipnja 2025 povećao tužbeni zahtjev (za isplatu), a što se ima cijeniti preinakom tužbe. Tuženik se protivio učinjenoj preinaci, no kako je preinaka učinjena nakon provedenog vještačenja, a koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon što je tuženik po pozivu suda dostavio svu potrebnu kreditnu dokumentaciju, te kako tužitelj iz iste činjenične osnove povećava postojeći tužbeni zahtjev za isplatu, radi se o dopuštenoj preinaci po članku 190. st. 2. i 3. te čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP).

Isto tako, vezano za tuženikovo posebno isticanje zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva u smislu da se prekid zastare treba računati s danom kada je istaknut novopostavljeni tužbeni zahtjev, odnosno 25. lipnja 2025. godine, a ne od dana podnošenja tužbe, treba skrenuti pozornost na zaključak s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27. svibnja 2024. godine, prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

5. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to prije svega Ugovor o namjenskom kreditu (str. 6 do 11 spisa), obavijest o ustupu tražbina (str. 40 i 41 spisa), pregled promjena kamatnih stopa, promet po kreditu/specifikacija uplata i otplatnu tablicu (str. 123 do 143 spisa), saslušao tužitelja te proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić iz Ivando konta d.o.o., Osijek.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Naime, nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita realizirao Ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom dana 26. srpnja 2005. godine, za iznos od 70.317,00 CHF, s rokom otplate 26 godina, da se kredit ugovorio u CHF valuti, a isplatio u kunskoj protuvrijednosti. Također, nije sporno kako je predmetni kredit otkazan zbog neredovitog plaćanja te da je otkazom dospio u potpunosti na naplatu, kao i da je tuženik tražbine iz predmetnog kredita ustupio 2017. godine društvu APS Delta s.r.o. Ugovorom o cesiji. Također, nije sporno da je sukladno čl. 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu tužitelj bio dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a da je na dan zaključenja Ugovora ona iznosila 4,50% godišnje, kao i da su se jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti plaćali po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, sukladno članku 7. Ugovora.

8. Sporno je da li je tužba uredna, je li predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ništetan u cijelosti, a podredno, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, ima li tužitelj s osnove ništetnosti ugovornih odredbi pravo na isplatu prema tuženiku na ime vraćanja stečenog bez osnove, zatim, aktivna i pasivna legitimacija stranaka, je li tužitelj imao status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, te je li nastupila zastara tražbine.

9. Navodi tuženika da tužbeni zahtjev nije postavljen određeno i da je tužba neuredna su neosnovani, jer sud nalazi da tužba sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj postupilo te je tužitelj, iako se pozvao na odredbu članka 186.b st. 3. ZPP-a o stupnjevitoj tužbi, postavio određen tužbeni zahtjev kako u deklaratornom tako i u kondemnatornom dijelu, navodeći iznos koji potražuje u ukupnom iznosu, a pravo je tužitelja da po provođenju financijskog vještačenja postavi konačan tužbeni zahtjev zajedno s tijekom zatezne kamate na svaki pojedinačno dospjeli iznosi, što je tužitelj i učinio podneskom od 25. lipnja 2025. godine. Upravo se za utvrđivanje visine tražbine koriste vještaci, da kao osobe koje raspolažu stručnim znanjem a kojeg nemaju ni stranke ni sud, izračunaju svakomjesečnu preplatu prema čemu stranke onda postavljaju konačne zahtjeve. Prema tome, nije bilo mjesta primjeni članka 109. st. 1. ZPP-a i odbacivanju tužbe, jer je tužba bila uredna i sadržavala sve potrebno da bi se po njoj postupalo.

10. Također, neosnovan je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije, jer je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je upravo tužitelj vršio otplatu kredita u utuženom razdoblju. Naime, iz iskaza tužitelja, ali i specifikacija uplata, utvrđeno je da je tužitelj vršio otplatu kredita na način da je potpisao administrativnu zabranu kod poslodavca, tako da je poslodavac uplaćivao anuitete po dospijeću, dok je poslije otkazivanja Ugovora, tužitelj nastavio sam otplaćivati anuitete u iznosima kako je bio u mogućnosti. Kako je tuženik u konačnici sve uplate anuiteta knjižio na partiju kredita, odnosno u korist i za račun tužitelja, a nije dokazivao da bi uplate bile vršene od strane trećih za njihov račun i njihovu korist, koji bi u tom slučaju imali pravo zahtijevati povrat isključivo za sebe, to je slijedom navedenog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan. Uz to, treba napomenuti kako je predmet ove parnice, osim zahtjeva za isplatu na ime vraćanja neosnovano stečenog, i ništetnost Ugovora, a koju parnicu, osim stranaka koje su zaključile Ugovor, mogu pokrenuti i treće zainteresirane osobe (članak 327. st. 1. ZOO-a), dakle, neovisno o tome tko je vršio otplatu, a tužitelj je upravo stranka predmetnog Ugovora i to kao korisnik kredita.

11. Dalje, neosnovan je i prigovor promašene pasivne legitimacije zbog ustupa tražbine iz predmetnog ugovora. Naime, odnos o ustupanju tražbine reguliran je čl. 80. do 89. ZOO-a. Prema članku 80. st. 1. ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobno naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prema članku 84. st 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a prema stavku 2., dužnik može isticati primatelju, pored prigovora kojeg ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, odnosno tužitelja, na ostvarivanje ništetnosti prema tuženiku koji je ugovorna strana predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, unatoč tome što je tražbinu iz istoga prenio na treću osobu. Ovo zato jer time što je na temelju cesije došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati novi vjerovnik (tražbina koja je dospjela otkazivanjem ugovora), ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o namjenskom kreditu. U konkretnom slučaju, naime, nije došlo do prijenosa ugovora kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora, a u smislu članka 127. st. 1. ZOO-a. Slijedom toga, u sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora, stranke su osobe koje su sklopile taj ugovor, dakle, tužitelj i tuženik, a kako se uz to tužiteljev zahtjev za isplatu odnosi na razdoblje otplate kredita koju je tužitelj vršio prema tuženiku prije ustupa tražbine, to proizlazi kako je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika, kako glede deklaratornog tako i glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

12. Isto tako treba navesti da činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan, nije zapreka da se naknadno utvrđuje njegova ništetnost, a što je u skladu sa stavom iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1628/86 od 16. lipnja 1988. gdje se navodi da činjenica da je ugovor raskinut nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, U navedenoj odluci je, naime, izraženo pravno shvaćanje da činjenica da je ugovor raskinut, nije zapreka da se utvrdi njegova ništetnost, odnosno da se utvrdi ništetnost pojedinih odredbi takvog ugovora. Ovo iz razloga jer razlozi za raskid, odnosno otkaz ugovora zbog neispunjenja, nastaju naknadno, dok razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti, nastupaju od samog početka, već sklapanjem takvog ugovora. Ovo pravno shvaćanje je primjenjivo i u konkretnoj stvari.

13. Saslušan kao stranka, tužitelj je u svom iskazu naveo kako je prije predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bio klijent tuženika, te kada se sa suprugom odlučio za kupovinu obiteljske kuće, raspitivao se o uvjetima realizacije kredita. Otišao je u banku tuženika te sa sobom ponio tri posljednje obračunske liste plaće. Rekao je da mu je potreban iznos od 45.000,00 eura, te je tražio kredit u eurima ili kunama, međutim, tadašnja djelatnica tuženika BN mu je rekla kako je za njega bolje da realizira kredit u CHF iz razloga što bi mu bila povoljnija rata. Ponovila mu je da je za njega najpovoljnije da realizira Ugovor o kreditu u CHF, pa se on odlučio na takav kredit. Osim hipoteke, bilo je potrebno da ima i sudužnika, što mu je bila supruga. Kuću koju je kupio od predmetnog kredita je obiteljska kuća u koju se preselio sa suprugom i djecom, a u kojoj još uvijek živi. Prije banke tuženika, bio je u još dvije banke kako bi se raspitao o uvjetima kredita, no kako su te druge banke tražile da kod njih prebaci tekući račun, odlučio se kredit realizirati kod tuženika. Naveo je kako mu prilikom sklapanja Ugovora djelatnik tuženika nije ništa posebno pojašnjavao za promjenjivu kamatnu stopu, već mu je bilo pojašnjeno da će se rata tek neznatno možda mijenjati, te kako je CHF stabilna valuta. Nitko ga nije upozorio da će doći do povećanja tečaja CHF niti o čemu ovisi promjena kamatne stope. Potvrdio je da je prije potpisivanja ugovora isti u cijelosti pročitao. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora, pa ni na rok otplate jer su mu rekli da je u njegovu slučaju rok otplate 26 godina, a što ovisi o godinama života, plaći i ostalom. Prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, javni bilježnik ga je upozorio samo na to da u slučaju ukoliko ne bude podmirivao redovite rate, da će doći do ovrhe. Anuitete je otplaćivao na način da je potpisao administrativnu zabranu kod poslodavca, tako da je poslodavac uplaćivao banci anuitete po dospijeću, a redovita otplata je trajala sve do 2010. godine, kada je dobio otkaz te više nije mogao redovito otplaćivati kredit, pa mu je Ugovor otkazan 2011. godine. Nakon što je ugovor otkazan, nastavio je otplaćivati anuitete neredovito u iznosima kako je to bio u mogućnosti. Još uvijek je blokiran i dio anuiteta mu se skida s tekućeg računa, ali nije znao ide li to tuženiku ili cesionaru ASP Delti. Kada je anuitet počeo rasti i kada kredit više nije mogao plaćati zbog otkaza, otišao je u banku kako bi se raspitao o mogućnostima nekog drugog načina otplate, međutim, rečeno mu je da se mora plaćati onako kako je to dospijevalo.

14. Na iskaz tužitelja nije bilo primjedbi, te ga je sud u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je životan, logičan i u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu. Nastavno na njegov iskaz u kojemu je obrazložio i svrhu odnosno namjenu predmetnog kredita a to je bila kupovina kuće u kojoj živi zajedno s obitelji, te sam sadržaj predmetnog Ugovora iz kojeg je jasno da ga je sklopio kao fizička osoba, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao svojstvo potrošača, a tuženik pak svojstvo trgovca, sve u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje ZZP/03). Dakle, otklonjen je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu.

15. Tužitelj se, nadalje, pravilno pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Naime, navedenim presudama utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana također na štetu potrošača, te da je je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz spomenute parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

17. Također je i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 114. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. istoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, su propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Upravo je tijekom ovog postupka utvrđeno kako se radilo o Ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a o spornim odredbama se nije uopće pregovaralo.

19. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

21. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane banke tuženika kao trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnim odredbama nije pregovaralo te je na tuženiku bio teret dokaza da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio tijekom ovog postupka. Ne može se smatrati kako je tuženik omogućio tužitelju pregovaranje jer tužitelj nije imao mogućnost mijenjati odredbe Ugovora koje su bile već unaprijed pripremljene na standardiziranom obrascu.

22. Uz navedeno, sud je stava kako su se ispunile i ostale pretpostavke radi utvrđenja spornih odredaba nepoštenim na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa.

23. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo tužitelju, već i svakom prosječnom potrošaču.

24. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer tuženik nije dokazao kako je tužitelja upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, da su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava.

25. Pri tome je sud uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

26. Međutim, tužitelj u ovom postupku, pozivom na eventualnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, prije svega traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, a tek ako je takav zahtjev neosnovan, ništetnost onih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, iako iz činjeničnog supstrata tužbe je jasno da (samo) radi njih smatra Ugovor ništetnim u cijelosti.

27. Tužitelj neosnovano traži da se Ugovor utvrdi u cijelosti ništetnim, jer po ocjeni ovoga suda ništetnost spornih odredbi, koje se odnose na mogućnost promjene ugovorene kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju odluke kreditora te na odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ne dovode do ništetnosti ugovora u cijelosti, jer Ugovor o kreditu može u smislu odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03-a te čl. 324. ZOO-a, opstati i bez tih odredbi.

28. Naime, odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03-a propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Po ocjeni ovog suda, ništetni (ništavi) dijelovi predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatne stope i valutnu klauzulu, ne dovode do ništetnosti (ništavosti) cijelog Ugovora, jer utvrđenjem ništetnosti (ništavosti) istih, Ugovor o kreditu može opstati, te se u tom slučaju obveza dužnika svodi na tečaj u trenutku zaključenja ugovora, kao i na početno ugovorenu stopu redovne kamate, u kojem slučaju ostaje obveza vraćanja kredita po otplatnom planu koji je vrijedio u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu.

29. Međutim, iako je istaknut eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, ovaj sud je stava da se ne radi o pravoj kumulaciji tužbenih zahtjeva jer je eventualno kumulirani zahtjev (djelomična ništetnost) kvantitativno udio prvog (ništetnost cijelog Ugovora), po principu manje je sadržano u većem, pa je slijedom svega do sada navedenog, prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim onih odredbi u kojima je sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa pod točkom I. izreke presude, dok je iznad toga, tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora, odbijen pod toč. III izreke ovo presude. Ovo se posebno navodi iz razloga što se za konačan uspjeh stranaka u parnici, a razmjerno kojem se treba odlučiti o troškovima postupka, uzima u obzir uspjeh stranaka kako glede visine tako i glede osnove tužbenog zahtjeva, pa po mišljenju ovoga suda, ovdje je slijedom navedenog opravdano zaključiti kako je tužitelj u osnovi uspio sa 50%.

30. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora sukladno članku 323. st. 1. ZOO-a je da je svaka odgovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema stavku 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

31. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić. Vještak je u skladu s dobivenim zadatkom, a to je izračunati razliku između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razliku između tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja/isplate kredita korisniku kredita, izračunao da je kamata preplaćena u 42 anuiteta i u 68. anuitetu djelomično (plaćena je 1/3 anuiteta), a u ukupnom iznosu od 2.116,90 eura, koje preplate je vještak svakomjesečno tablično prikazao, dok je preplata uslijed CHF valutne klauzule, u ukupnom iznosu od 992,95 eura, nastala u 38 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB- a za CHF na dan plaćanja bio viši od srednjeg tečaja HNB-a za CHF koji je vrijedio na dan početka korištenja kredita. I ove preplate je vještak prikazao tablično svakomjesečno. Vještak je također izračunao da je u 30 anuiteta uslijed CHF valutne klauzule plaćeno manje i to -213,01 eura, u kojima je srednji tečaj HNB-a za CHF na

dna plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan početka korištenja kredita. I ove negativne tečajne razlike je vještak tablično prikazao u svom pisanom nalazu i mišljenju.

32. Sukladno izračunu vještaka, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu od 3.109,85 eura, što čini, dakle, zbroj izračunate preplate radi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.116,90 eura i preplate radi tečajne razlike u iznosu od 992,95 eura. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, već je isticao da osporava samu osnovu potraživanja, a ukoliko sud nađe tužbeni zahtjev ipak osnovanim, što tuženik osporava u cijelosti, predložio je da sud uzme u obzir i negativne iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

33. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka kao ispravan, stručan, potpun te dan u skladu sa zadatkom suda i pravilima struke, a da je tome tako, potvrđuju i same stranke, koje na njegov izračun nisu imale primjedbi, niti daljnjih prijedloga.

34. Kako je sud prethodno zauzeo stav da su ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a razlika preplaćenih iznosa osnovom ovih odredbi je utvrđena provedenim vještačenjem, sud je primjenom članka 1111. ZOO-a imao prihvatiti kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu, ali samo iznosa od 992,95 eura na ime tečajne razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pod točkom II. Izreke, iz razloga jer je glede ovog dijela tužbenog zahtjeva neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

35. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastara je konkretno prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012., u kojem postupku je donesena presuda broj P-1401/2012-104 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđena i dijelom preinačena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te koja je time postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine za dio o promjenjivoj kamatnoj stopi, a dana 14. lipnja 2018. za dio o valutnoj klauzuli u odnosu na banku tuženika koja je u spomenutom postupku po kolektivnoj tužbi bila obuhvaćena kao 1. tužena. Stoga, kako je tužba u ovoj stvari podnesena 15. rujna 2022., to od pravomoćnosti presude za dio o valutnoj klauzuli nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a, pa je prigovor zastare za isplatu preplate po osnovi tečajne razlike neosnovan.

36. Međutim, prigovor zastare je osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu razlike nastale zbog promjene kamatne stope, za iznos od 2.116,90 eura, jer je presuda po kolektivnoj tužbi za dio o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a od koje pravomoćnosti do predmetne tužbe 15. rujna 2022. je istekao petogodišnji zastarni rok, pa je sud u ovom dijelu imao tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, pod točkom III. izreke.

37. Na dosuđenu isplatu tužitelju su priznate i kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja, odnosno od prvog idućeg dana izvršene uplate anuiteta, a temeljem članka 1115. ZOO-a prema kojem kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su predmetne odredbe Ugovora o kreditu utvrđene kao nepoštene ništetnim, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

38. U odnosu na tzv. negativne razlike u periodu kada je tečaj bio niži od početnog valja navesti kako sud ne smatra da za te iznose treba umanjiti potraživanje tužitelja kako je to predlagao tuženik, jer te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, te tužitelj nije nepošten stjecatelj da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti. Tuženik uostalom u ovom postupku nije istakao protutužbu niti prigovor radi prijeboja do zaključenja prethodnog postupka što je osnovni preduvjet ikakvog prebijanja. U tom smislu upućuje se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojemu se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Takav prigovor može se istaći do zaključenja prethodnog postupka.".

39. Odlučujući o parničnom trošku, sud je krenuo od činjenice da je u postupku bila dakle sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, s time da je prethodno u obrazloženju ove presude, pod točkom 29., već navedeno kako se glede osnove zaključuje da je tužitelj uspio sa 50%, dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj uspio sa 32% (jer mu je od zahtijevanih 3.109,85 eura dosuđeno 992,95 eura), pa proizlazi da je tužitelj ukupno u ovom postupku uspio sa 41%, a tuženik nasuprot njemu, dakle, sa 59%. Kako proizlazi da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, primjenom članka 154. st. 4. ZPP-a, sud je odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, kao u izreci pod točkom IV. Ovo i iz razloga jer, iako je tuženik uspio u nešto većem postotku, radi se o manjoj razlici, ali je isto tako trebalo uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj u cijelosti snosio trošak vještačenja, a koje je bilo nužno provesti u ovom sporu, pa bi mu taj trošak pripadao u cijelosti neovisno o razmjernom uspjehu, stoga odlukom da tužitelj ne treba prebijanjem uspjeha naknaditi razmjeran trošak tuženiku, već da svaka strana snosi svoj trošak, su stranke pravično izjednačene.

U Đakovu 21. studenoga 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku