Zakon.hr

Poslovni broj P-1569/2019-53

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 21. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 21. studenog 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 24/06 od 21. srpnja 2006. sklopljenog među strankama u dijelu kojim je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 111.990,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita iznos kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan iznos kredita od 111.990,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 561,46 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.288,82 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; i iznos od 1.799,07 Eura dok se zahtjev za isplatu višeg iznosa zakonske zatezne kamate od ovako dosuđenog (tekuće na glavnicu 7.288,82 Eura) odbija kao neosnovan te se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 6.366,60 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 24/06 od 21. srpnja 2006. sklopljenog među strankama u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i u dijelu prema kojem se promjenjiva redovna kamatna stopa obračunava u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora te čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.486,22 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa u visini od 762,45 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe koju tužitelj vrši podneskom od 02. prosinca 2024. u dijelu koji se odnosi na vremensko razdoblje za koje tužitelj traži isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos (plaćenog po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) u visini od 4.486,22 Eura.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 4.099,67 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OO iz [adresa] (dalje: tužitelj) 06. lipnja 2019. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica 21. srpnja 2006. s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj 24/06 temeljem kojeg je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 111.990,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, a nakon čega su stranke sklopile i Dodatak Ugovoru o kreditu dana 10. veljače 2016. Tuženik da je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovora o kreditu, i to u čl. 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak dok je otplatu kredita u čl. 2.i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. Ugovora naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,50% godišnje, u istom članku Ugovora ugovorivši kako je ta kamata promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i to načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. kao prvotuženik u tom postupku u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; odnosno isti da je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. kao provotuženik u tom postupku u razdoblju u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 ¡ 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita tužiteljica da je dala izraditi izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način, a koji da prema rekapitulaciji na 10. veljače 2016. iznosi 37.768,89 kn na ime preplaćenih kamata, 60.770,37 kn na ime preplate zbog valutne klauzule te kroz razliku glavnice u iznosu od 43.893,65 kn, ukupno 142.432,91 kn. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštene ugovorna odredba o valuti švicarski franak kao i ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od samog početka tj. od kad su ugovorene, tužiteljica da ima pravo pokrenuti ovaj postupak odnosno temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava koja je banka neosnovano stekla, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim traži kao prvo, utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 24/06 od 21. srpnja 2006. u dijelu kojim je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 111.990,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu kojim je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 111.990,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 561,46 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja; kao drugo, isplatu iznosa od 60.770,37 kn (8.065,61 Eura) sa zakonskim zateznim kamatama i isplatu iznosa od 43.893,65 kn (5.825,69 Eura) sa zakonskim zateznim kamatama; kao treće, utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 24/06 od 21. srpnja 2006. u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i u dijelu prema kojem se obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora te čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete; i kao četvrti, isplatu iznosa od 37.768,89 kn (5.012,79 Eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016. do isplate. Tužiteljica postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 22. srpnja 2020. tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna) kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Prije ulaska u daljnje raspravljanje, tuženik ističe prigovor presuđene stvari (res iudicata), a u odnosu na zahtjev tužitelja sa osnove navodne preplate iznosa uslijed povećanja kamatne stope. Naime, pred ovim sudom tužitelj da je već vodio postupak (predmet poslovni broj P-17/15) radi isplate po istom kreditu kao i u ovom predmetu, a koji je postupak pravomoćno završen presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-658/18 od 29. travnja 2020. kojom je presudom sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-17/15 od 12. veljače 2018. kojom se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice protiv tuženika. Osim što je iz presude Županijskog suda u Šibeniku vidljivo da je već presuđeno o istom zahtjevu, tuženik ukazuje na navod iz obrazloženja iste koji također upućuje na neosnovanost potraživanja ovom tužbom, a koji glasi: „Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je preuređen odnos stranaka, tako da je denominacijom, odnosno, promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope, u cijelosti uređen odnos ovih stranaka nastao iz osnovnog ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006.g., pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“. Slijedom citiranog dijela označene presude da je nedvojbeno razvidno da potraživanje tužitelja prema tuženiku na postoji. Nadalje, a opreza radi, tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Protivi se svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao dokaza na okolnost visine potraživanja u predmetnom postupku. Protivi se tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja i saslušanja tužitelja, s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem o kojem je odlučio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. iz kojeg da proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što da je ujedno i tužiteljev slučaj. Navedeno rješenje da je obvezujuće za sudove, a prema tom obvezujućem rješenju sporazumi/dodaci o konverziji sklopljeni u skladu sa ZIDZPK/15 da su valjani te djeluju/proizvode pravne učinke retroaktivno, što da samo po sebi isključuje pravo tužitelja na traženje isplate zbog navodne preplate. Tuženik drži da je označeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu jednoznačno ukazalo na neosnovanost svih tužbenih zahtjeva proizašlih iz konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom konkretnom slučaju. U bitnom u daljnjem dijelu svog odgovora na tužbu tuženik navodi kako slijedi. Osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji da izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 10. lipnja 2014. Ističe da su deklaratorni zahtjevi tužitelja onako kako su postavljeni u tužbi neuredni, neodređeni te nepodobni za postupanje iz razloga što tužitelj ne citira točno odredbe koje smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetni. Sudska praska da je zauzela jasan stav da se u slučaju traženja deklaracije ništetnosti pojedinih odredbi određenog ugovora mora jasno naznačiti na koje odredbe je deklaracija usmjerena, slijedom čega tuženik predlaže deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj tužbi odbaciti, a podredno odbiti. Ukoliko bi sud zauzeo stav da su postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjevi uredni i dovoljno određeni, tuženik ističe da su isti kako glase usmjereni k utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu. Tu da se radi o bitnom sastojku kredit pa da bi takvo utvrđenje za posljedicu imalo ništetnost čitavog ugovora. Sudska praksa u odnosu na CHF kredite, uključujući presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 da ne potkrepljuje stav tužitelja o ništetnosti cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni koje ujedno sadrže i tužiteljevu obvezu da uopće vrati kredit i plati kamatu. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015, dalje: ZIDZPK/15), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Sukladno čl. 19.d. ZIDZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije banka ovdje tuženik da je bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZIDZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke ovdje tuženika da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZIDZPK/15 i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu da je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZIDZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kredit, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Ovakvo zakonsko rješenje iz ZIDZPK/15 da je bilo propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a banka da je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što da je i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZIDZPK/15; pa da je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime da je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZIDZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj da je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj da međutim u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, a za kakvo da stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZIDZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a kakvo da je shvaćanje izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. kojim da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate da su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj da se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-2521/15), koje da su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZIDZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“ odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, da je pristao na čvrsto definiranu prošlost jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja da također nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZIDZPK/15. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula da je nadomještena EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZIDZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije (iznos od 43.893,65 kn), tuženik podsjeća na čl. 19.c toč. 8. ZIDZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Također, dodatno, u odnosu na tužbeni zahtjev za povrat glavnice, tužena banka ukazuje da čak i u slučaju da postoji nekakva razlika u glavnici (što tuženik osporava), da se radi o nedospjeloj glavnici (o računovodstvenoj kategoriji) odnosno o glavnici koja u cijelosti dospijeva tek 2037. godine pa se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa da nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove da počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Dalje tuženik u odgovoru na tužbu citira sudsku praksu koja da govori u prilog navodima tuženika te na temelju svega navedenog predlaže da sud bez provođenja daljnjeg postupka, uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja u oglednom sporu broj Gos 1/2019, zaključi raspravljanje i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Na pripremnom ročištu održanom 21. rujna 2023. tuženik u svezi tužiteljevog dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja predlaže da sudski vještak u svom nalazu i mišljenju prikaže i tzv. negativnu tečajnu razliku i tzv. negativnu kamatnu razliku, dakle, da prikaže razlike između iznosa koje bi tužitelj platio da je anuitet obračunavan kao da glavnica kredita nije vezana uz valutu CHF i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi u onom periodu kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od tečaja važećeg na datum korištenja kredita odnosno kada je redovna kamata bila niža od početno ugovorene kamatne stope. Kao bitno pri tome sud ističe da tuženik niti uz takve navode ne ističe prigovor radi prebijanja niti postavlja protutužbeni zahtjev.

4. Poradi istaknutog prigovora presuđene stvari (res iudicata), ovo u odnosu na tužbeni zahtjev za plaćanje stečenog po osnovi ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi za koju tužitelj ističe da je nepoštena i stoga ništetna, sud je izvršio pregled spisa Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-17/2015 te je uvidom u isti utvrdio da je u tom predmetu ovdje tužitelj protiv ovdje tuženika početno tužbom tražio isplatu iznosa koje mu je tuženik naplatio po osnovi ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopu u razdoblju od 15. studenog 2007. do 16. siječnja 2014. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa kamate (kao dijela anuiteta) do isplate, međutim, da je tijekom postupka tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim traži povrat plaćenog po osnovi ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (o kakvom je djelomičnom povlačenju tužbe sud donio rješenje) nakon čega je pravomoćno presuđeno isključivo o zahtjevu tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos plaćenog po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi izražene u apsolutnom iznosu za period od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa kamate (kao dijela anuiteta kredita) do 10. veljače 2016. (sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj apsolutni iznos zakonske zatezne kamate od 14. ožujka 2016. do isplate). Kako tužbom u ovom postupku tužitelj nedvojbeno potražuje isplatu plaćenog po osnovi ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (dakle, ono što je početno tražio tužbom u predmetu P-17/2015, međutim, u kojem je dijelu povukao tužbu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016. do isplate, to sud utvrđuje da o predmetu ovog spora nije pravomoćno presuđeno u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-17/2015 te da se stoga ovdje ne radi o presuđenoj stvari (res iudicata) poradi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim. Pri tome je odmah za istaknuti da pravna shvaćanja iznesena u pravomoćnim presudama donesenim u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 17/2015 na niti jedan način ne obvezuju ovaj parnični sud, ovo kao prvo, jer su sva iznesena shvaćanja i činjenična utvrđenja dana za potrebe ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva različitog od zahtjeva koji je predmet ovog spora; te kao drugo, jer ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjem izraženim od strane drugog suda niti ikakvim činjeničnim utvrđenjima (izvan onih koja su sadržana u izreci pravomoćne presude). Poradi navedenog činjenica da je u predmetu poslovni broj P-17/2015 Općinski sud u Zadru utvrdio da je zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti preuređen odnos stranaka tako da je denominacijom odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope, u cijelosti uređen odnos stranaka nastao iz osnovnog ugovora o kreditu, ne obvezuju ovaj sud u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva koji je predmet ovog spora.

5. U pogledu tuženikovog prigovora neurednosti tužbe zbog razloga da deklaratorni zahtjevi onako kako su postavljeni u tužbi nisu uredni jer su neodređeni te nepodobni za postupanje, sud ističe da su tužbeni zahtjevi na utvrđenje ništetnosti (deklaraciju), onako kako ih postavlja tužitelj, određeni budući tužitelj jasno u istima određuje u odnosu na koje se članke predmetnog Ugovora o kreditu traži utvrđenje ništetnosti kao i točno kojeg dijela sadržaja svakog od tih pojedinih članaka Ugovora o kreditu se traži utvrđenje ništetnosti (dijelova kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka te dijelova kojima je ugovorena jednostrana promjenjiva kamatna stopa i bezuvjetan pristanak tužitelja na plaćanje tako jednostrano promijenjene kamatne stope). Neosnovan je stoga prijedlog tuženika da sud tužbu odbaci u dijelu deklaratornih tužbenih zahtjeva.

6. Nakon što je u tijeku dokaznog postupka provedeno financijsko vještačenje te je tužitelj zaprimio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 11. prosinca 2023. te sudskog vještaka od 19. siječnja 2024. na prigovor tužitelja, tužitelj je u podnesku od 02. prosinca 2024. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka s dodatnim očitovanjem te je sukladno istom uredio tužbu na način da sada od tuženika po osnovi plaćenog temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od ukupno 13.655,42 Eura sa specificiranom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos plaćanja, a po osnovi plaćenog temeljem ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 4.486,22 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.

6.1. Kako je tužitelj početno tužbom po osnovi plaćenog temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlike u glavnici tražio isplatu iznosa od ukupno 13.891,30 Eura (60.770,37kn+43.893,65kn) sa zakonskom zateznom kamatom, a po osnovi plaćenog temeljem ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isplatu iznosa od 5.012,79 Eura (37.768,89 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016., to tužitelj podneskom od 02. prosinca 2024. u dijelu kojim se traže isplate u biti smanjuje tužbeni zahtjev i time u smislu čl. 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) djelomično povlači tužbu, ovo ukupno za iznos od 762,45 Eura (13.891,30 Eura+5.012,79Eura-13.655,42Eura-4.486,22Eura). Kako se tuženik takvom djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, sud je utvrdio kao u točci I. izreke ovog rješenja. Nadalje, kako je tužbom početno tužitelj na iznos plaćenog po odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (kao glavnice) tražio isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 10. veljače 2016. do isplate, a sada traži isplatu te zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. do isplate, to tužitelj ovim podneskom vrši (i) preinaku tužbe, ovo u dijelu koji se odnosi na vremensko razdoblje za koje traži isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos plaćenog po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik se je na ročištu održanom 10. prosinca 2024. usprotivio preinaci tužbe, a sud ovu preinaku tužbe u dijelu koji se odnosi na vremensko razdoblje za koje traži isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos plaćenog po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (tužbom je prvotno tražena isplata zatezne kamate tekuće na iznos plaćenog po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. veljače 2016. do isplate, a podneskom od 02. prosinca 2024. tužitelj traži isplati te zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. do isplate), točkom II. izreke ovog rješenja nije dopustio i to jer ista prema ocjeni ovog suda nije pravodobna. Naime, sud ne nalazi razloga poradi kojeg tužitelj bez svoje krivnje već početno tužbom nije na iznos preplate po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi mogao tražiti isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. Osim toga, dopuštanje takve preinake, kojoj se tuženik protivi, čak i da je pravodobno, svakako ne bi bilo svrsishodno (pa ga sud ne bi dopustio i zbog tog razloga) obzirom je o zahtjevu tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na plaćeno po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u vremenskom razdoblju do 10. veljače 2016. već pravomoćno presuđeno u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-17/2015 (što je prema mišljenju ovog suda kao i navodima samog tužitelja i razlog zbog kojeg tužitelj početno tužbom isplatu ove zakonske zatezne kamate i traži od 10. veljače 2016., a ne od 30. rujna 2015.).

7. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao izračun preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi (list spisa 6-7), Ugovor o namjenskom kreditu broj: 24/06 solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega-Zubčić iz [adresa] pod brojem OU-755/06-1 (list spisa 8-11), Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 01/2016 solemniziran po javnom bilježniku Dariji Grigillo-Ramljak iz [adresa] pod brojem OV-1113/16 (list spisa 12-16), otplatni plan (list spisa 17-21, 22-24), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103225543 (list spisa 25), specifikacija plaćanja (list spisa 26-35), obavijest o izračunu efekata konverzije (list spisa 36), dopis Zagrebačke banke d.d. od 12. studenog 2015. (list spisa 37), izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list spisa 38-43), potvrda o plaćanju sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.774,00 kn (list spisa 46), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije od 14. studenog 2015. (list spisa 67-69), sudsku praksu (list spisa 70-109, 169-192, 208- 299, 370-459, 468-472, 528-555), informacije o rizicima deviznih kredita (list spisa 193-193), reklamne materijale Zagrebačke banke d.d. Zagreb (list spisa 198-201), analiza oglašavanja (list spisa 202-207), potvrdu tužitelja o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od 400,00 Eura (list spisa 312), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 11. prosinca 2023. (list spisa 317-327), iskaz tužitelja OO (list spisa 342-343), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 19. siječnja 2024. (list spisa 344), potvrdu tužitelja o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od 400,00 Eura (list spisa 481), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 12. travnja 2025. (list spisa 482-503) i očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 06. srpnja 2025. (list spisa 344) te je saslušao stalnog sudskog vještaka Petra Bajla (list spisa 563). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8.1. Tužbom tužitelj traži utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak (u tekstu: CHF) te isplatu iznosa koje je platio po tim ugovornim odredbama i razliku u glavnici koja da je nastala zbog primjene tih ništetnih odredbi kao i utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te isplatu iznosa koje je platio po tim ugovornim odredbama pa je tako predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

8.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

8.3. Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.4. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

9. U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 21. srpnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 24/06 (kreditna partija 7103225543) solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega-Zubčić iz [adresa] pod brojem OU-755/06-1 kojim je ugovorom tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 111.990,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz obvezu tužitelja vratiti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 2. Ugovora) s rokom otplate kredita od 30 godina (članak 3. Ugovora) za namjene kupnje stana (članak 6. Ugovora) i otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 561,46 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja pri čemu iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora te pri čemu za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi anuitet te se obvezuje plaćati tako izmjene anuitete (članak 7. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 24/06 solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega-Zubčić iz [adresa] pod brojem OU-755/06-1 (list spisa 8-11, dalje: Ugovor o kreditu).

9.1. Ocjenom činjenice da je predmetni kredit namjenski kredit, što proizlazi iz njegova naziva Ugovor o namjenskom kreditu, koji je tužitelju odobren za namjene kupnje stana, što proizlazi iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, u svezi s činjenicom da je tuženik ovaj kredit tužitelju odobrio kao fizičkoj osobi, a ne kao osobi koja obavlja poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost za potrebe obavljanja te aktivnosti/djelatnosti, što proizlazi iz oznake Korisnika kredita u Ugovoru o kreditu, pa cijeneći sve navedeno u svezi s iskazom tužitelja (list spisa 342-343) koji sasvim životno i logično te u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu iskazuje da je ovaj kredit podigla za kupnju stana i rješavanje svog stambenog pitanja, a u kojem stanu živi i danas, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/23, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Pri tome, a obzirom da iz dokaza izvedenih u postupku ne proizlazi da tužitelj, iako po zanimanju ekonomist, nije osoba koja radi u sektoru financija specijaliziranom za tržište novca i utjecaj tržišnih prilika na formiranje tečaja valuta, ovaj sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka te o parametrima ovisno o kojima banke formiraju visinu kamatne stope imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj. Sud pri tome ističe da, upravo suprotno navodima tuženika, teret dokaza tvrdnje da tužitelj nema svojstvo potrošača leži na tuženiku koji takav prigovor ističe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), a prema ocjeni suda tuženik predloženim dokazima nije nedvojbeno dokazao da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio u svojstvu potrošača.

9.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje namjenski kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 111.990,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora) te je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama (članak 1. Ugovora) u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 561,46 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja anuiteta (članak 7. Ugovora) uz obvezu tužitelja platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje (članak 2. Ugovora).

9.3. Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa te da je glavnica kredita kao i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka (CHF), među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica i anuitet kredita vezan za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, dakle, odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa da je stoga tuženik tužitelju dužan vratiti ukupan novčani iznos koji mu je tužitelj platio temeljem ništetnih (dijelova) odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li dijelovi ugovornih odredbi sadržanih u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa nepoštene i stoga ništetne, ovo posebno obzirom na činjenicu da su stranke tijekom trajanja ugovornog odnosa sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema učinak da ugovori o kreditu za koje je utvrđeno navedeno postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, ovo budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo znači da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamatne stope ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 21. srpnja 2006. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom je glavnica i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka, a iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. odnosno one ugovore o kreditu za koje je utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Banke, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove.

10.3. Tužitelj se tijekom postupku poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio predmetni Ugovor o kreditu koji nedvojbeno sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak te koji sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata stopa koje je promjenjiva tijekom postojanja ugovorne obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka i ugovaranjem odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su ugovorne odredbe upravo tih utvrđenja ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, ovo jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila upravo utvrđenje konkretnih i stvarno poduzetih radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava iz kolektivnog spora. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

10.4. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet švicarski franak nepoštene i ništetne, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tuženik nije tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži saslušati na te okolnosti te pregled isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati) bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i načelu procesne ravnopravnosti parničnih stranaka, kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Poradi navedenog je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio, međutim, niti ocjenom kojih dokaza, cijenjenih u međusobnoj svezi s preostalim dokazima izvedenim u ovom postupku te u svijetlu utvrđenja iz za ovaj sud obvezujućih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je prije zaključenja odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti kao ni da je su stranke pojedinačno pregovarale o ugovaranju kamatne stopa promjena koje ovisi o jednostranoj odluci Banke na način da je tuženik tužitelja upoznao s egzaktnim parametrima koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke, poradi čega je o toj činjenici sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

10.5. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.6. Tužitelj u postupku tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tako u ovom postupku iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, pa je na tuženiku koji osporava osnovanost tužbenog zahtjeva teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka, da je tuženik drugu ugovornu stranu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF te da je tužitelj mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora o kreditu (visinu kredita, visinu rate, visinu kamatne stope i vrijeme otplate kredita), a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao.

10.7. Naime, dok tužitelj sudu sasvim životno i logično te u bitnom potvrđeno sadržajem samog Ugovora o kreditu iskazuje (list spisa 342-343) kada navodi da ju prilikom podizanja kredita nitko nije upozorio na rizik podizanja kredita s valutom CHF niti na rizik promjenjive kamatne stope, da prilikom podizanja kredita ona nije mogla pregovarati niti utjecati na odredbe Ugovora o kreditu koji joj je banka nudila te da su prilikom njenog prvog dolaska u banku u banci na neki način nudili ovaj kredit u CHF jer su uprav za taj kredit govorili da je on za nju najpovoljniji i da najbolje odgovara njenim potrebama, dodajući da je ona Ugovor o kreditu pročitala, međutim, da niti banka niti javni bilježnik njoj nisu objasnili odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na način da bi ona zaključila da bi moglo doći do promjena do kojih je došlo; tuženik u ovom, postupku ne predlaže niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo suprotno takvim navodima tužitelja. Osim toga, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, pa je i stoga iskaz tužitelja koji navodi da je prilikom njenog prvog dolaska u banku njoj nuđen upravo ovaj kredit u CHF za koji joj je rečeno da je on za nju najpovoljniji i da najbolje odgovara njenim potrebama, sasvim uvjerljiv i životan. Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači kao što je to tužitelj, pri ishođenju kredita djelatniku banke u pravilu navedu iznos koji im je potreban i (ili samo) namjenu za koju im je kredit potreban, a na što im banka ponudi konkretne od banke prethodno određene uvjete pod kojima potrošači mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan obzirom na prihode koje ostvaruju i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takvu vrstu kredita, pa je i zbog tog razloga neuvjerljivo da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka kao valute uz koju se vezuje glavnica i anuitet kredita u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica i anuitet kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita, rok otplate kredita i visinu kamatne stope) te štoviše uopće i samu mogućnost ostvarenja kredita. Dakle, nakon osnovnog upita o namjeni kredita, potrebnom iznosu te visini primanja, banka klijentu nudi točno određeni kredit kao gotov proizvod banke, sadržaj kojeg sastavlja upravo banka, bez pojedinačnog pregovaranja s klijentom u pogledu visine redovne kamatne stope koja se ugovara i o valuti u kojoj klijent želi podignuti kreditu. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji kredit koji najbolje odgovara potrebama tužitelja, pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ bez da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost realnog utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, a koji Ugovor predstavlja standardizirani ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca, i bez da ga je pri tome u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi spornih ugovornih odredbi preplaćen iznos od više tisuća Eura, o čemu će biti riječi u nastavku). Iz svega navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljnijeg kredita i koji je Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor tuženika, bez da ga je pri tome u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi ove odredbe preplaćen iznos od više tisuća Eura) poradi čega tužitelj kao potrošač nije imao niti mogao stvarno utjecati na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o odredbama tog Ugovora o kreditu.

10.8. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže sudu dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10.9. Čitanjem odredbi članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem generalno nije mogao biti nepoznat pojam valutne klauzule, bila jasna odredba da se glavnica i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos odobrenog kredita“, „kamate i naknade“ i „otplata kredita“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time nedvojbeno i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču bile lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao (kako je to prethodno obrazloženo) da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prilikom sklapanja Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od strane tuženika o riziku valutne klauzule u švicarskom franku nedvojbeno nije bio informiran, a koja činjenica proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud prihvatio kao istinit budući je dani iskaz životan i logičan kao i potvrđen sadržajem samog Ugovora o kreditu te jer u postupku iz niti jednog dokaza ne proizlazi suprotno takvim navodima tužitelja pa da bi vjerodostojnost njegova iskaza bila dovedena u pitanje, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu za čitavog trajanja ugovornog odnosa radi čega nije niti mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, izričito i jasno informirati potrošača zainteresiranog za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula u CHF i posljedicama (riziku) koje za potrošača mogu nastati sklapanjem ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, bila obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je potrošač izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužitelja, a kako to proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu.

10.10. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U svezi navedenog, ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja kao Korisnika kredita nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima potrošača kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu, tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da se radi o Ugovoru o kreditu koji tužitelj ishodi za stambene namjene, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja (list spisa 342-343) koji navodi da je ovaj kredit podigla za kupnju stana i rješavanje svog stamenog pitanja te da u ovom stanu živi i danas, dakle, rješavanje pitanja od životnog značaja budući stambeni prostor predstavlja osnovnu egzistencijalnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno ostvaruje prihode kao liječnik u Republici Hrvatskoj, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu tužitelja.

10.11. Temeljem takvog utvrđenja da su odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice i anuiteta predmetnog kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati istog o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da mu nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog porasta iznosa anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog za potrebe ovog postupka), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu sadržane u članku 1., članku 2. i članku 7. u dijelovima kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne, a poradi čega je obvezu na isplatu anuiteta radi povrata kredita do datuma s kojim je provedena konverzija kredita trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan isplate kredita (tzv. početnog tečaja).

11. U pogledu odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu stope redovne kamate sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika kao Kreditora, dakle, temeljem jednostrane odluke tuženika, sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu s promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužitelja sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu kojima se ugovara kamatna stopa čija promjena ovisi o jednostranoj odluci tuženika na primjenu koje odluke tužitelj pristaje utvrđuje da su ove odredbe jasno uočljive, razumljive i izričite te da čak kod tužitelja kao potrošača ni na koji način nisu mogle dovesti u sumnju da se Ugovor o kreditu sklapa s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,50% godišnje. Međutim, čitanjem odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da te odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene člankom 2. Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a već koja činjenica prema ocjeni suda svjedoči u prilog utvrđenju da ugovorne stranke prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u ovom postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, koji je pri sklapanju kredita tužitelju i dan na uvid. Osim toga, tužitelj (list spisa 342-343) sudu sasvim logično i životno te potvrđeno sadržajem samog Ugovora o kreditu poradi čega sud takav iskaz prihvaća kao istinit, iskazuje da ju prilikom podizanja kredita nitko nije upozorio na rizik promjenjive kamatne stope kao i da prilikom podizanja kredita ona nije mogla pregovarati niti utjecati na odredbe Ugovora o kreditu koji joj je banka nudila te da su prilikom njenog prvog dolaska u banku u banci na neki način nudili ovaj kredit u CHF jer su upravo za taj kredit govorili da je on za nju najpovoljniji i da najbolje odgovara njenim potrebama, dodajući da je ona Ugovor o kreditu pročitala, međutim, da niti banka niti javni bilježnik njoj nisu objasnili odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na način da bi ona zaključila da bi moglo doći do promjena do kojih je došlo. Iz takvog iskaza tužitelja proizlazi da tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa, u svezi čega sud ističe i to da tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa nije prihvatljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i egzaktne, razumljive i provjerljive parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Nesporna činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužitelja te da je isti nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo. Činjenica da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužitelja, standardizirani ugovor o kreditu nedvojbeno prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi, a koju činjenicu tuženik u postupku u biti niti ne osporava. Osim toga, da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i početno ugovorenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica iz koje slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužitelja ukoliko nije zadovoljan odredbom o načinu promjene kamatne stope je ne sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom, a što nedvojbeno nije realna mogućnost tužitelja utjecati na odredbu o načinu promjene ugovorene kamatne stope. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužitelja. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužitelj upoznat s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužitelja mogao upoznati isključivo sa sadržajem Ugovora o kreditu, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nisu sadržani u istom, što je razvidno već iz sadržaja Ugovora o kreditu.

11.1. Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik tužitelju nameće odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi redovne kamate tužitelja kroz otplatno razdoblje sve do zakonske intervencije u pogledu visine kamatne stope za stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF te ponovno nakon toga rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kako je to jasno razvidno iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103225543 (list spisa 25), a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

11.2. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Utvrdivši da je način promjene kamatne stope ugovoren Ugovorom o kreditu, a za koji je Ugovor sud utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim Odlukama o kamatnim stopama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona, sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu u dijelovima kojima je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj Odluci o kamatnim stopama te da tužitelj bezuvjetno pristaje da tuženik snizi ili povisi iznos anuiteta ovisno o jednostranoj promjeni kamatne stope, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena u smislu odredbi ZZP/03.

11.3. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem odredbe članka 2. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 4,50%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi i egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi od 4,50% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor o kreditu nisu niti uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od iznosa kamatne stope važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu u visini od 4,50% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe kako nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, da način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji su tužitelju kao potrošaču razumljivi i koji mu omogućuju kontrolu promjene kamatne stope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015.).

11.4. Temeljem obrazloženog kao i utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu u dijelovima kojima se promjena kamatne stope vezuje isključivo uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu u dijelovima kojima je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj Odluci o kamatnim stopama te da tužitelj bezuvjetno pristaje na takvu izmjenu kamatne stope nepoštene odredbe o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetne ugovorne odredbe koje ne stvaraju obvezu tužitelja na isplatu ugovorne kamate u iznosu višem od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (4,50% godišnje do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 143/13, dalje: ZIDZPK/13) odnosno koji se dobije obračunom kamatne stope u visini koja je određena prisilnim zakonskim propisom (3,23% godišnje od stupanja na snagu ZIDZPK/13). To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je definiran spornom odredbom nepošten i ništetan.

12. Na iznesena utvrđenja suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice i anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka i u dijelu kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te utvrđenje suda o postojanju obveze tuženika vratiti tužitelju sve što je platio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ne utječe ni u postupku nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da tako provedenom konverzijom tužitelj, ovo suprotno navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, nije doveden u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bio da anuiteti do trena konverzije nisu obračunavani po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF u jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu kojim su izvršili konverziju sukladno ZIDZPK/15 stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti su prema ocjeni ovog suda postigli sporazum o raspolaganju preplatom izvršenoj po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž- 612/2022 od 03. srpnja 2023. i presudi poslovni broj Gž-713/2025 od 01. listopada 2025. te Županijski sud u Vukovaru u presudi poslovni broj Gž-647/2025 od 22. listopada 2025.). Naime, iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 12. travnja 2025. (list spisa 482-503) proizlazi da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15, da su sve uplate tužitelja u HRK do 30. rujna 2015. izvršene na ime predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF iskorištene za zatvaranje obveza u HRK po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR te da je pri konverziji kredita utvrđena preplata tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.018,67 HRK (533,37 Eura prema fiksnom tečaju konverzije), a u prilog kojem mišljenju i nalazu sudskog vještaka Petra Bajla govori i sadržaj članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu broj:

01/2016 solemniziran po javnom bilježniku Dariji Grigillo-Ramljak iz [adresa] pod brojem OV- 1113/16 (list spisa 12-16, dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) kao i sadržaj obavijesti o izračunu efekata konverzije (list spisa 36) i izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list spisa 38-43). Ovaj je iznos utvrđene preplate od 4.018,67 HRK (533,37 Eura prema fiksnom tečaju konverzije), a kako to proizlazi iz odredbe članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, korišten za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta po kreditu u EUR sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti te je za iznos od 533,37 Eura (4.018,67 HRK) tuženik prema ocjeni ovog suda restituirao tužitelja. Kako pri tome iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 11. prosinca 2023. (list spisa 317-327) proizlazi da razlika između anuiteta koje je tuženik naplatio tužitelju po (osnovnom) Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi tužitelj platio po (osnovnom) Ugovoru o kreditu da glavnica i anuitet kredita nisu bili vezani za promjenu tečaja švicarskog franka i da kamatna stopa nije mijenjana jednostranom odlukom tuženika do dana s kojim je napravljen obračun za potrebe konverzije kredita 30. rujna 2015. iznosi ukupno 11.775,05 Eura, sud kao nedvojbeno utvrđuje da tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita tužitelju nije obračunao niti vratio (na način određen člankom 5. Dodatka Ugovoru o kreditu) ukupan iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, iz sadržaja Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je ugovorom nesporno izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i to prema utvrđenju ovog suda, a što sud utvrđuje temeljem dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petra Bajla od 12. travnja 2025., sukladno odredbama ZIDZPK/15, proizlazi da ugovorne strane ovdje tužitelj i tuženik izričito konstatiraju (članak 1. Dodatka) da tuženik radnju sklapanja tog Dodatka poduzima jedino u svrhu ispunjenja zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZIDZPK/15 i da je ovaj Dodatak stoga akt kojim se na ZIDZPK/15 mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom kako to nalaže ZIDZPK/15 te (članak 24. Dodatka) ostale odredbe osnovnog Ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene i nadalje na snazi. Iz takvog jasnog i izričitog sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu prema ocjeni ovog suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Dodatka, a to je da se ovim Dodatkom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu osim onih izričito navedenih u Dodatku (sukladno odredbama ZIDZP/15) u smislu da sklapanjem Dodatka prestaje osnovni obveznopravni odnos stranaka. Kako sukladno čl. 147. ZOO ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje, jasno je iz citiranih odredbi Dodatka da se tim Dodatkom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Dodatkom sukladno ZIDZPK/15. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos- 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, drugim riječima, onda kada preplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije kredita nije barem jednaka preplati izvršenoj od strane potrošača kao korisnika kredita temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž- 612/2022 od 03. srpnja 2023. i presudi poslovni broj Gž-713/2025 od 01. listopada 2025., Županijski sud u Vukovaru u presudi poslovni broj Gž-647/2025 od 22. listopada 2025. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava kojima je propisan način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava, u ovom slučaju sukladno odredbama ZIDZPK/15, sukladno kojem su ovdje stranke i provele konverziju predmetnog kredita denominiranog u CHF, računski točno i u skladu s uvjetima iz ZIDZPK/15, kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 12. travnja 2025. (list spisa 482-503). Činjenica provođenja konverzije, koja ponovimo prema volji ugovornih strana ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. ZOO kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene (osnovnim) Ugovorom o kreditu, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu tuženika na vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, što je ovdje slučaj budući je preplata utvrđena prilikom konverzije od strane tuženika (4.018,67 HRK što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 533,37 Eura) znatno niža od onog što je tuženiku tužitelj računano do 30. rujna 2015. (kada je vršen obračun za potrebe konverzije) platio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (ukupno 11.775,05 Eura) sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022 od 03. srpnja 2023. i presudi poslovni broj Gž-713/2025 od 01. listopada 2025., Županijski sud u Vukovaru u presudi poslovni broj Gž-647/2025 od 22. listopada 2025. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-906/2021-2 od 13. rujna 2021.). Kao bitno valja ovdje istaknuti i to da se niti jednom odredbom Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti prava tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje je pravo propisano ZOO. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15, kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje preplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužitelja kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko mu taj iznos preplate nije uračunat kao preplata pri vršenju konverzije) budući se kao ni odredbama samog Dodatka Ugovoru o kreditu tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija vršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem sporazuma o konverziji čini i postiže upravo to, međutim, ne rješava se niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u osnovnom Ugovoru o kreditu ni pitanje povrata plaćenog po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz (osnovnog) Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba tog Zakona ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da se temeljem odredbi ZIDZPK/15, tim Dodatkom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđen je iznos početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos nedospjele glavnice kredita i nove visine kamatne stope, dakle, ovim Dodatkom nije niti utvrđen iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti način raspolaganja tražbinom tužitelja prema tuženiku za stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, prema ocjeni suda ovo sasvim logično, budući čl. 19.c kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju unesena ZIDZPK/15 propisuje isključivo način na koji se konverzija provodi dok ne regulira pitanje eventualne preplate nastale po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Istaknimo pri tome da sud po službenoj dužnosti nije utvrdio, temeljem iznesenog činjeničnog stanja, postojanje nekih razloga za utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu u smislu čl. 322. ZOO u svezi čl. 327. st. 1. ZOO.

12.1. Identično utvrđenju ovog suda da tužitelj kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF budući postoji razlika na štetu tužitelja između ukupnog iznosa koji je platio po osnovi ništetnih navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa preplate koji je tužitelju tuženik obračunao prilikom konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1096/2022 od 08. studenog 2022. u kojem navodi da korisnik kredita samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF, budući taj sud nigdje u odredbama ZIDZPK/15 ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka kao i jer nigdje iz samog dodatka osnovnom ugovoru ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, kako to dalje ističe Vrhovni sud Republike Hrvatske u označenoj odluci, izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora poradi čega taj sud ne prihvaća pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u tom konkretnom slučaju od dana sklapanja do dana sklapanja dodatka tom ugovoru vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju, a čak i kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, da ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđivanje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranijoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12.2. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su dakle utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali suprotno navodima tuženika u ovom postupku, stranke ovim Dodatkom nisu regulirale prava tužitelja kao korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu za razdoblje do konverzije, a u svezi čega sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga ni pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi u toj konkretnoj pravnoj stvari odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, iz sadržaja te je odluke prema ocjeni ovog suda potpuno jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje potrošača kao korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, i u odluci Suda Europske unije u predmetima C-596/15 P i C-597/15 P - Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je u točci 85. izraženo shvaćanje da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz takve presude Suda Europske unije je prema tumačenju ovog suda jasno razvidno da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je to navedeno u odluci suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Nedvojbeno je pri tome da je ovaj sud pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj pravnoj stvari dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, ovo temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji je sporazum stupio na snagu 01. veljače 2005. i time prije sklapanja predmetnog (osnovnog) Ugovora o kreditu.

12.3. Također, sud smatra potrebnim istaknuti i to da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 DO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, i iz te se odluke može zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju plaćanja izvršenog po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, ovo čak i bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču kao korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

12.4. Ovaj sud pri tome prihvaća da bi se tužitelj mogao nagoditi s tuženikom te u pogledu plaćenog po osnovi nepoštenih i ništetnih predmetnih ugovornih odredbi postići određeni sporazum, ali ovo samo pod uvjetom da su potrošaču u trenutku sklapanja takve nagodbe bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, što međutim ovdje nije slučaj. Prvenstveno jer sud ne nalazi da bi Dodatak Ugovoru o kreditu prema svojem sadržaju predstavljao nagodbu stranaka u smislu čl. 150. ZOO u svezi plaćanja izvršenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a nadalje i jer u trenutku sklapanja ovog Dodatka tužitelju nedvojbeno nisu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih predmetnih odredbi ugovora o kreditu. Ovo jer je u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek dvije godine nakon sklapanja Dodatka i provođenju konverzije, a poradi čega tužitelj zasigurno nije imao sve informacije i nije mogao u cijelosti sagledati koje su sve odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te kako ta činjenica utječe na njegova prava i obveze. Takav zaključak prema ocjeni ovog suda proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. pa ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. i shvaćanja iz odluka suda u predmetu DO protiv Erste Bank Hungary Zrt., nedvojbeno proizlazi da potrošačima kao korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neovisno o provedenoj konverziji kredita, a pod uvjetom da prilikom te konverzije ono što su platili po osnovi ništetnih ugovornih odredbi nije u cijelosti namireno (kroz preplatu utvrđenu pri konverziji kredita).

13. Slijedom obrazloženog je sud utvrdio kao u točkama I. i III. izreke presude.

O visini tužbenog zahtjeva.

14. Tvrdeći da je u utuženom razdoblju izvršio preplatu po Ugovoru o kreditu jer mu je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj točkom II. (uređenog) tužbenog zahtjeva traži povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i razliku u glavnici koja da je nastala uslijed takvog plaćanja u iznosu od ukupno 13.655,42 Eura (od čega 7.288,82 Eura kao preplatu po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a iznos od 6.366,60 Eura kao razliku u glavnici) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svake pojedine mjesečne preplate dok točkom IV. (uređenog) tužbenog zahtjeva traži povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 4.486,22 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016. do isplate (u svezi početka tijeka ove zakonske zatezne kamate vidi obrazloženje u 6.1.).

14.1. Kako je tuženik osim osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Petru Bajlu koji je dao nalaz i mišljenje od 11. prosinca 2023. (list spisa 317-327) iz kojeg proizlazi da, a uzimajući u obzir samo pozitivne razlike anuiteta (dakle ne uzimajući u obzir razlike u plaćanjima u periodu kada je tuženik tužitelju anuitet obračunavao po tečaju CHF nižem od tzv. početnog tečaja, onog važećeg na dan isplate kredita i kada je po svojo jednostranoj odluci anuitet obračunavao po nižoj kamati od kamatne stope važeće u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu), tužitelj od početka otplate predmetnog kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (obračunate na dan 30. rujna 2015.) po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF tuženiku preplatio iznos od ukupno 11.775,05 Eura, od čega se iznos od 4.486,22 Eura odnosi na razliku anuiteta po osnovi jednostrane promjene kamatne stope, a iznos od 7.288,83 Eura na razliku anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF. Dakle, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petra Bajla od 11. prosinca 2023. proizlazi da razlika u anuitetima koje je tuženik obračunao i naplatio tužitelju i anuiteta koje bi tužitelj platio da tuženik anuitet nije obračunavao primjenom ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 4.486,22 Eura dok razlika anuiteta koje je tužitelj plaćao i onih koje bi tužitelj platio da tuženik anuitet nije obračunavao primjenom ništetnih ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznosi 7.288,83 Eura, a što je ukupno 11.775,05 Eura. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi i to da razlika između glavnice u HRK koliko bi trebala iznositi prema početnom tečaju i prema početnoj kamatnoj stopi na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije i iznosa glavnice u HRK nakon što je provedena konverzija na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.366,60 Eura. Ovakvom je nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka tuženik (u podnesku od 03. siječnja 2024.) prigovorio iz razloga što vještak nije uzeo u obzir preplatu koja je tužitelju priznata prilikom provođenja konverzije u iznosu od 4.018,67 kn, međutim, takav je prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim budući sud sudskom vještaku nije kao zadatak prilikom određivanja provođenja dokaza financijskim vještačenjem niti odredio uzeti u obzir ovaj iznos preplate pa činjenica da vještak istu nije uzeo u obzir na niti jedan način ne utječe na ispravnost i pravilnost izračuna sudskog vještaka danog u nalazu i mišljenju, a ispravnost i pravilnost kojeg izračuna tuženik ne dovodi u pitanje nekim drugim prigovorom. Tužitelj je (u podnesku od 08. siječnja 2024.) zatražio dopunu nalaza i mišljenja od 11. prosinca 2023. na način da vještak izračun napravi zaključno s datumom 10. veljače 2016. kao datuma kada da je konverzija kredita stvarno provedena. Takav prijedlog tužitelja prema ocjeni suda nije bio osnovan, budući iz dokumentacije u spisu kao nedvojbeno proizlazi da je tuženik obračun za potrebe konverzije kredita temeljem odredbi ZIDZPK/15 vršio prema stanju na dan 30. rujna 2015., a što znači da je, ovo neovisno o datumu sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, konverzija u naravi provedena s danom 30. rujna 2015. Navedeno proizlazi i iz pisanog očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 19. siječnja 2024. (list spisa 344) u kojem sudski vještak navodi da nije moguće napraviti dopunu nalaza i mišljenja kako to traži tužitelj jer da ista ne bi bila matematički ispravna i to jer iako je potpisana 10. veljače 2016., konverzija je provedena s danom 30. rujna 2015. sukladno ZIDZPK/18 što znači da su uplate tužitelja do 30. rujna 2015. iskorištene u konverziji CHF kredita u EUR kredit. Istaknimo pri tome da je po zaprimanju ovakvog očitovanja sudskog vještaka, tužitelj i odustao od ovakvog traženja (prigovora).

14.2. Kako je međutim sud, a obzirom na utvrđeno činjenično stanje posebno činjenicu da je prilikom provedbe konverzije kredita tuženik tužitelju priznao i (na način ugovoren Dodatkom Ugovoru o kreditu - korištenjem utvrđenog iznosa preplate za podmirenje budućih anuiteta kredita) izvršio povrat iznosa u visini od 4.018,67 kn (533,37 Eura); sud je od stalnog sudskog vještaka ipak zatražio dopunu nalaza i mišljenja na način da sudski vještak kao prvo, izračuna zakonske zatezne kamate tekuće na obračunate iznose razlika u anuitetima po osnovi odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije kredita; kao drugo, da očitovanje da li je konverzija predmetnog kredita izvršena sukladno odredbama ZIZDPK/15 te da li je u konverziji utvrđena kakva preplata na strani tužitelja i ukoliko jest u kojem iznosu i za što je ista iskorištena; te kao treće, da izračuna razliku između iznosa zakonskih zateznim kamata obračunatih prema prvom zadatku i ukupnog iznosa preplate koji je tužitelju priznat u konverziji. Iz dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka Petra Bajla od 12. travnja 2025. (list spisa 482-503) proizlazi kao prvo, da zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta uslijed promjene kamatne stope obračunate od dana svake uplate anuiteta do 30. rujna 2015. kao dana konverzije kredita iznose 2.608,43 Eura dok zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta uslijed promjene tečaja CHF obračunate od dana svake uplate anuiteta do 30. rujna 2015. kao dana konverzije kredita iznose 2.332,44 Eura; kao drugo, da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i da su sve uplate tužitelja u HRK do 30. rujna 2015. na ime predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF iskorištene za zatvaranje obveza u HRK po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da je prilikom konverzije utvrđena preplata tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 533,37 Eura (4.018,67 kn) koja je iskorištena za podmirenje tužiteljevih obveza po konvertiranom kreditu, ovo sukladno čl. 5. Dodatka Ugovora o kreditu; te kao treće, da ukoliko se od utvrđene preplate zbog povećanja kamatne stope uvećane za zakonske zatezne kamate odbije preplata iz konverzije sukladno čl. 172. ZOO ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 6.561,28 Eura od čega se 4.486,22 Eura odnosi na nepodmirenu glavnicu (preplaćene iznose anuiteta uslijed promjene kamatne stope), a 2.075,06 Eura na nepodmirenu zakonsku zateznu kamatu obračunatu na tu glavnicu do 30. rujna 2015., a da ukoliko se preplata iz konverzije odbije od utvrđene preplate zbog povećanja tečaja CHF uvećane za zakonske zatezne kamate sukladno čl. 172. ZOO ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 9.087,91 Eura od čega se 7.288,83 Eura odnosi na nepodmirenu glavnicu (preplaćene iznose anuiteta uslijed promjene tečaja CHF), a 1.799,07 Eura na nepodmirenu zakonsku zateznu kamatu obračunatu na tu glavnicu do 30. rujna 2015. Na matematički obračun sadržan u ovoj dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 12. travnja 2025. tužitelj nije imao prigovora (kako to navodi u podnesku od 22. svibnja 2025.). Tuženik je pak (u podnesku od 08. svibnja 2025.) prigovorio dopuni nalaza i mišljenja od 12. travnja 2025. jer da je iznos preplate priznat u konverziji vještak pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, međutim, takav je prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim budući je odredbom čl. 172. ZOO jasno i nedvosmisleno propisano da se ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Kako je sudski vještak u dopuni nalaza i mišljenja uračunavanje vršio upravo primjenom čl. 172. ZOO, a kako mu je to sud i naložio učiniti pri traženju dopune nalaza i mišljenja, to je ovaj prigovor tuženika neosnovan. Nije pri tome ovdje bilo mjesta primjeni čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZIDZPK/15 na koju se poziva tuženik, ovo jer se ta odredba tiče obračuna zakonskih zateznih kamata na preplatu utvrđenu u konverziji koja je rađena prema odredbama ZIDZPK/15 i koja se stoga ne tiče obračuna preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje su predmet ovog spora, a u ovom sporu sud ne odlučuje o zakonskim zateznim kamatama tekućim na tu preplatu već redu namirenja potraživanja koje tužitelj ima prema tuženiku s osnove plaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi i zakonske zatezne kamate tekuće na plaćeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Što se pak tiče prigovora tuženika u pogledu obračuna anuiteta primjenom kamatne stope u visini od 3,23% počevši od 01. travnja 2014., sud ističe da neosnovano tuženik tvrdi da je i u periodu nakon 01. travnja 2014. trebalo obračun raditi po višoj kamatnoj stopi od 3,23%. Ovo jer se ovdje ne radi o kamatnoj stopi koja je posljedica promjene temeljem jednostrane odluke tuženika već o visini kamatne stope koju je za predmetnu vrstu (stambenog potrošačkog) kredita ZIDZPK/13 jasno odredio i koju je stoga za potrebe traženog obračuna obveze tužitelja bilo nužno primijeniti te poradi čega je sudski vještak Petar Bajlo obračun ispravni izradio kada je obračun anuiteta koje bi tužitelj platio vršio primjenom kamatne stope u visini od 3,23% počevši od stupanja na snagu ZIDZPK/13, kako to uostalom pojašnjava i sam sudski vještak u svom očitovanju od 06. srpnja 2025. (list spisa 344). Otklonivši tako kao neosnovane sve prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Petra Bajla od 11. prosinca 2023. (list spisa 317-327) i na dopunu nalaza i mišljenja od 12. travnja 2025. (list spisa 482-503), a ocijenivši nalaz i mišljenje s dopunom objektivnim, detaljnim, jasnim, preglednim, potpunim te izrađenim sukladno pravilima struke i važećim pozitivnim propisima, neovisno o očito samo pogrešci u pisanju zbroja 7.288,83 Eura obzirom se zbrajanjem pojedinačnih mjesečnih iznosa preplata po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (kako to navodi i sam tužitelj) u biti dobije iznos od 7.288,82 Eura, sud je upravo temeljem tih materijalnih dokaza kao nedvojbeno utvrdio kao prvo, da razlika između anuiteta koje je tužitelj platio tuženiku po Ugovoru o kreditu do dana konverzije 30. rujna 2015. kao dana s kojim je napravljen obračun za potrebe konverzije kredita da glavnica i anuitet kredita nisu vezani uz valutnu klauzulu u CHF i da nije bilo jednostrane promjene visine kamatne stope iznosi 7.288,82 Eura (razlika anuiteta uslijed promjene tečaja CHF na više od tzv. početnog tečaja i 4.486,22 Eura (razlika anuiteta uslijed jednostrane promjene visine kamatne stope); kao drugo, da je konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15; te kao treće, da zakonska zatezna kamata tekuća na iznos preplate uslijed promjene tečaja CHF (7.288,82 Eura) računana od dana svakog pojedinog plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. iznosi 2.332,44 Eura te da razlika između tog apsolutnog iznosa zakonske zatezne kamate i iznosa preplate koji je tužitelju priznat u konverziji (533,37 Eura), a koje umanjenje se vrši sukladno čl. 172. ZOO, iznosi 1.799,07 Eura.

14.3. Posebno sud ovdje ističe da je visinu iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sud utvrdio temeljem onog dijela nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka Petra Bajla u kojem je stalni sudski vještak dao izračun mjesečnih razlika u anuitetima nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka i jednostrano promjenjive kamatne stope u odnosu na anuitete koje bi tužitelj platio da se njegova obveza obračunavala temeljem tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i početno ugovorene kamatne stope, uzimanjem u obzir samo tzv. pozitivne razlike (dakle, ne umanjujući tu tzv. pozitivnu razliku za tzv. negativnu razliku), ovo stoga što se izvršene preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ne mogu umanjivati za tzv. negativne razlike (koje su nastale kao razlika između iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF važećem na dan isplate kredita i iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF kada je tečaj bio niži od važećeg na dan isplate kredita odnosno nastale kao razlika između iznosa kamate obračunate po početno ugovorenoj kamati i iznosa kamate obračunate po kamati kada je ona po jednostranoj odluci tuženika bila niža od početno ugovorene) ukoliko tuženik pravovremeno u postupku nije postavio prigovor radi prebijanja upravo i izričito po toj osnovi, a što tuženik u ovom postupku nije učinio, identično kao što temeljem te činjenične osnove nije podnio niti protutužbu niti istaknuto materijalnopravni prigovor (izvršenog) prijeboja. Identično shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću od trinaest sudaca u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Naime, na temelju odredbe čl. 323. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev stranka pravilno postavi i u smislu odredbi ZPP pravodobno istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da ta strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili da istakne procesnopravni prigovor radi prebijanja, a moguće je da postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Prema tome, ako u postupku u svezi potraživanja tužitelja, tuženik nije na određen i jasan način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 288.a ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) odnosno ako nije podnio protutužbu izričito po činjeničnoj osnovi tzv. negativne razlike, tada nema ni procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 980/2023-3 od 06. veljače 2024.) odnosno na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama niže kamatne stope određene jednostranom odlukom tuženika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu odnosno nema osnove za dosudu tužitelju iznosa tzv. pozitivne razlike umanjenog za tzv. negativnu razliku. Prijedlog tuženika iznesen na pripremnom ročištu u svezi tužiteljevog dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, da sudski vještak u svom nalazu i mišljenju prikaže i tzv. negativnu razliku, se pri tome nikako ne može smatrati isticanjem prigovora radi prebijanja u smislu čl. 288.a ZPP niti postavljanjem protutužbenog zahtjeva.

14.4. Utvrdivši navedeno, sud je točkom II. izreke presude tuženiku naložio isplatiti tužitelju kao prvo, iznos od 7.288,82 Eura kao iznos razlike između anuiteta koje je tužitelj platio po Ugovoru o kreditu do dana konverzije 30. rujna 2015. i iznosa anuiteta koje bi platio da glavnica kredita i anuitet kredita nije bio vezan za tečaj švicarskog franka, ovo sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. do isplate te kao drugo, iznos od 1.799,07 Eura, a koji iznos odgovara razlici apsolutnog iznosa zakonske zatezne kamate tekuće na iznos (glavnice) u visini od 7.288,82 Eura od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 30. rujna 2015. u visini od 2.332,44 Eura i iznosa preplate koju je tuženik tužitelju priznao u konverziji u visini od 533,37 Eura budući je time što mu je za taj iznos umanjio buduće anuitete kredita prema ocjeni ovog suda tuženik već djelomično podmirio premetnu tražbinu tužitelja. Kako je dakle već time prema utvrđenju suda tuženik djelomično podmirio tražbinu tužitelja po osnovi zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 7.288,82 Eura (koja je kamata za potrebe vršenja uračunavanja sukladno čl. 172. ZOO pretvorena u apsolutni iznos za razdoblje od svakog pojedinog plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2025.), to je sud točkom II. izreke presude odbio zahtjev tužitelja za isplatu višeg iznosa zakonske zatezne kamate od ovako točkom II. izreke dosuđene zatezne kamate (apsolutnog iznosa zatezne kamate u visini od 1.799,07 Eura i zatezne kamate tekuće na glavnicu 7.288,82 Eura u razdoblju od 01. listopada 2015. do isplate). Nadalje je sud, utvrdivši gore navedeno, točkom IV. izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.486,22 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016. do isplate, a isplatu zakonske zatezne kamate za koje vremensko razdoblje tužitelj traži tužbom (preinaku tužbe u pogledu vremenskog razdoblja za koje se traži isplata ove zakonske zatezne kamate sud nije dopustio kako je to ranije obrazloženo u ovoj odluci). Zakonske zatezne kamate koje je sud dosudio točkom II. i točkom IV. izreke presude tužitelju pripadaju temeljem čl. 1115. ZOO koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a budući je sud utvrdio da je tuženik nepošten od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate anuiteta po osnovi ništetne ugovorne odredbe budući je tuženik unaprijed sastavio predmetni Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF u jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) ponudio tužitelju na sklapanje pod uvjetom uzmi ili ostavi (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Visina zakonske zatezne kamate je pri tome utvrđena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

14.5. Međutim, sud je točkom I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa u visini od 6.366,60 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, budući je ovaj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio neosnivanim. Naime, isplatu iznosa od 6.366,60 Eura tužitelj potražuje po osnovi razlike u glavnici, visinu koje je razlike u glavnici tužitelj odredio sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petra Bajla od 11. prosinca 2023. u kojem sudski vještak, a obzirom na nalog suda o okolnostima na koje je dužan izraditi nalaz i mišljenje, navodi da razlika između glavnice u HRK koliko bi trebala iznositi prema početnom tečaju i prema početnoj kamatnoj stopi, dakle, glavnice koja bi na dan konverzije 30. rujna 2015. bila obračunata bez primjene ništetnih ugovornih odredbi i iznosa glavnice u HRK nakon što je provedena konverzija na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.366,60 Eura. Iako tako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi postojanje razlike u glavnici, ispravno prema ocjeni ovog suda ističe tuženik da tako obračunata razlika nije iznos koji je tuženik od tužitelja neosnovano stekao pa da bi ga s te osnove bio dužan vratiti tužitelju, a obzirom je predmetni kredit još uvijek u otplati (iz dokumentacije u spisu je razvidno da dospijeva u cijelosti tek 2037. godine) poradi čega na datum 30. rujna 2015. tuženik uistinu prema utvrđenju ovog suda nije od tužitelja po osnovi plaćene glavnice neosnovano stekao iznos od 6.366,60 Eura (tako i Županijski sud u Bjelovaru u presudi i rješenju poslovni broj Gž-566/2022 od 09. lipnja 2022.). Osim toga, iz dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka Petra Bajla od 12. travnja 2025. proizlazi i to da je konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Kako je pri tome ovako obračunata razlika u glavnici (6.366,60 Eura) razlika koja prikazuje razliku između preostale glavnice temeljem Dodatka Ugovora o kreditu i glavnice koja bi na dan konverzije imala biti obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu bez primjene ništetnih ugovornih odredbi, a preostala glavnica utvrđena Dodatkom Ugovora o kreditu je pravilno obračunata temeljem ZIDZPK/15 te su stranke njezin iznos ugovorile Dodatkom Ugovora o kreditu, za koji Dodatak Ugovora o kreditu tužitelj ne ističe da je ništetan niti sud po službenoj dužnosti nalazi da bi isti bio ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO, to nedvojbeno iz činjenica iznesenih tijekom ovog postupka niti ne proizlazi da bi se ovdje radilo o iznosu koji je tužitelj isplatio tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije odnosno iznosu koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja (tako i Županijski sud u Bjelovaru u presudi i rješenju poslovni broj Gž- 1249/2021 od 01. rujna 2022.).

14.6. U pogledu prigovora zastare istaknutog u odgovoru na tužbu, sud ističe da je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Cijeneći kao prvo, da je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, te kao drugo, da je ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora 13. lipnja 2014. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja po osnovi preplate izvršene po ništetnim ugovornim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita CHF i kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom pogledu neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu iznosa plaćenog po osnovi predmetnih ništetnih (dijelova) ugovornih odredbi sudu podnesena (preporučenom poštom) 06. lipnja 2019. i time unutar zastarnog roka računanog od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.

15. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužitelj s osnovom tužbenih zahtjeva uspio u omjeru od 100% (jer je uspio sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti dijelova u izreci specificiranih odredbi Ugovora o kreditu i zahtjevima za isplatu plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi), a sa visinom u omjeru od 62% (jer je od ukupno zatraženog iznosa glavnice u visini od 13.655,42 Eura + 4.486,22 Eura tužitelju sud dosudio iznos od 7.288,82 Eura + 4.486,22 Eura dok je tužbeni zahtjev odbio za iznos glavnice od 6.366,60 Eura uz što je i utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 762,45 Eura, a koje povlačenje tužbe također predstavlja neuspjeh tužitelja u sporu) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužitelja u sporu u omjeru od 81% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 19% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 38% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri od postotka uspjeha tužitelja kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 62%, koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužitelju priznati naknadu troškova koji mu je osnovano nastao u tijeku ove parnice i koji je sukladno čl. 155. ZPP bio nužan za vođenje postupka. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 06. lipnja 2019. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 14. rujna 2023. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 21. rujna 2023. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari te je sud zaključio prethodni postupak (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 15. siječnja 2024. na kojem se je provodio dokazni postupak (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.9. toč. 1. Tarife), trošak sastava drugog obrazloženog podneska od 02. prosinca 2024. kojim tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uređuje tužbeni zahtjev te se očituje na navode tuženika iznesene u tijeku postupka (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 10. prosinca 2024. na kojem se je provodio dokazni postupak (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr.9. toč. 1. Tarife), trošak sastava trećeg obrazloženog podneska od 22. svibnja 2025. kojim se očituje na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 21. listopada 2025. na kojem se je provodio dokazni postupak (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak nastao po osnovi plaćanja sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 235,45 Eura, a obzirom o postotku uspjeha tužitelja u sporu (62%), iznosi 3.245,98 Eura. Materijalni trošak nastao po osnovi troškova provedenog financijskog vještačenja je sud tužitelju priznao u punom iznosu od 853,09 Eura, neovisno o činjenici djelomičnog uspjeha u sporu, a budući trošak u ovom iznosu tužitelju nastaje neovisno o visini njegova tužbenog zahtjeva pa time i neovisno o visini s kojim je tužitelj konačno uspio u sporu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-1073/24 od 18. rujna 2024., Rev-660/2021 od 14. rujna 2021. i Rev-291/2015 od 02. listopada 2018.). Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate. Nije priznat kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 08. siječnja 2024. jer je prigovor koji tužitelj iznosi u tom podnesku na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u cijelosti neosnovan (te posljedično zaprimanju očitovanja sudskog vještaka tužitelj odustaje od tog prigovora), a teret troška za sastav podneska u kojem stranka iznosi u cijelosti neosnovan prigovor od kojeg naknadno odustaje prema ocjeni ovog suda ne može pasti na teret protivne strane, ovo sukladno odredbi čl. 155. ZPP i čl. 156. ZPP jer se radi o trošku koji osim što nije bio nužan za vođenje postupka je ujedno i trošak koji je nastao isključivo krivnjom samog tužitelja.

U Zadru, 21. studenog 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćnicima.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte