REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-7216/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, Vukovarska 84, protiv tuženika Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i z. punomoćnice tužitelja Igora Metelka, odvjetnika u Zagrebu, 21. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 5102780478 sklopljenog 23. prosinca 2005. između tuženika Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kao Banke i tužiteljice ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužiteljice ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 plati naknadu za obradu kredita - točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 492,41 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 nadoknaditi tužiteljici ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.066,36 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 4. prosinca 2024. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopila 23. prosinca 2005. ugovor kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.450,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je odredbom čl. 10. istog određena njezina obveza platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje 1,00% na iznos kredita te da je ona 9. siječnja 2006. platila tu naknadu u iznosu 3.735,71 kn, pa kako je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP) i Zakona o obveznim odnosima jer se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ona stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi“, nije joj prezentirano koji su to točno troškovi koje bi tuženik imao i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži i takvom je odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, njoj nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, što je prouzrokovalo znatnu neravnotežu u njezinim pravima i obvezama kao potrošača, to tužiteljica u konačnici predlaže odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je naknada plaćena u iznosu 492,41 Eur, a ne kako se navodi u tužbi u iznosu 495,81 Eur, da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upozorena na spornu odredbu, da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, da su ulaznom naknadom pokrivani operativni troškovi (trošak rada djelatnika i zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni (cijena uredskog materijala, informatičke opreme i sl.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezani regulatorni troškovi (npr. rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, arhiviranje kreditnog spisa i sl.) te da sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Također osporava tužiteljici status potrošača i ističe prigovor na označenu vrijednost predmeta spora.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i financijsku dokumentaciju te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 14. svibnja 2025. u iznosu naznačenom u tužbi - 1.823,04 Eur jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 23. prosinca 2005. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 78.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita (čl.2.), s namjenom kupnje nekretnine (čl.3.), uz rok otplate 240 mjeseci (čl.6.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.8.) i valutnu klauzulu (čl.7.), time da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu

1,00% na iznos kredita (čl.10.),

-da je tužiteljici naplaćena naknada u iznosu 3.710,06 kn.

6. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da nema nikakvog iskustva u bankarskom sektoru i predmetni je ugovor bio prvi koji je podizala, da je ugovor sastavio tuženik i nije imala mogućnost "cjenkanja", da joj nije rečeno na što se sporna naknada za obradu kredita odnosi, zašto je određena baš u tom iznosu i gdje piše kako se do tog iznosa dolazi, da je kredit bio stambeni i za to je iskorišten, a kupljena nekretnina je korištena za vlastito stanovanje, da joj prilikom sklapanja ugovora nisu objašnjeni nikakvi rizici vezani uz CHF, nije dobila projekciju kretanja tečaja, kao niti objašnjenje o čemu ovisi promjenjiva kamatna stopa te da joj je rata za cijeli kredit dosta narasla i da je znala da se to može desiti kredit ne bi uzimala.

6.1. Imajući u vidu dokumentaciju u koju je izvršen uvid i prihvaćeni iskaz tužiteljice sud nalazi da je tužiteljica imala status potrošača, pa se taj prigovor ukazuje neosnovanim.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi, pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljica u potpunosti bila obaviještena o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% na iznos kredita…" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takve naknade, tim više što se u odredbi čl.10. ugovora koja regulira pitanje plaćanja te naknade niti ne spominju kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje obveza "…prije korištenja kredita platiti 1,00% na iznos kredita…" - može se zaključiti da je tužiteljica, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogla steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Naime, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužiteljici bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.4. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

7.5. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

7.6. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljicu, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost troškova zaključenja ugovora (koji se čito odnose na njegove troškova poslovanja).

7.7. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužiteljicu spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužiteljice i stvorile značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.8. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi koja se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pregovaralo, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. čl.81. i čl.87.st.1. ZZP-a u vezi s čl.11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103. -104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

8. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

8.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

9. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.104., čl.210.st.1., čl.214. i čl.277. ZOO/91 odnosno čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164. ZOO/05.

10. Tužiteljica je imala troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 15.1.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 Eur i presudu u iznosu 33,18 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.066,36 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. studenog 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka