Zakon.hr

P-502/2022-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 24. travnja 2025. god. u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dne 21. studenoga 2025. god.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 3210596449 od 22.8.2007. godine, zaključen između tužitelja i tuženika."

II. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 6.723,64 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svakopolugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos

5,00 EUR 25.01.2008.

1,68 EUR 01.02.2008.

4,31 EUR 03.03.2008.

6,68 EUR 01.04.2008.

1,53 EUR 01.05.2008.

1,61 EUR 04.06.2008.

0,98 EUR 08.07.2008.

2,84 EUR 06.10.2008.

5,41 EUR 01.12.2008.

13,14 EUR 29.12.2008.

16,37 EUR 07.01.2009.

19,10 EUR 06.02.2009.

20,35 EUR 05.03.2009.

17,97 EUR 01.04.2009.

17,22 EUR 07.05.2009.

13,58 EUR 12.06.2009.

13,05 EUR 07.08.2009.

12,69 EUR 03.11.2009.

15,16 EUR 30.11.2009.

16,45 EUR 28.12.2009.

20,47 EUR 16.03.2010.

23,45 EUR 30.03.2010.

23,13 EUR 04.05.2010.

26,89 EUR 07.06.2010.

28,44 EUR 15.06.2010.

57,04 EUR 02.01.2011.

51,25 EUR 01.02.2011.

64,58 EUR 24.06.2011.

66,21 EUR 08.07.2011.

89,52 EUR 05.09.2011.

62,89 EUR 11.10.2011.

63,25 EUR 09.11.2011.

62,77 EUR 08.12.2011.

70,84 EUR 24.01.2012.

71,70 EUR 14.08.2012.

69,88 EUR 07.09.2012.

68,27 EUR 05.10.2012.

71,43 EUR 08.11.2012.

70,26 EUR 07.12.2012.

68,45 EUR 08.02.2013.

68,26 EUR 08.03.2013.

71,75 EUR 11.04.2013.

68,14 EUR 08.05.2013.

65,35 EUR 06.06.2013.

63,60 EUR 01.07.2013.

67,55 EUR 10.09.2013.

70,85 EUR 07.10.2013.

69,53 EUR 07.11.2013.

71,55 EUR 10.12.2013.

68,77 EUR 09.01.2014.

63,64 EUR 06.02.2014.

64,27 EUR 06.03.2014.

63,39 EUR 08.04.2014.

62,78 EUR 01.05.2014.

61,63 EUR 06.06.2014.

62,72 EUR 07.07.2014.

64,40 EUR 07.08.2014.

65,68 EUR 08.09.2014.

67,27 EUR 06.11.2014.

67,72 EUR 05.12.2014.

68,08 EUR 09.01.2015.

68,23 EUR 09.02.2015.

68,23 EUR 09.03.2015.

68,23 EUR 09.04.2015.

68,23 EUR 12.05.2015.

68,23 EUR 08.06.2015.

68,23 EUR 07.07.2015.

68,23 EUR 07.08.2015.

68,23 EUR 04.09.2015.

68,23 EUR 05.10.2015.

68,23 EUR 06.11.2015.

68,23 EUR 09.02.2016.

2.560,96EUR 09.02.2016."

III. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji

glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3210596449 od 22.8.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 57.424,50 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 57.424,50 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 287,90 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3210596449 od 22.8.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate."

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.033,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče počevši od 05. rujna 2025. god. pa do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 22.08.2007. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu. Dana 09.02.2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu. Sukladno odredbi predmetnog ugovora o kreditu, korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a pored toga tuženik je obvezan i na isplatu interkalarne kamate po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, za taj period ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je dana 09.02.2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu kojim su sporazumno promijenili valutu u kojoj je izražen iznos kredita iz CHF u EURO. Međutim, ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su ostale neizmijenjene. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da je tužitelj kao potrošač ispunio sve odredbe o kreditu u spornom razdoblju i postupio po zahtjevu kreditora kao trgovca – tuženika, te da je tužitelj tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose po predmetnom kreditu, preplatio.

1.1. U tužbi se nadalje navodi da nije sporno kako se ovdje radi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja se mijenja odlukom banke. Po mišljenju tužitelja, ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih. (VSH Revt249/14). Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP, odnosno čl. 102. ZZP iste ništetne, to je posljedica ništetnosti da svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna. Međutim, s obzirom da tužitelj ne posjeduje dokumentaciju potrebnu za izračun iznosa pretplate po ovom osnovu isti će urediti tužbeni zahtjev nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače, pa tako i tužitelja, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezan uz euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. ( tako i VTS u odluci Pž-6632/2017). Sve navedeno, a što potvrđuje i označena sudska praksa, ukazuje da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošteni način zbog čega su odredbe konkretnog ugovora kojima se ugovora valutna klauzula u CHF valuti – ništetne. Tužitelj nije mogao izvršiti obračun preplate ni po ovoj osnovi, jer isti ne posjeduje dokumentaciju potrebnu za izračun iznosa pretplate i po ovom osnovu.

1.3. S obzirom da tužitelj nije u posjedu dokumentacije koja mu je potrebna da izvrši obračun i postavi tužbeni zahtjev u ovom postupku, tužitelj temeljem odredbi članka 186. b. st. 1. i 2. ZPP-a predlaže Sudu da donese rješenje kojim će se tuženiku naložiti da Sudu dostavi Ugovor o kreditu i sve anekse ugovora o kreditu, Početni otplatni plan, Prometi po kreditu, Promjene kamatne stope te Obavijest o izračunu efekata konverzije, kao i svu drugu dokumentaciju koja vještaku bude potrebna za obračun pretplate zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja.

2. U podnesku od 12. lipnja 2023. god. tužitelj ističe da je tuženik tužitelju dostavio dokumentaciju po kreditu temeljem koje je napravljen izračun više plaćenog po nepoštenim ugovornim odredbama pa potraživanje po kreditu iznosi 4.349,57 Eura/32.771,84 kn s osnova mjesečnih preplata valute švicarski franak do dana konverzije i 2.474,28 Eura/18.642,45 kn s osnova razlike glavnice u odnosu na glavnicu po početnom tečaju, ukupno 6.823,85 Eura/51.414,29 kn.

2.1. Dodatno, nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne su od samog početka, tj. od kada su ugovorene, a radi se o ugovornim odredbama koje su predmet i cijena ugovora o kreditu. Notorna je činjenica da ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora, a koji su to bitni sastojci ugovora o kreditu dovoljno je konzultirati odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a.

2.2. Slijedom navedenog tužitelj uređuje tužbeni zahtjev koji sada glasi kako je navedeno u izreci presude pod točkom I između znaka navoda te kako je navedeno u točki II, III i IV izreke presude. Tužitelj predlaže da se ništetnim i bez pravnog učinka utvrdi cjelokupan predmetni ugovor o kreditu, podredno da se ništetnima i bez pravnog učinka utvrde u dijelu ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 2. predmetnoga ugovora, te da se obveže tuženik na isplatu iznosa od 6.823,85 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate.

3. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu.Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

3.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 2. veljače 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

3.2. U odgovoru na tužbu se dalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu to da su tužitelj i tuženik dana 9.2.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

3.3. Zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

3.4. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

3.5. Tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).

3.6. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

3.7. Potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

3.8. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

3.9. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

3.10. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C- 567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.

3.11. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke)

; što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke)

; što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

3.12. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke).

3.13. Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

3.14. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji

drugačiji dogovor među strankama.

3.15. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

3.16. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

3.17. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

3.18. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi:

‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

3.19. Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit.

3.20. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a.

3.21. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

3.22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C- 567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15.

3.23. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“

3.24. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

3.25. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022.g.

3.26. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g. objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

3.27. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku.

3.28. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. citiranoga rješenja u kojima sud ističe:

„12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“

3.29. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

3.30. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku.

3.31. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

3.32. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

3.33. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

3.34. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva.

3.35. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

3.36. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

3.37. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - R) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

3.38. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.

3.39. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

3.40. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

3.41. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

3.42. Tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

3.43. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan.

3.44. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora.

3.45. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

3.46. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

3.47. Slijedom navedenog, ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

3.48. Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora.

3.49. Štoviše, tuženik ističe kako je i stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih.

3.50. Čak je i VTS RH u odluci od 14. lipnja 2018. godine (posl.br. Pž- 6632/2017) utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.

3.51. toga je VTS RH istaknuo da, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

3.52. Na jednak način utvrđuje i Vrhovni sud RH je 4. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36.

3.53. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

3.54. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

3.55. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3.56. Tuženik ističe da iznos od 2.474,28 EUR koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 2.474,28 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Tuženik ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje.

3.57. Tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, a podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

4. Tužiteljica je u podnesku od 04. veljače 2025. god., nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka za financije, precizirala tužbeni zahtjev i podredni tužbeni zahtjev koji su ostali isti u točkama kojim se traži utvrđenje ništetnosti, a tužiteljica sada potražuje isplatu iznosa od 6.723,64 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate

5. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu i podrednom tužbenom zahtjevu.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210596449 od 22.08.2007. god., Dodatka ugovora o kreditu od 09.02.2016. god., izračuna više plaćenoga, pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103779724, nalaza i mišljena stalnoga sudskom vještaka za financije Marijana Jovića od 15. prosinca 2024. god., iskaza tužiteljice.

7. Stranke su zatražile trošak postupka.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan u dijelu u kojemu se traži utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka predmetnoga ugovora, a osnovan je u dijelu koji se odnosi na tužiteljevo potraživanje isplate. Podredni tužbeni zahtjev osnovan je u dijelu u kojemu tužitelj traži utvrditi ništetnima i bez pravnoga učinka odredbe čl. 1. predmetnoga ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 57.424,50 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojemu je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnoga stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorom, odredbe čl. 2. u dijelu u u kojemu je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita platiti u anuitetima i s redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, u čl. 7. u dijelu u kojemu je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 287,90 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Također traži utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka odredbu čl. 2. ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, čl. 7. st. 2., u dijelu u kojemu je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnoga stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

9. U postupku nije prijeporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 22. kolovoza 2007. god. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210596449, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 57.424,50 CHF (švicarski franak), koji se tužiteljica obvezala otplatiti u 360 mjesečnih rata.

10. Nije prijeporno ni da su stranke 09. veljače 2016. god. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su stranke sporazumno promijenile valutu u kojoj je izražen iznos kredita iz CHF u EUR. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostale su neizmijenjene.

11. Prijeporna je osnova tužbenoga zahtjeva. Tuženik je istaknuo prigovor zastare te je prigovorio tijeku zatraženih zakonskih kamata.

12. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule, ističući da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

13. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužiteljica podnijela tužbu 03. veljače 2022. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

14. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne., a da, u svakom slučaju, nije ništetan i bez pravnog učinka predmetni ugovor o kreditu.

15. Tužiteljica je u iskazu danom sudu navela da je predmetni ugovor s tuženikom sklopila 2007. god. kao namjenski kredit za kupnju stana. Zagrebačka banka bila je njezina matična banka u kojoj je imala otvoren tekući račun. Ugovor je sklopljen u CHF, s kamatom oko 4,5 %, a ne sjeća se je li kamata bila promjenjiva. Ugovor je sklopila jer su joj u banci rekli da je to jedini kredit koji može sklopiti, da je i najpovoljniji i najsigurniji. Prije potpisivanja ugovora, pročitala je njegov sadržaj, ali od službenika banke nije dobila nikakva upozorenja o valuti u kojoj je ugovor sklopljen i o ugovorenoj kamatnoj stopi. U banku je imala povjerenja. Ugovor je solemnizirala kod javnog bilježnika koji je nije upozoravao na opasnosti vezano za sklopljeni ugovor.

Kredit do danas nije otplatila.

16. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

17. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

19. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

24. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

25. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužiteljica dragovoljno pristala na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik se prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

26. O valutnoj klauzuli tužiteljica, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužiteljice koja je obični građanin-potrošač.

27. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

28. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

29. Dakle, tužiteljica prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

30. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

31. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

32. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

33. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

34. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

35. Tužiteljičin zahtjev da se ništetnim i bez pravnog učinka utvrdi cijeli predmetni ugovor o kreditu nije osnovan.

36. Ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne povlači ništetnost i samoga ugovora.

37. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

38. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

39. Proizlazi da ništetnost odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa ništetnost tih odredbi ne povlači ništetnost cijeloga ugovora.

40. Nisu osnovani prigovori tuženika da tužiteljica nema pravni interes ni valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi predmetnoga ugovora te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove jer je s tuženikom sklopila Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnoga kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15.

41. Tužiteljica, sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. Rev-809/2021 ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno isplatu povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalaz i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužiteljica konverzijom uopće nije u cijelost obeštećena zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužiteljice ne postoji. Kod takvog stanja stvari u ovoj parniciza pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.

42. Konverzija je bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti štoje uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015.„Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio J, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno "nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“ To znači da se ZID ZPK odnosio i na tužiteljicu čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.

43.Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka, a što dokazuju presude C-118/17, Dunai, i C-452/18, Ibercaja Banco.

44. Suglasna volja stranaka, bila je takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl.1. i čl. 24. istog Dodatka, a tužiteljica se nikada i nigdje nije odrekla sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koje joj pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13. Uz to, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:

45. Vještak je u nalazu izračunao i negativne tečajne razlike, ali taj izračun je sud zanemario jer ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru.

46. Ne postoji nikakva osnova da bi se vršilo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik neprijeporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja.

47. S druge strane, sve i da restitucijski zahtjev postoji, isti bi bio neosnovan pa i zastario i to iz razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnove pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnove manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine.Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti bio je tuženik.

48. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem u postupku po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 15.12.2024 god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz.

49. Vještak ističe da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) klopili ugovor o kreditu broj 3210596449, partija 7103779724, te dodatak ugovora kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom Eur.

50. Konverzija kredita u Eur je napravljena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u Eur. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015. preplatio iznos od 1.330,57 Eur, a koji mu je tuženik vratio kroz otplatu kredita nakon provedne konverzije. Ostatak glavnice konvertiranog kredita je na dan 01.02.2016. bio veći od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 2.560,96 Eur, na štetu tužitelja.

51. Ostatak glavnice po otkazu kredita, na dan 07.04.2020. bio veći od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 2.235,60 Eur, na štetu tužitelja. Međutim tužitelj je zbog neurednosti u otplati dugovao dodatan iznos već dospjele kamate i glavnice u ukupnom iznosu od 5.009,42 Eur.

52. Tužitelj je ukupno u korist kredita do 18.05.2023 ( do tada dostupnoj dokumentaciji) uplatio 28.324,24 Eur, a do 07.04.2020. ukupno je uplatio 25.568,22 Eur.

53. U razdoblju od 01.10.2007. do 01.02.2016. tuženik je mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN HNBa važeći na dan plaćanja.

54. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 01.11.2007. do 01.02.2016. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa, a od 01.01.2014. zakonski određena, u ukupnom iznosu Eur=2.123,20. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur=4.094,45. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Eur=6.217,65. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično na stranicama 4 do 6 nalaza vještaka.

55. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića stranke nisu prigovarale, a sud ih je u cijelosti prihvatio kao logične, objektivne i dane u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev. Vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike, a osnovanost tužiteljičine tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.

56. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka cijeloga predmetnoga ugovora o kreditu (toč. I izreke presude), prihvaćen je dio podrednoga tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništetnima i bez pravnog učinka dijela odredbi čl.1., čl.2. i čl. 7. predmetnoga ugovora (toč. III izreke presude) te je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je tužiteljica tražila isplatu iznosa od 6.723,64 EUR (zbroj iznosa od 4.162,68 Eur kao više plaćenoga po valutnoj klauzuli i iznosa od 2.560,96 Eur kao razlike glavnice) (toč. II izreke presude).

57. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

58. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

59. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

60. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (02.10.2024., 13.02.2025., 24.04.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (23.09.2024., 04.02.2025.) po 100 bodova, ukupno 600 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV, 33,18 EUR troška pristojbe tužbe i 500,00 EUR troškova vještačenja, to je dalo iznos dosuđenoga troška tužitelju od 2.033,18 EUR.

U Splitu, dne 21. studenoga 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte