REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-831/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice- protutuženice NI (ranije N) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice-protutužiteljice NIN iz [adresa], Ul. 22. lipnja 1941. br. 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-417/2019-54 od 21. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćaju se žalbe stranaka te se ukida presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-417/2019-54 od 21. ožujka 2025. i predmet vraća sudu prvog stupnja na novo suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljica) kojim je tražila da se naloži tuženici-protutužiteljici (dalje: tuženica) da joj isplati iznos od 7.057,51 eura uvećan za iznos zakonske zatezne kamate od 1. lipnja 2015. do isplate po propisanoj stopi. Točkom II. je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je od tuženice tražila isplatu iznosa od 10.233,82 eura uz zakonske zatezne kamate od 1. lipnja 2016. do namirenja po propisanoj stopi. Točkom III. je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je tuženica zahtijevala da se naloži tužiteljici da joj isplati iznos od 10.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 10. rujna 2014. do isplate. Točkom IV. je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.735,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2025. do isplate po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su tužiteljica i tuženica.

2.1. Tužiteljica se žali protiv točke II. i IV. presude. Odbijanje tužbenog zahtjeva smatra protivnim članku 15. Zakona o deviznom poslovanju. Zato je obrazloženje pobijane presude protivno izreci i zakonskim propisima na koje se sud poziva u obrazloženju, a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo. Uredila je tužbeni zahtjev i 1. listopada 2018., postavivši ga u kunama, u iznosu od 77.106,71 kuna, a takvom uređenju se tuženica nije protivila niti ga je sud odbio. Zato sud u točki 76. pogrešno navodi kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev tek podneskom od 15. rujna 2022., nakon uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Time je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Neosnovano je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice te je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na isto pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Odluka o trošku je pogrešno obračunata. Prvenstveno, tužiteljici pripada zatraženi trošak u cijelosti. Čak da je presuda u točki II. osnovana, sam način obračuna pogrešno je izvršen. Sud je pogrešno i naznačio vrijednost radnje u iznosu od 200,00 eura, a trebao je 500,00 eura. Pogrešno nije priznao niz obrazloženih, potrebnih podnesaka tužiteljice (od 1. listopada 2018., 21. srpnja 2019., 14. siječnja 2019., 1. ožujka 2021., 15. rujna 2022., 12. lipnja 2024., 11. srpnja 2024. i 11. veljače 2025.). Tužiteljici nisu priznate ni pristojbe u cijelosti. Predlaže preinačenje točke II. presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice i u tom dijelu, kao i točke IV. na način da se tužiteljici dosudi zatraženi trošak u cijelosti. Podredno, predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak uz naknadu troška žalbenog postupka.

2.2. Tuženica se žali protiv točke I., III. i IV. presude iz svih propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da se nije izjasnio o razlozima zbog kojih nije uzeo u obzir odredbu članka 466. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) na koju je tuženica ukazivala, kao odredbu koja presudu čini neodrživom, kao i zaključene ugovore između stranaka. Naime, ugovori sadrže nedostatke jer ne sadrže odredbu iz članka 466. stavak 2. ZOO-a pa su ništetni. Prvostupanjski sud je počinio i povredu postupka jer nije u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a na odgovarajući način cijenio sve prikupljene dokaze i na temelju njih utvrdio relevantne činjenice. Pogrešno uzima da je žaliteljica propustila rok iz članka 403. stavak 1. ZOO-a jer smatra da se radilo o skrivenim nedostacima iz članka 404. ZOO-a. Sud nije na adekvatan utvrdio ni datum dospijeća preuzete ugovorne obveze isplate dogovorene kupoprodajne cijene jer zanemaruje da je ugovorom od 9. rujna 2014. predviđeno da se posljednja rata ima podmiriti do 1. lipnja 2016. Tužba je podnesena prije tog datuma pa je preuranjena i trebala je biti odbačena. Angažirani vještak koji je sudu dostavio i dopunsko očitovanje se do zaključenja dokaznog postupka nije očitovao ni na jednu od primjedbi istaknutih u podnesku tuženice od 19. lipnja 2024., iako mu je to naloženo raspravnim zapisnikom od 16. srpnja 2024. Nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom za davanje valjanog nalaza i mišljenja pa tako ni dokumentacijom koja bi mu omogućavala identifikaciju predmeta vještačenja, datuma proizvodnje strojeva i izvršenih ulaganja prije prodaje. Raspolagao je samo fotografijama strojeva i kupoprodajnim ugovorom pa se u tom segmentu njegovo vještvo ima smatrati kontradiktornim i utemeljenim na pogrešnim navodima, o kojima se nije ni očitovao u elaboratu od 5. siječnja 2025. Čak zaključuje kako veliki dio opreme s obzirom na njenu starost nema nikakvu vrijednost. Tuženica je predložila da se radnja vještačenja povjeri vještaku čije sjedište se nalazi na području suda gdje svjedokinja OI koja je kupila strojeve stanuje, a o tom se prijedlogu sud nije izjasnio niti iskazane nedostatke riješio primjenom odredbe članka 261. stavak 2. ZPP-a, čime je povrijeđeno pravo tuženice na pravično suđenje. Pogrešno je odbijen i protutužbeni zahtjev tuženice. Sud pogrešno zaključuje i kako potpisani kupoprodajni ugovori nisu ništetni jer je kupoprodajna cijena bila ugovorena u inozemnoj valuti, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o deviznom poslovanju (točka 77. i 78. obrazloženja), a odbija dio tužbenog zahtjeva suprotne strane jer je postavljen u eurima. Sud u identičnoj presudi različito tumači zakon, što je u suprotnosti s odredbama članka 15. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o platnom prometu te odredbama članka 14. i 26. Ustava Republike Hrvatske i čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Pogrešno je odlučeno i o troškovima postupka. Zanemaruje se kako na ročištu od 2. listopada 2018. punomoćnik tužiteljice navodi kako ostaje kod svih ranijih navoda i dokaznih prijedloga, a 16. srpnja 2024. ponavlja već iznesene navode u postupku. Radi se o procesnim aktivnostima koje nisu utjecale na ishod vođenog postupka pa bi se pozivom na odredbe članka 155. ZPP-a ukupni parnični trošak trebao umanjiti i za te dvije parnične radnje, sve kada bi se tužbeni zahtjev tužiteljice i činio osnovanim. Predlaže preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz prihvaćanje protutužbenog zahtjeva i obvezivanje tužiteljice da nadoknadi tuženici troškove postupka te trošak sastava žalbe, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Traži trošak žalbe.

3.Stranke nisu dostavile odgovore na žalbe.

4. Žalbe stranaka su osnovane.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu iznosa od 7.057,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2015. te iznosa od 10.233,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2016. po propisanoj stopi (kako je 15. rujna 2022. konačno uredila svoj zahtjev). Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji kako se radi o dugu tuženice prema njoj s osnove neplaćenih iznosa cijene za kupljene stvari po ugovorima od 18. kolovoza 2014. i 9. rujna 2014., budući da je tuženica samo po prvom ugovoru platila 10.000,00 eura prilikom samog potpisivanja tog ugovora, 18. kolovoza 2014. (dio cijene), dok preostale iznose po ugovorima nije platila.

5.1. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev protutužiteljice kojim od protutuženice zahtijeva povrat iznosa od 10.000,00 eura na ime stečenog bez osnove, pri čemu tvrdi kako su ugovori što ih je zaključio s tužiteljicom ništetni jer je kupoprodaja, protivno odredbama Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/2003., 140/2005., 132/2006., 150/2008., 92/2009., 133/2009., 153/2009., 145/2010. i 76/2013., dalje ZDP), zaključena u eurima, kako je izvršeno i plaćanje, a cijena je bitni sastojak ugovora. Smatra kako je razlog ništetnosti ugovora i činjenica što ugovori ne sadržavaju odredbu da kupac može odustati od ugovora ako to pismeno saopći prodavatelju u roku od 3 dana od potpisivanja, kako je propisano odredbom članka 466. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO), ali i neodređenost i neodredivost cijene. Povrat iznosa traži prema odredbi članka 1111. ZOO-a na ime stečenog bez osnove. Ističe i prigovor prekomjernog oštećenja iz članka 375. ZOO-a, tvrdeći kako ono što je dobila od tužiteljice vrijedi tri puta manje, a predano joj je i 50% manje materijala od ugovorenog.

6. Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako je tuženica, koja o vidljivim nedostacima stvari nije obavijestila tužiteljicu u roku od 8 dana, u skladu s odredbom članka 403. stavak 1. ZOO-a, izgubila to pravo, a po oba ugovora su joj strojevi i materijal isporučeni najkasnije 9. rujna 2014. pa joj je protekao i rok od 2 mjeseca za isticanje prigovora za skrivene nedostatke, a cijenu je platila tek djelomično, plaćanjem 10.000,00 eura 18. kolovoza 2014. Po prvom ugovoru od 18. kolovoza 2014. dostava je izvršena 18. kolovoza 2014., a po drugom 9. rujna 2014. pa ocjenjuje da je dužna isplatiti tužiteljici iznos od 7.057,51 eura uz zakonsku zateznu kamatu od 1. lipnja 2015. do isplate po propisanoj stopi.

6.1. Prvostupanjski sud odbio je preostali dio tužbenog zahtjeva uz zaključak kako je protivan odredbi članka 15. ZDP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe jer je u to vrijeme službena valuta u Republici Hrvatskoj bila hrvatska kuna, a tužiteljica je tužbeni zahtjev u tom dijelu postavila upravo u eurima (koji nisu bili službena valuta u Republici Hrvatskoj) i predložila da se tuženici naloži isplata iznosa od 10.275,00 eura. Smatra kako na to ne utječe činjenica da je tužiteljica, nakon uvođenja eura, podneskom od 15. rujna 2022. navela iznos i u kunama.

6.2. Odbio je i protutužbeni zahtjev protutužiteljice uz zaključak kako je u ugovorima navedena kupoprodajna cijena u hrvatskim kunama s valutnom klauzulom u eurima, što nije protivno odredbama ZDP-a. Ocijenio je kako ne stoje ni tvrdnje protutužiteljice da je tužiteljica od nje iznos od 10.000,00 eura stekla bez osnove jer je protutužiteljica najkasnije 9. rujna 2014. preuzela sve strojeve i materijale koji su bili predmet kupoprodaje između stranaka, radila s njima, a u konačnici ih i prodala 2017. pa se ne može raditi o tome da je tužiteljica stekla neki iznos bez osnove, nego je osnova postojala u zaključenim ugovorima. Konačno, zaključuje kako postavlja protutužbeni zahtjev u eurima, iako je u vrijeme podnošenja tužbe službena valuta u RH bila hrvatska kuna pa da je i iz tog razloga njen protutužbeni zahtjev neosnovan.

7. Takve odluke prvostupanjskog suda, već zbog počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuju stranke, nisu pravilne ni zakonite.

8. Tuženica, naime, osnovano ukazuje kako je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8.1. Nejasan je zaključak prvostupanjskog suda o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice iz točke 6.1. obrazloženja ovog rješenja. Naime, prema podacima u spisu doista proizlazi da je tužiteljica preinačila tužbu 1. listopada 2018., postavivši tužbeni zahtjev u kunskoj protuvrijednosti, a prvostupanjski sud to ne uzima u obzir. Kako se tuženica tome doista nije protivila, prvostupanjski sud je i tu preinaku trebao uzeti u obzir. Nejasno je zašto takva preinaka i eventualno druge, odnosno kasnije uređenje tužbenog zahtjeva ne bi imali značaj za donesenu odluku. Valja nadodati kako su prema odredbi članka 15. mjerodavnog ZDP-a („Narodne novine“ broj 96/2003., 140/2005., 132/2006., 150/2008., 92/2009., 153/2009., 133/2009., 145/2010., 76/2013.) plaćanja i naplate u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj bili dopušteni u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Ujedno je odredbom članka 22. stavak 1. ZOO-a propisano kako je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske (valutna klauzula, kako je vrijednost ugovorne obveze definirana i predmetnim ugovorima).

8.2. Također, presuda doista nema razloga o odlučnim činjenicama u pogledu istaknutog prigovora tuženice o ništetnosti predmetnih kupoprodajnih ugovora s obročnim otplatama cijene prema odredbi članka 466. stavak 2. ZOO-a. Prvostupanjski sud se doista nije izjasnio o razlozima zbog kojih u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir odredbu članka 466. stavak 2. ZOO-a, prigovor ništetnosti ugovora po toj odredbi, što ga je tuženica istaknula još u danom odgovoru na tužbu, a takve je naravi da ocjena o njemu može utjecati na sve donesene odluke. Zato je prihvaćena žalba tuženice, ali i tužiteljice jer je time, ujedno, počinjena i bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju je i sama ukazivala.

9. Prema odredbi članka 464. stavak 1. ZOO-a ugovorom o kupoprodaji pokretne stvari s obročnom otplatom cijene (a takvi su i predmetni ugovori) obvezuje se prodavatelj predati kupcu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obvezuje isplatiti njezinu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima. Odredbom članka 465. ZOO-a propisano je kako ugovor o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene mora biti sastavljen u pisanom obliku.

9.1. Bitni sastojci tog ugovora propisani su odredbom članka 466. ZOO-a pa je tako stavkom 1. određeno kako pored stvari i njezine cijene u ispravi o ugovoru moraju, pod prijetnjom ništetnosti, biti navedeni: ukupan iznos svih obročnih otplata, računajući i onu koja je izvršena u času sklapanja ugovora, iznos pojedinih otplata, njihov broj i njihovi rokovi. Stavkom 2. istaknuto je kako isprava o ugovoru mora, pod prijetnjom ništetnosti, sadržavati odredbu da kupac može raskinuti ugovor ako to pisano priopći prodavatelju u roku od tri dana od potpisivanja isprave te da se ovoga prava kupac ne može odreći unaprijed.

10. Nesporno su predmetni ugovori koje su stranke zaključile ugovori o kupoprodaji pokretne stvari s obročnom otplatom cijene, a nije sporno da je tužiteljica tuženici predala stvari prema tim ugovorima, kao i da je tuženica prema ugovoru od 18. kolovoza 2014. tužiteljici tog dana isplatila 10.000,00 eura. Više između stranaka nije ni sporno da je tuženica 2017. prodala predmete spomenutih ugovora OI iz [adresa]. Cijeneći nesporni sadržaj predmetnih ugovora koje navodi i prvostupanjski sud, oni očito ne sadržavaju odredbu navedenu u članku 466. stavak 2. ZOO-a, da isprava o ugovoru mora, pod prijetnjom ništetnosti, sadržavati odredbu da kupac može raskinuti ugovor ako to pisano priopći prodavatelju u roku od tri dana od potpisivanja isprave te da se tog prava kupac ne može odreći unaprijed 10.1. Kako je za pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom i o protutužbenom zahtjevu od bitnog značaja određenje prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama u vezi s tom odredbom, budući da propisana sankcija prema njoj znači ništetnost ugovora s naznačenim posljedicama prema odredbi čl. 323. ZOO-a, prvostupanjski sud će se u nastavku postupka izjasniti o tim činjenicama i ovisno o njihovom utvrđenju, odlučiti o zahtjevima stranaka.

11. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.1 Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO-a. Tako je stavkom 1. tog članka propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavkom 2. propisano je kako je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12. Prvostupanjski sud će, stoga, u nastavku postupka ocijeniti sadržaj spomenutih ugovora, odlučne činjenica u vezi s istaknutim prigovorom ništetnosti tuženice prema odredbi članka 466. stavak 2. ZOO-a te se odrediti o značaju tog prigovora u ovoj pravnoj stvari. Izjasnit će se i u pogledu preostalih odlučnih žalbenih navoda stranaka.

12.1. Ukoliko bi se taj prigovor ništetnosti ukazao osnovanim, vodit će računa o odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a prema kojoj je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

13. Nakon otklanjanja učinjenih bitnih povreda odredaba postupka na koje mu je ukazano, prvostupanjski sud će donijeti novu, pravilno obrazloženu odluku u skladu s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a. Vodit će ujedno računa i o jasnom obrazlaganju odluke o trošku, također u skladu s navedenom odredbom.

14. Slijedom svega navedenog, prihvaćene su žalbe stranaka i ukinuta presuda prvostupanjskog suda te predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi daljnjeg suđenja, sve prema odredbi članka 369. stavak 1. ZPP-a.

15. O trošku žalbe odlučeno je prema odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

U Puli 21. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić