Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska

Kralja Petra Krešimira IV 2

P-522/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Veroniki Aračić, u pravnoj stvari tužitelja ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Majić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kao pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d., kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz OD Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne rasprave, održane dana 14.listopada 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, dana 21.studenog 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.137,46 EUR i to sa kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 4,50 EUR teče od 31.10.2008.

- 10,62 EUR teče od 31.12.2008.

- 14,99 EUR teče od 02.02.2009.

- 16,97 EUR teče od 02.03.2009.

- 11,52 EUR teče od 31.03.2009.

- 12,56 EUR teče od 30.04.2009.

- 4,25 EUR teče od 01.06.2009.

- 2,98 EUR teče od 31.08.2009.

- 2,70 EUR teče od 30.09.2009.

- 5,56 EUR teče od 30.11.2009.

- 10,47 EUR teče od 31.12.2009.

- 17,45 EUR teče od 01.02.2010.

- 15,85 EUR teče od 01.03.2010.

- 25,34 EUR teče od 31.03.2010.

- 23,54 EUR teče od 30.04.2010.

- 27,04 EUR teče od 31.05.2010.

- 57,38 EUR teče od 30.06.2010.

- 51,13 EUR teče od 02.08.2010.

- 70,22 EUR teče od 31.08.2010.

- 63,62 EUR teče od 30.09.2010.

- 53,02 EUR teče od 02.11.2010.

- 75,39 EUR teče od 30.11.2010.

- 103,31EUR teče od 31.12.2010.

- 83,26 EUR teče od 31.01.2011.

- 90,98 EUR teče od 28.02.2011.

- 82,02 EUR teče od 31.03.2011.

- 83,65 EUR teče od 30.04.2011.

- 121,54 EUR teče od 31.05.2011.

- 125,24 EUR teče od 30.06.2011.

- 156,89 EUR teče od 31.07.2011.

- 140,63 EUR teče od 31.08.2011.

- 122,83 EUR teče od 30.09.2011.

- 119,88 EUR teče od 31.10.2011.

- 118,52 EUR teče od 30.11.2011.

- 126,94 EUR teče od 31.12.2011.

- 134,28 EUR teče od 31.01.2012.

- 132,93 EUR teče od 07.03.2012.

- 130,19 EUR teče od 31.03.2012.

- 133,61 EUR teče od 30.04.2012.

- 135,96 EUR teče od 31.05.2012.

- 132,01 EUR teče od 30.06.2012.

- 133,05 EUR teče od 31.07.2012.

- 130,09 EUR teče od 31.08.2012.

- 123,79 EUR teče od 01.10.2012.

- 130,61 EUR teče od 31.10.2012.

- 130,96 EUR teče od 04.12.2012.

- 131,49 EUR teče od 31.12.2012.

- 118,64 EUR teče od 31.01.2013.

- 129,56 EUR teče od 28.02.2013.

- 130,51 EUR teče od 02.04.2013.

- 126,23 EUR teče od 30.04.2013.

- 112,92 EUR teče od 31.05.2013.

- 112,58 EUR teče od 01.07.2013.

- 115,85 EUR teče od 31.07.2013.

- 121,09 EUR teče od 31.08.2013.

- 128,35 EUR teče od 30.09.2013.

- 124,64 EUR teče od 31.10.2013.

- 127,26 EUR teče od 30.11.2013.

- 130,27 EUR teče od 31.12.2013.

- 130,04 EUR teče od 31.01.2014.

- 133,93 EUR teče od 28.02.2014.

- 132,66 EUR teče od 31.03.2014.

- 128,36 EUR teče od 30.04.2014.

- 126,98 EUR teče od 31.05.2014.

- 127,60 EUR teče od 30.06.2014.

- 132,49 EUR teče od 31.07.2014.

- 136,60 EUR teče od 01.09.2014.

- 135,75 EUR teče od 30.09.2014.

- 139,30 EUR teče od 31.10.2014.

- 141,72 EUR teče od 01.12.2014.

- 140,30 EUR teče od 31.12.2014.

- 140,69 EUR teče od 31.01.2015.

- 140,69 EUR teče od 28.02.2015.

- 140,69 EUR teče od 31.03.2015.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.042,83 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 21.studenog 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.“

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika, dana 08.svibnja 2023., podnio tužbu, u kojoj je naveo da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 246-23/2005 od 16. ožujka 2005.g. koji je solemniziran dana 17. ožujka 2005.g. pred javnim bilježnikom Antom Barbićem u [adresa] pod brojem OU-83/05, da predmetni kredit nije konvertiran i da je, temeljem tog ugovora, tuženik odobrio stambeni kreditu iznosu od 62.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tuženik nije, kao trgovac, tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama, da su tužitelj i tuženik u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji, da je tuženik kreditorska ustanova, čiji je zadatak bio, putem svojih zaposlenika, informirati korisnika kredita, u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju takvih ugovornih odredbi, a da je tuženik napravio upravo suprotno, te je jednostrano odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene, da je Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Đ i dr./Banca Românească SA, utvrđeno da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, i da se njezina nepoštenost može ispitivati, s obzirom na Direktivu, samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo, da je obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan element ugovora o kreditu, s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze, da je u tom smislu taj sud podsjetio na to da ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo i da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, da je na nacionalnom sudu provjeriti jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita, da je Europski sud pojasnio i da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija, kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka, da se te informacije moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita, nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita, da stoga s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku, koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, te da, s druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti, dalje je taj sud naveo da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, da je na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka, da tu ocjenu treba provesti, s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti, da taj sud naglašava kako ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora, da je sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zaštite kojom je valutna klauzula u CHF oglašena nepoštenom i ništetnom, te je potvrdio presudu Ustavnog suda, koji je stao na stranu dužnika u CHF, sud EU-a je u bitnom utvrdio da valutna klauzula u CHF mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile, da se u konkretnom slučaju, radi o presudi čije su izreka i obrazloženje obvezujuća i za sudove u RH, jer sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, te je njena izreka obvezujuća i djeluje „erga omnes“, da i obrazloženje presude Europskog suda, kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda, kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trenutka na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način, koji je izrazio u presudi, suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg razloga da je sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH, da su korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni radi ostvarivanja svojih individualnih interesa, temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava, da su prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, da je temeljem valutne klauzule u CHF, koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih, da kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl.323.st.1.ZOO-a, da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po jednostranoj odluci banke nepripadno stekao određene mjesečne iznose, koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a, da je odredbom čl.1111.ZOO-a propisano da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, da je stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate, da je tužitelju u konkretnom slučaju, da bi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, potrebna kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu (prvi otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, te evidenciju uplata po predmetnom kreditu – konto karticu), a s kojim podacima-kreditnom dokumentacijom tuženik nedvojbeno raspolaže.

2. Tužitelj je predložio donošenje presude da mu je tuženik dužan isplatiti razliku uvećanja anuiteta kredita uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, te da mu je dužan naknaditi troškove postupka s zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužitelj je određeni tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 30.prosinca 2024.,nakon što je vještak za financije Marijan Jović dostavio svoj nalaz, te je predložio da se tuženik obveže da mu na ime razlike uvećanja anuiteta, uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplati ukupan iznos od 7.137, 46 eura, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, počev od njihovog dospijeća do isplate i da se tuženik obveže da mu naknadi troškove postupka s zateznom zakonskom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva, koju tužitelj namjerava naknadno specificirati, te da ističe kako je tužba nedopustiva, s obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku (dalje ZPP), da se u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. ZPP-a, da tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju, da se, prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ , da je iz sadržaja predmetne odredbe razvidno kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev, prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od tih uvjeta jer tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, jer je sva dokumentacija iz koje su razvidni svi potrebni podaci bila dostavljena tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, da je tužitelj taj koji je vršio uplate po Ugovoru o kreditu pa bi trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta, pa da je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju, obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima), b)da nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, jer ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa budući je kredit prema Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen 2015. i obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem, sukladno članku 160. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), da to znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke, da ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi ti podaci bili zajednički za obje stranke, da je iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP-a, pa da navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. ZPP-a, pa da slijedom toga tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu, da tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina, da se iz tužbe da zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa, da tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. 15. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. ZOO-a, tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, da je temeljem te zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja s obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu, da ukoliko pak tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan, da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove, nije propisan nikakav poseban zastarni rok, pa da iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a da prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11- 2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla, rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, stoga se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka, da ne postoji pravo tužitelja na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu jer je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati i ne postoji više ni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa da s obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, se one ne mogu više ni utvrditi ništetnima niti se, na temelju istih, može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika, da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost, a da u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, i tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka, da je neosnovano pozivanja na utvrđenja iz presuda iz Kolektivnog spora, da tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne, da tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, i da tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po toj osnovi,d a tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, da tužitelj navodi kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: − Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF, ali da tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga jer pod a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; b) da je temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju da nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje; c) da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi na Ugovor o kreditu, da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača,(NN 96/2003 dalje ZZP/03),da je Odredba članka 131. ZZP-a/2007, koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, da je s druge strane, članak 502.a ZPP-a, kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stupio na snagu tek dana 01.07.2013.,da je iz navedenog razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa da se tužitelj, u ovom konkretnom slučaju, nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora, da je to pravo omogućeno potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi da se ne primjenjuju retroaktivno, pa da stoga utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja, da je s obzirom kako tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa, polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredbi, ali da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, pa da stoga tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba, koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka ,da je iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c ZPP-a razvidno kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni, da se tom tužbom štite interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba, da tuženik osobito upućuje na članak 502.c ZPP-a koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni, pa da iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci, da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača, odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa ,da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita, koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu, ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdašnjeg tužitelja, koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu, da je cilj kolektivne zaštite prije svega preventivan i da mu nije funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača, da u kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“, kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke, u pogledu izbora nekog proizvoda, a da u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. 31, pa da iz navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski „ipso iure„ da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da se u kolektivnom sporu nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu, da potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom, radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada, pa da se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka, da je dakle prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora, da je pritom potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima, koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati, da na takvo postupanje, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“, da je navedeno stajalište potvrđeno i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. ,Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018., Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018., te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017., da je sud u Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS RH) Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa, kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima, te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora, prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača, da na taj način VTS RH potvrđuje kako činjenične okolnosti, od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima, nisu isti, da odredbe, koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču, ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače, da VTS RH utvrđuje i da su pojedini potrošači od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili, sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, da je u svojoj odluci u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. Sud Europske unije utvrdio da: ▪ „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“, da je u odluci istog suda, u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. sud je utvrdio da: ▪ „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze.“ ▪ „...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu, da iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima zasigurno bilo pravno pogrešno, s obzirom da bi se time, ne samo dovelo u pitanje Ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načelo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 35, da iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u ovom konkretnom slučaju, nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika, da je valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu, da tuženik tvrdi i detaljno argumentira kako ta valutna klauzula, sadržana u Ugovoru o kreditu, nije ništetna iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03, da je dozvoljenost ugovaranja valutne klauzule regulirana čl. 38. ZOO-a koji je u članku 22. stavku 1. propisao: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“, da u ugovoru primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, da ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO, te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka, što je jedno od osnovnih postulata obveznog prava, da su u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a da je to razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete,da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, da je detaljno analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom, da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO-a potvrdio da je valutna klauzula dozvoljena, te je utvrdio da „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja.“ , da je temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“, da „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule, da i to predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule, da je tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku da mu nije moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze, da tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti), da prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu treba ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka, obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti, da je iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu tj. da mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ili) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i – uočljive, da tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti, valutna klauzula je odredba o predmetu ugovora, da među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu, jer je upravo valutna klauzula tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora, da provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, da valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti, kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji iznosi da se izračunavaju u domaćoj valuti, na temelju tečaja strane valute, prema tečaju domaće valute, pa da je nedvojbeno riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora, da na navedeno stajalište ukazuje sudska praksa, kako domaćih tako i europskog suda:

Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015., Presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017., da su odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive, da je u člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF, te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF, da je sam tekst navedenih odredaba jezično i gramatički sasvim jasan, da je tužitelju bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu, da takav zaključak upućuje nekoliko razloga i to da u prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, da navedeno znači kako je tužitelj od strane javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima tog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze, jer da sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, da u postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe, da je Ratio solemnizacije služiti kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze, da javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora, da radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika, koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, da je i zaposlenik tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, da je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule, jer je, u Republici Hrvatskoj općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute, pa da je hrvatskim štedišama poznato da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima, da vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute, da se sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR),da tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina, obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi, da je svima vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija, da tu sve upućuje na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, da u takovim specifičnim činjeničnim okolnostima, odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr.,

da prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati, da je opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom podizana temeljem aktivnosti tuženika u člancima i službenog glasila tuženika (Hypo Times), te da su Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima, aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita i o tome objavljivali i članke, da tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu, koje sadrže valutnu klauzulu, nisu nepoštene, da je pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan u članku 81. ZZP'03 gdje se navodi „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“, da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom, mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da tuženik ističe kako u ovom, konkretnom slučaju, nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta, jer se o valutnoj klauzuli između stranaka pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika, u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule, da je tužitelj pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF, pa da je prava volja i namjera tužitelja bila upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da se između stranaka pregovaralo koji će točno kreditni proizvod tužitelj uzeti, da je on sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika, odlučivši se u konačnici sklopiti upravo predmetni Ugovor o kreditu, da je već iz same svrhe valutne klauzule razvidno kako ista ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da ugovaranje te klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidbi, da je u ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu, u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita, a da primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje, pa da je davatelj kredita taj koji preuzima sve rizike na sebe, da u takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidbi, da s druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a, pa da će ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje HRK imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene HRK već njihova protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF, da čl. 83 ZZP-a točno opisuje koje nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“, da to znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a da ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog takvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom, da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF), nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, pa da je jasno kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenim, da Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa da nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba, da je tuženik primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima, da je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF, te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF, da su svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu, nastali kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF, odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti, da na tu okolnost tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice, te ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, da tuženik u privitku dostavlja ovjerenu izjavu gospođe MN, koja je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, da podredno tuženik predlaže provođenje vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu, koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, da tuženik stoji na raspolaganju za dostavu odgovarajuće dokumentacije vještaku, da podredno predlaže da vještak u nalazu i mišljenju iskaže razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) i u odnosu na ta razdoblja ističe prigovor prijeboja, da uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe, podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja ili tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti) ili jer valutna klauzula nije nepoštena temeljem odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna, te pod 3) naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupak.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 246-23/2005 od 16.ožujka 2005., koji je potvrđen kod j.b. Ante Barbića iz Makarske, dana 17.ožujka 2005. pod br. OU-83/2005, iskaz tužitelja kao parnične stranke, nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića od 13.prosinca 2024., odluke suda Europske unije priložene uz odgovor na tužbu, te Izjavu ĐNK od 24.kolovoza 2020., kada je u potpisu iste i ovjerena kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-5477/2020, i kamatne stope banaka na kunske kredite, bez valutne klauzule, od prosinca 1992. do ožujka 2014., pa je cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 246-23/2005, od 16.ožujka 2005., koji je potvrđen (solemniziran) kod j.b. Ante Barbića iz Makarske, dana 17. ožujka 1005. pod OU-83/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini utvrđeno je da je sklopljen između prednika ovdašnjeg tuženika Hypo Alpe- Adria - Bank (dalje Banka) i ovdašnjeg tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, TN, kao sudužnika i SN, kao sudužnika. Tim Ugovorom je ovdašnjem tužitelju Banka odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF, sa kamatama po stopi od 4,99 %, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 657,30 CHF, da se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke, za devize na dan plaćanja počevši od 30.travnja 2005., da se kamate obračunavaju mjesečno i da su uključene u anuitete, da je ugovoreno trajanje kredita do 31.ožujka 2015., i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope, sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe - Adria- Bank d.d.

7. Uvidom u ovjerenu „Izjavu svjedoka“ ĐNK od 24.kolovoza 2020., kada je i ovjerena kod j.b. Ilinke Lisonek iz Zagreba utvrđeno je da se u istoj navodi da je davateljica izjave zaposlena kod tuženika, da Izjavu daje da bi je tuženik koristio kao dokaz u parničnim postupcima, u kojima je predmet spora tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđivanje ništetnosti ugovorne odredbe, kojom je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, da je tuženik u razdoblju od 01.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. u ponudi imao i ugovor o kreditu kojim se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti CHF, tzv. valutna klauzula u CHF, da je u navedenom razdoblju ona bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom (za Zagreb i centralnu Hrvatsku) i to od 01.siječnja 2004. do 01.siječnja 2008., a od 01.siječnja 2008. do 01.siječnja 2012., da je radila na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru Poslovanja s građanstvom, da je u vrijeme davanja Izjave zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Izvršnog direktora razvoja poslovanja s građanstvom i malim poduzećima Grupe, da je u razdoblju od 01.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008., 97% štednje građana i pravnih osoba u RH bilo u eurima, a da je u inozemstvu banka putem zajma, ili drugih financijskih instrumenata mogla pribaviti valutu CHF, EUR i dr. inozemne valute, da ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i s valutnom klauzulom u EUR nisu bili istovrsni proizvodi, da je za ugovore s valutnom klauzulom u CHF bila niža kamatna stopa, jer su bili različiti uvjeti financiranja banke za CHF od onih za EUR, jer je banka plaćala manju kamatu svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje u CHF, da ni ona osobno, a niti banka, nije očekivala ni mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009., da je od 1978.do 2008. valuta CHF bila stabilna, te da nije bilo većih oscilacija tečaja CHF od uobičajenih na deviznim tržištima, da joj je u trenutku, kada se određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent prezentirao i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i EUR, da nije postojala uputa tim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF niti da tu valutu prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, da su korisnici kredita imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju i to na način da se promijeni valuta iz CHF u EUR, da je ona osobno educirala zaposlenike banke u razdoblju od 2004. do 2008., na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja, u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istog na visinu mjesečnih anuiteta u kunama, te da je zaposlenicima naglašavano kako to isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, da se i ona osobno, a također i 70% djelatnika tuženika, u razdoblju od 01.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008., odlučilo za stambeni kredit s ugovorenom valutnom klauzulom.

8. Ovu „Izjavu svjedoka“ sud nije mogao prihvatiti kao vjerodostojnu, jer je svjedok, sukladno odredbi čl. 235. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 ,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), osoba koju sud poziva i neposredno saslušava, a ne osoba koju je sam tuženik „imenovao“ svjedokom, a iz te Izjave je razvidno da je u razdoblju kada je ovdašnji tužitelj sklopio ugovor o kreditu davateljica izjave radila kod tuženika i kao regionalni manager na području Zagreba i centralne Hrvatske, a tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu u Makarskoj.

9. U predmetnoj pravnoj stvari provedeno je i vještačenje po vještaku financijske struke Marijanu Joviću iz Splita, radi iskazivanja preplaćenih iznosa anuiteta po osnovu ugovorene valutne klauzule, a sa prikazivanjem i manje plaćenih iznosa anuiteta, za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno korištenog (negativna razlika).

10. Vještak je svoj Nalaz dostavio dana 13.prosinca 2024. te je u njemu naveo da je dana 07.05.2023. tužitelj podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora, da je kredit pod brojem 246-23/2005 ugovoren dana 16.03.2005. između tužitelja, kao korisnika i Banke, kao davatelja kredita na iznos od CHF=62.000,00, na rok otplate od 120 mjeseci, da je iskorišten je u iznosu od CHF=62.000,00, da je isplaćen 23.03.2005. u kunama, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,803201 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja, da je početna ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,99% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 657,30 CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja, da je prvi anuitet dospio 30.04.2005., da je banka u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu, zbog čega da se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta, da je kredit redovno otplaćen kroz 120 anuiteta, da dokumentacija u spisu, koja prileži tužbi, nije bila dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani, pa da se vještak obratio tuženiku, koji je dostavio potrebnu dokumentaciju i koja je u prilogu njegovog Nalaza, da je zbog mijenjanja kamatne stope došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, da su se tijekom cijelog razdoblja otplate anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja CHF, da je u tablici, koja je dio Nalaza, prikazan obračun razlike plaćanja kredita usporedbom primjene tečaja korištenog pri isplati kredita i stvarno korištenog tečaja, da su tzv. negativne razlike prikazane u zasebnoj tablici u prilogu, da su pojedini anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn, od tečaja korištenog pri isplati kredita, da je povećanje iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN prikazano u stupcu br. 7 tabele, a da su dobiveni razlikom umnoška naplaćenog anuiteta, uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta, uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita, da su datumi, od kojih je tužitelj preplatio anuitete, po mišljenju vještaka, datumi dospijeća anuiteta, čime da se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata, da je tečaj po kojem je vještak obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti, na ime podmirenja anuiteta, primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća/plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu, da je prilikom izrade vještva izvršen uvid u priloženu dokumentaciju u spisu, da na osnovi podataka i izvršenog obračuna vještak smatra da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili Ugovor o kreditu broj 246- 23/2005., da je za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan dospijeća, da je tužitelj, kao korisnik kredita, zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate, platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu, prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu od 7.137,46 Eur, primjenom fiksnog tečaja konverzije, da su navedeni iznosi kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita, da je prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen u tablicama, da je izračunao i tzv. negativnu razliku, kada je tužitelj za vrijeme nižeg tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =823,18 Eur, da je i to prikazao u tablici.

11. Uz Nalaz je vještak dostavio i dokumentaciju koju mu je, na njegovo traženje, dostavio tuženik i to otplatni plan za ovdašnjeg tužitelja, kao korisnika kredita od 05.svibnja 2021., otplatni plan za istog korisnika od 23.ožujka 2005., u vrijeme podizanja kredita, specifikaciju tužiteljevih uplata, pregled prometa za klijenta od 05.svibnja 2021.

12. Tužitelj nije imao prigovora na Nalaz vještaka, a tuženik se po Nalazu očitovao podneskom od 06.veljače 2025., u kojem je naveo da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku i da je, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jedino moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite, pa da predlaže da vještak izradi dopunu vještačenja i da usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, a pregled tih kamatnih stopa na kunske kredite bez valutne klauzule je dostavio uz podnesak od 01.veljače 2024. i to za razdoblje od prosinca 1992. pa do ožujka 2014.,

13. Sud nije prihvatio ovaj prijedlog tuženika jer je, po mišljenju suda, protivan odredbama čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO), prema kojem do konvalidacije ništetne ugovorne odredbe može doći jedino ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, što u predmetnoj pravnoj stvari nije slučaj, tj. uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, a prihvaćanjem takvog prijedloga bi se pogodovalo tuženiku koji je „kriv“ za ništetnost ugovora o kreditu.

14. Tuženik je na ročištu, održanom dana 22.srpnja 2025., istaknuo prigovor radi prijeboja u odnosu na utvrđenu negativnu razliku u iznosu od 823,18 eura.

15. Sud je Nalazu vještaka u cijelosti poklonio vjeru, jer je vještak postupio po nalogu suda, te je taj Nalaz stručan i detaljno obrazložen.

16. Prema tom Nalazu je tužitelj podneskom odredio točku I/ tužbenog zahtjeva i predložio donošenje presude da je tuženik dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime razlike uvećanja anuiteta, uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.137,46 eura, i to sa kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose teče kako je to navedeno u točki I/ izreke ove Presude, a po stopi određenoj čl.29.st.2.ZOO-a, te da se tuženik obveže da mu naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama po istoj stopi, počev od presuđenja do isplate.

17. Na ročištu održanom dana 14.listopada 2025. proveden je dokazni postupak saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a sud je odustao od provođenja dokaza saslušanjem, po tuženiku, predloženog svjedoka MNK, jer ista nije pristupila na ročište zakazano za dan 14.listopada 2025., a bila je uredno pozvana, te je i sam tuženik, u svom podnesku od 10.listopada 2025., naveo da u slučaju nepristupanja ročištu tog svjedoka, tuženik odustaje od prijedloga za saslušanje tog svjedoka.

18. Tužitelj ĐN, pok. M, je u svom iskazu naveo da je kredit, za koji ga sud pita i za koji je ugovor sklopio u ožujku 2005. s tadašnjom Hypo Alpe - Adria - Bank d.d., podigao radi kupnje stana u [adresa], da je stan kupljen i da se nalazi na adresi [adresa], da je taj stan korišten i koristi se i danas samo za njegove osobne svrhe i njegove obitelji, da trenutno u tom stanu živi njegova kći, koja studira u Zagrebu, da je, prije potpisivanja ugovora, pročitao njegove osnovne značajke, a da nije pročitao sve stavke, jer je ugovor opsežan, a tekst cijelog ugovora da je sastavila banka kod koje je podigao kredit, da je u to vrijeme bio popularan kredit vezan na CHF i u banci da su ga nagovarali da sklopi takav kredit i govorili da je to najpovoljniji kredit, da ga nitko nije upozoravao na opasnost podizanja kredita vezanog za CHF, zbog moguće promjene tečaja, a niti su ga upozoravali na opasnost primjene promjenjive kamatne stope, da ne može točno reći o kojim iznosima se radi, ali da se sjeća da je rata, koja je bila navedena u vrijeme podizanja kredita, zbog promjene tečaja CHF -a i zbog promjenjive kamatne stope, više puta rasla tijekom vraćanja kredita.

19. Iskazu tužitelja sud je poklonio vjeru jer istinitost tog iskaza proizlazi iz ostalih provedenih dokaza posebno iz Nalaza vještaka za financije.

20. Iz svih provedenih dokaza, posebno iz Nalaza vještaka za financije, tuženik nije dokazao da bi djelatnik Banke upoznao tužitelja na moguću opasnost podizanja kredita sa valutnom klauzulom vezanog za CHF, a iz iskaza tužitelja proizlazi upravno suprotno, da su ga djelatnici Banke nagovarali na podizanje baš takvog kredita, kao „najpovoljnijeg“. Tekst ugovora o kreditu je sastavila Banka, ima ukupno osam stranica (bez solemnizacije), pa zbog te opsežnosti je sud poklonio vjeru i dijelu iskaza tužitelja, da ga zbog toga nije u cijelosti pročitao, već samo njegove osnovne značajke.

21. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio više odluka Europskog suda, te navodio da bi se utvrđenja iz tih odluka trebala primijeniti u ovoj pravnoj stvari, (odluka u predmetu C-51/2017, C-176/2016, pa je sukladno odluci iz predmeta C- 186/2016 od 20.rujna 2017., ovaj sud proveo dokazni postupak saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, da bi utvrdio je li banka tužitelju kao korisniku kredita pružila dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Sud je također prihvatio i prijedlog tuženika da se provede dokazni postupak saslušanjem djelatnice banke MNK koja je po ovlaštenju banke potpisala ugovor o kreditu sa tužiteljem, a od provođenja tog dokaza je i sam tuženik odustao.

22. Iz svih provedenih dokaza slijedi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, a iz slijedećih razloga.

23. Prvi prigovor, kojeg je tuženik istaknuo, je prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe, jer da, po tuženiku, nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 186.b. st.3. ZPP-a

24. Temeljem čl.186.b. ZPP-a u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev, prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari, ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

25. Ovaj prigovor tuženika nije osnovan, jer tuženik nije dokazao da je tužitelju ranije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, vezanu za kredit sklopljen između ovdašnjih stranaka i to za cijelo vrijeme trajanja tog kredita, a koja dokumentacija je potrebna da bi se provelo vještačenje po vještaku za financije, i nakon toga specificiranje tužbenog zahtjeva na isplatu. Radi se o dokumentaciji koja je zajednička za obje stranke, jer se odnosi na ugovor o kreditu kojeg su te stranke sklopile, a tom dokumentacijom tuženik raspolaže i dužan je čuvati je, temeljem čl. 160. st.2. i 3. Zakona o kreditnim institucijama, (NN 159/13,19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22, 145/24 dalje ZKI), najmanje 11 godina, nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao.

26. Drugi prigovor, koji je tuženik istaknuo, je prigovor zastare. Ni taj prigovor nije osnovan, jer je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( dalje VS RH) iz odluke Rev-2245/2017 od 20.ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare, na temelju čl. 241. ZOO-a, pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. od 13.lipnja 2014., kada je presuda Trgovačkog suda (dalje TS) u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 04.srpnja 2013., (dalje predmet potrošač) postala pravomoćna temeljem Presude Visokog trgovačkog suda (dalje VTS) RH broj Pž-7129/2013-4. U tom predmetu se radilo o tužbi Udruge Potrošač, protiv osam tuženika u kojem je, kao tuženik, bio naveden i pravni prednik sadašnjeg tuženika Hypo Alpe – Adria - Bank.

27. VS RH je na sjednici Građanskog odjela tog suda, od 30.siječnja 2020., donio Zaključak u kojem je naveo da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Prema tom Zaključku VS RH utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti. Sud je u ovom postupku provođenjem dokaza, a između ostalog i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu, sklopljenog između ovdašnjih stranaka koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, ništetne.

29. U odnosu na te odredbe je pravomoćnom Presudom VTS RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14.lipnja 2017., utvrđeno je da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, sa ugovorenom valutom vezanom za CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime da je prednik tuženika postupio sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

30. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a se sudovi u posebnim postupcima, radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete ili isplatu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, postavljen u skladu s odredbom čl. 502.a st.1 .ZPP-a, te će, u tom slučaju, sud biti vezan za ta utvrđenja iz pravomoćne presude i postupka zaštite kolektivnih interesa. Osim toga sud je i provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, čijem iskazu je poklonio vjeru, utvrdio da nitko od djelatnika banke nije upozorio tužitelja na opasnost podizanja kredita vezanog za CHF zbog moguće promjene tečaja, već da su ga, naprotiv, u banci nagovarali da sklopi takav ugovor o kreditu, i govorili da je to najpovoljniji kredit, te da je, zbog ugovorene valutne klauzule u CHF, njegova mjesečna rata kredita više puta rasla (a što proizlazi i iz Nalaza vještaka za financije).

31. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj, kao potrošač, dokazao da su i njegova subjektivna prava zbog ugovorene valutne klauzule u CHF, povrijeđena, i da je ta klauzula prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

32. Tuženik, s druge strane, nije dokazao da je zaposlenik Banke prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu upoznao tužitelja što znači valutna klauzula, vezana za CHF, kao i moguće posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na HRK, te tužiteljeve kreditne obveze, koje mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, vezanog za CHF.

33. To što je tuženik, kako navodi u svom glasilu Hypo Times, objavljivao članke o tečaju CHF i EUR tužitelju ne znači da su ti članci bili i dostupni ovdašnjem tužitelju kao potrošaču, a ti članci u glasilima Banke, kao i u drugim glasilima koje je tuženik naveo u svojem odgovoru na tužbu, su objavljeni nakon što su ovdašnje stranke sklopile ugovor o kreditu, vezan za valutnu klauzulu u CHF.

34. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prijeboja u odnosu na utvrđenu negativnu razlike u tečaju CHF, u odnosu na kunu, u iznosu od 823,18 eura.

35. Sud nije mogao prihvatiti istaknuti prigovor radi prijeboja.

36. Iako je točno da prema Nalazu i mišljenju vještaka za financije postoji i negativna razlika u iznosu od 823,18 eura, za razdoblje kada je tužitelj plaćao mjesečne rate kredita, po nižem tečaju CHF, od onog koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za prijeboj tog iznosa, sa iznosima za razdoblje kada je tečaj CHF bio viši nego u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ne postoji valjan pravni osnov.

37. Ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF je utvrđena u korist tužitelja, kao potrošača i ona se ne odnosi i na tuženika, kao trgovca.

38. Temeljem čl.323.st.2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora je odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju ovaj trpi zbog ništetnosti ugovora, pa stoga tuženik, koji je kriv za sklapanja takvog ugovora, ne može, po mišljenju suda, ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

39. Budući su svi prigovori tuženika odbijeni, a iz Nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da je tužitelj, zbog ništetne valutne klauzule vezane za CH, preplatio mjesečne rate kredita u iznosima navedenim u Nalazu, proizlazi i osnovanost tužbenog zahtjeva, u visini koju je tužitelj odredio u svom podnesku od 30.prosinca 2024., nakon provedenog vještačenja, te je stoga tužitelju sud dosudio ukupan iznos od 7.137,46 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na preplaćene mjesečne iznose, počev od njihovog dospijeća, tj. od dana uplate na račun tuženika, do isplate.

40. Odluku o visini stope zakonske zatezne kamate sud je donio temeljem čl. 29.st. 1 i 2. ZOO-a.

41. Za razdoblje od 31.listopada 2008. (kada je dospjela prva mjesečna rata), do 31.srpnja 2015. stopa zateznih kamata se određuje uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022., stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka I/ izreke Presude).

42. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tuženika obvezao tužitelju naknaditi troškove sastava tužbe u visini od 100 bodova ili 200,00 eura, temeljem Tbr.7. t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 – dalje OT), troškove sastava dva obrazložena podnesaka od 01.02.24. i 30.12.24. u visini od po 100 bodova ili po 200,00 eura, temeljem Tbr. 8.t.1. OT-a i troškove zastupanja na ročišta od 08.02.24., 22.07.25. i 14.10.25. u visini od po 100 bodova ili po 200,00 eura temeljem Tbr. 9.t.1. OT-a, pristup na ročište za objavu presude od 21.11.25., u visini od 50 bodova ili 100,00 eura, temeljem Tbr. 9.t.3. OT-a, odnosno ukupno 1.300,00 eura. Na ukupan iznos sud je tužitelju priznao trošak PDV- po stopi od 25 % ili 325,00 eura. Dalje je sud tužitelju priznao troškove financijskog vještačenja u visini od 300,00 eura i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 117,83 eura, što ukupno daje iznos od 2.042,83 eura koliko troškova je i obistinjeno tužitelju u točki II. izreke Presude.

43. Na dosuđeni iznos troškova sud je tužitelju priznao pravo na zakonske zatezne kamate počev od 21.studenog 2025., kao dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, temeljem čl. 151.st.3. ZPP-a, a o visini stope zateznih zakonskih kamata sud je odlučio temeljem čl. 29.st. 1.i 2. ZOO-a.

U Makarskoj, dana 21.studenog 2025.

SUDAC:

Veronika Aračić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. U spis