Poslovni broj P-2382/2019-66

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŽ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Katarini Radovac, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), čiji OIB glasi 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 06. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženice, 21. studenog 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu koji je 01. lipnja 2005. godine, pod brojem 396-151/2005, sklopljen između tužiteljice ĆŽ i tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., solemiziran 07. lipnja 2005. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem OU-1124/2005, koji dio odredbe glasi:

„(...) Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 441,97 CHF (slovima: četiristo četrdeset jedan švicarski franak i 97/100), a podmiruje se u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31. srpnja 2005. godine.“

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici ĆŽ isplati iznos od 8.786,51 euro (slovima: osam tisuća sedamsto osamdeset šest eura i pedeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. kolovoza 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,43 eura od 31. kolovoza 2005. godine do isplate

- na iznos od 2,07 eura od 07. listopada 2005. godine do isplate

- na iznos od 2,09 eura od 07. studenog 2005. godine do isplate

- na iznos od 2,66 eura od 30. studenog 2005. godine do isplate

- na iznos od 0,82 eura od 05. siječnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 19,18 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 40,15 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,24 eura od 09. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 1,94 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 4,32 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,97 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 19,44 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,30 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 27,39 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 21,40 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,93 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 39,97 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 41,15 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 44,07 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 43,36 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 44,75 eura od 09. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 68,55 eura od 08. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 71,15 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 91,15 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 79,31 euro od 07. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 70,58 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 76,16 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 74,77 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 80,39 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 73,99 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 86,10 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 83,22 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 85,67 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 87,44 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 85,16 eura od 03. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 86,09 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 84,44 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 80,65 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 85,30 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 87,68 eura od 30. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 86,41 euro od 31. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 78,38 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate te

- na iznos od 6.633,30 eura od 04. veljače 2013. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu koji je 01. lipnja 2005. godine, pod brojem 396-151/2005, sklopljen između tužiteljice ĆŽ i tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., solemiziran 07. lipnja 2005. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem OU-1124/2005, koji dio odredbe glasi:

„Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01. svibnja 2006. godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.“

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici ĆŽ isplati iznos od 2.411,61 euro (slovima: dvije tisuće četiristo jedanaest eura i šezdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 07. srpnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,73 eura od 07. srpnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,36 eura od 07. kolovoza 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,78 eura od 31. kolovoza 2006. godine do isplate

- na iznos od 4,00 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,51 eura od 31. listopada 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,12 eura od 30. studenog 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 3,95 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 19,95 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,31 euro od 30. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 9,71 euro od 02. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 13,28 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,04 eura od 08. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,30 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 11,41 euro od 01. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 34,97 eura od 12. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 19,18 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 45,86 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 49,00 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,43 eura od 09. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 46,51 euro od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 47,26 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 41,27 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 36,85 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 38,03 eura od 13. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 40,35 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 40,15 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 37,80 eura od 11. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 42,22 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 45,75 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 50,78 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 49,63 eura od 09. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,84 eura od 09. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,22 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,37 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 56,58 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 55,61 euro od 02. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 57,50 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 38,39 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 55,01 euro od 02. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 55,60 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 52,97 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 50,73 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 51,66 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 50,18 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 49,95 eura od 09. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 53,30 eura od 08. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 53,34 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 56,02 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 56,21 euro od 07. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 52,19 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,77 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 37,67 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 38,00 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 38,24 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 38,19 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 37,48 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 37,45 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 37,35 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 36,83 eura od 03. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 36,64 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 36,19 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 35,52 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 35,69 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 35,63 eura od 30. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 35,21 euro od 31. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 34,14 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate te

- na iznos od 2,25 eura od 04. veljače 2013. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu koji je 01. lipnja 2005. godine, pod brojem 396-151/2005, sklopljen između tužiteljice ĆŽ i tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., solemiziran 07. lipnja 2005. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem OU-1124/2005, koji dio odredbe glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“

VI. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko bank d.d. da tužiteljici ĆŽ isplati iznos od 866,21 euro (slovima: osamsto šezdeset šest eura i dvadeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 04. veljače 2013. godine do 30. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu koji je 01. lipnja 2005. godine, pod brojem 396-151/2005, sklopljen između tužiteljice ĆŽ i tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., solemiziran 07. lipnja 2005. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem OU-1124/2005, koja glasi:

„Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom Ugovoru.“

VIII. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici ĆŽ naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.243,48 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto četrdeset tri eura i četrdeset osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 21. studenog 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IX. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. VIII., a do zatraženog iznosa od 2.393,48 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice ĆŽ za naknadu troškova postupka odbija se.

X. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 3.500,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužiteljici ĆŽ da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 02. listopada 2025. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 9-10-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 12. lipnja 2019. godine, navodi se da je 01. lipnja 2005. godine tužiteljica ĆŽ (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Addiko Bank d.d., a čiji je nekadašnji naziv bio Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 59.791,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za prijevremenu otplatu kredita te prihvaćanje po tužiteljici svih odredaba Općih uvjeta tuženice i odredaba Odluke o naknadama tuženice sa svim izmjenama i dopunama tih akata tuženice koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te o prihvaćanju svih odredaba Općih uvjeta tuženice i odredaba Odluke o naknadama tuženice sa svim izmjenama i dopunama tih akata tuženice koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici ništave ("ništetne") te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje joj je tužiteljica isplatila na temelju ništavih odredaba.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 09. listopada 2025. godine, tužiteljica je tužbeni zahtjev određeno postavila te je po osnovi ništave odredbe o valutnoj klauzuli zatražila isplatu iznosa od 8.786,51 euro, po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplatu iznosa od 2.411,61 euro te po osnovi ništave odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplatu iznosa od 866,21 euro.

3. Tuženica je smatrala da je dispozicijom iz podneska od 09. listopada 2025. godine tužiteljica preinačila tužbu, međutim u takvom svom motrištu tuženica nije u pravu. Ne radi se, naime, o preinaci tužbe, već o tome da je tužbeni zahtjev bio određeno postavljen u smislu pravila iz odredbe čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Pritom treba naglasiti da je tužiteljica u tužbi istaknula tzv. manifestacijski zahtjev u smislu pravila iz odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, no kako je tijekom spora tuženica (dobrovoljno) dostavila podatke te kako je na temelju takvih podataka proveden dokaz financijskim vještačenjem, tako je upravo nakon svih tih okolnosti tužiteljica po prvi puta i bila u prilici postaviti određeni tužbeni zahtjev. Ponavlja se da je ona to učinila u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 09. listopada 2025. godine.

5. Cijeneći to da je tijekom spora tuženica dostavila podatke, nije postojala potreba da sud odlučuje o postavljenom manifestacijskom tužbenom zahtjevu, nego je odlučeno o onom tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica određeno postavila u podnesku od 09. listopada 2025. godine.

6. Stoga tuženica nije u pravu kada smatra da je u konkretnoj parnici došlo do preinake tužbe pa, posljedično, sud o tome nije niti donosio odluku.

7. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz izraženo motrište da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje iznosa plaćenih tuženici na temelju konkretnog Ugovora o kreditu jer odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o prihvaćanju svih odredaba Općih uvjeta tuženice i odredaba Odluke o naknadama tuženice sa svim izmjenama i dopunama tih akata tuženice koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici iz tog Ugovora nisu nepoštene, a time niti ništave.

8. U dokaznom postupku sud je obavio uvid u isprave priložene spisu.

9. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

10. Iako je tuženica predlagala i provođenje daljnjih dokaza; saslušanjem svjedoka AŽ, svjedokinje VŽ i svjedoka HŽ, od ovih je dokaza personalne naravi izrijekom odustala u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 24. rujna 2025. godine (list 319. sudskog spisa). Pri tome je ujedno predložila da sud obavi uvid u izjave svjedoka VŽ i HŽ, ovjerene kod javnog bilježnika.

11. U odnosu na pisane iskaze imenovanih svjedoka za istaknuti je sljedeće.

12. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

13. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

14. Stoga sud drži da pisani iskazi svjedokinje VŽ i svjedoka HŽ ne predstavljaju dokaze u procesnom smislu, što znači da ih je sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. Sud prvog stupnja je upravo to i učinio.

15. Tuženica je predlagala i provođenje dokaza dopunom financijskog vještačenja (u kontekstu pravnih prigovora koje je u podnesku od 11. veljače 2025. godine iznijela u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika), kao i provođenje dokaza financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću (kako bi se utvrdila visina štete koju je tuženica pretrpjela uslijed prijevremene otplate kredita), no takve je dokaze sud smatrao suvišnima za presuđivanje pa je njihovo provođenje odbio. O tome je donio i posebnu odluku, sadržanu u raspravnom rješenju od 06. studenog 2025. godine.

16. Što se tiče pravnih prigovora u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika, koje je tuženica iznijela u podnesku od 11. veljače 2025. godine, nužno je naglasiti da je za njihovo razrješenje pridržana nadležnost suda, a ne vještaka, pa tako niti vještaka Darka Hanika kroz dopunu vještačenja, za koju se tuženica zalagala. Zato se prijedlog tuženice za dopunu financijskog vještačenja po vještaku Darku Haniku ukazao suvišnim.

17. Kroz takav je dokaz tuženica predlagala da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Međutim, ne samo što, u smislu izričite regulacije iz odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a, vještačenjem rukovodi sud koji vještaku određuje i predmet vještačenja, već i iz razloga koje će biti nastavno obrazloženi, opisani prijedlog tuženice sud nije mogao uvažiti.

19. Jedina odredba konkretnog Ugovora o kreditu koja je bila u duhu zaštite potrošača, o kojoj je tužiteljici pružena mogućnost pregovaranja, koja joj je bila jasno i glasno poznata i koja je bila transparentno vidljiva u sadržaju tog Ugovora upravo je ona o kamatnoj stopi od 3,99%, koja je uvrštena u čl. 3.I. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine (s lista 9. sudskog spisa). Za tu je kamatnu stopu, k tome, tužiteljici izdan i odgovarajući otplatni plan te je na taj način ona bila upoznata sa svojom obvezom prema tuženici.

20. Zato je sud predmet vještačenja odredio upravo na onaj način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 12. prosinca 2024. godine.

21. Sve ostalo dovelo bi iznova do povrede prava tužiteljice kao potrošača, pa tako i ono za što se tuženica zalaže predlaganjem dopune financijskog vještačenja. Zato sud na način predložen po tuženici nije niti mogao odrediti vještaku predmet vještačenja.

22. U svezi zalaganja tuženice za obnovu financijskog vještačenja s drugim vještakom, za istaknuti je sljedeće.

23. Prvenstveno je za napomenuti da je obnova vještačenja po drugom vještaku predviđena u odredbi čl. 261. st. 2. ZPP-a.

24. Nadalje, nužno je primijetiti da je obnovu vještačenja sud u mogućnosti odrediti samo uz uvjete koji su procesnim pravilima decidirano predviđeni, a koji se očituju u tome da je nalaz jednog vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka.

25. U okolnostima konkretnog slučaja ništa od netom iznijetog ne postoji jer sud nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika nalazi jasnim, potpunim i neproturječnim samog sa sobom i s izviđenim okolnostima.

26. To tim više što je, u skladu s obvezom iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a, vještak Darko Hanik svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 02. listopada 2025. godine, kada se izjasnio i o prigovorima koje je u odnosu na njegov nalaz u podnesku od 11. veljače 2025. godine iznijela tuženica. O tome kazuje sadržaj raspravnog zapisnika s ročišta od 02. listopada 2025. godine.

27. Usprkos tome što nije krucijalno, nije zgorega primijetiti da je s tog ročišta izostala (uredno pozvana) tuženica koja je u podnesku od 24. rujna 2025. godine navela da tom ročištu neće pristupiti "iz razloga ekonomičnosti". Time je tuženica samu sebe lišila mogućnosti da na ročištu na kojemu je vještak Darko Hanik obrazlagao svoje mišljenje tom vještaku postavi eventualna dodatna pitanja i/ili od tog vještaka traži daljnja pojašnjenja.

28. Uz sve iznijeto, nije nebitno primijetiti i da je tuženica izrijekom predložila da se vještačenje obnovi po konkretnoj osobi vještaka, točnije po vještaku Zrinku Ručeviću, s tim da je takvo postupanje tuženice inače njezino pravo, utemeljeno na odredbi čl. 251. st. 1. ZPP-a, no s čime se istodobno niti u jednom stadiju ove parnice tužiteljica nije složila, što znači da je, čak i da je sud odlučio provesti dokaz obnovom financijskog vještačenja, u kontekstu utanačenja iz odredaba čl. 251. st. 3. i 4. ZPP-a, bilo više nego upitno može li sud to učiniti baš po onoj osobi vještaka koju je imenovala tuženica.

29. Konačno, no ne i najmanje bitno, potrebno je naglasiti da je kroz dokazni prijedlog obnovom vještačenja tuženica predlagala da se utvrdi šteta koju je ona pretrpjela prijevremenom otplatom kredita po tužiteljici, međutim, u procesno- pravnom smislu, a onako kako to vidi ovaj prvostupanjski sud, da bi o nečemu mogao odlučivati, sud pred sobom mora imati odgovarajući zahtjev stranke; bilo one aktivno, bilo one pasivno legitimirane.

30. U prilici u kojoj pasivno legitimirana strana (tuženica u ovom slučaju) ne istakne niti prigovor radi prebijanja niti protu-tužbeni zahtjev, sudu nedostaje osnova na kojoj može utemeljiti predmet vještačenja po pravilu iz odredbe čl. 259. st. 1. ZPP- a i, što je još važnije, uvažavanjem tvrdnje za koju se tuženica zalaže sud bi postupio protivno osnovnom načelu parničnog postupka iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a jer nema zahtjeva u čijim bi granicama mogao odlučivati. U tome se očituje dodatan razlog zbog kojega je sud prvog stupnja prijedlog tuženice za obnovom financijskog vještačenja našao suvišnim.

31. Iz svih upravo pojašnjenih razloga sud je odbio provesti dokaz obnovom financijskog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću, pri čemu je i o takvom prijedlogu tuženice donio posebno rješenje, za ročištu za glavnu raspravu koje je održano 06. studenog 2025. godine (u sadržaj raspravnog rješenja, očitom omaškom u pisanju, pogrešno je uneseno ime vještaka po kojemu je tuženica predložila da se provede obnova financijskog vještačenja jer se evidentno ne radi o vještaku čije bi ime bilo MŽ, već o vještaku čije je ime Zrinko Ručević).

32. Uz izvedene dokaze, one od čijeg je provođenja tuženica odustala i one čije je izvođenje sud odbio iz razloga suvišnosti koji su netom detaljnije objašnjeni, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 03. travnja 2023. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 200. sudskog spisa).

33. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev koji je tužiteljica konačno postavila u podnesku od 09. listopada 2025. godine.

34. Među strankama nije sporno da su 01. lipnja 2005. godine sklopile Ugovor o (stambenom) kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 59.791,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala otplatiti do 30. lipnja 2020. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 01. lipnja 2005. godine ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 3,99% godišnje. Konačno, nije sporno da je tužiteljica predmetni kredit otplatila prije dogovorenog roka otplate, točnije da je sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine ispunila zaključno s veljačom 2013. godine, s tim da joj je prilikom prijevremene otplate kredita tuženica naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u visini od 6.526,49 HRK (866,21 euro).

35. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništave odredbe Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za prijevremenu otplatu kredita i prihvaćanje po tužiteljici svih odredaba Općih uvjeta tuženice i odredaba Odluke o naknadama tuženice sa svim izmjenama i dopunama tih akata tuženice koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa, odnosno pripada li joj pravo na povrat iznosa koji je tuženici isplatila prilikom prijevremene otplate kredita 04. veljače 2013. godine

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

36. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

37. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

38. Iz povijesnog dijela tužbe te iz sadržaja podneska od 09. listopada 2025. godine jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

39. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP).

40. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

45. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

46. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

47. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavosti” (a ne pojam “ništetnosti”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23, 55/24 i 136/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja za sadržaj tužbenog zahtjeva koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužiteljica u tužbi i u sadržaju podneska od 09. listopada 2025. godine te tuženica u odgovoru na tužbu).

48. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

49. U tom kontekstu treba naglasiti da je tužiteljica u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama, a posebno Ugovorom o kreditu od 01. lipnja 2005. godine), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

50. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

51. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o prihvaćanju po tužiteljici svih odredaba Općih uvjeta tuženice i odredaba Odluke o naknadama tuženice sa svim izmjenama i dopunama tih akata tuženice koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici.

52. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

53. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama čl. 3. st. 2., čl. 6. st. 2., čl. 8. st. 2. i čl. 21. st. 2. iz Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, u odnosu na koje tužiteljica u ovoj parnici traži da se utvrde ništavima, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je Ugovorom o kreditu od 01. lipnja 2005. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, kojima su regulirane valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ništave te da na temelju upravo te pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

54. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

55. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 01. lipnja 2005. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da je odredba čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđeno da je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, stipulirana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

56. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora (kao što joj je bila poznata kamatna stopa od 3,99% godišnje iz čl. 3. I. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine). Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, koji je obuhvaćao 15-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 3 IV. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine otplata kredita ugovorena do 30. lipnja 2020. godine, dakle kroz upravo 15 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

57. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

58. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužiteljice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

59. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 01. lipnja 2005. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 3. st. II. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine), na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

60. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništave, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti nastavno).

61. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se u povijesnom dijelu konkretne tužbe pozvala i tužiteljica te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

62. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

63. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

64. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

65. Tužiteljica se pozvala na odluke koje su donesene u parnici koja se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koje je sud citirao u prethodnom dijelu ovog obrazloženja pa je, stoga, sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno presudama donesenima u tom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

66. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud u ovoj parnici nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

67. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. ZZP- a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, u dijelu u kojemu je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 225./2. sudskog spisa), dapače, proizlazi skroz suprotna okolnost jer tužiteljica tvrdi da je Ugovor o kreditu bio sastavljen po tuženoj banci i da ona (tužiteljica) nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj tog Ugovora.

68. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

69. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine o valutnoj klauzuli nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost (ZZP koristi upravo pojam „ništavost“, što ovaj sud prvog stupnja nalazi posljedicom toga da je u pravni sustav Republike Hrvatske pojam „ništetnost“ uveden tek odredbama ZOO- a/05, a taj je, pak, propis na snagu stupio tek nakon ZZP-a pa je zato logično da ZZP nije niti mogao koristiti pojam „ništetnost“), tako su navedene odredbe ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

70. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

71. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila zbog posljedica ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

72. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

73. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništavosti.

74. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

75. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

76. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u daljnjem tijeku spora, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

77. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

78. O ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 01. lipnja 2005. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice sud je odlučivao tek u predmetnom sporu, što znači da se pitanjem ništavosti odredaba navedenog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli bavio tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako, tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

79. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u t. II. i IV. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

80. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica od tuženice dobila otplatni plan (otplatni plan nalazi se na listovima 216. do 224. sudskog spisa, a tuženica ga je sudu podastrla uz podnesak od 25. travnja 2023. godine), tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu kroz sadržaj konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska koji je sudu dostavila 09. listopada 2025. godine.

81. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju po vještaku Darku Haniku, ukazuju na utemeljenost takvog tužbenog zahtjeva.

82. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II. i IV. izreke presude.

83. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

84. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. i IV. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a/05.

85. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

86. U sadržaj t. II. i IV. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

87. Uz utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te uz isplatu koju je zatražila po osnovi ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tužiteljica je u ovom postupku zahtijevala i utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i isplatu po osnovi ništave odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

88. Naknada za prijevremenu otplatu kredita predviđena je u pravnom odnosu stranaka spora u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine, s tim da niti u odnosu na tu ugovornu odredbu tuženica nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 1. i st. 4. ZZP-a) pa to znači da se radi o nepoštenoj odredbi (čl. 81. st. 1. ZZP-a), a time i o odredbi koja je ništava (čl. 87. st. 1. ZZP-a). Utoliko je zahtjev tužiteljice u dijelu koji tangira tzv. izlaznu naknadu (naknadu za prijevremenu otplatu kredita) utemeljen po pitanju njegove pravne osnove.

89. Što se, pak, tiče visine te naknade, za navesti je da iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika slijedi da je u pregledu prometa za klijenta vidljivo da je knjiženje ove naknade obavljeno 04. veljače 2013. godine, u iznosu od 6.526,49 HRK (stranica 5. nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika, s lista 260. sudskog spisa).

90. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom sporu tužiteljica je po osnovi restitucije vezane uz tzv. izlaznu naknadu (naknadu za prijevremenu otplatu kredita) tražila od tuženice isplatu iznosa od 866,21 euro s kamatama od 04. veljače 2013. godine do isplate.

91. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

92. Uz primjenu pravila iz Zakona i iz Odluke iznos od 6.526,49 HRK, za koji je vještak Darko Hanik utvrdio da ga je tužiteljica platila tuženici po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, preračunat u eure iznosi 866,21 euro, dakle upravo onaj iznos koji je tužiteljica zahtijevala u ovom sporu po osnovi restitucije vezane uz ništavost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi.

93. Zato joj je taj iznos i dosuđen i presuđeno je kao u t. VI. izreke presude.

94. Na taj su iznos tužiteljici priznate i moratorne kamate, i to glede njihova tijeka u potpunosti na način na koji je tužiteljica to i tražila.

95. Tužiteljica je, naime, naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženici platila 04. veljače 2013. godine pa joj upravo od toga dana pripada i pravo na teret tuženice zahtijevati zakonske zatezne kamate.

96. I kod odluke o tijeku zakonskih zateznih kamata na iznos tzv. izlazne naknade sud prvog stupnja rukovodio se već citiranom praksom nastalom u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), naravno uz respektiranje pravila iz odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a/05.

97. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos tzv. izlazne naknade primjenjivo je sve što je već napisano u dijelu obrazloženja ove presude u kojem se sud referirao o visini kamatne stope u odnosu na iznose koje je tužiteljici dosudio po osnovi restitucije vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu.

98. Tužiteljica je u ovom postupku tražila i da se utvrdi da je ništava ("ništetna") ugovorna odredba čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopila 01. lipnja 2005. godine. Radi se o odredbi kojom je predviđeno da tužiteljica prihvaća sve odredbe Općih uvjeta tuženice i odredbe Odluke o naknadama tuženice sa svim izmjenama i dopunama tih akata tuženice koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice prema tužiteljici.

99. Iako takva ugovorna odredba, naoko, djeluje ispravno i benevolentno, nije moguće ne primijetiti dvije okolnosti zbog kojih sud i dio tužbenog zahtjeva koji je vezan uz tu ugovornu odredbu i njezinu ništavost nalazi osnovanim.

100. Prije svega, i glede te ugovorne odredbe tuženica ni na koji način nije dokazala da se o toj odredbi Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine pojedinačno pregovaralo. Ponavlja se da je teret dokaza o tome bio pridržan upravo za tuženicu (čl. 7. i čl. 219. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a).

101. Kako tuženica nije dokazala da se o odredbi čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine pojedinačno pregovaralo, tako je ispunjen prvi od uvjeta uz koji ZZP smatra da je neka ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

102. Osim toga, uzimajući u obzir da je odredba čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine tužiteljici nametnula obvezu prihvaćanja Općih poslovnih uvjeta tuženice i odredaba tarife Odluke o naknadama tuženice, i to, k tome, sa svim izmjenama i dopunama Općih uvjeta i Odluka o naknadama tuženice koje budu donesene za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženice, utemeljeno je zaključiti da je odredba čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine uzrokovala značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. To je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

103. Time je ostvaren i drugi uvjet uz koji se neka ugovorna odredba smatra nepoštenom po odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a.

104. Odredbom čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine tužiteljici je nametnuta obveza da prihvati i sve buduće Opće uvjete i Odluke o naknadama tuženice, a to onda znači da se radi o odredbi kojom je tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza, a da ona prije sklapanja ugovora nije bila u mogućnosti upoznati se s odredbama tih budućih Općih uvjeta i Odluka o naknadama tuženice.

105. Kada tako nešto postoji, onda se radi o odredbi koju po odredbi čl. 82. st. 1. t. 10. ZZP-a treba smatrati nepoštenom. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st. 1. ZZP-a).

106. Konačno, no ne i najmanje važno, upravo na temelju Odluke o naknadama tuženice, koja je bila na snazi u momentu kada je tužiteljica prijevremeno ispunila sve obveze iz Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopila 01. lipnja 2005. godine, tužiteljica je tuženici bila dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. To znači da je i odredba čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine (a ne samo odredba čl. 8. st. 2. istog Ugovora) posredno dovela do uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP-a).

107. Zbog svega upravo elaboriranog, sud prvog stupnja nalazi da je i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništavosti odredbe čl. 21. st. 2. Ugovora o kreditu od 01. lipnja 2005. godine pravno utemeljen pa je, stoga, i taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen. O tome je odlučeno u t. VII. izreke presude. 108. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VIII. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

109. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje četiri obrazložena podneska, od 14. studenog 2022. godine, od 25. siječnja 2023. godine, od 03. veljače 2025. godine i od 09. listopada 2025. godine, u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

110. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na četiri ročišta, od 12. siječnja 2023. godine, od 03. travnja 2023. godine, od 08. svibnja 2023. godine i od 02. listopada 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

111. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 53,09 eura, priznat joj je i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 332,00 eura, kao i trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu od 02. listopada 2025. godine, u iznosu od 58,39 eura.

112. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (Narodne novine broj 80/22).

113. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. VIII. dispozitiva presude.

114. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 21. studenog 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

115. Tužiteljica je zahtijevala i troškove zastupanja na ročištu za objavu presude, u iznosu od 100,00 eura, međutim takve troškove sud ne nalazi potrebnim za vođenje parnice u smislu pravila iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a pa je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za troškove postupka odbijen i odlučeno je kao u t. IX. izreke presude.

116. Isto tako, sud tužiteljici nije dosudio nagradu za sastavljanje podneska od 21. svibnja 2019. godine jer u sudskom spisu ne postoji taj podnesak pa nema dokaza o nastanku troškova za tužiteljicu po toj osnovi, i to niti po osnovi niti po visini. Naprotiv, tužiteljica je u predmet dostavila dokaz o pisanom obraćanju tuženici koje je uslijedilo 28. prosinca 2018. godine (list 20. i list 21. sudskog spisa), no takav zahtjev u ime tužiteljice nije sastavio punomoćnik, nego ga je ona pisala samostalno pa to dodatno ukazuje na to da ne postoji osnova po kojoj bi joj za sastavljanje tog podneska trebalo priznati bilo kakvu nagradu, te tako niti onu koja bi svoje pravno utemeljenje imala u Tbr. 37. st. 1. Tarife/23, na koji se tužiteljica pozvala u zahtjevu za naknadu troškova postupka, predanom sudu na ročištu za glavnu raspravu od 06. studenog 2025. godine (s lista 344. sudskog spisa).

117. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 3.500,00 eura, s kamatama od presuđivanja do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. X. dispozitiva presude.

118. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 12. prosinca 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

119. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 19. siječnja 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 02. listopada 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 9/X/2025 od 02. listopada 2025. godine (s lista 333. sudskog spisa).

120. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

121. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 02. listopada 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

122. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

123. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 02. listopada 2025. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

124. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužiteljice, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 02. listopada 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP- a trebalo je tužiteljici naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

125. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 21. studenog 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).